Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3709/15 (S. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Viši sud u smislu čl. 2. P.7
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Ispitivanje svjedoka
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3709/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3709/15, rješavajući apelaciju Saše Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saše Stjepanovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saša Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. avgusta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S 1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine, S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine i S1 2 K 006087 11 K od 28. novembra 2013. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odgoditi izvršenje kazne zatvora apelantu do konačne odluke Ustavnog suda.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3709/15, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Sud BiH donio je presudu kojom je, između ostalih, apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, u vezi sa članom 29. KZBiH, i razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 31. KZBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i od njega je oduzeto vozilo sa pratećom dokumentacijom i ključevima. Istom presudom apelant je oslobođen optužbi da je radnjama opisanim u tački e) izreke presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom zločinačka organizacija iz člana 342. stav 2. KZFBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvoje upotrebe iz člana 193. stav 1. KZBiH.

7. Protiv prvostepene presude žalbu je izjavilo Tužilaštvo, kao i optuženi, te je Sud BiH donio Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kž 25 od 25. aprila 2014. godine, kojom je žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu u određenim dijelovima presude, konkretno u oslobađajućem dijelu u odnosu na apelanta, dok je (između ostalih) apelantovu žalbu uvažio, prvostepenu presudu u osuđujućem dijelu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred apelacionim vijećem.

8. Sud BiH - Apelaciono vijeće donio je Presudu broj S1 2 K 006087 14 Kžk od 16. aprila 2015. godine kojom je (između ostalih) apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH, neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH i razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, u vezi sa članom 33. KZFBiH, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, te procesne odluke (između ostalih) o ponovnom izvođenju dokaza Tužilaštva, te je odlučio da ne izvodi ponovo izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, već je sve dokaze prihvatio i ocijenio, ali je odlučeno da se izvrši reprodukcija sadržaja svjedoka optužbe I.K. i S.D. s obzirom na to da su u odnosu na ovu dvojicu svjedoka utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja tokom glavnog pretresa, čime će, prema ocjeni Suda BiH, na ovaj način biti uklonjeni navedeni nedostaci, odnosno odbranama će biti pružena mogućnost da te svjedoke pozovu kao svoje i direktno ispitaju (što im je bilo uskraćeno tokom glavnog pretresa). Sud BiH je, takođe, odlučio da reprodukuje izjave još svjedoka zbog rješavanja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari. U odnosu na ostale dokaze, u skladu sa članom 317. stav 2. ZKP, Sud BiH nije smatrao da je potrebno dokaze ponovo provoditi s obzirom na to da ih je zakonito proveo prvostepeni sud, te da su kao takvi i prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Takođe, Sud BiH navodi da je, odlučujući o prijedlogu odbrana, ocijenio da nije potrebno izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim vijećem, u skladu sa članom 317. stav 2. ZKP, te su prihvaćeni i uvršteni u dokazni materijal. Sud BiH je prihvatio prijedlog odbrana o neposrednom saslušanju svjedoka I.K. i S.D., kao svjedoka odbrana (s obzirom na utvrđene nepravilnosti prilikom saslušanja ovih svjedoka). U odnosu na ostale prijedloge odbrane, Sud BiH je naveo da su neosnovani, jer se radi o svjedocima (uglavnom svjedocima vještacima) koji su saslušani pred prvostepenim sudom kao svjedoci optužbe i ispitani direktno, odnosno odbrani je data mogućnost da ih detaljno unakrsno ispita, ili se radilo o dokazima koji nisu relevantni za utvrđenje činjenica iz optužbe (rješenje od 18. februara 2015. godine u pogledu ostalih prijedloga odbrana koji su ocijenjeni kao neosnovani, sadržano u aneksu odluke). Sud BiH dalje detaljno navodi da pretres pred drugostepenim vijećem nije ponavljanje prvostepenog postupka, pa se pretres pred drugostepenim vijećem ograničava na činjenice koje su se javile kao sporne u vezi sa žalbenim navodima i procesnim obavezama drugostepenog suda u vezi sa tim. Dalje, Sud BiH ukazuje da je odbrani ograničio iznošenje završnih riječi na dva, odnosno jedno ročište (apelantu), jer skraćeni postupak podrazumijeva i skraćenu završnu riječ, a i završne riječi date pred prvostepenim sudom su dio spisa. Sud BiH navodi da je u toku dokaznog postupka ispitan samo svjedok S.D., dok su reprodukovani iskazi osam svjedoka. Nadalje, Sud BiH je istakao da je na nastavku pretresa 12. i 19. februara 2015. godine bio predviđen videolink, odnosno uspostavljanje video-konferencije radi saslušavanja svjedoka I.K., zbog čega je sud donio rješenje da se, shodno odredbi člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, a u vezi sa odredbom člana 235. ZKPBiH, djelimično isključuje javnost, a odluku o načinu saslušanja ovog svjedoka na način opisan u presudi Sud BiH je donio jer se ovaj svjedok nalazio u programu zaštite druge zemlje, te je utemeljen na Evropskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, te Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, prvenstveno na odredbama člana 10. stav 2. i 5. Drugog dodatnog protokola. Međutim, i pored svih radnji koje je sud preduzeo da obezbijedi prisustvo ovog svjedoka, radi njegovog direktnog saslušanja od odbrana optuženih, saslušanje nije realizovano s obzirom na to da je svjedok odbio svjedočiti, pravdajući svoje odbijanje strahom za vlastitu sigurnost i sigurnost svoje porodice. Shodno specifičnom statusu svjedoka, odnosno činjenici da se radilo o svjedoku koji se nalazio u programu zaštite svjedoka druge zemlje, te činjenici da Sud BiH nije imao nikakvih mogućnosti primijeniti bilo koju mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu odredbe člana 81. st. 5. i 7. ZKPBiH, Sudu BiH (kako je navedeno u presudi) nije preostalo ništa drugo već da donese rješenje kojim se donosi odluka da se ovaj svjedok neće saslušavati. S tim u vezi, Sud BiH je odbranama ostavio mogućnost da, prezentujući pitanja koja bi postavili svjedoku u slučaju da je pristao da svjedoči, kompromituju njegov iskaz sa glavnog pretresa, odnosno dovedu ga u sumnju. Na bazi tih pitanja sud bi ocijenio i relevantnost iskaza tog svjedoka, te dovodeći ih u vezu sa ostalim provedenim dokazima, i njihovu validnost. Sud BiH navodi da su odbrane koristile ovu mogućnost, te su Sudu BiH prezentovale pitanja koja bi postavili svjedoku, a koja je sud imao u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka.

10. Nadalje, Sud BiH se očitovao na apelantov prigovor u vezi sa zakonitošću dokaza takozvanog bunkera šteka u apelantovom vozilu, navodeći da su radnje u vezi sa pronalaskom i oduzimanjem ovog dokaza učinjene suprotno odredbama ZKP, izjašnjavajući se na nedostatke u naredbi, neobavještavanje apelanta i njegovo neprisustvovanje pregledu vozila i drugo (tačka 23. odluke), što je Sud BiH detaljno obrazložio, ističući da je istaknuti prigovor ocijenio uzimajući u obzir kompletnu istražnu radnju pribavljanja konkretnog dokaza, što odbrana očigledno neosnovano zanemaruje ukazujući samo na posljednju radnju pretresa-rastavljanje ranije oduzetog vozila. Sud BiH je ukazao da, iako naredba Suda BiH za pretres pokretnih stvari i privremeno oduzimanje predmeta preciziranog broja od 28. septembra 2010. godine, koja je predstavljala pravni osnov za izvršeni pretres-rastavljanje ranije oduzetog vozila, ima određene nedostatke, to ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost radnje u njenoj sveukupnosti, pa korištenje ovog dokaza „bunker vozila“ pribavljenog na taj način nije nužno dovelo do povrede prava optuženog na pošteno suđenje. Ovakav zaključak Apelaciono vijeće je zasnovalo najprije na činjenici da je, pored ostalih predmeta, vozilo BMW od apelanta oduzeto na temelju usmene naredbe Suda BiH od 21. septembra 2010. godine. Pored iznesenog utvrđenog činjeničnog stanja, iz sadržaja potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 21. septembra 2010. godine, koju je uredno potpisao apelant a koja je uložena kao dokaz Tužilaštva, proizlazi da je vozilo oduzeto u skladu sa odredbama člana 63. ZKP, te da su predmeti, pa i pomenuto vozilo, oduzeti od apelanta sa poukom da se lice od kojeg su privremeno oduzeti predmeti ima pravo žaliti i da se privremeno oduzeti predmeti pohranjuju u Sud BiH, a koje činjenice ni sam apelant, kao ni njegova odbrana nisu sporili. Imajući u vidu izneseno, prigovore kojima se ukazuje da je postupak oduzimanja navedenog vozila bio protivan odredbama ZKPBiH, Apelaciono vijeće je ustanovilo da su neutemeljeni, te su kao takvi odbijeni. Dakle, i pored utvrđenih manjkavosti u pogledu finalne radnje pretresa, odnosno rastavljanja zakonito oduzetog vozila, kada se uzme u obzir sve navedeno, prema stavu Suda BiH, autentičnost oduzetog vozila, kao i njegovih naknadno ugrađenih dijelova, nije dovedena u sumnju i ne dovodi u pitanje činjenicu da je vozilo oduzeto od apelanta (tada osumnjičenog). Kao razlog više za ovakav zaključak, Apelaciono vijeće je našlo u nizu drugih činjenica, i to da je o pretresu-rastavljanju vozila od 4. oktobra 2010. godine bio obaviješten apelantov branilac, ali da on nije pristupio s obrazloženjem da nije mogao prisustvovati pretresu zbog ranije preuzetih obaveza, a što proizlazi iz sadržaja službenog izvještaja o realizaciji naredbe za pretres Državne agencije za istrage i zaštitu, preciziranog broja i datuma, iz čega se može zaključiti da je tada osumnjičenom bilo osigurano pravo na formalnu odbranu. Prema mišljenju Suda BiH, kada se navedenom doda fotodokumentacija MUP-a Kantona Sarajevo, koja je sačinjena na okolnosti rastavljanja predmetnog vozila i pronalaska „bunkera“, a koja je uložena kao dokaz Tužilaštva, zaključuje se da se autentičnost vozila i činjenica da je upravo na tom vozilu pronađen „bunker“ ne mogu dovesti u pitanje.

11. Dakle, Sud BiH je zaključio da određene manjkavosti na koje se ukazivalo apelantovim prigovorima nisu nužno dovele do povrede prava na pošteno suđenje, te da pribavljanje na ovakav način konkretnog dokaza ne dovodi po automatizmu do zaključka da on ne može biti dio krivičnog progona, kako to ističe odbrana. Sud je ukazao i da je ovaj dokaz poslužio kao neka vrsta provjere vjerodostojnosti iskaza svjedoka I.K. i E.Z. i drugih datih na glavnom pretresu, a na okolnosti prevoza opojnih droga u predmetnom vozilu, čime je taj dokaz dobio karakter jedne vrste kontrolnog dokaza. U svakom slučaju ocjena Suda BiH je da se ne radi o dokazu (između ostalog) na kojem je u odlučujućoj mjeri zasnovana odluka vijeća, jer ono što je optužba nastojala dokazati navedenim dokazom potvrdio je određen broj saslušanih svjedoka, a što je potkrijepljeno materijalnim dokazima, te bi zaključak Suda u vezi sa apelantovom odgovornošću bio istovjetan i da taj dokaz nije uložen. Ovaj dokaz je bio predmet slobodne ocjene, čiju je dokaznu snagu Sud BiH ocijenio samo u međusobnoj vezi sa drugim izvedenim dokazima, ne dajući mu presudan značaj, a posebno ne karakter ključnog dokaza.

12. Nadalje, apelant je ukazivao u vezi s navedenim da, iako je Tužilaštvo BiH, shodno članu

71. ZKPBiH, izvršilo otvaranje svih privremeno oduzetih predmeta, to je moralo učiniti i u odnosu na pomenuti „bunker-štek“, pozivajući se na stavove Ustavnog suda, kao i Sud BiH. Stoga je Sud privremeno oduzeti predmet „bunker-štek“ morao isključiti iz spisa kao nezakonit dokaz, kao i dokaze koji su proistekli iz njega, a tu se prvenstveno misli na nalaze i mišljenje vještaka I.T. i Z.Č.

13. Imajući u vidu stanje u spisu, kao i sve navedeno u vezi sa kompletnom procedurom pribavljanja ovog dokaza, o čemu je vijeće dalo svoje obrazloženje, navedeni prigovor Sud BiH je ocijenio neosnovanim i odbio ga. Sud BiH navodi da odredba člana 71. ZKPBiH, na koju se poziva apelantova odbrana, nije primjenjiva na svaki slučaj privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, što detaljno obrazlaže pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, te zaključuje da su službene osobe u konkretnom slučaju, nakon privremenog oduzimanja predmeta, pa i spornog vozila na kojem je naknadnim pretresom pronađen ugrađeni dio, „bunker-štek“, popisali ga u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta (lista predmeta-dokumenata sa tačno naznačenom specifikacijom i opisom svakog oduzetog predmeta-dokumenta), koju je potpisao apelant. Time su predmeti koji su oduzeti identificirani i time se osigurala njihova istovjetnost zbog čega, po ocjeni ovog vijeća, u konkretnom slučaju nije postojala obaveza da takve predmete, posebno pronađeni „štek“ koji je bio sastavni dio oduzetog vozila, otvara i tužilac u smislu odredbe člana 71. ZKPBiH. Dakle, prema ocjeni ovog vijeća, cilj sporne odredbe je da se izvrši identifikacija predmeta i dokumentacije čiji popis nije bio moguć prilikom privremenog oduzimanja predmeta. Oduzeto vozilo na kojemu je naknadno pronađen pomenuti „štek-bunker“ u ovom konkretnom predmetu je, kako je i navedeno u potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, dostavljeno sudu koji je i izdao naredbu za oduzimanje predmeta u skladu sa odredbom čl. 63. i 65. ZKPBiH. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ustanovio da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je popis predmeta i dokumenata bio moguć, ili su oni stavljeni u omot i zapečaćeni, jer nije bilo moguće njihovo identificiranje i utvrđivanje njihove istovjetnosti. U situacijama kao što je ova, u kojoj su provedene radnje privremenog oduzimanja predmeta u skladu sa relevantnim odredbama procesnog zakona i kada je u potvrdi tačno taksativno pobrojano koji dokumenti/predmeti su izuzeti (a potvrdu je bez primjedaba potpisalo lice od kojeg je dokumentacija oduzeta,) posve se kao neosnovano ukazuje na navodno nezakonito provedene radnje koje dovode u pitanje identifikaciju oduzetih predmeta. Prema ocjeni ovog vijeća, a imajući u vidu sadržaj potvrde o privremeno oduzetim predmetima, oduzeto vozilo, kao i njegov sastavni dio - „bunker“ su identifikovani i u dovoljnoj mjeri opisani, čime se utvrdila njihova istovjetnost, pa prigovori apelantove odbrane nisu doveli u pitanje njihovu ispravnost, niti zakonitost, ukazujući na nepoštivanje odredbe člana 71. ZKPBiH.

14. Nadalje, Sud BiH je naveo završne riječi Tužilaštva, kao i apelantove odbrane (apelantovog branioca) koja je, između ostalog, navela da se presuda zasniva na iskazima nekredibilnih svjedoka I.K. i E.Z., koji su vođeni vlastitim interesima dali lažne iskaze, a koji nisu potkrijepljeni drugim dokazima, posebno ukazujući da Tužilaštvo nije predložilo dokaze iz kojih bi se na nesumnjiv način mogao izvući zaključak o poznanstvu i komunikaciji navodnih pripadnika grupe, a kamoli njihovom zajedničkom djelovanju u smislu proizvodnje i prometa opojnim drogama. U pravcu vlastitih tvrdnji, apelantov branilac se pozvao na niz, po mišljenju odbrane, nesaglasnosti iskaza ključnih svjedoka, te na iskaze svjedoka odbrane kojima su u cijelosti dovedene u sumnju teze optužbe, te je dodao da apelant, za razliku od pomenutih svjedoka optužbe, nikada nije odgovarao pred zakonom, što sve upućuje na to kome se treba pokloniti vjera. Osim navedenog, analizirajući krivično djelo organizovanog kriminala, odnosno uslove koji se moraju ispuniti da bi se utvrdilo postojanje kriminalne organizacije, branilac je ustvrdio da u tom pravcu nisu ispunjeni minimalni uslovi. U tom smislu, ukazao je da tokom istrage nije zabilježena bilo kakva komunikacija apelanta s drugim pripadnicima ove navodne grupe, da tokom istrage nije pronađena, niti oduzeta ni najmanja količina opojne droge, a teza optužbe se zasnivala na navodnom ogromnom prometu, pri čemu optužba uopšte nije dokazivala bilo kakvu imovinsku korist koju je navodno ostvario apelant. Kada je u pitanju tačka 2. optužnice, branilac se osvrnuo na iskaze pomenutih svjedoka, smatrajući da njihove tvrdnje, pogotovo iskaz svjedoka I.K., niko ne može potvrditi, izuzev izvjesnog B. i drugih lica koja su direktno učestvovala u pljački, ali Tužilaštvo u tom pogledu nije smatralo da, shodno tome, treba proširiti istragu, mada je raspolagalo podacima o identitetima tih lica. Takođe, branilac je postavio pitanje zašto Tužilaštvo nije optužilo niz osoba koje su ključni svjedoci optužbe označili kao osobe koje su zajedno sa optuženim učestvovale u izvršenju više krivičnih djela, ili zašto bar oni nisu saslušani u svojstvu svjedoka, nalazeći odgovor da to nije učinjeno zbog toga što bi se njihovim svjedočenjem otkrile laži svjedoka I.K. i E.Z. Poseban dio svojih završnih riječi apelantov branilac je posvetio zakonitosti pojedinih dokaza optužbe, prvenstveno ukazujući na nezakonitosti pribavljanja „šteka-bunkera“ pronađenog u apelantovom vozilu, navodeći da su sve radnje vezane za pronalazak i oduzimanje ovog dokaza učinjene suprotno odredbama ZKP, uključujući radnju otvaranja. Aapelantov branilac je tvrdio da Tužilaštvo nije dokazalo apelantovu krivnju za krivična djela koja su mu predmetnom optužnicom stavljena na teret, te je predložio donošenje oslobađajuće presude. Apelant je u potpunosti prihvatio završnu riječ branioca, poričući bilo kakvu krivicu za ono za šta se tereti.

15. Sud BiH navodi dokazni postupak od tačke 61, odnosno ukazuje na određene relevantne odredbe ZKPBiH kojim se rukovodio prilikom donošenja presude. Sud BiH ukazuje da je, u skladu sa navedenim načelima, te principom slobodne ocjene dokaza (član 15. ZKPBiH), pažljivo razmotrio sve dokaze koje su na glavnom pretresu izveli kako optužba, tako i odbrane.

16. Sud BiH je napomenuo da je prilikom donošenja odluke u ovom predmetu uzeo u obzir sve dokaze provedene kako na glavnom pretresu, tako i na pretresu pred Apelacionim vijećem, te svoje odluke zasnovao isključivo na relevantnim dokazima koji su provedeni nakon stranačkog sučeljavanja, upuštajući se u njihovu detaljnu analizu u mjeri koliko je to neophodno i relevantno za donošenje zakonite i pravilne odluke o krivici optuženih za počinjenje predmetnih krivičnopravnih radnji, a sve u smislu člana 15. ZKP koji predviđa princip slobodne ocjene dokaza. Nadalje, Sud BiH navodi da se odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno primjenjuju i na pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja (član 317. stav 1. ZKPBiH). Tumačeći odredbu iz stava 1. člana 317. ZKPBiH, dužnu pažnju treba posvetiti odluci zakonodavca da se na pretresu pred Apelacionim vijećem shodno primjenjuju odredbe koje se odnose na glavni pretres. Sud BiH navodi da pridjev shodan, prihvaćen u svim jezicima koji su u službenoj upotrebi pred ovim sudom, označava da je neko ili nešto u skladu s nekim drugim ili nečim drugim, da je neko ili nešto odgovarajući(e), pogodan, podesan, te da iz ovog gramatičkog tumačenja proizlazi logičan zaključak da se odredbe iz prvostepenog postupka ne primjenjuju uvijek i u potpunosti u postupku pred Apelacionim vijećem, već samo na pogodan ili podesan način. Sud BiH ukazuje da je namjera zakonodavca bila da se odredi - da odredbe iz prvostepenog postupka koje se odnose na glavni pretres treba bez iznimke da se primjenjuju i na pretresu pred Apelacionim vijećem - bez sumnje u dispoziciju stava 1. člana 317. ZKPBiH, ne bi ni uvrštavao pridjev kojim se označava odnos procesnih rješenja pretresnih odredaba u odnosu na odredbe glavnog pretresa. U tom slučaju bi zakonodavac jasno i određeno propisao da se ta procesna rješenja odnose i na postupak pretresa, bez odredbe-shodno. Zbog ovih razloga, a nalazeći uporište u odredbama ZKP koje se odnose na pretres pred Apelacionim vijećem, Sud BiH je u dokaznu građu prihvatio i dokaze izvedene pred prvostepenim vijećem, i objektivne i subjektivne prirode, te je i na ovim dokazima zasnovao svoju odluku, a ova odluka Suda BiH sadržana je u posebnim procesnim rješenjima koja čine sastavni dio ove presude.

17. U vezi s ocjenom dokaza, od tačke 72. odluke Sud BiH navodi da su predmet optužnice bile pojedinačne radnje izvršenja više krivičnih djela u odnosu na petoricu optuženih, a koje je učinila grupa koja je organizovana u tu svrhu, što sve, u svojoj ukupnosti, čini obilježja krivičnog djela organizovanog kriminala, te je Apelaciono vijeće najprije našlo da je svrsishodno dati osvrt na ovu vrstu kriminaliteta, pa je pošlo od bitnih obilježja krivičnog djela organizovani kriminal iz člana 250. st. 2. i 3. KZBiH, što elaborira u narednim tačkama odluke. Tako u tački 77. Sud BiH navodi da je, prema izvedenim prihvaćenim dokazima (dalje analizirani u odluci), a u odnosu na tač. 1, 2, 4, 5, 6. i 7, optuženi Z.T. nesumnjivo bio ključna karika u lancu dobro organizovane grupe, formirane s ciljem vršenja neovlaštenog prometa opojnim drogama, razbojništava, ubistava, i to sa ulogom organizatora, usko povezan sa pripadnicima grupe, kojoj su, zavisno od vremenskog perioda, pripadali I.K., E.Z., apelant, M.L., F.A., kao i osuđeni S.D., M.D., Ž.Đ., E.D., H.M., D.P. i D.R. (zaključili sporazume o priznanju krivice, te svjedočili na okolnosti svojih krivičnopravnih radnji preduzetih u okviru grupe a u odnosu na pojedina krivična djela). Sud BiH navodi da je uloga organizatora za samo započinjanje djelovanja grupe podrazumijevala prethodno upoznavanje optuženih Z.T. i I.K., koje se desilo u 2005. godini, i to u Centralnom zatvoru, gdje su se optuženi nalazili na izdržavanju mjere pritvora, odnosno kazne zatvora (o čemu je svjedočio I.K., a ni Z.T. nije to sporio), a traje do 2010. godine, kada je izvršeno ubistvo R.M., takođe pripadnika ove grupe. Organizaciju mreže ljudi od kojih je, svaki pojedinačno, imao svoju ulogu u izvršenju pojedinih krivičnih djela, u pravilu, a po naredbama optuženog Z.T., na sebe je preuzeo I.K. predstavljajući neku vrstu veze između Z.T. i ostalih članova grupe. Uzimajući u obzir iskaze većine svjedoka, između ostalih I.K., E.Z., S.D., S.T., H.M. i drugih, te dovodeći ih u vezu s prirodom izvršenih krivičnih djela (neovlašteni promet opojnim drogama, razbojništvo, ubistva, odnosno pokušaji ubistava koji su činjeni iz koristoljubivih motiva, a imajući u vidu da su između oštećenih i optuženog Z.T. postojale nesuglasice u pogledu međusobnih dugovanja), Sud BiH je zaključio da je ova organizovana kriminalna grupa, na čijem čelu se u svojstvu organizatora nalazio optuženi Z.T., formirana isključivo radi pribavljanja imovinske koristi. Da je riječ o zločinačkoj organizaciji koja je bila dobro organizovana i vrlo aktivna, nesumnjivo upućuje broj izvršenih pojedinačnih krivičnih djela, dužina vremenskog perioda u kome su djela vršena, broj lica koja su učestvovala u radnjama izvršenja, kao i njihova vješta povezanost koja se, u pravilu, odvijala preko posrednika, što je sve i dovelo do činjenice da su njihove kriminalne aktivnosti otkrivene tek nakon odluke članova grupe (E.Z. i I.K.) da razotkriju cijelu organizaciju. Zaključak Suda BiH da su optuženi tokom inkriminisanog perioda, u kontinuitetu, preduzeli opisane radnje, te da su bili svjesni i znali da su dio grupe i da djeluju u njenom okviru, prije svega proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka I.K. i E.Z., koji su i sami direktno učestvovali u pojedinim fazama realizacije zamišljenih planova, zajedno sa ostalim optuženim i drugim, a ove iskaze su odbrane optuženih posebno pokušavale da diskredituju. Organizovanje i egzistiranje grupe, koju je formirao s navedenim ciljem Z.T., proizlazi i iz iskaza svjedoka S.D., H.M., D.P., D.R., Ž.Đ., M.Č., M.D., A.Č., posebno iz njihovih iskaza datih pred Tužilaštvom, koji su u pogledu odlučnih činjenica potvrđeni nizom iskaza drugih svjedoka, koji su poslužili kao provjera njihove vjerodostojnosti.

18. U odnosu na tačku 1. optužnice, Sud BiH navodi da je ovom tačkom optuženom Z.T. i apelantu stavljeno na teret da su u periodu od početka 2005. godine do septembra 2010. godine vršili međunarodni promet opojnih droga kokaina i heroina na način da je optuženi Z.T., zajedno sa svojim saradnicima (i I.K.), organizovao međunarodni promet opojnim drogama na području BiH, Crne Gore, Srbije, Hrvatske i drugih zemalja Evrope na način da je od svojih saradnika - prodavaca sa područja Crne Gore i Bijeljine kupovao opojne droge heroin i kokain, prebacivao ih u Sarajevo, skrivao, čuvao i miksao na tajnim lokacijama, nakon čega je apelant, kao pripadnik grupe za organizovani kriminal, pristao da uz novčanu naknadu vrši prevoz opojnih droga heroin i kokain u skrovitim mjestima i „štekovima“ u vozilima koja su mu pribavljali Z.T. i I.K., da vrši prebacivanje opojnih droga i prekursora i da vrši isporuku opojnih droga i prekursora kupcima u BiH, Hrvatskoj i drugim državama, da bi po izvršenoj isporuci preuzimao novac od kupaca i predavao ga optuženom Z.T., pri čemu je optuženi Z.T. u potpunosti vršio nadzor i evidenciju o prometovanim količinama opojne droge i zarađenom novcu. Optuženima je stavljeno na teret da su počinili: optuženi Z.T. krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, a apelant krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH.

19. Da je Z.T. bio organizator, a apelant pripadnik gripe za organizovani kriminal, prema mišljenju Suda BiH, proizlazi iz obimne materijalne dokumentacije/predmeta, privremeno oduzetih od optuženih. Prije svega, to proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka I.K i E.Z. u odlučnim činjenicama, kao i iskaza svjedoka H.Ć., M.H., D.O., S.B., a koji su u potpunosti kozistentni sa sadržajima nalaza i mišljenja vještaka I.T i Z.Č. Sud BiH ukazuje da su pomenuti svjedoci (I.K. i E.Z.) sudu pružili jasne i precizne informacije od nastanka ideje/plana za započinjanje posla u vezi sa opojnim drogama, njenim pribavljanjem, lagerovanjem, miješanjem, prevozom i, konačno, njenom prodajom kupcima kako na području BiH, tako i van njenih granica, jasno opisujući kako svoje, tako i uloge svakog od pripadnika grupe u pogledu realizacije osmišljenog plana. Sud BiH navodi da je najviše konkretnih i jasnih detalja o ulozi i aktivnostima optuženih Z.T. i apelanta iznio svjedok pod imunitetom I.K., koji je i sam tokom inkriminisanog perioda učestvovao u izvršenju krivičnopravnih radnji koje su predmet ovog optuženja, precizno opisujući način njegovog upoznavanja sa optuženim Z.T., što nije sporio sam optuženi, a koji mu je i ponudio da zajedno rade s drogom s obzirom na to da je Z.T. bilo poznato da on odranije ima iskustva u poslovima s heroinom, odnosno da mu je bila poznata činjenica da je svjedok bio stručnjak za miješanje droge. Sud detaljno navodi iskaz ovog svjedoka koji dovodi u vezu sa meterijalnom dokumentacijom (u vezi sa pronađenim i oduzetim materijalnim dokazom Tužilaštva „kafenom tekom“ od Z.T. u kojoj se vodila evidencija), te ocjenjuje iskaz svjedoka kao vjerodostojan u ovom dijelu. Nadalje, potvrdu za navode svjedoka I.K. Sud BiH nalazi i u iskazu svjedoka E.Z., koji je dao na glavnom pretresu, a ostao dosljedan iskazu iz istrage, te Sud BiH navodi detalje iz iskaza o nabavljanju, miješanju i prodaji droge.

20. U tački 94. presude Sud BiH navodi lokacije sa kojih je droga nabavljana, a apelantova odbrana je ukazivala na navodnu nepodudarnost iskaza svjedoka I.K. i E.Z. sa činjeničnim opisom iz optužnice, što je sud ocijenio neosnovanim smatrajući dokazanom tezu optužbe odakle je droga nabavljana, opet navodeći da su iskazi ova dva svjedoka konzistentni i podudarni. U odnosu na količine prometa droge (tačka 95. presude), Sud BiH opet navodi iskaz svjedoka I.K., koji je naveo da su promet vršili E.Z. i apelant u vozilu marke „audi“, da je kasnije kupljeno vozilo marke BMW za koji je Z.T. dao 15.000,00 eura, a registrovan je na apelanta. Na autu su izvršene prepravke na način da je u auspuhu ugrađen „štek“, što je učinio neki Turčin po nalogu Z.T., za šta je plaćeno 10.000,00 eura, te opisao proces pakovanja. I svjedok E.Z. je naveo da je drogu prevozio apelant u autu BMW sa ugrađenim „štekom“, koji je kupio I.K. a prodao ga apelantu. Sud detaljno navodi iskaz i ovog svjedoka u pogledu pakovanja u „štek“, koji je saglasan iskazu svjedoka I.K. Takođe, ovaj svjedok je izjavio da je apelant znao šta prevozi, jer je bio prisutan kada bi se roba namještala u „štek“ auspuha. Da je optuženi Z.T. imao ključnu ulogu u izvršenju ovoga krivičnog djela, kao i da se promet opojnom drogom odvijao kako u granicama BiH, tako i van njih, što je bila uloga apelanta, Sud BiH je, pored saglasnih iskaza svjedoka I.K. i E.Z. u odlučnim činjenicama, zasnovao i na iskazima svjedoka S.B., koji je potvrdio izjavu I.K. da se auto koji je vozio apelant znao pokvariti, čime je bila dovedena u pitanje blagovremena isporuka opojne droge kupcima, te je S.B. svjedočio kako je popravljao vozilo BMW.

21. Istinitost iskaza svjedoka I.K. i E.Z., koji su bili predmet posebne ocjene suda, pošto se radilo o svjedocima pod imunitetom, u odnosu na transport apelanta opojne droge, kao i postojanje tzv. „šteka“ na vozilu BMW kojega je koristio apelant za transport opojne droge, Sud BiH je, takođe, analizirao i kroz iskaze saslušanih vještaka optužbe u korelaciji sa iskazima svjedoka S.D. i M.H., kao i iskaza svjedoka M.Č., kojeg je dao u fazi istrage. U tački 100. odluke Sud BiH navodi nalaz i mišljenje koje je sačinio vještak za oblast mašinstva-motori i motorna vozila, koji je iznio i na pretresu, njegov zaključak o izvršenoj potpunoj rekonstrukciji u unutrašnjosti vozila, zapremini, načinu kako je to urađeno i temperaturi unutar tog prostora. Sud BiH nadalje navodi da su odbrane, posebno apelanta, pokušale da ospore dokaznu snagu nalaza i mišljenja vještaka, ističući da je ovaj „štek“ nepodoban za prevoz opojne droge, jer se prilikom duže vožnje podiže temperatura. Međutim, Sud BiH je smatrao da se ovim prigovorima nije mogla dovesti u pitanje odlučna činjenica da je unutrašnjost izduvnog lonca u potpunosti rekonstruisana i da nema praktično ništa zajedničko sa konstrukcijom koju je izradio proizvođač vozila, te da su se u tom prostoru nalaze dvije cijevi zbog toga što jedna služi za provođenje izduvnih gasova, a druga za provođenje vazduha radi hlađenja, što sve nedvojbeno navodi na zaključak da je „štek“ namjenski napravljen, i to upravo s ciljem transporta opojne droge, a što je u potpunoj saglasnosti s prihvaćenim iskazima svjedoka I.K. i E.Z., te nalazom i mišljenjem vještaka I.T., dipl. inž. hemije, čiji nalaz sud, takođe, iznosi u tački 102. odluke, a koji je sud prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu sa strukom, dok su ga odbrane pokušale osporiti. U tački 104. Sud BiH navodi da je krajnje pažljivo razmotrio prigovore odbrane, te zaključio da se dokazna snaga pismenog nalaza, odnosno njegovog mišljenja ne dovodi u pitanje, pogotovo ne u sferi nepodobnosti „šteka“ za transport opojne droge, kako ga je odbrana označila. Naime, bez obzira što je vještak na glavnom pretresu iznio činjenicu da toplota direktno djeluje na koncentraciju heroina, sud smatra da je vještak svoj zaključak dao uz jednu vrstu ograde da se uz kvalitetniju izolaciju smanjuje proces raspadanja na šta može uputiti činjenica da je u loncu pronađena i anorganska materija koja je mogla poslužiti toj svrsi. Takođe, ono što je sud primijetio jeste činjenica da on ne odstupa od sadržaja drugih prihvaćenih dokaza, pogotovo nalaza vještaka Z.Č. S tim u vezi, Sud BiH navodi da prigovori branilaca istaknuti u tom pravcu nisu mogli uticati na postojanje odlučne činjenice a to je da su u pomenutom „šteku“ nesumnjivo pronađeni tragovi heroina, odnosno psihotropne supstance.

22. Sud BiH, takođe, navodi da su odbrane insistirale na osporavanju kredibilnosti iskaza svjedoka I.K. i E.Z., te ukazivale na njihovu nedosljednost u pogledu količine droge koja se mogla staviti u „štek“, te su predlagale izvođenje dokaza rekonstrukcijom „šteka“, a što je Sud BiH odbio. Razmatrajući prigovore odbrana u tom smislu, Sud BiH je ustanovio da navedene nedosljednosti u iskazima ovih svjedoka, kao što su različita mišljenja o tome koja količina opojne droge može stati u predmetni „štek“, suprotno tvrdnjama odbrane, ne dovode u pitanje iskaze ovih svjedoka. Riječ je o dokazima subjektivne prirode, pa nije realno očekivati da svi učesnici događaja u cijelosti i na isti način percipiraju predmet, jednako primijete sve detalje, te da ga kasnije na identičan način opišu, odnosno daju mišljenje o njegovoj zapremini, pogotovo u situacijama kada se u više navrata daju iskazi, što je u konkretnoj situaciji i bio slučaj. Realno je i izvjesno da svjedoci primijete drugačije detalje, pa da se tako i njihovi iskazi u određenim detaljima razlikuju, odnosno da neko bude precizniji od drugog, kao i da se svakim novim reprodukovanjem sjećanja mozaik slike predmeta u određenoj mjeri drugačije prezentuje, na što u konačnici bitan uticaj ima i sam način na koji je to saslušanje provedeno. Pored navedenog, a što na neki način opravdava razlike u iskazima ovih svjedoka, prema mišljenju Suda BiH, valjalo je uzeti u obzir i iskaze svjedoka I.K. i E.Z., koji opisujući postupak pakovanja opojne droge, govore o vrlo specifičnoj radnji koja iziskuje i određeno umijeće, a to posebno zbog toga što je količina opojne droge koja je mogla stati u „štek“ zavisila od načina na koji je bila upakovana. Ono što je bitno, jeste da iz navedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je „štek“ pronađen u vozilu, dakle, da je postojao, te da su u njemu pronađeni tragovi opojne droge heroin, a činjenica koja je količina mogla stati nije odlučujuća za ovaj predmet. Nadalje, Sud BiH ukazuje na istinitost iskaza ključnih svjedoka koji su potvrđeni i iskazima svjedoka S.D. i H.M. (koji su sklopili sporazum o priznanju krivnje), koji su imali posredna saznanja o činjenici da se Z.T. bavi drogom (te navodi šta su svjedoci isticali). Ocjenjujući iskaze ovih svjedoka i dovodeći ih u vezu s iskazima ostalih, već navedenih svjedoka, ali i vještaka, sud je ustanovio da su u cijelosti istiniti. Prema ocjeni Suda BiH, pomenuti svjedoci su iznijeli samo činjenice u okvirima svojih saznanja do kojih su došli na posredan način, ne tereteći optužene više od onoga što im je bilo poznato. Da je to tako, proizlazi iz činjenice da niti jedan od svjedoka ne pominje direktno apelanta kao osobu koja je vozila opojnu drogu, već svjedok S.D. samo navodi odlučnu činjenicu postojanja vozača zaduženog za prevoz opojne droge u inostranstvo.

23. Dalje, Sud BiH je ukazao da je apelant bio vlasnik i korisnik vozila BMW, što proizlazi iz saglasnih iskaza svjedoka E.A. i H.Ć. koje sud navodi, što ni apelant nije sporio, ali je teza odbrane, koju su pokušali dokazati svjedocima odbrane N.P. i B.I., kao i svjedočenjem apelanta, bila da je automobil apelant kupio od I.K., a ne od H.Ć., te da nije znao za „štek“. Ovakve prigovore Sud BiH nije mogao prihvatiti zbog više razloga, a prvenstveno zbog jasnog i nedvosmislenog svjedočenja svjedoka H.Ć., čiji je iskaz u pogledu odlučnih činjenica u potpunoj saglasnosti sa sadržajima niza iskaza drugih svjedoka, prvenstveno iskaza svjedoka I.K. i E.Z, ali i iskazom S.D., koji govori o postojanju vozača koji je prevozio opojnu drogu za Z.T. Pored navedenog, sud nije našao niti jedan opravdan razlog da sumnja u vjerodostojnost iskaza H.Ć., koji bar prema izvedenim dokazima nije imao nikakav interes ili motiv da neopravdano tereti apelanta, pa je apelantov prigovor, kao i svjedočenje svjedoka N.P. (apelantova supruga) i njegovog prijatelja istaknuti u tom pravcu valjalo odbiti kao neosnovane, ocjenjujući ih sračunatim u pravcu izbjegavanja odgovornosti apelanta.

24. Dalje, Sud BiH ukazuje na određene detalje u iskazima I.K., te na iskaz M.Č. dat u istrazi (koji je ovaj svjedok na glavnom pretresu osporio), a koji je doveo u vezi sa kupovinom karte za Istanbul na apelantovo ime. Sud BiH u tački 119. navodi zašto nije mogao prihvatiti navod apelantove odbrane da je u Tursku išao poslovno, kao i iskaz e apelantovesuprug u vezi s tim. Sud BiH je istakao da je tokom glavnog pretresa odbrana posebno u vezi sa iskazima svjedoka I.K. i E. Z. više puta isticala da se radi o svjedocima osvetnicima, profesionalnim pokajnicima (I. K.), odnosno osobama koje iz njima znanih razloga lažno svjedoče, te da im se ni u kom slučaju ne može vjerovati, pogotovo što se radi o licima koja dolaze iz kriminalnog miljea. Kao razlog za ovakvo svjedočenje odbrane su isticale i želju svjedoka da sebe ekskulpiraju na način što bi svoju vlastitu odgovornost prebacili na optužene, odnosno da im je osnovna namjera bila stvaranje povoljnije procesne pozicije u krivičnom postupku koji je mogao biti proveden i prema njima, da nisu dobili imunitet od krivičnog gonjenja. Dovodeći u vezu iskaze svjedoka I.K. i E.Z. sa onim što su govorili drugi svjedoci i na šta upućuju materijalni dokazi, Sud BiH je došao do uvjerenja da su iskazi ovih svjedoka u vezi sa aktivnostima optuženih Z.T. i apelanta, ali i drugih, u vezi sa prometom opojnih droga istiniti i da predstavljaju izraz onoga što se zaista dogodilo i u čemu su sami učestvovali, a što su do dobijanja imuniteta od krivičnog gonjenja tajili od tužioca i suda. Stoga, po ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju nije riječ o osveti koja bi se sastojala od izmišljanja i iznošenja nečega što optuženi nisu učinili, nego jednostavno o prestanku njihove šutnje i otkrivanju onoga što su oni znali, a do tada tajili kako zbog vlastitog učešća u inkriminisanim radnjama, tako i opštepoznate pojave solidarnosti među saučesnicima, koji se u takvim slučajevima gotovo redovno nastoje prikriti. Pored toga, Sud BiH je naveo da je, prihvatajući iskaze ovih svjedoka kao istinite, imao u vidu i neprotivrječnost onoga što su oni tvrdili sa iskazima drugih, već pomenutih svjedoka u dijelu u kome oni iznose ono što znaju o aktivnostima, pogotovo Z.T., prometu opojne droge, upućujući na iskaz S.T. (tačka 122. odluke). Sud BiH je, takođe, istakao i to da su svjedoci I.K. i E.Z., u dijelu koji se odnosio na Z.T. i apelanta i njihovu grupu u periodu za koji su pitani, ostali dosljedni tokom cijelog postupka. Prisutne razlike, ne tako bitne, prilikom njihovog direktnog, pa i unakrsnog ispitivanja su, po ocjeni vijeća, rezultat činjenice da su navedeni svjedoci imali različite uloge u izvršenju ovoga krivičnog djela, pa je logično očekivati da i ne mogu imati istovjetna saznanja o svim aktivnostima ove višečlane grupe. Sud BiH ukazuje da je apelant kao bitne razlike u njihovim svjedočenjima naveo razliku u cijeni plaćanja automobila BMW, kao i da su ovi svjedoci bili nedosljedni u pogledu navodnih kupaca droge, te količinama koje su išle prema njima. Sud BiH je zaključio da se u ovim konkretnim situacijama ne radi o bitnim razlikama u iskazima, jer je moguće, a na što pojedini dokazi ukazuju, da svjedoci, odnosno optuženi u momentima preduzimanja radnji nisu bili iskreni jedni prema drugima, nastojeći svoj doprinos uvećati, a time i zahtijevati veći udio u podjeli dobiti. Kada je u pitanju druga, navodno, ključna kontradiktornost pomenutih svjedoka, vijeće je smatralo da svjedoci, s obzirom na dužinu trajanja i brojnost krivičnopravnih radnji, kao i brojnost članova grupe, mogu imati pojedinačna saznanja o različitim kupcima opojne droge, kao i količinama prodate droge, što opravdava i mišljenje da je postojao i veći broj kupaca, odnosno različitih količina koje su prema njima išle. Ocjenjujući sadržajne elemente i rezultate izvedenih dokaza, Apelaciono vijeće je nesumnjivo utvrdilo da su neosnovani navodi odbrana kojima su se pokušavali dovesti u pitanje i diskreditovati iskazi svjedoka I.K. i E.Z. s obzirom na to da nisu dovedene u pitanje utvrđene odlučne činjenice u smislu preduzetih krivičnopravnih radnji optuženih. Sud BiH u tački 126. navodi da je Z.T. organizovao grupu čiji je pripadnik postao apelant radi prodaje opojne droge s ciljem ostvarivanja imovinske koristi, upućujući na dokaze u tom pravcu. Apelant je tokom postupka isticao da optužba nije ponudila niti jedan dokaz da je apelant stekao bilo kakvu korist, te je ponudio dokaze (o kreditu i da stanuje u kući koja je vlasništvo njegove majke). Razmatrajući ovaj prigovor odbrane, Apelaciono vijeće je primijetilo da je istina da optužba u tom pravcu, izuzev navoda svjedoka I.K. koji je rekao da je BMW kupljen apelantu, kojeg je on trebao „odrađivati“ svojim vožnjama, nije izvodila neke druge dokaze. Međutim, i bez obzira na tu činjenicu, Apelaciono vijeće je istaklo da za postojanje ovog djela nije nužno da učinitelj i ostvari neku imovinsku korist. Nužno je samo da je kod njega postojao koristoljubivi motiv, odnosno da je radnja izvršenja preduzeta iz koristoljublja. Sve te navode apelantove odbrane, da on nije ostvario imovinsku korist, čini irelevantnim za samo postojanje djela i presuđenje. U svakom slučaju i on je znao da je optuženi Z.T. to činio radi sticanja imovinske koristi, a ne iz drugih motiva, ako drugi motivi uopšte i mogu postojati kod ovog krivičnog djela, te je sasvim logično da je i on očekivao određenu korist za ono što je on radio (direktnu ili indirektnu), pri čemu je irelevantno da li ju je odmah i ostvario u novcu, ili nekom drugom obliku, ili je ona očekivana u budućnosti.

25. Sud, takođe, navodi da je apelant saslušan i da je u potpunosti osporio tezu optužbe o motivima njegovih čestih prelazaka granice, napominjući da je najčešće putovao zbog porodičnih razloga s obzirom na to da je imao rodbinu u Hrvatskoj, te da su osnovni razlozi putovanja bili odlasci na sahrane članovima rodbine, ili da se radilo o službenim putovanjima. U tom pravcu apelantova odbrana je izvela dokaze saslušanjem svjedoka N.R. i A.Š., koje su potvrdile da je apelant često boravio u Hrvatskoj. Međutim, iako je prihvatio tvrdnje optuženih, posebno apelanta da je u inkriminisano vrijeme posjećivao rodbinu van BiH, ili išao zbog drugih privatnih razloga (kupovina psa u Srbiji), Sud BiH iskaze optuženih kao svjedoka u pogledu odlučnih činjenica koje se tiču same optužnice i djela koje im je stavljeno na teret nije mogao prihvatiti, ocijenivši ih u tom dijelu pristrasnim i sračunatim na izbjegavanje odgovornosti, te suprotnim iskazima svjedoka i dokazima koje je sud zbog već navedenih razloga prihvatio kao valjane.

26. Kada su u pitanju bili prigovori odbrana izneseni u pravcu da je tužilac bio dužan, pored Z.T. i apelanta, optužiti i druga lica, prvenstveno misleći na navodne kupce opojne droge, kako ih je označio svjedok I.K., kao i da je Tužilaštvo odbranama moralo dostaviti interne akte o davanju imuniteta za svjedoke I.K. i E.Z., Sud BiH je naveo da se neće upuštati u odluke tužioca, odnosno način ili vrstu dogovora tužioca i svjedoka u vrijeme istrage s obzirom na to da, što je i braniocima poznato, odredba člana 16. ZKPBiH propisuje da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca. Dakle, u isključivoj je nadležnosti tužioca da, shodno vlastitoj procjeni, odluči da li će i protiv koje osobe i za koje djelo preduzeti krivično gonjenje, te se pozivanje odbrana na to zašto i prema navedenim svjedocima nije postupljeno na isti način za razrješenje ove krivičnopravne stvari ukazuje potpuno bespredmetnim. Dakle, nakon ocjene izvedenih dokaza, svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, Sud BiH je ustanovio da je utvrđeno da su optuženi Z.T. i apelant, zajedno s drugim licima (I.K. i E.Z.), počinili krivičnopravne radnje opisane u tački 1. izreke ove presude, koje predstavljaju krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret, i to apelant krivično djelo iz člana „250. stav 3. KZBiH“ u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. u vezi sa članom 29. KZBiH.

27. U odnosu na tačku 2. optužnice, Sud BiH navodi da je optuženima (Z.T. i apelantu) stavljeno na teret da su počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. (apelant) KZBiH u vezi sa krivičnim djelom razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, i to na način da je optuženi Z.T., radi pribavljanja imovinske koristi, odlučio da izvrši krivično djelo razbojništva u „Cargo centru“ Međunarodnog aerodroma Sarajevo na štetu ABS Banke iz Sarajeva, da je pripremio izvršenje razbojništva tako da je pripremio sredstva za izvršenje, a da je apelant, uz novčanu naknadu, preuzeo stvari potrebne za izvršenje razbojništva i sakrio ih u jednu od iznajmljenih garaža u vozilo „audi Q7“, te da su, nakon izvršenih priprema, zajedničkim djelovanjem, međusobno povezanim radnjama, izvršili pripremano razbojništvo na način kako je pobliže opisano u tački 2. izreke presude. Sud BiH je ukazao da među strankama nisu bile sporne činjenice kako slijedi: da su predmetno razbojništvo počinila 5. decembra 2007. godine četiri lica koja su na glavi nosila tzv. fantomke i koja su bila obučena u crne uniforme-kombinezone, kao i da su koristila vatreno oružje, da je tom prilikom otuđena novčana pošiljka ABS Banke čija je ukupna vrijednost bila oko 1.315.775,46 eura, odnosno oko 2.500.000,00 KM, te ukazao na dokaze iz kojih navedeno proizlazi. Potvrdu ovih činjenica sud je našao u nizu saglasnih i konzistentnih iskaza svjedoka, prvenstveno pripadnika Granične policije, koje je naveo i uposlenik „Cargo Centra“, a koji su svi gotovo saglasno opisali okolnosti pod kojima je pljačka izvršena, opisujući njene detalje u granicama svojih zapažanja, a shodno poziciji/lokaciji na kojoj su se u tom trenutku našli. Sud BiH ukazuje da ono što je bitno jeste da su svi pomenuti svjedoci, ili bar većina njih, jasno potvrdili da su u pljački učestvovala četiri maskirana lica koja su bila u crnim/tamnim uniformama na kojima je bio natpis SIPA, odnosno policija, da su tom prilikom koristila automatsko oružje - duge cijevi, da su govorili da se radi o pretresu i da traže drogu, te da je većini njih naređeno da legnu, što su svjedoci i učinili. Pored navedenog, određeni svjedoci koje sud navodi su izjavili da su maskirana lica imala čudan naglasak, koji nije djelovao kao akcenat osoba s područja BiH. Nadalje, Sud BiH je ukazao na podudarnost iskaza ovih svjedoka u pogledu toka pljačke sa materijalnim dokazima, prije svega video-nadzorom. Sud BiH je naveo da ono što je sporno, a što je Tužilaštvo trebalo dokazati, jeste to da je optuženi Z.T. organizovao i rukovodio organizovanom grupom ljudi koja je, radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe, organizovano, silom i prijetnjom da će izravno napasti na život i tijelo - upotrebom vatrenog oružja izvršila pomenuto razbojništvo, a apelant postao pripadnik organizovane grupe ljudi koja je, radi pribavljanja imovinske koristi, zajedničkim djelovanjem pripadnika grupe, organizovano, silom i prijetnjom da će izravno napasti na život i tijelo-upotrebom vatrenog oružja oduzela tuđe pokretne stvari u vrijednosti od najmanje 1,315.755,46 eura, te da je kao pripadnik organizovane grupe učestvovao u pribavljanju i prebacivanju sredstava za izvršenje djela i kao pripadnik organizovane grupe i za sebe pribavio imovinsku korist u neutvrđenom iznosu. U tom pravcu Sud BiH najprije ukazuje da je ulogu Z.T. utvrdio na osnovu iskaza svjedoka I.K., ali i svjedoka S.D. i M.H. Nadalje, Sud BiH navodi iskaz svjedoka u odnosu na okolnosti pribavljanja kuće, nabavljanja automobila koje je otuđeno od lica (B), iznajmljivanja garaže, zamjene tablica na ukradenom automobilu, a iskazi svjedoka pod imunitetom I.K. i E.Z. potvrđeni su i iskazima drugih svjedoka (H.S., D.S., J.B. i M.D., tačka 188. odluke). U odnosu na navod odbrane da iskaz svjedoka (I.K.) ima nedosljednosti u pogledu boje auta marke „škoda“ sa kojih su skinute tablice, Sud BiH je dao odgovor u tački 192. ukazujući da tok događaja kako ga je opisao svjedok I.K. odgovara prijavi krađe automobila J.B. i tablica M.D., te je on saglasan sa materijalnim dokazima, te da pogrešna boja automobila „škoda“ ne umanjuje značaj iskaza ovog svjedoka i njegovu dokaznu vrijednost. Nadalje, svjedok je ukazao da su lica iz Srbije bila uključena u pljačku i način komuniciranja sa njima putem telefona koji su uništavani i kupovani u Centru „Tom“, a što je finansirao Z.T.

28. U odnosu na apelantovu ulogu, svjedok I.K. je naveo da je u pogledu ove inkriminisane radnje apelant bio zadužen da uniforme SIPA-e preveze čamcem i preuzme u Bosni i Hercegovini, te da pripremi sve, ali da nije učestvovao tog dana u pljački. Dva mjeseca prije pljačke apelant je donio pet uniformi sa čizmama i svom propratnom opremom. Peta uniforma je bila namijenjena za Z.T., ali on je odlučio da ne želi rizikovati i direktno ići u Centar Cargo, jer se „radilo samo o milion i po do dva eura“. Saznali su da će biti dva do tri miliona eura i B. nije primio tu vijest dobro, jer je očekivao 12, 13 miliona eura, te su ga optuženi Z.T. i svjedok smirivali i na kraju je, ipak, pristao da to urade iako se radi o malom iznosu. Kako navodi svjedok, B. je sa još nekim licima uniforme prebacio čamcem iz Srbije za šta su platili 100,00 eura, a njih je preuzeo apelant i stavio ih u svoj automobil „audi“ i krenuo. U autu iza njega su bili svjedok i optuženi Z.T. i te uniforme su dovezene u stan u Sarajevu, koji je bio vlasništvo izvjesnog Č., koji je svjedok pokazao policiji u toku istrage. U tom stanu su živjele četiri osobe koje su učestvovale u pljački, a najduže B., osam mjeseci. Svjedok je naveo da se ta lica nisu slobodno kretala po gradu i E.Z. im je donosio hranu. Optuženi Z.T. bi ih izvodio vani po dvojicu i išli su pješke da osmatraju. Svjedok je, takođe, naveo da je apelant iznajmio jedan stan za drogu, a drugi Z.T. i, uz ove stanove, koristili su i mnoge druge za osmatranje uz specijalni dvogled, te su pratili sve šta se dešava, kad dolaze specijalci, kad prave pauzu, kako parkiraju i slično, te su isplanirali koliko im je tačno potrebno minuta da sve obave. U odnosu na ove okolnosti, odnosno činjenicu apelantove uloge u izvršenju inkriminisane radnje, te iznajmljivanja stanova u kojima su bile smještene osobe koje su došle iz Srbije radi izvršenja djela, a koji su korišteni za osmatranje, pored iskaza svjedoka I.K., Apelaciono vijeće je imalo u vidu saglasne iskaze svjedoka E.Z., M.T. i N.K. Opisujući lica iz Srbije koja su boravila u Sarajevu, svjedok E.Z. je, takođe, naveo da je u garažu u kojoj se nalazilo otuđeno vozilo, neposredno prije pljačke, apelant donio četiri uniforme i vojničke čizme u vrećama koje je kasnije svjedok raspodijelio, a te uniforme za pljačku su došle preko neke veze iz Srbije i one su prenesene čamcem preko Drine. Nadalje, Sud BiH je ustanovio da su iskazi svjedoka I.K. i E.Z. u pogledu samog trenutka pljačke, gdje se ko nalazio, saglasni. Nadalje, svjedok I.K. je naveo kakvo je oružje korišteno za pljačku (tačka 200. odluke), kao i tri motorole koje su dobijene od M.D. (korištene i zapaljene u džipu). Sud BiH je iskaz svjedoka I.K. ocijenio u vezi sa iskazom svjedoka M.D. (zaključio sporazum o priznaju krivice u ovom predmetu i pristao da mu se izrekne kazna zatvora u trajanju od jedne godine), ali je na pretresu naveo da mu ništa nije poznato u vezi sa pljačkom, te je sud sve navedeno ocijenio u tački 202. odluke i u odnosu na iskaz I.K. Sud BiH je, takođe, naveo iskaz svjedoka I.K. u vezi sa paljenjem auta, prebacivanjem novca, podjelom i ostalim, što je potvrđeno iskazom svjedoka E.Z. Sud BiH je zaključio da iz svih navedenih dokaza proizlazi da je predmetno krivično djelo - razbojništvo učinjeno u sastavu grupe za organizovani kriminal, koja je u odnosu na konkretno krivično djelo imala najmanje pet članova (optuženi Z.T., apelant, osuđeni M.D., te I.K. i E.Z.), da je ono planirano duži vremenski period (najmanje od 26. juna 2007. godine, kada je otuđeno vozilo J.B., do 5. decembra 2007. godine, kada je ono izvršeno) i da je ono izvršeno radi sticanja materijalne koristi. Dakle, krivično djelo razbojništva je izvršeno organizovanom akcijom više lica, pripadnika kriminalne grupe, kojima je organizator grupe - optuženi Z.T. povjerio određenu ulogu i dao konkretne zadatke u organizaciji: iznajmljivanje stanova, nabavka opreme i drugo, koje su oni lično, pa i apelant kao pomagač, prihvatili kao svoje i preduzeli konkretne radnje sa sviješću o međusobnom zajedničkom djelovanju radi nastupanja zabranjene posljedice.

29. Sud BiH je, rukovođen principom reformatio in peius, prihvatio da se u apelantovim radnjama radi o pomaganju, kako je to kvalifikovano u prvostepenoj presudi, mada, prema činjeničnom opisu djela iz optužnice i prvostepene presude koji su u saglasnosti sa izvedenim i prihvaćenim dokazima, pružaju osnov za kvalifikovanje njegovih radnji kao saizvršilačkih, što se u daljnjim tačkama analizira i zaključuje da pomagač ni djelimično nije učestvovao u izvršenju konkretnog krivičnog djela, nego da je bio samo saučesnik u tuđem djelu, koje ostvaruje neko drugi. U konkretnom slučaju apelant je, prema mišljenju Suda BiH, preduzeo radnje koje su dio radnje izvršenja krivičnog djela razbojništva na način da je dopremio uniforme koje su korištene za izvršenje djela, a koje su, prema iskazima većeg broja svjedoka, odigrale odlučnu ulogu u realizaciji djela. Naime, svi pomenuti svjedoci, pogotovo uposlenici Cargo Centra i pripadnici Granične policije, saglasno su izjavili da su upravo zbog uniformi koje su koristili razbojnici bili dovedeni u zabludu u pogledu toga da li se radilo o legalnoj akciji policije, ili o izvršenju krivičnog djela razbojništva, što ih je sve realno spriječilo da reaguju na adekvatniji način. Dakle, dopremanje uniformi korištenih za izvršenje ovog djela, u suštini, predstavlja njegov udio u cjelokupnoj operaciji i konkretan doprinos ostvarenju zločinačkog cilja organizovane grupe.

30. Sud BiH je, takođe, naveo da su odbrane obojice optuženih u toku postupka isticale da postoje određene nepodudarnosti u iskazima svjedoka, što se, prije svega, odnosi na iskaze svjedoka I.K. i E.Z. U tom pravcu Sud BiH je razmotrio prigovore odbrana, te je ustanovio da je prvostepeno vijeće u tom pravcu dalo sasvim adekvatna obrazloženja sa čijim stavovima se u potpunosti složio. Tako, iskazi navedenih svjedoka nisu u potpunoj saglasnosti u pogledu toga koliko je bilo uniformi i gdje ih je donio apelant s obzirom na to da svjedok I.K. navodi da se radi o pet, a svjedok E.Z. o četiri, te gdje su uniforme odnesene (stan, kako navodi svjedok I.K., odnosno u garažu, kako navodi svjedok E.Z.). Međutim, navedene činjenice, odnosno razlike, prema stavu Suda BiH, nisu dovele u pitanje istinitost iskaza ovih svjedoka upravo zbog razloga koji je naveden, a odnosi se na to da su oni svjedočili na okolnosti koje su im lično poznate onako kako su ih oni doživjeli. Naime, svjedok E.Z. nije bio prisutan dogovorima o nabavci uniformi, pa mu tako i ne može biti poznata činjenica da li je trebalo biti četiri ili pet uniformi. Takođe, u odnosu na dilemu gdje su one dovezene, da li u stan ili garažu, Sud BiH je ostavio mogućnost da je apelant uniforme najprije odnio u stan (što svjedok E.Z., takođe, nije mogao znati), a nakon toga u garažu, gdje ih zatiče svjedok E.Z. Ono što je, po mišljenju Suda BiH, od odlučujućeg značaja jeste da su oba svjedoka saglasno potvrdila da je navedene uniforme donio apelant i da su ih razbojnici koristili prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela.

31. Vjerodostojnost iskaza ključnih svjedoka optužbe, a samim tim i tezu optužbe o navodnoj umiješanosti apelanta u izvršenje ovog djela apelantova odbrana tokom postupka i prilikom iznošenja završnih riječi pokušala je osporiti nelogičnošću nabavljanja uniformi iz Srbije s obzirom na to da su mogle biti nabavljene i u BiH. Sud BiH je ocijenio ovaj navod i prihvatio stav odbrane o mogućnosti nabavljanja uniformi i u BiH, ali je ustanovio da odbrana u tom pravcu neopravdano zanemaruje ostatak iskaza svjedoka I.K. i E.Z., koji su jasno govorili da se radilo o profesionalnim kradljivcima sa velikim iskustvom u ovom poslu od kojih su strepili kako sam optuženi Z.T., tako i oni sami, što sve navodi na zaključak da je između izvršilaca ovog djela vladalo određeno nepovjerenje, te da su realno, radi vlastite sigurnosti i izbjegavanja svake mogućnosti njihovog otkrivanja, razbojnici donijeli odluku da uniforme i čizme pribave od već provjerenih ljudi iz Srbije, evidentno nastojeći broj ljudi umiješanih u izvršenje ovog djela svesti na minimum. Nadalje, u vezi sa navodima apelantove odbrane da su lica koja su izvršila razbojništvo na sebi imali prsluke, što je suprotno iskazima svjedoka I.K. i E.Z., Sud BiH je naveo da je takav prigovor bio predmet ocjene prvostepenog vijeća u kom dijelu je dato valjano obrazloženje s kojim se u potpunosti složilo i drugostepeno vijeće. Naime, Sud BiH je našao da, na osnovu izvedenih dokaza, pomenutih iskaza svjedoka, ali i materijalnih dokaza - nalaza i mišljenja vještaka - iz čijeg nalaza proizlazi da su u izgorjelom automobilu pronađeni dijelovi nagorjelog prsluka nesporno proizlazi da su razbojnici na sebi imali kombinezone crne boje, čiji su sastavni djelovi bili i prsluci sa natpisom.

32. Međutim, činjenica da su razbojnici nosili i prsluke nije u suprotnosti sa iskazima svjedoka I.K. i E.Z., jer su oni naveli da je apelant preuzeo uniforme - kombinezone ne izjašnjavajući se pritom o njihovim detaljima, odnosno da li je u njihovom sastavu bilo i prsluka, zbog kog razloga Sud BiH nije isključio taj navod. Osim toga, odbrana optuženog apelanta je pokušala osporiti iskaze svjedoka I.K. i E.Z. u dijelu koji se odnosi na to da je apelant preuzeo i čizme koje su nosili razbojnici prilikom izvršenja ovog krivičnog djela, navodeći da su u izgorjelom automobilu pronađeni ostaci izgorjelih cipela - jedna dobro očuvana cipela. Naime, činjenica jeste da su svjedoci I.K. i E.Z. naveli da je apelant preuzeo čizme, ali, isto tako, iz nalaza vještaka proizlazi da je prilikom kriminalističko - tehničkog pregleda vozila koje je korišteno prilikom razbojništva pronađena i duboka cipela. Dakle, činjenica da su svjedoci I.K. i E.Z. naveli da se radi o čizmama, a ne cipelama, nije osnov da se njihovim iskazima u ovom dijelu ne pokloni vjera zbog toga što se radi o sličnoj obući u pogledu vrste i oblika, što je ostavilo mogućnost da duboku cipelu navedeni svjedoci opišu kao čizmu, te se u konačnici njihov opis znatno ne razlikuje od predmeta vještačenja. U odnosu na oružje koje su razbojnici koristili prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela, Sud BiH je imao u vidu da su i na ovu okolnost svjedoci I.K. i E.Z. iznijeli različite iskaze. Sud BiH navodi da je vještak naveo da su u zapaljenom automobilu pronađeni automatska puška i nekoliko dugih cijevi (s tim da je vještak na glavnom pretresu pojasnio da se radi o tri duge cijevi). Dakle, iskazi su saglasni u tome da je korišteno oružje u ovom razbojništvu, ali se razlikuju samo u broju naoružanja. Da li je bilo osam ili četiri pištolja nije od značaja, i to je stvar subjektivnih svojstava svjedoka da zapaze šta su od naoruženja zapalili zajedno sa vozilom koje su koristili. U vezi s navedenim, a s obzirom na razlike u iskazima svjedoka u pogledu broja oružja korištenog u razbojništvu, Apelaciono vijeće je navelo da je u tom dijelu izvršilo prilagođavanje činjeničnog opisa, a kojim prilagođavanjem/korekcijom činjeničnog opisa nije došlo do povrede niti subjektivnog, niti objektivnog identiteta optužbe i presude, jer je potpuno jasno i nedvosmisleno utvrđeno da su osobe prilikom razbojništva bile naoružane automatskim oružjem, što i predstavlja odlučnu činjenicu, a o čemu je sud već dao obrazloženje. Pored navedenog, Apelaciono vijeće je ustanovilo da ova izmjena i nije takve prirode da bi optužene po bilo kom osnovu stavila u teži položaj od onog kojeg su imali po samoj optužnici, niti su promijenile samu kvalifikaciju djela koje im je stavljeno na teret. Sud BiH ukazuje na prilagođavanje koje je izvršeno u pogledu teze optužbe da je apelant prihvatio da uz određenu novčanu naknadu učestvuje u djelu. Na ovu činjenicu, odnosno činjenice da je apelant unaprijed dogovorio ili ostvario bilo kakvu imovinsku korist, nije upućivao nijedan izvedeni dokaz, te je izostavljen dio rečenice “uz novčanu naknadu“. Međutim, Sud BiH, bez obzira na to što nije utvrđeno da je apelant ostvario bilo kakvu imovinsku korist, na što je ukazivala odbrana, istakao je da je kod apelanta realno postojao koristoljubivi motiv, odnosno da je on bio svjestan da je radnja izvršenja preduzeta iz koristoljublja. Sve to, po mišljenju Suda BiH, navode apelantove odbrane da on nije ostvario imovinsku korist čini irelevantnim za samo postojanje djela i presuđenje.

33. Sud BiH je, takođe, shodno utvrđenom činjeničnom stanju, izvršio korekciju navoda iz optužnice u pogledu apelantovih radnji na način da su prihvaćeni dokazi optužbe (iskazi svjedoka I.K. i E.Z.) ukazivali da je apelant uniforme preuzeo na granici, a da su ih prebacila druga lica sa teritorije Srbije na teritoriju BiH. Takođe, u vezi s apelantovom radnjom koja se odnosila i na navodno preuzimanje oružja korištenog prilikom razbojništva zajedno sa uniformama, vijeće je korigovalo činjenični opis, zaključivši da se radi o nedokazanoj činjenici, pa je ovaj dio izostavljen.

34. Dakle, iz svih navedenih dokaza Sud BiH je utvrdio da je optuženi Z.T. organizovao krivično djelo razbojništvo u Cargo Centru MAS (tačka 229. odluke). Sud BiH je istakao da je ocijenio i iskaz E.Z. da je sve upute njemu davao I.K., ali je ovaj svjedok, takođe, naveo i da je Z.T. otišao sa I.K. po tablice (nakon što je auto otuđen) i vidio Z.T. nakon završenog razbojništva ispred stana u kojem su boravili razbojnici, dakle, potvrdio je prisustvo Z.T. tokom priprema za razbojništvo i nakon njega. Iz svih navedenih dokaza Sud BiH je ustanovio da su se u radnjama optuženih stekla sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništvo iz člana 289. KZBiH. Pri tome optuženi Z.T., kao organizator, postupao je sa umišljajem koji je obuhvatio namjeru da se prisvoji protivpravna imovinska korist uz svijest i volju da se prinuda razbojnika upotrijebi radi prisvajanja, otuđenja, odnosno zadržavanja novca, a koja prijetnja je prema uposlenicima Cargo Centra bila kvalifikovana, jer su razbojnici automatskim oružjem prijetili neposrednim napadom na njihov život ili tijelo. Sa umišljajem je postupao i apelant, odnosno u konkretnom slučaju sa sviješću i voljom da u krivičnom djelu razbojništva svojim radnjama - preuzimanjem i prebacivanjem uniformi doprinosi njegovom ostvarenju. U odluci o kazni Sud BiH je iznio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta koje su uticale na odluku o kazni.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

35. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. st. 1. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U veoma opsežnoj i obimnoj apelaciji apelant je ukazao na povredu prava na pravično suđenje na način da je naveo da je sud bio pristrasan, da je davao snimke sa suđenja raznim televizijama radi podgrijavanja atmosfere i stvaranja velikog medijskog uticaja na vijeće, da nije omogućio apelantu da se brani (što će se vidjeti u nastavku apelacije), kao i da je omogućio tužilaštvima (Tužilaštvu i Tužilaštvu Kantona Sarajevo) da održe konferenciju za štampu u najvećoj sali na kojoj je tužiteljica (koja je i potpisala optužnicu) izjavila da su optuženi krivi i da će dobiti kazne koje zaslužuju. Apelant ukazuje i da se tužilac O.Č. morao izuzeti (kao saučesnik u izvršenju krivičnog djela sa I.K.). Nadalje, veoma opširno i detaljno apelant osporava zakonitost dokaza na kojima se presuda u odnosu na apelanta zasniva, i to, prije svega, iskaza svjedoka I.K. i E.Z., o čemu, opet, u apelaciji detaljno navodi ukazujući na nevjerodostojnost iskaza, na kriminalnu prošlost svjedoka, kao i na okolnosti pod kojim je svjedoku (odnosno optuženom) I.K. dat imunitet. Apelant ukazuje na nezakonitosti u vezi sa pronađenim „štekom-bunkerom“ na apelantovom automobilu, ukazujući na procesne manjkavosti u vezi sa načinom na koji je ova radnja poduzeta, odnosno pribavljen ovaj dokaz. Nadalje, apelant ukazuje da iskazi ključnih svjedoka I.K. i E.Z., osim što su kontradiktorni, nisu u saglasnosti ni sa izjavama drugih svjedoka. Nadalje, apelant navodi da nije imao mogućnost ispitati svjedoka I.K., odnosno da odbrani ta mogućnost nije data, kao i da je odbijen prijedlog odbrane da se kao svjedok pozove E.Z., kako bi ga odbrana direktno ispitala iako je unakrsno ispitivanje ovog svjedoka od odbrane bilo ograničeno. Takođe, apelant ukazuje na broj dokaza koje je predložilo Tužilaštvo i koji su prihvaćeni i na broj dokaza koje je predložila odbrana od kojih mnogi nisu prihvaćeni (te detaljno na strani 10-16. apelacije navodi te predložene dokaze, njih 18, npr. da pozove kao svjedoka odbrane E.F., vještačenje „bunkera“ na okolnosti visine temparature u njemu, da se izvrši rekonstrukcija punjenja „bunkera“, da se prezentuju dva apelantova pasoša, da se reprodukuju iskazi vještaka i drugo navedeno u apelaciji), dokaze koje je apelantova odbrana predlagala a sud nije dozvolio njihovo izvođenje, kao i da je dio dokaza Tužilaštvo sakrilo. U veoma velikom dijelu apelacije apelant „secira“ iskaze koje su dali I.K. i E.Z., ukazujući da je E.Z. šurjak I.K., da je od njega instruisan da je u toku postupka, u skladu sa instrukcijama koje je dobijao, iskaz prilagođavao iskazu I.K., da su iskazi ovih svjedoka, pogotovo I.K., u suprotnosti i sa navodima iz optužbe i osuđujuće presude, kao i da su protivni zdravoj logici i razumu, da obojica lažu, ali da sud nije provjeravao njihove iskaze, već je zasnovao presudu na lažnim iskazima ovih svjedoka bez davanja adekvatnog obrazloženja o odlučnim činjenicama. Osim toga, apelant ukazuje na dijelove poresude kada je sam svjedok I.K. naveo da nije govorio istinu. Pri tome apelant navodi dijelove iskaza svjedoka I.K. koji se, kako kaže apelant, odnose na događaje koji su potpuno izmišljeni, drugi su oni koji su se desili (kao krađa automobila od J.B.), ali kojima nije prisustvovao, a treći su oni kojima mijenja tok događaja. Apelant na nekoliko stranica navodi iskaze svjedoka, koje analizira, sa namjerom da pokaže i dokaže da su iskazi svjedoka I.K. i E.Z. bili u suprotnosti sa iskazima drugih svjedoka, a sud je naveo da se radi o iskazima koji su u saglasnosti. Osim toga, apelant ukazuje da za navedeni period nema droge, nema novca, nema telefonskih razgovora, nema podataka iz banke o zamjeni novca, nema dovoljno pečata u pasošu i ostalo, a apelant poznaje jedino Z.T., a svega ovoga moralo bi biti još više kada bi I.K. i E.Z. govorili istinu. Stoga, iskaz E.Z. ne može biti dokaz koji se traži u skladu sa praksom Evropskog suda koji podržava iskaz I.K. (poziva se na presudu Ajdarić protiv Hrvatske). Apelant u odnosu na tačku 1. oprtužnice navodi da je i sud konstruisao određene zaključke koje niko nije naveo (da je apelant auto od 15. 000 KM odrađivao prevozeći drogu za Z.T. i I.K., da je E.Z. naveo da je droga prodavana M.M. ), da je apelant ponudio dokaze o kupovini automobila (podigao kredit), da nije znao za „štek“, upućuje na svjedoke koji su u ovom dijelu svjedočili (optuženim licima iz predmeta Lutka). Apelant navodi da I.K. i E.Z. nisu pozvani da pokažu gdje je „štek“ prilikom pretresa auta koji je oduzet od apelanta, kao i da dokazi ukazuju da su lica koja su vršila pretres dijelova auta za koje se „pretpostavljalo“ da bi mogla služiti prevozu narkotika. Apelant ukazuje da je „štek“ nepodoban za prevoz droge, što je potvrdio i vještak i u ovom djelu apelant ukazuje na brojne razlike u iskazima I.K. i E.Z. Apelant, takođe, navodi da Tužilaštvo nije brojne osobe procesuiralo a na koje su ukazivali iskazi I.K. i E.Z. Apelant ukazuje da ga je sud osudio, a odlučne činjenice za tvrdnje iz optužbe nisu potkrijepljene niti jednim dokazom. Ostajući kod svih nezakonitosti iskaza I.K., te nemogućnosti odbrane da ispita ovog svjedoka, apelant ukazuje da je odbrani onemogućeno ispitivanje E.Z., kao i da E.Z. nije teretio apelanta za pljačku na aerodromu, odnosno nikada nije izjavio da je apelant znao za pljačku. Nadalje, apelant problematizuje saglasne izjave ovih svjedoka u pogledu oružja, ali koje su suprotne ostalim provedenim dokazima, razbojnici nisu nosili vojničke čizme, nego duboke cipele, natpisi nisu bili na kombinezonima, nego na pancirima. Nadalje, apelant ukazuje da ova tačka ne bi mogla opstati bez T.Z., „poznate osobe“, a ta osoba je, po iskazu I.K. i N.Z., tadašnji šef Cargo Centra, koji je uhapšen i optužen na osnovu iskaza I.K. da bio kasnije bio pravosnažno oslobođen. Da bi objasnio koliko je „lagao“ I.K., apelant ukazuje na različite iskaze J.B. i I.K. za koje sud tvrdi da su saglasni, pa kasnije navodi da nije ponuđen niti jedan dokaz da je apelant sa Z.T. i B. dogovorio pljačku, da je sakrio auto u garažu, da su koristili opremu i oružje koje I.K. i E.Z. opisuju. Apelant problematizuje način na koji je vođen postupak pred Apelacionim vijećem, odnosno primjenu člana 317. ZKP, te navodi da apelantovi žalbeni navodi nisu u cijelosti ispitani, kao i da je Apelaciono vijeće pogrešno citiralo član 317. stav 2. ZKP. Apelant ukazuje da riječ „shodno“ znači analogno, kako proizlazi iz komentara ZKP. Apelant se žali zbog skraćivanja i ograničavanja završne riječi odbrane, prekidanja završne riječi odbrane (da sažmu), što je dovelo do iznošenja nekih netačnih podataka od odbrana, a čime je sud, takođe, povrijedio jednakost strana u postupku. Apelant ukazuje da je presuda nezakonito izrečena i objavljena. Takođe, apelant se žali na drakonsku kaznu upoređujući je sa kaznama ostalih osuđenih lica, ali i navodeći činjenicu da je apelaciono vijeće “prepolovilo“ period kada je apelant bio pripadnik grupe i prevozio drogu, pa je i kaznu trebalo smanjiti.

b) Odgovor na apelaciju

36. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovih prava koja navodi. Kada je u pitanju apelantov prigovor kojim se ukazuje da je postupanjem konkretnog tužioca, protiv koga je jedan od saoptuženih podnio krivičnu prijavu, a na temelju koje je i donesena naredba o provođenju istrage Kantonalnog tužilaštva (nakon izricanja prvostepene presude), povrijeđeno apelantovo pravo na pravedno suđenje i postupak uopće, sud takav prigovor smatra potpuno neutemeljenim. Naime, pored činjenice da je o zahtjevu optuženih za izuzeće postupajućeg tužioca odlučivao Kolegij tužilaca i donio negativu odluku, smatrajući zahtjev neosnovanim, sud podsjeća da se, u smislu člana 297. stav 1. tačka b) ZKPBiH, predviđa bitna povreda odredaba krivičnog postupka samo u slučaju da je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti. Konačno, pomenuti tužilac, izuzev na javnoj sjednici održanoj povodom žalbi na prvostepenu presudu (član 304. ZKPBiH), na pretresu vođenom pred Apelacionim vijećem nije postupao. U odnosu na navode iz apelacije kojima se neosnovano nastoji dovesti u pitanje činjenično stanje kroz vlastitu ocjenu dokaza, te kroz isticanje da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima (prvenstveno se misli na iskaze svjedoka pokajnika i tzv. bunker pronađen na apelantovom vozilu), sud navodi da treba imati u vidu da je sud brižljivo i savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, vodeći pri tome računa o načelu zakonitosti dokaza, ali i načelu slobodne ocjene dokaza u okviru općih pravila ljudskog mišljenja i iskustva. Ocjenom izvedenih dokaza na navedeni način sud je utvrdio činjenično stanje na način koji ne ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Činjenično stanje u navedenoj presudi je utvrđeno u postupku koji ne sadrži povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i na to činjenično stanje je primijenjen relevantan zakon, a primjena tog zakona nije proizvoljna niti diskriminacijska. Nadalje, povredu prava na pravedno suđenje, odbranu i jednakost strana u postupku apelant vidi u činjenici da su odbrane, imajući u vidu ukupnu dužinu postupka, imale na raspolaganju kratko vrijeme za osporavanje teza optužbe, pozivajući se na dužinu trajanja dokaznog postupka optužbe u odnosu na trajanje dokaznog postupka odbrana. Prema mišljenju suda, ni ovi apelantovi navodi ne stoje, jer je teret dokazivanja na tužiocu, a ta obaveza ne postoji na strani optuženog s obzirom na pretpostavku nevinosti, već postoji pravo optuženog da iznosi svoju odbranu, ili da se brani šutnjom budući da ne postoji obaveza dokazivanja vlastite nevinosti. Dakle, Sud BiH je, uzimajući u obzir činjenicu da pretres pred Apelacionim vijećem ne predstavlja ponavljanje prvostepenog glavnog pretresa, što implicira i izuzetak od primjene načela neposrednosti, stava da su optuženi kako u prvostepenom, tako i u drugostepenom postupku imali dovoljno vremena za iznošenje odbrane. Kada je u pitanju tvrdnja odbrane da uočene nepravilnosti prvostepene presude zbog kojih je i ukinuta nisu otklonjene ni u drugostepenom postupku, zato što odbrani nije omogućeno direktno ispitivanje svjedoka I.K., da je odbrana zakinuta u pogledu iznošenja završnih riječi, te da su neosnovano odbijeni prijedlozi odbrane za izvođenje dokaza, sud ovom prilikom ne nalazi da je svrsishodno ponavljati svoj stav u pogledu apelantovih navoda, već upućuje na detaljna obrazloženja data u drugostepenoj presudi u dijelu Procesne odluke, kao i u Aneks I presude, a pri kojima ostaje u cijelosti. Sud navodi da je tačno da odluka nije izrečena i objavljena u zakonom propisanom roku, ali da se ne radi o prekluzivnom roku i da su odbrane bile upoznate sa navedenim, te nisu ranije istakle ove prigovore.

37. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana. Tužilaštvo navodi da su neosnovani navodi o pristrasnosti tužioca O.Č., koji nije bio izuzet. Tužilaštvo navodi da o zahtjevu za izuzeće tužioca odlučuje Kolegij Tužilaštva rješenjem protiv kojeg se ne može izjaviti žalba. Iz apelacije je vidljivo da je apelant tražio izuzeće koje je rješenjem odbijeno. Nadalje, Tužilaštvo navodi da je odbrani data mogućnost (nakon žalbe ) da ispita svjedoka I.K., ali je ovaj svjedok odbio da svjedoči, a njegov status je takav da na navedeno ima pravo. Što se tiče davanja imuniteta svjedoku I.K., radi se o internoj tužilačkoj odluci koja se ne dostavlja ni sudu. Tužilaštvo navodi da su apelantovi navodi o davanju imuniteta I.K. od tužioca O.Č. neistiniti i da predstavljaju samo apelantove pretpostavke. Takođe, Tužilaštvo ukazuje da apelant više puta navodi da je svjedočenje I.K. nezakonit dokaz zbog toga što je imunitet dobio kao osumnjičeni, a ne kao svjedok. Međutim, kao bitno ističe da osoba koja je sudjelovala u jednom od oblika počinjenja krivičnog djela zajedno s drugim osobama (saizvršilac, pomoćnik, poticatelj) može se u krivičnom postupku iskazivati kao saoptuženi ili kao svjedok. Pored toga, svjedoci koji su učestvovali u izvršenju krivičnog djela posebno su važno oruđe u borbi protiv organizovanog kriminala. Osumnjičeni/optuženi ima pravo da ga ne primoraju da svjedoči protiv sebe tokom suđenja, ali isto to pravo se ne primjenjuje na svjedoke osumnjičene za izvršenje krivičnih djela. Ti svjedoci obično svjedoče nakon što sklope sporazum sa tužilaštvom kojim prihvataju da svjedoče protiv optuženog u zamjenu za imunitet, ili u skladu sa sporazumom o priznanju krivice po nekim tačkama optužnice, pod uslovom da će se tužilaštvo zalagati u korist svjedoka za smanjenje kazne. S obzirom na to da ne postoji zakonski mehanizam koji štiti optužbu od izigravanja od svjedoka koji je dobio imunitet, Tužilaštvo se pita da li je cjelishodno obustaviti istragu prije nego što svjedok ispuni svoju obavezu svjedočenja na glavnom pretresu. Takođe, u odnosu na auspuh – „bunker“, koji apelant smatra da je nezakonit dokaz, iako je pronađen na apelantovom vozilu, Tužilaštvo navodi da je apelant potvrdio da je vozilo njegovo i da je radnja oduzimanja izvršena na zakonit način, čime je zakonita i radnja oduzimanja „bunkera“ koji se nalazio u vozilu. Tužilaštvo dalje navodi da su apelantovi navodi o „lažima svjedoka“, koji su navedeni na 10 strana apelacije, zapravo, svi oni navodi svjedoka koji ga okrivljuju. Tužilaštvo navodi da je sud ocijenio sve dokaze i sve detaljno obrazložio, te izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama. Tužilaštvo, takođe, navodi da pretres pred Apelacionim vijećem nije postupak po optužbi, već po žalbi. Tužilaštvo se poziva na mogućnost smanjenja kazne kod zaključenja sporazuma o priznanju krivice. Na osnovu navedenog Tužilaštvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

Član 17.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.

Član 29 Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branitelj, Tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punomoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je s osumnjičenim, odnosno optuženim, njegovim braniteljem, Tužiteljem ili oštećenim u odnosu staratelja, staranika, usvojitelja, usvojenika, hranitelja ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 34.

Izuzeće Tužitelja i drugih učesnika u postupku (1) Odredbe o izuzeću sudije shodno se primjenjuju i na Tužitelja i osobe koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u postupku, zapisničare, sudske tumače, stručne osobe, kao i na vještake, ako za njih nije što drugo određeno.

(2) Tužitelj odlučuje o izuzeću osoba koje su na osnovu zakona ovlaštene da ga zastupaju u krivičnom postupku. O izuzeću Tužitelja odlučuje kolegij Tužilaštva. [...]

GLAVA VI - TUŽITELJ

Član 35.

Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.

(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:

[...] b)daje imunitet u skladu s članom 84. ovog zakona, [...]

GLAVA VIII - RADNJE DOKAZIVANJA

Odjeljak 1 - Pretresanje stana, prostorija i osoba Član 51.

Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (1)Pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih osoba, kao i njihovih pokretnih stvari izvan stana može se poduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze učinitelj, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak.

[...] Član 58.

Sadržaj naredbe za pretresanje Naredba za pretresanje sadrži:

[...]

j) pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branitelja i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branitelja ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti.

Član 63.

Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretresanje (1) Nakon privremenog oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba će napisati i potpisati potvrdu u kojoj će navesti oduzete predmete i naziv Suda koji je izdao naredbu.

(2) Ako je predmet privremeno oduzet od određene osobe, potvrda iz stava 1.

ovog člana mora se uručiti toj osobi. Ako je predmet privremeno oduzet iz stana ili prostorije, takva potvrda mora se uručiti vlasniku, stanaru ili korisniku.

(3) Nakon oduzimanja predmeta na osnovu naredbe za pretresanje, ovlaštena službena osoba mora, bez odlaganja, vratiti Sudu naredbu i predati predmete i spisak oduzetih predmeta.

(4) Nakon prijema stvari oduzetih na osnovu naredbe za pretresanje, Sud će zadržati predmete pod nadzorom Suda do daljnje odluke ili odrediti da predmeti ostanu pod nadzorom podnositelja zahtjeva za izdavanje naredbe ili pod nadzorom ovlaštenog izvršitelja naredbe.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261.

stav (2) tačka e) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na osobe koje mogu odbiti svjedočenje iz člana 83. ovog zakona. "Boldirati naziv zakona i biti vrlo precizan u pogledu sl. glasila"

VI. Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2015. godine, a apelacija je podnesena 27. avgusta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

43. Apelant pobija navedene presude Suda BiH, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima u vezi sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud najprije napominje da je, zbog obimnosti postupka, kao i zbog činjenice da je prvostepena presuda od 28. novembra 2013. godine ukinuta i odlučeno da se održi pretres pred Apelacionim vijećem, kod donošenja odluke imao, prije svega, u vidu presudu Suda BiH od 16. aprila 2015. godine, ali je u vezi sa apelantovim navodima ispitao detaljno kompletan predmet, što će se vidjeti u datom obrazloženju koje slijedi. Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

46. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode da sud nije bio nepristran, da su korišteni nezakoniti dokazi, da je sud proizvoljno ocijenio dokaze i da nije dao obrazloženje za odlučne činjenice, da je apelantu povrijeđeno pravo na jednakost strana, a time i pravo na odbranu, te da je pogrešno primijenjeno procesno pravo.

47. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54). Apelant, u suštini, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer se osporene presude zasnivaju na nezakonito pribavljenim dokazima na kojim se u odlučujućem dijelu zasniva osuda, da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.

48. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

49. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. U konkretnom predmetu apelant je osporio pristrasnost suda, navodeći medijski uticaj koji se stvarao i djelovao na sud, te apelant sve povrede u vezi sa pravom na pravičan postupak koje su se desile dovodi u vezu sa pristrašnošću suda.

51. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora zasnivati isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47).

52. S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i, najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, povjerenje koje moraju ulijevati samom okrivljenom. To podrazumijeva da pri odlučivanju o tome da li u nekom konkretnom predmetu postoji opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristrasan, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste može li se takav strah smatrati objektivno opravdanim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, i Ustavni sud, Odluka broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10).

53. U konkretnom slučaju apelant smatra da je sud bio pristrasan zbog medijskog uticaja, zbog načina na koji je navodno sud davao određene snimke sa pretresa medijima (upućujući na favorizovanje Tužilaštva), kao i da je dozvolio tužilaštvima da održe pres-konferenciju u najvećoj sali suda, na kojoj je postupajuća tužiteljica navela da su „osumnjčeni krivi i da će dobiti kazne koje zaslužuju“. Ustavni sud, u vezi sa navedenim, primjećuje da je ovaj predmet izazvao veliko interesovanje i da je ogroman medijski prostor posvećen ovom predmetu. Međutim, sama ta činjenica a priori ne ukazuje na nepristrasnost suda, niti je apelant pružio bilo kakve dokaze u tom pravcu, osim što je generalno nezadovoljan odlukom koja je donesena (što će Ustavni sud ispitati u nastavku). Takođe, u odnosu na apelantov navod da su tužilaštva imala pres-konferenciju „u najvećoj sudnici suda“ i da je tužiteljica bila komotna da kaže „da su osumnjičeni krivi i da će dobiti kazne koje zaslužuju“, ovaj navod nije potkrijepljen konkretnim dokazima, te Ustavni sud ne može izvršiti njegovu analizu samo na osnovu apelantovih navoda u apelaciji.

54. Nadalje, u odnosu na apelantove navode o postupanju tužioca O.Č. i ozbiljne navode koji su istaknuti da je on „član organizovanog kriminala“, te da se morao izuzeti iz predmeta, a kojim se ukazuje na pristrasnost suda, Ustavni sud primjećuje da o izuzeću tužioca odlučuje Kolegij Tužilaštva, dakle, radi se o tužilačkoj odluci. Nadalje, u postupku je, pored tužioca O.Č., postupao još jedan tužilac. Osim toga, Sud BiH navodi da u postupku pred Apelacionim vijećem na pretresu nije postupao (osim na javnoj sjednici), što, po mišljenju suda, govori u prilog činjenici da su sud i tužilaštvo sve poduzeli kako bi otklonili sumnju u pravičnost postupka. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja i imajuću i vidu apelantove navode koji nisu potkrijepljeni dokazima ne smatra da je odluku donio sud koji je bio pristrasan, te će u nastavku apelacije odgovoriti i na ostale apelantove navode (jednakost strana i drugo), čime je, takođe, dovodio u sumnju pristrasnost suda.

55. U vezi sa apelantovim navodima da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima, apelant posebno ističe iskaze svjedoka I.K. kao i „štek-bunker“ koji je pronađen u apelantovom autu. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi, ili upravo da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

56. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama su ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

57. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku donesena osuđujuća presuda na iskazu svjedoka I.K., između ostalih dokaza, čiju zakonitost apelant dovodi u pitanje. Prije razmatranja konkretnog navoda, a imajući u vidu cjelokupnu veoma opširnu apelaciju, Ustavni sud skreće pažnju da se pravičnost postupka bazira na principima, između ostalih, jednakosti oružja - koji se, iako nije naveden u članu 6. Evropskog suda, razvio kroz sudsku praksu, kao i konfrontacijskom pravu - koje je, opet zahvaljujući praksi Evropskog suda, prošireno na pravo optuženog da bar jednom u toku postupka ispita sve dokaza optužbe i tako, zapravo, osigura primjenu načela kontradiktornosti. Iako se ova pravila mogu posmatrati odvojeno, međusobno se prožimaju i nekada ih je teško razdvojiti. Razlog što Ustavni sud ovo ističe jeste upravo činjenica da su apelantovi navodi o nezakonitosti dokaza I.K. isprepleteni i sa navodima o nemogućnosti da ispita ovog svjedoka i baziranju odluke na iskazu svjedoka čiji kredibilitet apelant stalno dovodi u pitanje, pa će Ustavni sud sve navedeno razmotriti.

58. Apelant ukazuje da je I.K. dobio imunitet kao osumnjičeni u ovom predmetu, a imunitet se može dati samo svjedoku, te u vezi sa tim ukazuje da je postupajući tužilac „doveo u zabludu glavnog tužioca“ kako bi I.K. i E.Z. dao imunitete. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naveo (razmatrajući navod odbrana da nisu optužena sva lica koja su navedena kao izvršioci krivičnih djela, kao i da im nisu dostavljene odluke o imunitetu) da se sud neće upuštati u odluke tužioca, odnosno način ili vrstu dogovora tužioca i svjedoka u vrijeme istrage s obzirom na to da odredba člana 16. ZKPBiH propisuje da se krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužioca, a što apelant, takođe, nalazi kao problematično. Međutim, suprotno apelantovom navodu, Ustavni sud primjećuje da je odluka o imunitetu „isključivo pravo tužioca“, te da sud nema nikakve mogućnosti da se miješa u navedeno. Osim toga, ako apelant ima bilo kakve dokaze u vezi sa „zloupotrebom“ prava tužioca na način kako to apelant sugeriše u apelaciji, dužan je to najprije dokazati u krivičnom postupku protiv tog tužioca. Nadalje, apelant u najvećem dijelu apelacije navodi da je iskaz svjedoka pod imunitetom problematičan (osporavajući njegov kredibilitet), jer nije potkrijepljen drugim dokazima, u skladu sa zahtjevima i standardima koje je postavio Evropski sud, kao i da apelant nije imao mogućnost da direktno ispituje ovog svjedoka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da u najvećem dijelu apelaciju apelant pokušava dokazati, odnosno ukazati da svjedok „laže“.

59. U vezi sa svim ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća, a kako je već naveo u ranijim odlukama (vidi, AP 3044/12 od 30. juna 2015. godine, dostupna na www. ustavnisud.ba) da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada je iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja potkrijepljen i drugim dokazima čiji je proces izvođenja i analize sud detaljno obrazložio. U odnosu na pitanje koje je i apelant problematizovao u predmetu broj AP 3044/12, u kontekstu iskaza svjedoka Ž.J., tj. da li je u konkretnom slučaju trebalo odstupiti od principa legaliteta prema kojem tužilaštvo ima obavezu krivično goniti počinioce krivičnih djela, Ustavni sud je ukazao da je jedan od načina koji koriste savremene države i međunarodna zajednica za uspješniju borbu protiv izvršilaca teških krivičnih djela, svakako, stvaranje zakonskih mehanizama koji dopuštaju da tužilac pod određenim uslovima odstupi od principa legaliteta krivičnog gonjenja, a to su svakako posebni slučajevi, kada to zahtijeva veći javni interes. U takvim slučajevima radi se o specifičnoj primjeni principa oportuniteta od krivičnog progona za lice koje je na određeni način bilo umiješano u izvršenje krivičnog djela, ukoliko takvo lice sarađuje sa organima gonjenja u smislu davanja podataka, informacija i dokaza koji imaju presudnu ulogu u otkrivanju teških krivičnih djela i procesuiranju njihovih izvršilaca. Ustavni sud naglašava i da u krivičnom postupku iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja mora biti potkrijepljen i drugim dokazima, što je put pravilne ocjene njegove vjerodostojnosti. Navedeni stav je i stav Evropskog suda, koji je, takođe, ukazao da je svjedok koji je dobio imunitet „svjedok“ na čijem se iskazu može zasnovati odluka, ali pod uslovima koji daju garanciju pravičnog suđenja i pod uslovom da ovo nije jedini ili isključivi dokaz na kojem se presuda zasniva. U vezi sa ovim navodima je i apelantov navod da je Apelaciono vijeće nastavilo da krši pravo na odbranu jer je donijelo rješenje da se neće saslušati I.K.

60. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, nakon što je ukinuo prvostepenu presudu, prihvatio prijedlog odbrane da pozove I.K. kao svjedoka odbrane. Nadalje, imajući u vidu da je ovaj svjedok u programu zaštite svjedoka druge zemlje, Sud BiH je omogućio video-konferenciju, odnosno videolink radi saslušanja svjedoka i isključio javnost. Međutim, svjedok je odbio da svjedoči pravdajući to strahom za svoju i sigurnost svoje porodice. Sud BiH, polazeći od statusa koji svjedok ima (svjedok u programu zaštite druge zemlje) navodi da nije mogao primijeniti bilo koju drugu mjeru, pa ni donijeti odluku u smislu člana 81. st. 5. i 7. ZKP, a na čemu je odbrana insistirala. Stoga je Sud BiH donio odluku da se ovaj svjedok neće saslušati, ali je odbrani dozvoljeno da sudu dostavi pitanja koja bi postavila svjedoku da je on pristupio svjedočenju, da kompromituju njegov iskaz, odnosno da ga dovedu u sumnju. Na bazi tih pitanja Sud BiH je, kako navodi, ocijenio relevantnost iskaza ovog svjedoka, te dovodeći ga u vezi sa ostalim provedenim dokazima i njegovu validnost. U vezi sa navedenim, dakle, Ustavni sud primjećuje da je svjedok I.K. pristupio pretresu (pred prvostepenim sudom) u svojstvu svjedoka optužbe, a odbrani su bila ograničena pitanja ovom svjedoku (na unakrsno ispitivanje), dok je kasnije odbio svjedočiti kao svjedok odbrane, navodeći kao pravdanje strah za svoju i sigurnost porodice.

61. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da je Evropski sud dosljedno ocjenjivao uticaj koji je nemogućnost optuženog da ispita svjedoka imala na ukupnu pravičnost njegova suđenja. Evropski sud je uvijek smatrao potrebnim ispitati značaj neispitanih dokaza kako bi utvrdio da li su prava optuženog bila neprihvatljivo ograničena. Takođe, Evropski sud je uspostavio „pravilo jedinog ili odlučujućeg dokaza“, ukazujući da, kad se osuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu „odsutnog“ svjedoka, sud će pažljivo razmotriti cijeli postupak. Ustavni sud primjećuje da je u svojoj praksi ispitao slično pitanje u predmetu broj AP 5703/14 (Odluka broj AP 5703/14 od 17. jula 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem je, takođe, apelant ukazivao na povredu prava na pravičan postupak zbog nemogućnosti da ispita svjedoka (koji je dobio imunitet) i koji, iako uredno obaviješten, nije htio da svjedoči. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak, ukazujući sljedeće: „Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je prvostepeni sud organizovao saslušanje ovog svjedoka putem videolinka, ali da je i tada odbio svjedočiti. Imajući u vidu naprijed navedenu obavezu suda da se stara o otklanjanje svega što odugovlači postupak iz člana 239. ZKPBIH, te da, shodno članu 16a. Zakona o pružanju međunarodne pravne pomoći, prema svjedoku koji odbije svjedočenje putem videolinka nije moguće primijeniti prinudu, ne ostavlja dojam proizvoljnosti stav iz osporene drugostepene presude da, i u slučaju da je svjedok I. K., zbog odbijanja da svjedoči, i kažnjen, ne postoji vjerojatnoća da bi i tada pristao svjedočiti. Nadalje, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, iskazi ovog svjedoka iz istrage su pročitani na glavnom pretresu, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ih osporava i u vezi s tim da provodi dokaze. Takođe, iskazi ovog svjedoka, u svrhu provjere njihove vjerodostojnosti, ocijenjeni su u vezi sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka. Najzad, osporene presude nisu u odlučujućoj mjeri utemeljene na iskazu ovog svjedoka.“

62. Stoga, kada se ima u vidu konkretna situacija i ranija praksa Ustavnog suda, Ustavni sud primjećuje da i u konkretnom predmetu ne može naći povredu prava na pravično suđenje, jer iako odbrani nije u punom obimu data mogućnost da ispitaje svjedoka I.K., ipak je Sud BiH poduzeo razumne mjere da se to desi, te nije imao nikakve instrumente da privoli svjedoka da svjedoči. Osim toga, odbrana je pozvana da dostavi sudu pitanja koja bi postavila svjedoku, a koja je sud ocijenio. Osim toga, Sud BiH navodi da je istinitost iskaza svjedoka I.K. i E.Z. bila predmet posebne ocjene Apelacionog vijeća i pošto se radilo o svjedocima pod imunitetom, te iskaze je ocijenio sa posebnom pažnjom. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH analizirao iskaze svjedoka I.K. i E.Z. u (odlučujućim) dijelovima u kojima su oni, prema navodima odbrana, bili kontradiktorni, te je dao obrazloženje za razloge te kontradiktornosti (npr. uloga svakog od njih pojedinačno, ili subjektivna percepcija stvari). Takođe, a što je ključno sa aspekta pravičnosti postupka, Ustavni sud primjećuje da je iskaz I.K. potkrijepljen iskazom svjedoka E.Z., ali i drugim dokazima koje je sud proveo (o čemu će još biti riječi u nastavku odluke), te se u tom pravcu nikako ne može raditi o nezakonitom dokazu, ili povredi bilo kojeg prava na pravično suđenje u vezi sa ovim dokazom.

63. Drugi dokaz koji apelant navodi kao nezakonit jeste pregled automobila (od 4. oktobra 2010. godine), odnosno „štek-bunker“ koji je ponađen u auspuhu automobila. Pri tome apelant ističe da je vlasnik spornog automobila, koji je od njega oduzet u skladu sa zakonom, ali pregled automobila je vršen bez apelantovog prisustva (iako je bio u pritvoru) i bez njegovog branioca, te navodi i druge radnje koje su poduzimala nadležna lica kao nezakonite s ciljem da mu se iznudi iskaz, ali koje upućuju i na preglede automobila prije 4. oktobra 2010. godine. Apelant je u ovom dijelu napravio poređenje sa predmetom Evropskog suda Lisica protiv Hrvatske, nalazeći da se radi i o istoj situaciji, te ističući stav Suda BiH da se radi o kontrolnom dokazu, nije tačan, jer bi, u protivnom, da se izuzme „štek-bunker“ i nalazi vještaka u vezi sa tim, ostala samo svjedočenja I.K. i E.Z. i sud ne bi imao materijalnih dokaza u vezi sa prometom droge. Takođe, apelant je ukazao da, nakon što je pronađen „bunker-štek“ nije postupljeno u skladu sa članom 71. ZKPBiH, odnosno nije izvršeno otvaranje predmeta.

64. Prije nego što se upusti u razmatranje konkretnog predmeta Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Lisica protiv Hrvatske Evropski sud utvrdio povredu prava na pravično suđenje, te relevantni dio presude glasi: „Uzimajući u obzir svrhu Konvencije, a to je zaštita prava koja su praktična i djelotvorna, te važno mjesto koje pravo na pošteno vršenje pravde zauzima u demokratskom društvu, u smislu Konvencije, Sud smatra da nikakvo restriktivno tumačenje članka 6. ne bi odgovaralo cilju i svrsi te odredbe (vidi, mutatis mutandis, Delcourt v. Belgium, 17. siječnja 1970., Serija A br. 11, § 25, te Ryakib Biryukov v. Russia, br. 14810/02, § 37, ECHR 2008-...). U ovome je predmetu posljedica pretrage vozila VW Golf II koju je policija obavila 24. svibnja 2000., te ulaska policije u vozilo podnositelja zahtjeva 26. svibnja 2000. – što je oboje učinjeno bez nazočnosti, pa čak i bez obavještavanja podnositelja zahtjeva i njihovog punomoćnika o tim radnjama, te bez naloga za pretragu BMW-a dana 26. svibnja 2000. – bila pronalazak važnog dokaza. Sud naglašava da je to bio jedini dokaz koji je izravno povezivao vozilo prvoga podnositelja zahtjeva s osobnim vozilom VW Golf II koje su vozili razbojnici, dok su svi ostali dokazi imali svojstva indicija. Međutim, okolnosti u kojima je taj dokaz pribavljen ne mogu ukloniti svaku sumnju glede njegove pouzdanosti, pa su utjecale na kvalitetu dotičnoga dokaza.“

65. Što se tiče okolnosti konkretnog predmeta, vođen principima u predmetu Bykov, Ustavni sud zaključuje da je apelant u toku postupka imao mogućnost da koristi i koristio ju je da ospori zakonitost dokaza „bunkera-šteka“ pronađenog u apelantovom automobilu. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvalitet dokaza, između ostalog, i je li, zbog okolnosti u kojima je dokaz pribavljen, dovedena u pitanje njegova pouzdanost ili tačnost. Iz presude Suda BiH koju apelant osporava proizlazi da je Sud BiH donio usmenu naredbu (od 21. septembra 2010. godine) o oduzimanju predmeta, vozila BMW od apelanta na osnovu člana 63. ZKPBiH, te je apelantu izdata potvrda o oduzimanju predmeta, koju je apelant potpisao (sa datim uputama o pravima apelanta). Takođe, Sud BiH navodi da je naredba Suda BiH od 28. septembra 2010. godine za pretres pokretnih stvari i privremeno oduzimanje predmeta bila osnov za izvršeni pretres-rastavljanje ranije oduzetog vozila. Sud BiH je naveo da, „i pored utvrđenih manjkavosti u pogledu finalne radnje pretresa, odnosno rastavljanja zakonito oduzetog vozila , [...] autentičnost oduzetog vozila, kao i njegovih naknadno pronađenih dijelova nije dovedena u sumnju, i ne dovode u pitanje činjenicu da je oduzeto od tada osumnjičenog [apelanta]“, odnosno da određene manjkavosti nisu nužno dovele do povrede apelantovog prava na pravično suđenje, pa pribavljanje dokaza na ovakav način ne dovodi do zaključka da on ne može biti dio krivičnog progona. Osim navedenog, Sud BiH je ukazao da je ovo neka vrsta provjere vjerodostojnosti iskaza svjedoka I.K. i E.Z. i drugih, odnosno da se radi o kontrolnom dokazu, te bi zaključak suda bio isti i da taj dokaz nije uložen. Nadalje, u pogledu otvaranja predmeta, shodno članu 71. ZKPBiH, na koji je odbrana ukazivala, Sud BiH zaključuje da se radi o oduzetom predmetu automobilu za koji je apelantu izdata potvrda o oduzimanju, koju je on potpisao bez primjedaba i time su se predmeti identifikovali i osigurala njihova istovjetnost, zbog čega nije postojala potreba da se ti predmeti, odnosno pronađeni „bunker-štek“, u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, otvara.

66. U vezi sa navedenim, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud se slaže s konstatacijom Suda BiH da radnja pretresa, odnosno rastavljanja vozila ima „manjkavosti“ najprije u odnosu na odredbe ZKP. Naime, kod činjenice koju je Sud BiH naveo - da je naredba o oduzimanju vozila izdata u skladu sa odredbom člana 63. ZKPBiH („Oduzimanje predmeta na osnovu naredbe za pretres“) - proizlazi da je apelantov automobil oduzet nakon pretresa. Međutim, iz naredbe Suda BiH za pretres pokretnih stvari i privremeno oduzimanje predmeta od 28. septembra 2010. godine, odnosno iz daljnjih radnji koje su poduzimala ovlaštena lica, jasno proizlazi da oduzimanjem vozila nije završen pretres ili pregled automobila, odnosno da oduzimanje vozila nije bilo samo sebi cilj, iz čega bi proizlazilo da je dovoljna potvrda o oduzimanju automobila kojim se utvrđuje autentičnost vozila. Očigledno je da su daljnje radnje koje su poduzimane na automobilu (rastavljanje automobila), a po naredbi Suda BiH, vršene upravo radi eventualnog pribavljanja daljih dokaza važnih za postupak. Dakle, vozilo je oduzeto od apelanta i kasnije rastavljeno i upravo to rastavljanje je moglo (kao što se u konkretnom slučaju desilo) da dovede do dokaza koji se koriste u postupku. Takođe, upravo to rastavljanje automobila po naredbi od 28. septembra 2010. godine jeste „pretres pokretnih stvari“ koji se ima izvršiti u skladu sa odredbama člana 60. ZKPBiH („Postupak izvršenja naredbe za pretres“), odnosno uz poštivanje garancija osobe „kod koje se ili na kojoj se vrši pretresanje“ (član 62. ZKP). Stoga je, radi zaštite apelantovih prava, bilo neophodno da prisustvuje upravo navedenom pretresu, pregledu/rastavljanju automobila (radi kontrole pronađenih stvari u autu, koje su fizički odvojene od vozila, kao i svih sastavnih dijelova auta, te ugrađenih dijelova), te da mu se u tom smislu omogući pravičnost postupka, odnosno da se utvrdi autentičnost svih dokaza pronađenih na osnovu pretresa ili pregleda i njihove identifikacije za kasnije faze postupka. S tim u vezi, Sud BiH ukazuje na službeni izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu od 4. oktobra 2010. godine u kojem se kaže da apelantov branilac, iako obaviješten, nije mogao pristupiti pretresu. Apelant u apelaciji samo navodi da ni on, ni branilac nisu bili prisutni iako je apelant bio u pritvoru. Pri tome apelant sugeriše da je sud prihvatio da je „neko“ obavijestio branioca iako taj izvještaj nije dostavljen apelantu i on ga nije potpisao. Međutim, apelant, odnosno njegov branilac ne negiraju ovu činjenicu (da je apelantov branilac pozvan) jasno i decidirano (već se više bazairaju na pitanje kako je Sud BiH mogao prihvatiti ono što je u izvještaju konstatovano). Takođe, apelant upućuje na zakonsku obavezu iz člana 58. stav 1. tačka j), odnosno da naredba u svom sadržaju mora da ima pouku da osumnjičeni ima pravo obavijestiti branioca i da se pretresanje može izvršiti i bez prisustva branioca ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti, te ukazuje, što je potvrdio i Sud BiH, da je ovoj naredbi upravo nedostajala uputa iz člana 58. stav 1. tačka j) ZKP. Sve navedeno može da vodi zaključku da naredba o pretresu nije bila zakonita, odnosno da prilikom samog pretresa, odnosno pregleda apelantovog automobila nisu poštovane odredbe o pretresu propisane u ZKP. Ipak, uzimajući u obzir princip važnosti i relevantnosti dokaza, nezakonitost dokaza, odnosno korištenje dokaza pribavljenog na nezakonit način nužno ne ukazuje na povredu prava na pravičan postupak. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u predmetu Lisica Evropski sud naveo (tačka 59. navedene presude): „To pokazuje da je dokaz o kojemu je riječ bio relevantan i važan. Štoviše, to je bio jedini izravni dokaz koji je povezivao vozilo prvoga podnositelja zahtjeva s vozilom koje su vozili razbojnici.“ Stoga, treba da se uzme u obzir pravilo relevantnosti i važnosti dokaza, kao i da u konkretnom predmetu ovaj dokaz („štek u vozilu“), ipak, nije „jedini izravni dokaz“. Naime, u relevantnom dijelu presude koji se odnosi na apelanta ključni dokazi su iskazi I.K. i E.Z., koji su, kao što je Ustavni sud već naveo, potkrijepljeni i iskazima drugih svjedoka, kao i materijalnom dokumentacijom. Stoga, Ustavni sud može da prihvati stav Suda BiH da se radi o kontrolnom dokazu i da je Sud BiH, a što jeste njegova nadležnost, mogao procijeniti za šta je imao dovoljno razloga (suprotno apelantovom navodu) da bi i bez provođenja ovog dokaza donio istu presudu za apelanta. Osim toga, isti zaključak se nameće iz same apelacije u kojoj je navedeno: ... „jer bi u protivnom, da se izuzmu 'štek-bunker' i nalazi vještaka u vezi sa tim, ostala samo svjedočenja I.K. i E.Z. i sud ne bi imao materijalnih dokaza u vezi sa prometom droge.“ Dakle, i sam apelant ukazuje na ostala svjedočenja I.K. i E.Z., te Ustavni sud u tom pravcu zaključuje da, ako je i bilo eventualnih nezakonitosti u vezi sa dobijanjem spornog dokaza, ne radi se o jedinom, odnosno ključnom i odlučujućem dokazu za donošenje osporene presude zbog čega su ovi apelantovi navodi neosnovani.

67. U pogledu ocjene dokaza, kao što je Ustavni sud već naveo, apelant najprije pokušava pokazati i dokazati da svjedok I.K. laže, te da laže i svjedok E.Z., kao i da postoje kontrolni dokazi koje sud nije ocijenio, odnosno da ih je pogrešno ocijenio kao dokaze u saglasnosti sa izjavama ovih svjedoka. Takođe, u vezi sa navodima o ocjeni dokaza, sadržan je i apelantov navod da sud nije obrazložio odlučne činjenice na kojima je bazirao osuđujuću presudu.

68. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da osporenim odlukama nedostaje obrazloženje, pogotovo ukazujući na određene zaključke sudova koji nisu potkrijepljeni dokazima, odnosno uopšte nisu dokazivani (s tim u vezi, dokazanost postojanja organizovane kriminalne grupe i apelantovo pripadanje njoj, sticanje materijalne dobiti, te za svaku tačku presude određeni zaključci suda koji, prema apelantovom mišljenju, ukazuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje). U vezi sa navedenim, imajući u vidu prethodno iznesene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da su ovi navodi neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant navode koje iznosi u apelaciji iznosio i pred redovnim sudom, u postupku po žalbi i da je Sud BiH odgovorio na sve apelantove navode od odlučnog značaja (iako apelant ističe da nije), ali apelant očigledno nije zadovoljan donesenim presudama koje je osporio apelacijom. Imajući u vidu navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH dao jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud primjećuje da je u odnosu na apelanta prvostepena presuda bila ukinuta presudom Suda BiH od 25. aprila 2014. godine, jer je Sud BiH utvrdio povredu apelantovog prava na odbranu (jer odbrani nije data mogućnost da ponovno sasluša svjedoke I.K. i S.D. u svojstvu svjedoka odbrane, te smatrajući da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi), te je Apelaciono vijeće nakon održanog pretresa (u kojem je jasno navedeno da se ne radi o ponavljanju postupka, da neće izvoditi dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, već da su oni prihvaćeni i ocijenjeni, te je navedeno da će se izvršiti reprodukcija iskaza I.K. i S.D. kako bi odbrana dobila mogućnost da ih ispita, što je i učinjeno u odnosu na S.D., dok je sud u odnosu na I.K. dao jasne razloge zašto je donio rješenje da se on neće saslušavati). Takođe, Sud BiH je izvršio reprodukciju iskaza ostalih navedenih svjedoka radi pravilnog rješavanja stvari. Opisujući postupak ocjene dokaza, Sud BiH je dao svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici koji se ne čine proizvoljnim niti u jednom segmentu. Osim toga, apelant ukazuje na određene iskaze koji su, po njegovom mišljenju, neusaglašeni, a za koje je Sud BiH zaključio da su saglasni. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav, a što je stav Evropskog suda, da su redovni sudovi pred kojima se postupak vodi prvi i neposredni „procjenitelji dokaza“, jer su u najbližem i neposrednom kontaktu sa svjedocima i ostalim provedenim dokazima. Iako je ovdje konačnu odluku donio drugostepeni sud, koji nije ponavljao postupak, već postupak nastavio (odnosno vodio) kao dio žalbenog postupka, ipak je Sud BiH naveo da je uzeo u obzir sve dokaze kako provedene na glavnom pretresu, tako i na pretresu pred Apelacionim vijećem, te svoju odluku zasnovao isključivo na relevantnim dokazima koji su provedeni nakon stranačkog sučeljavanja, upuštajući se u detaljnu analizu u mjeri koliko je to neophodno i relevantno za donošenje zakonite i pravilne odluke o krivici optuženih, a u skladu sa članom 15. ZKP, koji predviđa princip slobodne ocjene dokaza. Stoga se navodi iz apelacije kojima apelant detaljno pokušava ukazati na kontradiktornosti u izjavama svjedoka, neistinama i ostalo jesu navodi koji su relevantni za redovni sud, a ne za Ustavni sud. Naime, osporena presuda, gledana u cjelini, ne ostavlja dojam proizvoljnosti (u smislu ocjene dokaza, primjene materijalnog ili procesnog prava i načina na koji je sud utvrdio odlučne činjenice), te apelantovo ukazivanje na određene dijelove izjava ili zaključaka suda, u suštini, samo izražava apelantovo vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Sa navedenim u vezi je i apelantov navod o nejednakosti strana, odnosno navodi koje je istakao na stranama od 10 do 16 apelacije, u kojima pokušava da ukaže da je sud odbijao dokaze odbrane značajne za pravilno utvrđenje stvari. Međutim, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH kroz presudu, uglavnom, dao navode za sve dokaze koje je prihvatio i razloge zašto je to učinio, kao i zašto su odbijeni prijedlozi odbrana. Činjenica da apelant nije uspio sa svojim navodima i prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenoj presudi Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak, pogotovo kada se ima u vidu da je greške prvostepenog suda prepoznao drugostepeni sud u žalbenom postupku i apelantu je data mogućnost da sve svjedoke ispita (koliko je realno mogao i redovni sud to omogućiti). Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da je redovni sud dao dovoljno jasnih razloga kako je i na osnovu kojih dokaza i utvrđenih činjenica utvrđena apelantova krivična odgovornost. Iz obrazloženja presude Suda BiH Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što u načelu i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje) i pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava, ili proizvoljne ocjene dokaza, te da je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza, primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, izveo zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret na način kako je navedeno u izreci presude Suda BiH, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su svi ovi apelantovi navodi neosnovani.

69. Ustavni sud ukazuje da se kroz navode apelacije apelant dotakao i drugih pitanja, koja su navedena u dijelu odluke „Navodi iz apelacije“, koje je Ustavni sud ispitao, ali imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu veoma opširne i obimne apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje apelantovog prava na pravičan postupak, Ustavni sud ostale navode ne smatra značajnim i da ih je potrebno dodatno ispitivati i elaborirati, jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta. Takođe, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, a koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

70. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a koji garantuje pravo na preispitivanje presude od višeg suda. Ustavni sud primjećuje da je apelant u konkretnom predmetu imao to pravo, odnosno da je prvostepena presuda po žalbi, uslijed utvrđenih povreda apelantovih prava, bila ukinuta i da je Apelaciono vijeće donijelo novu. Dakle, apelantu je dato pravo na žalbu koju je koristio, a činjenica da je apelant, u konačnici, nezadovoljan ishodom postupka, kao i utvrđenom kaznom, sama po sebi ne ukazuje na povredu ovog prava.

71. Ustavni sud primjećuje da apelantov navod o povredi člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima pokreće pitanje istih garancija koje daje i član 6. Evropske konvencije, a koje je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ovaj navod nije potrebno posebno ispitivati.

VIII.Zaključak

72. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su osporene presude obrazložene i jasne, donesene od nepristrasnog suda, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, te kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu i jednakost strana u postupku.

73. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada je apelant imao i kada je koristio mogućnost da izjavi žalbu, te je žalba ispitana, a apelantovo nezadovoljstvo odlukom suda o žalbi ne pokreće pitanje povrede ovog prava.

74. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3709/15 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio