Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5471/15 (Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“, matično preduzeće a.d. Trebinje)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Obligaciono- pravni odnosi
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5471/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5471/15, rješavajući apelaciju Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ matično preduzeće a.d. Trebinje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ matično preduzeće a.d.
Trebinje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 007706 15 Rev 3 od 1. oktobra 2015. godine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mješoviti holding „Elektroprivreda Republike Srpske“, matično preduzeće a.d. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. decembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 007706 15 Rev 3 od 1. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud), Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu „Šućur“ d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 16. oktobra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su odgovore na apelaciju dostavili 20. oktobra i 1. novembra 2017. godine. Viši sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Ustavni sud je, odlučujući o apelaciji tuženog, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 699/15 od 9. jula 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju tuženog, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 007706 14 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
6. U toj odluci Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud donio osporenu presudu bez poštovanja pravnog stava Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine, što je suprotno članu 62 stav (4) Pravila Ustavnog suda, odnosno kada je Vrhovni sud spornu pravnu situaciju ponovno razmotrio bez poštovanja osnovnih principa mjeničnog poslovanja i bez uvažavanja svih okolnosti konkretnog slučaja, što je rezultiralo proizvoljnom primjenom materijalnog prava u kontekstu primjene instituta neosnovanog bogaćenja. Osporena odluka
7. Nakon donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 699/15, Vrhovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 62 0 Ps 007706 15 Rev 3 od 1. oktobra 2015. godine kojom je reviziju tuženog usvojio, Presudu Višeg suda broj 62 Ps 007706 11 Pž od 26. septembra 2011. godine u osporenom dijelu u kome je apelantova žalba usvojena preinačio tako što je apelantova žalba odbijena i Presuda Okružnog suda broj 62 0 Ps 007706 08 Ps od 22. decembra 2010. godine potvrđena. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove revizionog postupka.
8. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno sljedeće: da je prvostepenom Presudom Okružnog suda broj 62 0 Ps 007706 08 Ps od 22. decembra 2010. godine odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 1.283.165,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. novembra 2006. godine pa do isplate; da je drugostepenom presudom Višeg suda broj 62 Ps 007706 11 Pž od 26. septembra 2011. godine usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan apelantu isplatiti iznos od 1.283.165,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. novembra 2006. godine do isplate; da je u revizionom postupku Vrhovni sud donio Odluku broj 62 0 Ps 007706 11 Rev 2 od 11. decembra 2014. godine kojom je revizija odbijena i drugostepena presuda potvrđena. Vrhovni sud je dalje naveo da je ta odluka bila predmet razmatranja Ustavnog suda povodom apelacija tuženog, te da je o navedenim apelacijama Ustavni sud odlučivao dva puta i donio odluke br. AP 2628/13 i AP 699/15 kojima su odluke Vrhovnog suda ukidane i predmet vraćen tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
9. U revizionom postupku koji je pred Vrhovnim sudom uslijedio nakon Odluke broj AP 699/15 donesena je nova odluka u kojoj je, povodom revizije tuženog, zauzet stav da odluka drugostepenog suda nije pravilna zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud je, cijeneći reviziju osnovanom, ponovio predmet spora u konkretnoj parnici, dakle apelantov zahtjev da se tuženi obaveže i da mu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 1.283.165,59 KM sa pripadajućom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Vrhovni sud je zatim ponovio činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, i to: da je tuženi izabran kao najpovoljniji ponuđač na održanom tenderu po svim pozicijama; da je sa JP „Rudnik i termoelektrana“ Gacko a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: RiTE) zaključio Ugovor o izvođenju rudarskih radova broj 02-3466 od 16. maja 2005. godine; da je apelantov prednik kao matično preduzeće u čijem je sastavu poslovao RiTE kao zavisno preduzeće dao saglasnost na taj ugovor; da je ukupna vrijednost radova 11.598.702,40 KM; da je članom 5 stav 2 tog ugovora izričito ugovoreno da su jedinične cijene fiksne i da ne podliježu nikakvim promjenama u vrijeme trajanja ugovora; da je u članu 12 ugovora krajnji rok za završetak radova ugovoren 31. decembar 2006. godine; da je članom 6 navedenog ugovora utvrđeno odgođeno plaćanje za 90% ispostavljenih i ovjerenih privremenih mjesečnih situacija bez obračuna kamata (stav 1); da se za period odgođenog plaćanja RiTE kao naručilac radova obavezao da kao garanciju za uredno plaćanje obezbijedi po tri mjenice izdate od apelantovog prednika (JMDP „Elektroprivreda RS“) i RiTE; da je apelant tuženom uručio tri bjanko mjenice uz mjeničnu izjavu dužnika 1. juna 2005. godine kao garanciju obaveza RiTE po ugovoru o izvođenju rudarskih radova od 16. maja 2005. godine; da je tuženi izveo ugovorene radove u procentu od 71,20%, te ispostavio fakture na ukupan iznos od 8.256.521,37 KM koje su plaćene od strane RiTE; da je u toku realizacije ugovora tuženi zbog rasta cijene goriva tražio povećanje ugovorenih cijena zbog promijenjenih okolnosti i da su o tome vođene brojne aktivnosti, ali da nije došlo do zaključenja aneksa ugovora sa RiTE; da je apelant rješenjem od 21. septembra 2005. godine dao saglasnost za izmjenu ugovora o izvođenju rudarskih radova u 2005. godini u pogledu jedinične cijene uslužnih radova zaključenih između RiTE i pobrojanih izvođača radova među kojima je i tuženi, ali da takvo povećanje cijena nije realizovano; da je dopisima od 21. septembra i 27. oktobra 2005. godine RiTE obavijestio apelanta i tuženog da u tom momentu nije opravdan zahtjev za izmjenu člana 5 ugovora od 16. maja 2005. godine, te da je za moguće povećanje cijene potrebno sačekati završetak radova kako bi se na osnovu izvršene analize eventualno prišlo izmjeni cijene; da je tuženi 17. novembra 2006. godine kod Nove banke a.d. Bijeljina podnio na naplatu bjanko mjenicu apelanta koju je apelant dao kao garanciju za odgođeno plaćanje po zaključenom ugovoru, te da je na teret apelanta naplatio iznos od 1.283.165,59 KM; da prema nalazu vještaka finansijske struke u strukturu iznosa koji je naplaćen tom mjenicom obuhvaćena razlika u cijeni goriva u iznosu od 994.420,00 KM, zatezna kamata za docnju u iznosu od 94.292,90 KM i zatezna kamata na razliku u cijeni goriva u iznosu od 194.452,69 KM.
10. Na osnovu naprijed navedenih činjenica, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je zauzeo stanovište da su ugovorne strane trebale izmijeniti odredbe predmetnog ugovora čije je ispunjenje bilo otežano zbog povećanja cijena goriva. U vezi s neosnovanošću apelantovog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je u svojoj odluci zaključio da do zaključenja aneksa ugovora nije došlo, da je tuženi bezuspješno pokušavao naplatu spornog iznosa od RiTE, te je, cijeneći da se apelant prema tuženom obavezao kao supsidijarni jemac, pozivanjem na odredbe čl. 133, 977 i 1004 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da se tuženi nije neosnovano obogatio naplatom sporne mjenice, već da je naplatio ono što mu pripada usljed promijenjenih okolnosti. Iz tih razloga je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.
11. S druge strane, kako je dalje navedeno u obrazloženju, drugostepeni sud je u postupku odlučivanja o žalbi izveo drugačiji pravni zaključak cijeneći da je tuženi predmetni iznos naplatio bez valjanog pravnog osnova i da je stoga u smislu člana 210 ZOO apelantov tužbeni zahtjev osnovan. Naime, drugostepeni sud je zaključio da je apelant, kao izdavalac mjenice i supsidijarni jemac, nedvosmisleno odredio namjenu i uslove naplate mjenice tako što je naplata iste neraskidivo vezana za fiksno ugovorenu cijenu i uz uslov bezuspješne naplate od RiTE. Slijedom toga je izjavljena žalba usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan na isplatu zahtijevanog iznosa. Za razliku od prethodnog stanovišta koje je zauzeo Vrhovni sud u Odluci broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 11. decembra 2014. godine, koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda broj AP 699/15, u ponovnom postupku Vrhovni sud je ocijenio da odluka drugostepenog suda nije pravilna. U vezi s tim je istaknuto da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je apelant tuženom uručio tri bjanko mjenice uz mjeničnu izjavu dužnika od 1. juna 2005. godine kao garanciju obaveza RiTE po ugovoru o izvođenju rudarskih radova od 16. maja 2005. godine; da je tuženi ugovorene radove po navedenom ugovoru naplatio od RiTE tako što je 17. novembra 2006. godine kod Nove banke a.d. Bijeljina podnio na naplatu bjanko mjenicu apelanta broj 419277847 pozivajući se na promijenjene okolnosti nakon zaključenja ugovora (povećanje cijene goriva). Prema stanovištu Vrhovnog suda je za razrješenje spora u konkretnom okolnostima relevantno da li je tuženi imao pravni osnov da popuni mjenični obrazac i naplati sporni iznos ili ne.
12. U vezi s tim spornim pitanjem, Vrhovni sud je prije svega istakao da Zakon o mjenici nema izričitih zakonskih odredaba o bjanko mjenici i da se upravo iz tog razloga na bjanko mjenicu posredno primjenjuje odredba člana 18 stav 2 Zakona o mjenici. Navedena odredba predviđa mogućnost izdavanja bjanko mjenice, što podrazumijeva da su joj u vrijeme izdavanja nedostajali bitni elementi – ne sadrži iznos mjenične svote, ime remitenta, datum izdavanja ili rok dospijeća. Navedene elemente, kako je pojašnjeno, naknadno upisuje mjenični povjerilac i to prije nego što mjenicu dostavi na naplatu, zbog čega dužnik izdavanjem takve mjenice preuzima veliki rizik, pa pitanje savjesnosti i dobrih poslovnih običaja dolazi u prvi plan. Vrhovni sud je zatim naveo sadržaj relevantne odredbe iz člana 18 stav 2 Zakona o mjenici koja glasi: „[...] ako mjenica koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna naknadno bude ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda sporazuma se ne može prigovoriti imaocu mjenice, osim ako ju je stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupio s krajnjom nepažnjom [...].“ Saglasno navedenoj odredbi, kako smatra Vrhovni sud, imaocu mjenice se ne može prigovoriti ukoliko je mjenicu realizovao protivno sporazumu, osim u zakonom propisanim uslovima vezanim za način sticanja mjenice. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je ocijenjeno, apelant nije smatrao da tuženi neosnovano drži mjenice u svom posjedu jer bi, u protivnom, tražio povrat datog sredstva obezbjeđenja. Pored navedenog, tokom postupka pred nižestepenim sudovima, apelant na kome je teret dokazivanja, nije dokazao da je mjenica zloupotrijebljena jer je za dokazivanje te činjenice morao voditi poseban postupak druge vrste i sadržine u okviru kojeg bi se nesumnjivo utvrdilo da je naručilac radova u cijelosti izvršio svoju obavezu i u ugovorenim rokovima, te bi se u tom postupku utvrdio i stepen izvedenih radova, procenat naplate i blagovremenost otplate i potraživanja tuženog.
13. Vrhovni sud je obrazlažući dalje podsjetio da mjenica usljed njene apstraktnosti nije zavisna obaveza iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati, zbog čega dužnik, u pravilu, nema mogućnosti da ističe prigovore u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, apelant kao mjenični dužnik i tuženi kao mjenični povjerilac nisu zaključili nikakav dvostranopravni posao koji bi tuženog obavezivao. Osim toga, ne može se govoriti ni o supsidijarnom jemstvu zbog toga što primjena tog instituta podrazumijeva zaključenje ugovora o jemstvu. Kako takav ugovor nesporno nije zaključen, dug na koji se apelant obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov sopstveni dug koji ne zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, što bi bio slučaj kod supsidijarnog jemstva. Pri tome, data mjenična izjava nema snagu ugovora o jemstvu, već predstavlja jednostranu izjavu mjeničnog dužnika. Davanjem saglasnosti za izmjenu ugovora, apelant je, prema mišljenju Vrhovnog suda, zapravo novelirao mjenično ovlašćenje iskazano kroz usmenu saglasnost jer je iskazao volju da se obim i ovlašćenje mjenične izjave proširi na izmijenjene uslove ugovaranja koja je rezultirala pismenom saglasnošću da se zaključi aneks ugovora. Vrhovni sud je u vezi s tim zaključio da je tako novelirana mjenična izjava predstavljala valjan pravni osnov za realizaciju sporne mjenice, a taj osnov tuženi je imao i u bjanko mjenici koju mu je uručio naručilac radova i koja je bila u njegovom zakonitom posjedu. Proizlazi da u konkretnoj situaciji nije bilo uslova da se udovolji apelantovom zahtjevu, odnosno nije bilo uslova za primjenu odredbe člana 210 ZOO, pa je iz datih razloga revizija usvojena i pobijana drugostepena presuda preinačena tako što je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena primjenom odredbe člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant ukazuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u vezi s ocjenom izvedenih dokaza. Nakon opširnog elaboriranja postupka kojeg je pokrenuo protiv tuženog radi sticanja bez osnova i odluka Ustavnog suda koje su donesene povodom apelacija tuženog, apelant je ukazao na pogrešan pravni stav izražen u odluci Ustavnog suda broj AP 699/15 kojom je ukinuta prethodna presuda Vrhovnog suda prema kome se tuženi nije neosnovano obogatio jer je osnov za naplatu novčanog iznosa imao u spornoj mjenici, bez obzira na to što je mjenica bila popunjena suprotno odredbama ugovora. U ponovnom postupku Vrhovni sud je potpuno promijenio svoj prethodni pravni stav zaključivši da mjenica usljed njene apstraktnosti nije zavisna obaveza iz osnovnog posla, već da je u pitanju samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati i da dužnik, dakle apelant, nema mogućnost isticati bilo kakve prigovore. Apelant smatra da je naprijed navedeni stav pogrešan i proizvoljan i da nije zasnovan ni na izvedenim dokazima, niti na odredbama Zakona o mjenici. Osim toga, smatra da je Vrhovni sud navedenom problemu prišao selektivno i krajnje površno i paušalno, bez upuštanja u suštinu spornog odnosa, bez detaljne analize i ocjene izvedenih dokaza, zbog čega je u konačnici materijalno pravo potpuno pogrešno primijenjeno. S obzirom na to da u osporenoj odluci, prema apelantovom mišljenju, nedostaju razlozi na kojima je zasnovana i da nedostaje valjano obrazloženje koje bi svojim sadržajem opravdalo donošenje takve odluke, smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja u okviru prava na pravično suđenje povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu i suđenje u razumnom roku, kao i njegovo pravo na imovinu jer se takvom sudskom odlukom direktno zadire u apelantovu imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke kojom nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano poziva. Osim toga, kako je dalje navedeno, osporena odluka je donesena na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja (od strane prvostepenog suda), uz pravilnu primjenu materijalnog prava, i to Zakona o mjenici i ZOO. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Okružni sud se nije posebno izjašnjavao na navode iz apelacije, osim što je osporio navode u odnosu na suđenje u razumnom roku, istakavši da je u konkretnom predmetu prvostepena presuda više puta ukidana i predmet vraćen na ponovni postupak. V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Pretpostavke za raskidanje Član 133.
(1)Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovora očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.
(2)Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbeći ili savladati.
[...] Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Član 1004. st. 1. i 3.
(1) Od jemca se može zahtevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).
18. U Zakonu o menici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01) relevantne odredbe glase:
Član 18.
Lica protiv kojih je stavljen zahtev da ispune svoje obaveze iz menice, ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili sa kojim ranijim imaocem menice, osim ako je sadašnji imalac menice prilikom njenog sticanja svesno postupio na štetu dužnika.
Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovarati imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 007706 15 Rev 3 od 1. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 9. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda ukazujući da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U vezi s primjenjivošću člana 6 stav 1 Evropske konvencije Ustavni sud se, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2628/13 od 25. septembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) koja je donesena povodom apelacije tuženog, u kojoj je riješeno pitanje građanskih prava i obaveza parničnih stranaka iz konkretnog postupka, pa stoga i pitanje primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Apelant osporava odluku Vrhovnog suda ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza i nedostatkom obrazloženja. Apelant smatra da realizacija mjenice bez njegove saglasnosti tuženom nikako nije mogla biti valjan pravni osnov i da se stoga tuženi neosnovano obogatio, kako su redovni sudovi prije donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 699/15 pravilno zaključili.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije ukazuje da je o gotovo istim činjeničnim i pravnim pitanjima već dva puta odlučivao u predmetima u kojima je tuženi (u svojstvu apelanta) podnio apelacije protiv presuda kojima je apelantov tužbeni zahtjev radi sticanja bez osnova usvojen. U odnosu na te apelacije, Ustavni sud je donio odluke br. AP 2628/13 od 15. septembra 2014. godine i AP 699/15 od 9. jula 2015. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba), kojima su apelacije usvojene i osporene presude Vrhovnog suda zbog povrede prava na pravično suđenje ukinute i vraćene Vrhovnom sudu na ponovni postupak.
29. U Odluci broj AP 699/15 Ustavni sud je prvenstveno podsjetio na svoju raniju Odluku broj AP 2628/13 (vidi tač. 40-55), u kojoj je, između ostalog, podsjetio da je apelant davanjem saglasnosti za izmjenu osnovnog ugovora u dijelu jedinične cijene ugovorenih radova zapravo novelirao mjenično ovlašćenje iskazano kroz usmenu saglasnost i sve druge jasno iskazane radnje kojima je apelantov pravni prednik pokazao svoju volju da se izmiri potraživanje tuženog proizašlo iz ugovorenog posla. U vezi s tim, Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao da nije bilo potrebno da to bude iskazano izričito i u pisanoj formi, već da je sasvim dovoljno da se to može zaključiti iz svih drugih okolnosti, što za posljedicu ima da i usmeno iskazano ovlašćenje između privrednih subjekata, u principu, može konvalidirati njegovim ispunjenjem. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud je iskazao stav da je imalac mjenice (tuženi) bio ovlašćen da aktivira mjenicu, ukoliko se ne naplati od dužnika, te da je upravo naknadno data saglasnost za izmjenu ovog ugovora bila valjan pravni osnov za realizaciju mjenice, bez obzira na to što do izmjene ovog ugovora praktično nije došlo. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci napravio paralelu između relevantnih okolnosti citiranog predmeta i predmeta Ustavnog suda broj AP 554/12 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) gdje je Ustavni sud zaključio da se ne radi o identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima da bi se Ustavni sud mogao pozvati na zauzetu praksu iz tog predmeta. Međutim, Ustavni sud je podsjetio da je, poredeći pravne i činjenične okolnosti oba predmeta, došao do zaključka da se o sličnosti navedenih predmeta može govoriti u kontekstu položaja ponuđača u postupcima javnih nabavki u kojima kao ugovorni organ nastupa državni organ koji koristi svoj dominantni položaj, pri čemu položaj ponuđača ostaje prilično nezaštićen, što je upravo karakteristika oba ova slučaja. Ustavni sud se u citiranoj odluci osvrnuo i na institut supsidijarnog jemstva i njegove bitne karakteristike bez kojih se navedeni institut, kao dvostrani pravni posao, ne može zasnovati. Pri tome je naglašeno da mjenična izjava, koju je dao apelantov pravni prednik, ne predstavlja ugovor o jemstvu koji je prema svojim karakteristikama, kako je već naglašeno, dvostrani pravni posao, već jednostranu izjavu volje kojom se ustanovljava obaveza iz sopstvene mjenice kojom se apelantov pravni prednik kao trasat obavezao da će remitentu (tuženom) isplatiti iznos koji bude naveden u mjenici (ovlašćuje se mjenični povjerilac da uručene mjenice može naplatiti na teret bilo kojeg računa mjeničnog dužnika). Shodno tome, Ustavni sud je naglasio da dug na koji se apelant obavezao izdavanjem bjanko mjenice predstavlja njegov sopstveni dug, nastao na osnovu njegove jednostrane izjave volje, a ne dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, što bi bio slučaj kod supsidijarnog jemstva. Ustavni sud je takođe iznio stav da obaveza iz mjenice nije obaveza zavisna od obaveze iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent može uvijek aktivirati i koja se zbog toga ne može uslovljavati nemogućnošću naplate duga.
30. Ustavni sud je u citiranoj odluci takođe naveo da je bez posebnog pravnog značaja uslov naveden u mjeničnoj izjavi, tj. da je tuženi bio u obavezi da prethodno bezuspješno pokuša da naplati svoja potraživanja od naručioca radova. U vezi s tim, Ustavni sud se pozvao na principe pismenosti i strogosti mjenice, te njene formalnosti, tako da je takvo uslovljavanje i ograničavanje mjenične izjave neosnovano, pri čemu je na mjeničnom povjeriocu izbor na koji način i iz kojeg sredstva obezbjeđenja će naplatiti svoje potraživanje. Polazeći od navedenih pravnih shvatanja, Ustavni sud je zaključio da tuženi nije realizovao bjanko mjenicu bez pravnog osnova i da se nije neosnovano obogatio u smislu odredbe člana 210 ZOO, kako je to utvrdio Vrhovni sud u osporenoj presudi prihvativši stav Višeg suda, te je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava utvrđena povreda prava tuženog na pravično suđenje, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.
31. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u ponovnom postupku donio presudu kojom je u bitnom izmijenio svoj prethodni pravni stav nalazeći da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te da se stoga tuženi nije neosnovano obogatio jer je apelant, davanjem saglasnosti za izmjenu osnovnog ugovora u dijelu jedinične cijene ugovorenih radova, zapravo novelirao mjenično ovlašćenje iskazano kroz usmenu saglasnost i sve druge jasno iskazane radnje kojima je apelantov pravni prednik pokazao svoju volju da se izmiri potraživanje tuženog proizašlo iz ugovorenog posla. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi imao pravni osnov da popuni mjenični obrazac i naplati sporni iznos na teret apelanta jer je kao imalac mjenice bio ovlašćen da je aktivira. Vrhovni sud je takođe postupanje tuženog ocijenio kao savjesno, pri čemu je imao u vidu da apelant u postupku nije dokazao da je mjenica zloupotrijebljena, te je cijeneći da odluka drugostepenog suda nije pravilna, prihvatanjem revizije tuženog, suštinski potvrdio presudu Okružnog suda kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cjelini. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, suprotno apelantovim shvatanjima, proizlazi da je tuženi imao pravni osnov da realizuje bjanko mjenicu koju je izdao apelantov prednik, vezujući takav stav za odredbu člana 18 stav 2 Zakona o mjenici koja se posredno odnosi na „bjanko mjenicu“ jer izričitih odredbi o bjanko mjenici u zakonu nema, pri čemu je u obrazloženju naglašeno da dužnik izdavanjem ove mjenice preuzima veliki rizik jer se momentom izdavanja i predaje u posjed mjenice istovremeno daje odobrenje za njeno popunjavanje i realizaciju.
32. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud napominje da je u svojim prethodnim odlukama u kojima je odlučivao o gotovo istim činjeničnim i pravnim pitanjima s aspekta apelacionih tvrdnji tuženog, ukazao na princip savjesnosti i dobrih poslovnih običaja prilikom izdavanja bjanko mjenice, te je upravo iz tog razloga u Odluci broj AP 2628/13 (vidi tač. 49 i 50) napomenuo na poseban osvrt i pažnju u pogledu ponašanja svih učesnika u toku realizacije konkretnog pravnog posla, posebno u okolnostima kada je na jednoj strani ugovorni partner državni organ koji može i nesporno koristi svoj dominantni položaj. Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio da su redovni sudovi zanemarili cijeniti ponašanje tuženog u odnosu na ponašanje drugih učesnika u konkretnom slučaju, te je u tom kontekstu Vrhovni sud u presudi koja je osporena ovom apelacijom jasno obrazložio da apelant tokom postupka pred nižestepenim sudovima nije dokazao da je mjenica zloupotrijebljena ili da je tuženi neosnovano drži u svom posjedu, niti je dokazao da se tuženi u odnosu na druge učesnike u obligacionopravnom odnosu ponašao nesavjesno. Osim toga, Vrhovni sud je u osporenoj presudi, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, jasno obrazložio da obaveza iz mjenice nije zavisna obaveza iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati i da u materijalnopravnom smislu mjenična obaveza predstavlja apstraktnu obavezu, što konkretno znači da dužnik (apelant), u pravilu, nema mogućnost da ističe prigovore u odnosu na zakonitog i savjesnog imaoca mjenice.
33. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u postupku povodom revizije tuženog u pogledu osnovanosti tog vanrednog pravnog lijeka, naveo jasno i precizno obrazloženje, kao i jasne razloge zbog kojih je drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda, niti u zaključku da prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu nije bilo moguće primijeniti odredbu iz člana 210 ZOO, koja je u konkretnom slučaju dovedena u kontekst relevantnih odredaba Zakona o mjenici i relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku u pogledu principa o teretu dokazivanja. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi, uvažavajući pravna shvatanja Ustavnog suda izražena u odlukama br. AP 2628/13 i AP 699/15, imajući pri tome u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a naročito osnovne principe mjenice, naveo detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, te je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, koje je kao pravilno, potpuno i jasno potvrđeno od strane Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
35. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na pristup sudu i razuman rok, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da mu je povrijeđeno „ pravo pristupa sudu i pravo na pravično suđenje u razumnom roku“, nije jasno definisao niti obrazložio u čemu se ogleda kršenje ovog prava. S obzirom na to da apelant, osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente kojim bi potkrijepio tvrdnje o navedenim povredama, niti je Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije našao bilo kakve elemente koji bi davali naznake da je apelantu onemogućeno podnošenje i raspravljanje o tužbi, žalbi i reviziji ili da su sudovi neopravdano odgađali sprovođenje bilo koje radnje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi navedenih prava kao elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, nedostatkom obrazloženja u vezi s ocjenom dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada je Vrhovni sud, uvažavajući pravni stav Ustavnog suda izražen u odlukama br. AP 2628/13 i AP 699/15, usvojio reviziju tuženog i apelantov tužbeni zahtjev odbio na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava, konkretno Zakona o mjenici, pri čemu je naveo jasno i argumentovano obrazloženje, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporene presuda bila proizvoljna.
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nedostatkom obrazloženja u vezi s ocjenom dokaza, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman