Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5354/17 (L. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5354/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5354/17, rješavajući apelaciju L. K., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. K.
protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 030728 17 Gž od 15. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. L. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 18. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 030728 17 Gž od 15. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je žalba koju su podnijeli apelant i tuženi I. K. i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 10. maja 2017. godine. Presudom Osnovnog suda utvrđeno je da je pravni prednik tužitelja (fizička lica preciznije navedena u izreci prvostepene odluke), njihov otac M. K. održajem stekao pravo vlasništva i posjeda sa dijelom 1/1 puta koji u širini od 5 metara ide preko parcela (preciznije označeno i opisano u izreci prvostepene odluke), a sve kako je prikazano na skici lica mjesta vještaka geodetske struke od 10. oktobra 2016. godine, što su apelant i tuženi (pojedinačno navedeni u izreci prvostepene odluke) dužni da priznaju i da trpe da pravni prednik tužitelja bude uknjižen kao posjednik sa dijelom 1/1, na način naveden u izreci prvostepene odluke.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da tužitelji tužbeni zahtjev zasnivaju na tvrdnji da je put preko predmetnih parcela stekao njihov otac na način što je taj dio zemljišta kupio od A. L.. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da su ove navode potvrdili svjedoci J. M., A. K. i I. M., koji su saslušani prilikom uviđaja na licu mjesta 19. septembra 2016. godine. Takođe, Osnovni sud je ukazao da je tužena I. K. potvrdila da je otac tužitelja kupio od A. L. predmetno zemljište. Isto tako, Osnovni sud je ukazao da u prilog navedenom ide i kupoprodajni ugovor koji je zaključen 6. januara 1972. godine između pravnog prednika tužitelja, kao kupca i A. L., kao prodavca, čiji potpisi su ovjereni kod Osnovnog suda (predmet ugovora predstavlja put dužine oko 300 metara i širine 5 metara). Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je prednik tužitelja kupio predmetno zemljište od A. L. u januaru 1972. godine radi pristupa svom zemljištu, da je odmah stupio u posjed i neometano ga koristio sve do svoje smrti 2015. godine, nakon čega su korištenje nastavili njegovi nasljednici, tj. tužitelji, koji su nakon smrti oca preuzeli parnicu. Dakle, Osnovni sud je istakao da je prednik tužitelja držao predmetno zemljište u zakonitom i savjesnom posjedu preko 40 godina, slijedom čega je usvojen tužbeni zahtjev primjenom odredaba člana 58. stav 1. u vezi sa odredbama člana 52. stav 1. i 17. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, utvrdivši da je pravni prednik tužitelja na predmetnom zemljištu održajem stekao pravo vlasništva.
3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je odredbama člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja. Takođe, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 51. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da je sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasljeđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašćen da zahtijeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige. Okružni sud je ukazao da apelant i tuženi žalbenim navodima pokušavaju dokazati da pravni prednik tužitelja ugovorom od 6. januara 1972. godine nije kupio predmetni put, već samo pravo služnosti puta i upućuju na dio ugovora u kojem se navodi da kupac kupuje samo određenu površinu zemljišta u svrhu prolaza – puta kojim će se kupac služiti prolazom kolima, progonom stoke i prolazom pješice. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da je žalbenim navodima zanemaren preostali dio ugovora iz kojeg jasno proizilazi da se radi o kupoprodaji zemljišta, o kupcu i prodavcu zemljišta, kupoprodajnoj cijeni koja je isplaćena, kao i da je kupac stupio u posjed zemljišta i da se može u zemljišnim knjigama upisati kao vlasnik zemljišta bez daljnjeg pitanja i odobrenja prodavca. Naime, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud cijenio cjelokupan kupoprodajni ugovor i u vezi sa ostalim dokazima, dok s druge strane apelant i tuženi na svoj način pokušavaju protumačiti kupoprodajni ugovor i spriječiti tužitelje u ostvarenju njihovih prava, te cijene samo pojedine odredbe ugovora i izvlače iz konteksta njegove pojedine dijelove. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani žalbeni navodi da su apelant i I. K. savjesni kupci predmetnih parcela koje su kupili od I. L. (sin A. L.) i da su uzeli parcele zajedno sa putem, iz razloga što je nesumnjivo utvrđeno da je sporni put kupio prednik tužitelja ugovorom iz 1972. godine i da ga je držao u posjedu, koristio i ogradio u skladu sa ugovorom.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, pored ostalog, navodi da kupoprodajni ugovor ima dosta nedostataka i kontradiktornosti, te da se nisu mogle cijeniti samo pojedine odredbe ugovora, već cijeli ugovor. Apelant ukazuje da se analizom predmetnog ugovora može zaključiti da je kupac kupio pravo službenosti puta. Apelant ukazuje da tužitelji nisu dokazali kupoprodaju predmetnog puta, te da je trebalo dovesti u vezu predmetni ugovor sa svim provedenim dokazima. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (Zakon o stvarnim pravima).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, kao i Osnovni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman