Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5527/17 (F.S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5527/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5527/17, rješavajući apelaciju F. S., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela F. S.
protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 062262 17 Pžp od 4. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnijela je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Pr 062262 17 Pžp od 4. decembra 2017. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelantica je oglašena odgovornom zbog prekršaja iz člana 6. stav 1. tačka a) u vezi sa st. 2. i 3. Zakona o carinskim prekršajima BiH, te joj je izrečena uslovna osuda, na način da je apelantici utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ako apelantica u roku od šest mjeseci ne počini novi prekršaj. Takođe, apelantici je izrečena zaštitna mjera oduzimanja određenog putničkog motornog vozila, ili da se u protivnom naplati protivvrijednost robe u iznosu od 10.471,02 KM.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, prvostepeni sud je naveo da sud nalazi dokazanim od strane predstavnika ovlaštenog organa da su okrivljeni (apelantica, drugookrivljeni „Transjug-Brod“ d.o.o. Brod i trećeokrivljeni B. Š.) omogućili netačno prijavljivanje vrijednosti robe, sa netačnom potvrdom o preferencijalnom porijeklu robe, sa namjerom izbjegavanja plaćanja uvoznih dažbina, čime su u radnjama okrivljenih ostvarena sva bitna obilježja predmetnog carinskog prekršaja. Nadalje, da iz iskaza svjedoka A. H. proizlazi da je zaposlen u firmi koja se bavi prodajom vozila, da su imali u ponudi dva auta i to „Audi A4" i „Audi A6", te da su za vozilo „Audi A6„ imali narudžbu za apelanticu. Zatim, da kad su ocarinili auto da su vidjeli da je napravljena greška pa je pozvao apelanticu i rekao joj da su napravili grešku. Nakon toga, da ga je sa špedicije pozvao predstavnik R. M. i rekao da račun nije original za oba audija, ističući da apelantica nema ništa sa tim te da ga nije opunomoćila da može u njeno ime u Evropskoj uniji kupiti putnički automobil marke ,,Audi‘‘ dovesti, prijaviti carinskom organu, da špedicija „Transjug-- Brod„ d.o.o Brod može izvršiti carinjenje za navedeno vozilo kao i obavljati sve druge poslove. Takođe je naveo da je od RC Banja Luka CI Brod poslan im upit da se izjasni u vezi auta ističući da auto nije evropskog porijekla, te da treba nadoplatiti punu carinu, a vezano za taj upit da je advokat apelantice sastavio pismo kojim ih je obavijestio da apelantica nema ništa s tim, da će svjedok A. H. platiti carinu, što je i uradio pošto je on napravio grešku. Prvostepeni sud nije prihvatio izjavu svjedoka A. H., jer je njegova izjava opovrgnuta iskazom apelantice, koja je, a nakon što joj predočena punomoć kojom ista opunomoćuje A. H. da za njeno ime može kupiti u Evropskoj uniji putnički automobil marke Audi, isti prijaviti Carinskom organu Špedicija ,,Transjug-Brod“ d.o.o Brod, izvršiti carinjenje za navedeno vozilo i obaviti sve druge poslove za uvoz navedenog vozila, ista izjavila da se na punomoći u rubrici punomoć dala, nalazi njen potpis, da je punomoć lično potpisala. Nadalje, da je navedena punomoć ovjerena u opštini Tešanj gdje stoji da je identitet apelantice utvrđen na osnovu lične karte kojom se ovlašćuje A. H. da u njeno ime može kupiti navedeno vozilo u Evrpskoj uniji i ocariniti. Sud je cijenio i navode apelantice u dijelu gdje je navela da nije znala šta potpisuje, koje sud nije prihvatio. Naime, da je nelogično da apelantica nekom potpisuje punomoć, a da ne zna na šta se punomoć odnosi. Ukazano je da iz iskaza svjedoka A. S., proizlazi da je zajedno sa apelanticom otišao da kupe auto od A. H., te da iz razloga što on nije imao ličnu kartu da je apelantica potpisala punomoć, da je potpisala papire za aulo Renault a za drugo auto ne zna, te da je u aprilu auto registruvano na njegovo ime. Prvostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedoka A. S., nalazeći da svojim iskazom želi da pomogne apelantici kako bi ista izbjegla odgovornost za predmetni prekršaj. Zatim, da iz iskaza svjedoka M. D. proizlazi da je odvezao sestru da kupi auto kod A. H., da zna da je potpisala punomoć za auto marke Renault, te da apelantica nije kupila auto marke Audi. Prvostepeni sud nije prihvatio ni iskaz svjedoka M. D., s obzirom da se iz punomoći koju je lično potpisala apelantica proizlazi da je opunomoćila A. H. da u njeno ime može kupiti putnički automobil marke Audi, a ne Renault, te da svjedok M. D. svojim iskazom želi da pomogne apelantici, koja mu je sestra.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, za svoju odluku, imao uporište u nizu provedenih dokaza, kao što su materijalni dokazi, određena carinska deklaracija sa svim prilozima, zahtjev za provjeru dokaza o porijeklu i odgovor na provjeru, prevod odgovora carinskih organa SR Njemačke od sudskog tumača, zahtjev za doplatu manje plaćenih dažbina i izmjenu prijave, punomoć apelantice ovjerenu u opštini Tešanj, obračun carinske vrijednosti vozila, djelimično i iskaz apelantice. Nadalje, da je prvostepeni sud svestrano i savjesno cijenio sve provedene dokaze, kako dokaze ovlaštenog organa sa jedne strane, tako i dokaze odbrane sa druge strane, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, dajući jasne razloge u obrazloženju u kom djelu i zašto je prihvatio iskaz apelantice, kao i zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane A. H., A. S. i M. D., te na osnovu takve ocjene izveo zaključak u pogledu postojanja predmetnog prekršaja i prekršajne odgovornosti na strani okrivljenih. Takođe, da apelantičina žalba pobija prvostepeno rješenje i zbog odluke o zaštitnoj mjeri navodeći da je u dodatnom poreskom postupku naplaćena puna carina bez olakšica i prvobitna šteta otklonjena, pa da je neosnovana odluka suda o izricanju zaštitne mjere o oduzimanju vozila. Okružni sud je istakao da obzirom da je van svake razumne sumnje utvrđeno je da je apelantica izvršila predmetni prekršaj na način da je u namjeri izbjegavanja plaćanja uvoznih dažbina u manjem iznosu, posredstvom drugookrivljenog, netačno prijavila vrijednost robe prilažući netačnu fakturu i izjavu o preferencijainom porijeklu robe u kojoj je prikazana manja vrijednost vozila od naknadnog obračuna stvarne carinske vrijednosti, da su kod tako utvrđenog činjeničnog stanja bez značaja ti navodi žalbe o naknadnim radnjama apelantice. Stoga i Okružni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve relevantne okolnosti kada je apelantici izrekao zaštitnu mjeru oduzimanja vozila primjenom člana 19. Zakona o carinskim prekršajima BiH, jer je njeno izricanje prema navedenoj odredbi za predmetni prekršaj, obavezno.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su osporene odluke donesene na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je apelantica u salonu rabljenih automobila kupila vozilo marke Renault, a da je naknadnom greškom zaposlenika auto salona na njeno ime A. H., uvezao vozilo marke Audi A6, iako faktički apelantica niti je kupila niti je uvozila taj automobil. Nadalje, da odsustvuje stvarna šteta koju je navodno pretrpila Bosna i Hercegovina, jer je naknadnom provjerom i obračunom utvrđena obaveza doplate iznosa carine i PDV-a, što je plaćeno pa da nije bilo stvarne štete i da nije bilo mjesta izricanju zaštitne mjere prema apelantici, jer se radi o iznosu koji na apelanticu kao penzonisano lice stavlja nesrazmjeran teret.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Takođe, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila predmetni prekršaj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantičinim žalbenim navodima, zaključio da su isti neosnovani, za šta je dao jasne razloge, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih odluka, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman