Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5763/15 (V. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5763/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5763/15, rješavajući apelaciju Velimira Dodika, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Velimira Dodika.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054151 15 Rev 5 od 6. oktobra 2015. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Velimiru Dodiku isplati iznos od 2.850,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Velimira Dodika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054151 15 Rev 5 od 6. oktobra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054151 14 Gž 3 od 11.
septembra 2014. godine, dopunske Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 054151 14 Gž 3 od 12. februara 2015.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 n0 P 054151 08 P od 24. marta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Velimir Dodik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banje Luke, podnio je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 054151 15 Rev 5 od 6. oktobra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054151 14 Gž 3 od 11. septembra 2014. godine, dopunske Presude Okružnog suda broj 71 0 P 054151 14 Gž 3 od 12. februara 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 054151 08 P od 24. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Desimira Dodika, Jovana Dodika, Ljiljane Đurđević i Borisa Spasojevića, Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 9. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 21. februara 2018. godine, Okružni sud 22. februara 2018. godine, Osnovni sud i tuženi 5. marta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Prednik apelanta i tuženih David Dodik (u daljnjem tekstu: ostavitelj) preminuo je 1981. godine nakon čega je pred Osnovnim sudom pokrenut ostavinski postupak u kojem je apelant postavio zahtjev da se u nasljedni dio tuženih uračunaju i dijelovi koje su oni od ostavitelja kao poklone dobili za školovanje, odnosno u miraz. S obzirom na navedeno, ostavinski postupak je prekinut i apelant upućen na parnicu. Apelant je 24. januara 1989. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih kojom je tražio da se utvrdi da se u nasljedni dio tuženih uračunavaju i dijelovi koje su oni od ostavitelja dobili za školovanje, odnosno u miraz. Osnovni sud je donio Presudu broj P-9657/99 od 13. februara 2003. godine koja je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj Gž-1097/03 od 23. avgusta 2006. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-06-001983 od 23. januara 2008. godine koja je ponovo ukinuta rješenjem Okružnog suda od 28. novembra 2008. godine i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.
6. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054151 08 P od 24. marta 2011. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio kako slijedi: da se utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na stambenoj zgradi izgrađenoj na k.č. broj 625 i pravo svojine na istoj parceli površine 980 m2, koja služi za redovnu upotrebu navedene stambene zgrade, upisane u p.l. broj 88 k.o. Mrčevci, da se tuženi obavežu da trpe da se apelant na navedenoj nekretnini uknjiži kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela, da se slijedom toga navedena nekretnina izdvaja iz ostavinske mase ostavitelja, da se utvrdi da ostavinsku masu ostavitelja čine k.č. broj 623, površine 7.362 m2, k.č. broj 624, površine 770 m2, k.č. broj 626, površine 770 m2, k.č. broj 627, površine 265 m2, k.č. broj 630/2, površine 488 m2, k.č. broj 637, površine 13.923 m2, tj. ukupno 23.578 m2, sve upisano u list nepokretnosti 88 k.o. Mrčevci, te 3.000 m2 zemljišta koje je na ime poklona-miraza ostavitelj poklonio prednici tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević, kao i 6.000 m2 koje je na ime poklona-miraza ostavitelj poklonio prednici tuženih Ljiljane Đurđević i Borisa Spasojevića, kao i 13.000 m2 koje je ostavitelj prodao radi obezbjeđenja školovanja tuženog Desimira Dodika, tako da ostavinsku masu iza ostavitelja čine nekretnine u ukupnoj površini od 45.578 m2, sve k.o. Mrčevci, da u krug nasljednika iza ostavitelja ulaze Jovan Dodik, Velimir Dodik i Desimir Dodik sa po 1/5 dijela ostavinske mase, Milena Jelić, Senka Vojvodić i Milkica Malešević sa po 1/15 dijela ostavinske mase, te Ljiljana Đurđević i Boris Spasojević sa po 1/10 dijela ostavinske mase, da se u nasljeđe tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević uračuna 3.000 m2 u nekretninama koje je na ime poklona-miraza ostavitelj poklonio njihovoj majci, te da im realno pripada 6.115,60 m2 nekretnina iz ostavinske mase, da se u nasljeđe Ljiljani Đurđević i Borisu Spasojeviću uračuna 6.000 m2 nekretnina koje je na ime poklona poklonio ostavitelj njihovoj majci tako da njima realno pripada 3.115,60 m2 nekretnina iz ostavinske mase, da se tuženi Desimir Dodik smatra u cijelosti izmirenim u ostavini iza ostavitelja uračunavanjem u nasljedni dio 13.000 m2 u nekretninama prodatim na ime njegovog školovanja, da se u listu nepokretnosti broj 88 k.o. Mrčevci, a nakon uračunavanja u nasljedni dio poklona i izdataka izvrši upis stvarnih prava u korist nasljednika ostavitelja, i to apelanta sa 1/5 dijela, tuženog Jovana Dodika sa 1/5 dijela, tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević sa po 1/15 dijela i tuženih Ljiljane Đurđević i Borisa Spasojevića sa po 1/10 dijela, te da mu tuženi solidarno naknade troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka precizirane u presudi dok je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa.
7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza u postupku utvrđeno kako slijedi: da je na predmetnim nekretninama (k.č. broj 625) još 1935. godine bio izgrađen stambeni objekat, tj. kuća u kojoj su živjeli ostavitelj i njegova supruga, da je navedena kuća oštećena u zemljotresu 1969. godine i da je na njenom mjestu izgrađena nova kuća 1974. godine, da je u izgradnji nove kuće upotrijebljena i ugrađena opeka koja je najvjerovatnije bila ranije upotrebljavana, da iz računa, prodajnih blokova i otpremnica za nabavku materijala za izgradnju nove kuće jasno proizilazi da su glasili na ime ostavitelja, da su svi tuženi živjeli sa svojim porodicama ili izvan Laktaša (apelant u Banjoj Luci, tuženi Jovan Dodik u Gradišci, tuženi Desimir Dodik u Sarajevu), a tužene u istom mjestu, da su svi tuženi i apelant povremeno dolazili da obiđu ostavitelja i suprugu (svoje roditelje), da niko od navedenih lica nije živio sa roditeljima, te da je apelant ogranizovao izvođenje radova na kući, posebno pokrivanje nove kuće a njegova supruga pomagala i spremala hranu majstorima. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da, polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, taj sud nalazi da apelant nije dokazao da je sam svojim radom i sredstvima izgradio spornu kuću i na taj način povećao vrijednost ostaviteljeve imovine. Navedeno je da apelant tokom postupka niti jednim dokazom nije dokazao da je podigao kredit za izgradnju kuće za sebe, niti je to dokazao iskazima saslušanih svjedoka koji su izjavili da, iako su viđali apelanta i njegovu suprugu na gradilištu, nije im poznato čijim je sredstvima kuća izgrađena, te da je, štaviše, i apelantova supruga u svom iskazu istakla da apelant nikada nije podizao kredite za izgradnju predmetne kuće. Osnovni sud je naveo i da je u toku postupka utvrđeno da je u izgradnji predmetne kuće pomagao i tuženi Desimir Dodik, i to građevinskim materijalom koji je bio pripremio za izgradnju svoje vikendice, te da, suprotno apelantovim tvrdnjama, apelant, iako je u toku postupka utvrđeno da je ostavitelj prodavao zemlju kako bi obezbijedio novac za školovanje tuženog Desimira Dodika, ničim nije dokazao koliko je navedenom tuženom izdvojeno novca za školovanje, niti koje su i kada nekretnine tužene dobile po osnovu poklona za miraz.
8. Osnovni sud je, s tim u vezi, naveo da, shodno odredbama čl. 10 i 11 Zakona o nasljeđivanju, i tuženi nasljeđuju jednake dijelove u imovini ostavitelja, odnosno da dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu ostavitelja da je nadživjelo ostavitelja, nasljeđuju njegova djeca. Navedeno je da je odredbama člana 35 Zakona o nasljeđivanju propisano da potomci i usvojenici ostaviteljevi koji su živjeli u zajednici sa ostaviteljem i koji su svojim radom i zaradom pomagali u privređivanju imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviteljeve imovine, a da je članom 57 istog zakona propisano da ono što je potrošeno na izdržavanje nasljednika i na njegovo obavezno školovanje neće se uračunavati u njegov nasljedni dio a da li će se izdaci koje je ostavitelj učinio za daljnje školovanje nasljednika uračunati u njegov nasljedni dio i u kojoj mjeri, odlučuje sud na zahtjev nasljednika prema okolnostima uzimajući u obzir vrijednost ostavštine i troškove školovanja i osposobljavanja za samostalan život ostalih nasljednika. Osnovni sud je, nadalje, naveo i da, pošto u konkretnoj pravnoj stvari apelant nije dokazao da je živio u ekonomskoj zajednici sa ostaviteljem, pošto nije dokazao da je isključivo svojim sredstvima i svojim radom izgradio predmetnu stambenu zgradu, pošto nije dokazao koliko je sredstava utrošeno na ime školovanja tuženog Desimira Dodika, pošto nije dokazao da su tužene Vida Kelečević i Mira Spasojević dobile i na koji način i u kojem iznosu imovinu ostavitelja na ime poklona za udaju, to je, prema mišljenju tog suda, apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 054151 11 Gž od 15. marta 2012. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe uz obrazloženje da taj sud u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 054151 12 Rev od 2. oktobra 2012. godne reviziju djelimično usvojio i ukinuo osporenu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantovog zahtjeva da se utvrdi kako slijedi: da ostavinsku masu ostavitelja čine k.č. broj 623, površine 7.362 m2, k.č. broj 624, površine 770 m2, k.č. broj 626, površine 770 m2, k.č. broj 627, površine 265 m2, k.č. broj 630/2, površine 488 m2, k.č. broj 637, površine 13.923 m2, tj. ukupno 23.578 m2, sve upisano u list nepokretnosti 88 k.o. Mrčevci, te 3.000 m2 zemljišta koje je na ime poklona-miraza ostavitelj poklonio prednici tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević, kao i 6.000 m2 koje je na ime poklona-miraza ostavitelj poklonio prednici tuženih Ljiljane Đurđević i Borisa Spasojevića, kao i 13.000 m2 koje je prodao radi obezbjeđenja školovanja tuženog Desimira Dodika, tako da ostavinsku masu iza ostavitelja čine nekretnine u ukupnoj površini od 45.578 m2, sve k.o. Mrčevci, da u krug nasljednika iza ostavitelja ulaze Jovan Dodik, Velimir Dodik i Desimir Dodik sa po 1/5 dijela ostavinske mase, Milena Jelić, Senka Vojvodić i Milkica Malešević sa po 1/15 dijela ostavinske mase, te Ljiljana Đurđević i Boris Spasojević sa po 1/10 dijela ostavinske mase, da se u nasljeđe tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević uračuna 3.000 m2 u nekretninama, koje je na ime poklona-miraza ostavitelj poklonio njihovoj majci, te da im realno pripada 6.115,60 m2 nekretnina iz ostavinske mase, da se u nasljeđe Ljiljani Đurđević i Borisu Spasojeviću uračuna 6.000 m2 nekretnina koje je na ime poklona poklonio ostavitelj njihovoj majci, tako da njima realno pripada 3.115,60 m2 nekretnina iz ostavinske mase, da se u listu nepokretnosti broj 88 k.o. Mrčevci, a nakon uračunavanja u nasljedni dio poklona i izdataka izvrši upis stvarnih prava u korist nasljednika ostavitelja, i to apelanta sa 1/5 dijela, tuženog Jovana Dodika sa 1/5 dijela, tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević sa po 1/15 dijela i tuženih Ljiljane Đurđević i Borisa Spasojevića sa po 1/10 dijela i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u pogledu apelantovog zahtjeva kako slijedi: da se utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na stambenoj zgradi izgrađenoj na k.č. broj 625 i pravo svojine na istoj parceli površine 980 m2, koja služi za redovnu upotrebu navedene stambene zgrade, upisane u p.l. broj 88 k.o. Mrčevci, da se tuženi obavežu da trpe da se apelant na navedenoj nekretnini uknjiži kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela, da se slijedom toga navedena nekretnina izdvaja iz ostavinske mase ostavitelja, da se tuženi Desimir Dodik smatra u cijelosti izmirenim u ostavini iza ostavitelja uračunavanjem u nasljedni mu dio 13.000 m2 u nekretninama prodatim na ime njegovog školovanja, revizija je odbijena kao neosnovana.
11. U obrazloženju je, između ostalog, u odnosu na odbijajući dio revizije, navedeno da su, prema mišljenju tog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant ničim nije dokazao da je svojim sredstvima izgradio predmetnu kuću, niti koliki je iznos ostavitelj utrošio za školovanje tuženog Desimira Dodika, pa je u tom dijelu Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju. U odnosu na usvajajući dio revizije navedeno je da iz stanja spisa proizilazi da je nesporno da je ostavitelj svojim kćerkama Vidi Kelečević i Miri Spasojević dao na poklon-miraz određenu površinu zemljišta, i to 3.000 m2 Vidi Kelečević, a Miri Spasojević 6.000 m2 zemljišta. Vrhovni sud je naveo da je, zbog pogrešnog pravnog shvatanja nižestepenih sudova da je apelant bio dužan dokazati identitet poklonjenih nekretnina i vrijeme kada je poklon učinjen, jer se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za vraćanje poklona zbog povrede nužnog nasljednog dijela, izostala pravilna ocjena ovih dokaza u smislu odredbi člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a posljedično je, prema mišljenju tog suda, uslijedio i pogrešan zaključak da apelant nije ponudio valjane dokaze za utvrđivanja odlučnih činjenica u smislu odredbi člana 49 Zakona o nasljeđivanju, čime su nižestepeni sudovi propustili utvrditi činjenice relevantne za odluku o apelantovim preostalim zahtjevima a koji se tiču uračunavanja ovih poklona u nasljedni dio tuženih.
12. U ponovljenom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054151 12 Gž 2 od 18. juna 2013. godine kojom je odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu prvostepenog suda u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovni postupak (precizirano u prethodnim tačkama ove odluke). U obrazloženju je, vezano za ovaj dio tužbenog zahtjeva, navedeno da se uračunavanje poklona zakonskom nasljedniku u smislu čl. 49 i 51 Zakona o nasljeđivanju vrši na način da se svakom nasljedniku u nasljedni dio uračunava sve što je na ma koji način dobio na poklon od ostavitelja s tim da ostali nasljednici dobiju iz zaostavštine odgovarajuću vrijednost, pa se ostatak dijeli među ostalim nasljednicima, a uračunavanje poklona se vrši na taj način što ostali nasljednici iz zaostavštine dobijaju odgovarajuću vrijednost, a poslije toga ostatak zaostavštine se dijeli među svim nasljednicima s tim da, ako dobra koja je ostavitelj imao u momentu smrti nisu dovoljna da ostali nasljednici dobiju odgovarajuću vrijednost, nasljednik kojem se vrši uračunavanje poklona nije dužan da im vrati nešto od onog što je dobio i u ovom slučaju ostaju da važe odredbe o nužnom dijelu. Navedeno je da je određivanje vrijednosti poklona pri uračunavanju propisano članom 55 Zakona o nasljeđivanju prema kojem se pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio uzima vrijednost poklonjene stvari u vrijeme ostaviteljeve smrti a prema njenom stanju u vrijeme davanja poklona.
13. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant parnicu pokrenuo 1989. godine i da je u toku postupka više puta uređivao tužbu i postavljao različite tužbene zahtjeve, a u sprovedenom postupku nije izveo niti jedan dokaz na okolnost vrijednosti zaostavštine u vrijeme smrti ostavitelja, niti je dokazao vrijednost predmeta poklona u to vrijeme, već je paušalno isticao i tokom postupka i u postavljenom zahtjevu da je ostavitelj svojim kćerkama Miri i Vidi poklonio 3.000 m2, odnosno 6.000 m2 zemljišta i da je za školovanje tuženog Desimira Dodika prodao 13.000 m2 zemljišta. Kod tako postavljenog tužbenog zahtjeva i činjenice, kako je obrazložio Okružni sud, da posredstvom vještaka odgovarajuće struke apelant nije dokazao tržišnu vrijednost zaostavštine i predmeta poklona u trenutku smrti ostavitelja, kako to nalažu odredbe čl. 51 i 55 Zakona o nasljeđivanju, niti je izvršio uvid u list nepokretnosti 88 k.o. Mrčevci, to je, po stanovištu tog suda, pravilno odbijen ovako postavljeni apelantov tužbeni zahtjev. Navedeno je da je pri tome pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao činjenicu da je ostavitelj svojim kćerkama poklonio zemljište prilikom udaje, jer između parničnih stranaka i nije bilo sporno da su navedeni pokloni učinjeni, ali ovakav zaključak prvostepenog suda, prema mišljenju Okružnog suda, ne utiče na pravilnost prvostepene presude u ovom dijelu, jer apelant nije dokazao vrijednost poklona i šta se treba uračunati u nasljedni dio tuženih. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 054151 13 Rev 2 od 12. avgusta 2014. godine reviziju djelimično usvojio i osporenu presudu ukinuo u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda, odnosno u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, da se utvrdi ostavinska masa iza ostavitelja, kao i u pogledu troškova postupka, i u tom dijelu je predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana. U odnosu na usvajajući dio revizije, Vrhovni sud je naveo da se revizijom pravilno ukazuje da je drugostepeni sud, zbog pogrešne ocjene dokaza, došao do pogrešnog zaključka da apelant nije dokazao šta ulazi u ostavinsku masu ostavitelja na način kako je taj zahtjev postavljen u tužbi, odnosno da apelant nije sproveo dokaz uvidom u list nepokretnosti 88 k.o. Mrčevci. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, iz činjenica predmeta proizilazi da je na ročištu za glavnu raspravu 1. oktobra 2010. godine apelant sproveo dokaz čitanjem navedenog lista nepokretnosti, te je u ovom dijelu Vrhovni sud donio odluku kao u dispozitivu. U odnosu na odbijajući dio revizije, navedeno je da taj sud prihvata stanovište nižestepenih sudova, te da je u tom dijelu revizija neosnovana.
15. U ponovljenom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054151 14 Gž 3 od 11. septembra 2014. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 24. marta 2011. godine preinačio u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi ostavinska masa iza ostavitelja na način da se utvrđuje da ostavinsku masu ostavitelja čine k.č. br. 623, 624, 626, 627, 630/2, u površinama preciziranim u presudi, odnosno u ukupnoj površini od 23.578 m2, sve upisano u listu nepokretnosti broj 88 k.o. Mrčevci, dok je u ostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud utvrdio da su u prvostepenom postupku, i to na ročištu održanom 1. oktobra 2010. godine, usvojena dokazna sredstva uvidom u PI broj 88 k.o Mrčevci, kao i čitanje nalaza i mišljenja vještaka poimenično navedenog u presudi, a koja je ocijenio prvostepeni sud u presudi tog suda od 24. marta 2011. godine na strani 10. pasus 3. Nadalje, navedeno je da je, kako je to pravilno navedeno u osporenoj presudi, uvidom u P1 broj 88. k.o. Mrčevci, kao i uvidom u nalaz i mišljenje vještaka utvrđeno da su parcele za koje se tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da čine ostavinsku masu iza ostavitelja, i to k.č. br. 623, 624, 626, 627, 630/2, u površinama preciziranim u presudi, odnosno u ukupnoj površini od 23.578 m2, sve upisano u listu nepokretnosti broj 88 k.o. Mrčevci, uknjižene kao svojina ostavitelja sa dijelom 1/1, te samim tim, prema mišljenju tog suda, čine ostavinsku masu iza ostavitelja zbog čega je taj sud u ovom dijelu donio odluku kao u dispozitivu. U odnosu na odluku o troškovima, taj sud je obrazložio da smatra da je ovakav zahtjev neosnovan budući da apelant u većem dijelu svoga tužbenog zahtjeva nije uspio, jer je samo neznatan dio njegovog tužbenog zahtjeva usvojen, a ostali, veći dio, odbijen.
16. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 P 054151 14 Rev 3 od 16. decembra 2014. godine spis predmeta Osnovnog suda broj 71 0 P 054151 08 P vratio Okružnom sudu radi donošenja dopunske odluke uz nalog tom sudu da, nakon što donese dopunsku odluku, tu odluku dostavi strankama a po proteku roka za žalbu na dopunsku odluku spis predmeta vrati Vrhovnom sudu radi donošenja odluke o reviziji. U obrazloženju je navedeno da osporenom odlukom Okružni sud nije riješio dio apelantove žalbe koji se odnosio na dio prvostepene presude kojim je odbijen preostali apelantov zahtjev a kojim je traženo da se utvrdi da u ostavinsku masu iza ostavitelja ulazi i 3.000 m2 i 6.000 m2 zamljišta na ime poklona-miraza koje je ostavitelj poklonio prednicima tuženih, kao i 13.000 m2 zemljišta koje je prodao radi obezbjeđenja školovanja tuženog Desimira Dodika, tako da ostavinsku masu iza ostavitelja čine nekretnine u ukupnoj površini od 45.578 m2, sve k.o. Mrčevci.
17. Okružni sud je donio dopunsku Presudu broj 71 0 P 054151 14 Gž 3 od 12. februara 2015. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o ostavinskoj masi a shodno, u prethodnoj tački ove odluke, navedenom dijelu tužbenog zahtjeva. Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te naveo da taj sud nalazi, kako je to već obrazloženo u prethodnoj odluci tog suda od 18. juna 2013. godine, da, shodno članu 55 Zakona o nasljeđivanju kojim je propisano da se pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio uzima vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostavitelja a prema njenom stanju u vrijeme davanja poklona, apelant, prema zaključku tog suda, nije dokazao vrijednost poklonjene stvari a prema njenom stanju u vrijeme davanja poklona, to je, prema mišljenju tog suda, pravilna i zakonita odluka prvostepenog suda kojom je takav zahtjev odbijen s obzirom na to da je dokazivanje vrijednosti navedenih nekretnina, odnosno poklona preduslov za utvrđivanje visine ostavinske mase u tom smislu.
18. Nakon toga spis navedenog predmeta Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 054151 15 Rev 4 od 25. avgusta 2015. godine ponovo vratio Okružnom sudu radi ispravljanja procesnih nedostataka i naložio tom sudu da postupi po dopisu Vrhovnog suda od 30. juna 2015. godine, tako što će u predmetni spis uložiti apelantovu reviziju protiv dopunske presude Okružnog suda od 12. februara 2015. godine.
19. Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 054151 15 Rev 5 od 6. oktobra 2015. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su neosnovani revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su odbili apelantov zahtjev da u ostavinsku masu iza ostavitelja ulaze 3.000 m2 zemljišta na ime poklona-miraza Vidi Kelečević, prednici tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević, 6.000 m2 na ime poklona-miraza Miri Spasojević, prednici tuženih Ljiljane Đurđević i Borisa Spasojevića, te 13.000 m2 prodatih radi školovanja tuženog Desimira Dodika, što sa nekretninama iz lista nepokretnosti 88 k.o. Mrčevci čini ukupnu površinu od 45.578 m2, jer su pogrešnom primjenom odredaba člana 55 Zakona o nasljeđivanju propustili potpuno i pravilno utvrditi činjenice u pogledu vrijednosti tih nekretnina u vrijeme smrti ostavitelja a prema njihovom stanju u vrijeme davanja poklona, kako bi mogli izvršiti uračunavanje poklonjenih dijelova u nasljedni dio. Naime, Vrhovni sud je istakao da pravosnažno odbijajući zahtjev tužioca kojim je traženo da se u nasljeđe tuženih Milene Jelić, Senke Vojvodić i Milkice Malešević uračuna 3.000 m2 nekretnina koje je na ime miraza ostavitelj poklonio njihovoj majci, te da im realno pripada 6.115,60 m2 nekretnina iz ostavine, da se u nasljeđe Ljiljani Đurđević i Borisu Spasojeviću uračuna 6.000 m2 nekretnina koje je na ime poklona poklonio ostavitelj njihovoj majci, tako da njima realno pripada 3.115,60 m2 nekretnina iz ostavinske mase, da se tuženi Desimir Dodik smatra u cijelosti izmirenim u ostavini iza ostavitelja uračunavanjem u nasljedni mu dio 13.000 m2 u nekretninama prodatim na ime njegovog školovanja, nižestepeni sudovi su, prema mišljenju Vrhovnog suda, zasnovali svoje odluke na zaključku da apelant nije sproveo dokaze u smislu odredaba čl. 51 i 55 Zakona o nasljeđivanju na okolnost vrijednosti zaostavštine i poklonjenog zemljišta u času smrti ostvitelja, te da apelant nije dokazao da je ostavitelj prodao 13.000 m2 na ime školovanja Desimira Dodika. Zbog navedenog je Vrhovni sud u ovom dijelu donio odluku kao u dispozitivu.
20. Osim toga, navedeno je da, prihvatajući u svemu razloge nižestepenih odluka u pogledu troškova parničnog postupka, Vrhovni sud smatra da se neosnovano revizijom ukazuje da je apelant uspio u jednom dijelu zahtjeva, te da mu je, shodno procentu uspjeha u sporu, valjalo dosuditi i troškove postupka. Ovo stoga što je, u odnosu na uspjeh tuženih u sporu, apelantov uspjeh zanemarljiv, te on kao takav ne bi mogao da utiče na odluku u pogledu troškova parničnog postupka. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, apelant je postavio sedam zahtjeva, a uspio je u sporu samo u pogledu dijela jednog zahtjeva, pa su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom odredaba člana 386 ZPP donijeli odluku u pogledu troškova spora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pogrešno utvrđenim činjenicama i nerazumno dugom trajanju predmetnog postupka. Navodi da je nesporno utvrđeno da je učestvovao u izgradnji nove kuće svojim sredstvima, plaćao radnike i nabavljao građevinski materijal, da su svjedoci izjavili da su navedenu kuću doživljavali kao apelantovu kuću, te da je u dogovoru sa ostaviteljem i izgradio kuću (u kojoj je ostavitelj sa suprugom trebalo da živi do kraja života) i koja mu je trebalo da pripadne nakon ostaviteljeve smrti, ali da to nije bilo dovoljno redovnim sudovima da usvoje njegov tužbeni zahtjev. Smatra i da su redovni sudovi pravilno identifikovali Zakon o nasljeđivanju kao mjerodavno pravo, ali da su ga proizvoljno primijenili, jer su proizvoljno ocijenili sprovedene dokaze i zbog toga pogrešno i zaključili da je apelant trebalo da dokaže tržišnu vrijednost poklonjenih nekretnina. S tim u vezi, apelant smatra da to nije trebalo da dokazuje jer je poklon dat u naturi, pa je i uračunavanje u nasljedni dio trebalo da bude u naturi, kao i da je nesporno dokazao i da je ostavitelj prodao spornih 13.000 m2 za školovanje Desimira Dodika, kojem je utrošena sredstva od prodaje trebalo i uračunati u njegov nasljedni dio. Apelant smatra da u pogledu svojih zaključaka redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuća i argumentovana obrazloženja, kao i da je predmetni postupak trajao više od 26 godina i pored toga što nije bio složen zbog čega apelant traži naknadu za nematerijalnu štetu koju je time pretrpio. Navodi i da mu je pravo na imovinu prekršeno time što je obavezan da plati 22.000 KM troškova postupka svojoj braći iako za to ne postoji nikakav zakonski osnov, te da mu je pravo na djelotvoran pravni lijek prekršeno, jer niti jedan od pravnih lijekova koje je koristio nije rezultirao odlukom u njegovu korist, nego su svi odbijeni.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.
23. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je to vidljivo iz obrazloženja i razloga koje je taj sud dao u svojoj odluci.
24. Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta i sadržaj osporenih presuda, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Tuženi su naveli da je apelacija u cijelosti neosnovana, te da je treba odbiti.
V. Relevantni propisi
26. U Zakonu o nasljeđivanju („Službene novine SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Član 49.
Svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je na ma koji način dobio na poklon od ostavitelja.
Plodovi i druge koristi koje je nasljednik imao od poklonjene stvari sve do smrti ostaviteljeve na uračunavaju se.
Poklon se ne uračunava ako je ostavitelj izjavio u vrijeme poklona ili kasnije, ili u testamentu, da se poklon neće uračunati u nasljedni dio, ili se iz okolnosti može zaključiti da je to bila volja ostaviteljeva.
Pri time ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu.
Član 5l.
Uračunavanje poklona i legata vrši se na taj način što ostali nasljednici dobivaju iz zaostavštine odgovarajuću vrijednost, a poslije toga ostatak zaostavštine dijeli među svima nasljednicima.
Ako dobra koja je ostavitelj imao u trenutku smrti nisu dovoljna da ostali nasljednici dobiju odgovarajuću vrijednost, nasljednik kome se vrši uračunavanje poklona i legata nije dužan da im vrati nešto od onoga što je dobio.
U slučaju iz prethodnog stava ostaju u važnosti odredbe o nužnom dijelu. Član 55.
Pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio uzima se vrijednost poklonjene stvari u trenutku smrti ostaviteljeva, a prema njenom stanju u vrijeme poklona.
27. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35/91 i "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Sud je dužan da potpuno i istinito utvrdi sporne činjenice od kojih zavisi osnovanost zahtjeva.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima osnivaju svoje zahtjeve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud je ovlašćen da izvede i dokaze koje stranke nisu predložile ako su ti dokazi od značaja za odlučivanje.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 3), ali svoju odluku ne može zasnovati na činjenicama o kojima strankama nije data mogućnost da se izjasne.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
28. U Zakonu o parničnom postupku ( „Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku Član 386.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.
Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 054151 15 Rev 5 od 6. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. novembra 2015. godine a apelacija je podnesena 30. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e),k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1, čl. 8 i 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.[...]
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[...]
36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje da li tuženima u nasljedni dio treba uračunati i poklone koje im je učinio ostavitelj, te da li je apelant građenjem stekao pravo svojine na novoj kući, dakle, na pitanje građanskopravne prirode, te, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na primjenu prava i utvrđivanje činjenica
37. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava i pogrešno utvrđene činjenice od redovnih sudova koji su zaključili da apelant ničim nije dokazao koja je vrijednost poklonjene imovine za koju je tražio da se uračuna u nasljedne dijelove tuženim, koja je to imovina i za koju je vrijednost ostavitelj prodao 13.000 m2 kako bi platio školovanje poimenično navedenom tuženom, te da je samo svojim radom izgradio novu kuću. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
38. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stanovištu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća na već citirane odredbe Zakona o nasljeđivanju kojim je regulisano pitanje uračunavanja poklona koje je ostavitelj poklonio u toku života nasljednicima a kojim je, između ostalog, propisano da se pri uračunavanju poklona nasljedniku u nasljedni dio uzima vrijednost poklonjene stvari u trenutku ostaviteljeve smrti, a prema njenom stanju u vrijeme poklona (član 55 Zakona). Iz navedene zakonske odredbe proizilazi da je, da bi se uračunavanje izvršilo, potrebno identifikovati poklonjenu stvar, njenu vrijednost u trenutku smrti ostavitelja i njeno stanje u vrijeme davanja poklona. Takođe, Ustavni sud upućuje i na odredbe ZPP kojim je propisano da je svaka stranka dužna da iznese činjenice i dokaze na kojima zasniva svoje tvrdnje, a sud na osnovu slobodne ocjene svakog dokaza posebno, kao i dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu donosi odluku koje činjenice se smatraju dokazanim (čl. 7 i 8 ZPP). Pošto je u konkretnom postupku iz stanja spisa nesporno da apelant nije dokazao koje je nekretnine ostavitelj poklonio tuženim, njihovu vrijednost, kao niti koje je nekretnine ostavitelj prodao radi školovanja poimenično navedenog tuženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva. Takođe, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u odbijanju dijela apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je građenjem stekao pravo svojine na spornoj novoj kući s obzirom na to da ni u odnosu na taj dio u toku postupka apelant nije dokazao da je samo svojim radom izgradio spornu kuću s obzirom na to da iz sprovedenih dokaza proizilazi da je većina računa i otpremnica vezanih za gradnju te kuće na ime ostavitelja, a da je u gradnji kuće učestvovao i tuženi Desimir Dodik. Zbog navedenog, te pošto su obrazloženja redovnih sudova argumentovana i jasna, odnosno u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekte primjene prava i utvrđivanje činjenica.
U odnosu na razuman rok
41. Ustavni sud zapaža da je postupak na čiju se dužinu apelant žali započeo 24. januara 1989. godine, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 6. oktobra 2015. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 26 godina i osam mjeseci. Pri tome Ustavni sud ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
42. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet čak šest puta vraćan na ponovni postupak Okružnom sudu isključivo zbog proceduralnih propusta i grešaka tog suda a da pri tome taj sud ničim nije opravdao ovakvo svoje postupanje, niti je ponudio argumente iz kojih bi proizilazilo da se radilo o objektivnim okolnostima koje su uticale na ovako dugo trajanje postupka koji u svojoj suštini nije bio složen, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju trajanje postupka premašilo „razumnu dužinu“.
43. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine (i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da „uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima“.
44. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je dužina postupka u konkretnom slučaju bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Okružni sud nije naveo razloge.
45. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje povodom pitanja razumnog roka iz Odluke broj AP 3283/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3283/16 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Zbog istih razloga, i ova se odluka, takođe, dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
46. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je apelant nesumnjivo pretrpio zbog kršenja navedenog prava. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 2.850,00 KM.
48. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište suda pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
49. Apelant smatra da mu je osporenom presudu prekršeno i pravo na imovinu, pravo na dom i pravo na djelotvoran pravni lijek.
50. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant kršenje prava na imovinu vidi u tome što je obavezan tuženim naknaditi troškove postupka u iznosu od 22.000,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 386 ZPP kojim je propisano da je stranka koja izgubi parnicu dužna suprotnoj stranci naknaditi troškove postupka srazmjerno uspjehu u parnici. Pošto je nesporno da je apelant u parnici uspio samo u neznatnom dijelu, tačnije da je u većem dijelu izgubio parnicu, to nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZPP kada su apelanta obavezali da tuženima naknadi troškove postupka, odnosno da je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu za zakonom. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
51. Apelant kršenje prava na dom vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, jer smatra da je novu kuću izgradio samo svojim sredstvima i da mu je ona bila dom. S obzirom na to da apelant kršenje ovog prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno, te pošto se predmetni postupak i nije odnosio na pitanje apelantovog prava na dom, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
52. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek a kršenje ovog prava vidi u tome što niti jedan pravni lijek koji je koristio nije rezultirao odlukom u njegovu korist, nego su svi odbijeni kao neosnovani, S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da pravo na djelotvoran pravni lijek ne garantuje da će ti lijekovi imati povoljan rezultat po podnosioca, već obavezuje javnu vlast da obezbijedi svim licima da pod jednakim uslovima koji su propisani zakonom mogu, u slučaju da nisu zadovoljni ishodom postupka, koristiti pravne lijekove u postupcima pred sudovima i drugim nadležnim organima. Drugim riječima, činjenica da su korišćeni pravni lijekovi imali negativan ishod po lice koje ih je koristilo ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, pa su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
53. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvncije u odnosu na primjenu prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo, ili utvrdili činjenice kada apelant u toku postupka nije dokazao vrijednost poklonjenih nekretnina, niti ih je identifikovao iako je to bio preduslov za uračunavanje navedenih nekretnina u nasljedni dio tuženih.
54. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak za utvrđivanje koji se pokloni uračunavaju u nasljedni dio tuženih i da je apelant građenjem stekao pravo svojine na novoizgrađenom objektu na tim nekretninama, koji nije posebno složen, trajao 26 godina i osam mjeseci, a redovni sudovi nisu ponudili nikakve argumente kao opravdanje za tako dugo trajanje ovog postupka.
55. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi, shodno odredbama člana 386 ZPP, obavezali apelanta na plaćanje troškova postupka tuženim, jer je apelant samo neznatno uspio u parnici.
56. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada apelant navode za kršenje ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno, kao i kada se predmetni postupak nije ni odnosio na pitanje apelantovog prava na dom.
57. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu, shodno zakonskim odredbama, bili na raspolaganju a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.
58. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman