Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5320/15 (D. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Šta se ne smatra imovinom
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5320/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5320/15, rješavajući apelaciju Drage Majkića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Drage Majkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 P 001041 15 Rev od 25. avgusta 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Majkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 1. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 P 001041 15 Rev od 25. avgusta 2015. godine. Podneskom od 24. oktobra 2017. godine dostavljena je tražena punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Opštinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i punomoćnika tuženog JP „Veterinarska stanica“ iz Bosanske Krupe (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. oktobra 2017. i 11. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i punomoćnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 5. oktobra 2017. do 26. januara 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je u predmetnom parničnom postupku tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na dvosobnom stanu koji se nalazi u prizemlju stambene zgrade u mjestu Arapuša (u daljnjem tekstu: sporni stan) u koji se, prema apelantovim tvrdnjama, uselio u septembru 1973. godine na osnovu odluke Zbora radnih ljudi tuženog i u kojem je stanovao do 1995. godine kada ga je morao napustiti zbog ratnih dešavanja, te da mu tuženi dozvoli da se vrati u isti ili drugi odgovarajući stan, odnosno da se tuženi obaveže da mu na ime protivvrijednosti spornog stana isplati iznos od 63.621,00 KM s kamatom, te naknadi troškove postupka.
6. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Opštinski sud je u cijelosti odbio tužben zahtjev Presudom broj 18 0 P 001041 05 P od 13. maja 2014. godine (koju apelant nije dostavio uz apelaciju) uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka.
7. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Opštinski sud na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant od 1973. godine živio u poslovnom objektu tuženog koji čini „Veterinarska stanica“ u mjestu Arapuša, zatim da je navedeni objekat tuženi kupio 1972. godine od fizičkog lica, da prostor u kojem je apelant živio ne predstavlja stan koji ima u vidu član 4 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), odnosno utvrđeno je da se radilo o smještaju za radnike tuženog. Iz izvoda iz javnih evidencija utvrđeno je da se objekat u kojem se nalazio sporni stan vodio kao poslovna zgrada (ambulanta) s pravom raspolaganja u korist tuženog, koji je u procesu privatizacije 1999. godine navedeni objekat prodao fizičkom licu koje nije stranka u postupku. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je objekat tokom rata srušen, a da je tuženi u februaru 1992. godine nadležnoj opštinskoj službi Opštine Bosanska Krupa podnio zahtjev za deložaciju apelanta i njegove supruge iz spornog stana, zatim je utvrđeno da apelant nikada nije zaključio ugovor o korišćenju stana, niti je kod suda pokretao sudski postupak radi donošenja odluke koja bi zamijenila ugovor o korišćenju spornog stana, te da apelant u upravnom postupku, a ni u upravnom sporu nije uspio sa zahtjevom za povrat stana u kojem je bio sadržan i zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava zato što je u tim postupcima utvrđeno da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu.
8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Opštinski sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, u smislu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 18 0 P 001041 14 Gz od 23. oktobra 2014. godine žalbu odbio, uključujući i zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe po punomoćniku.
10. Nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u predmetnoj pravnoj stvari pravilno i potpuno utvrdio činjenice i na tako utvrđene odlučne činjenice pravilno primijenio materijalno pravo odbivši u cijelosti tužbeni zahtjev. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da se zakonitost osporene presude ne može dovesti u sumnju apelantovim žalbenim navodima, zbog čega se žalbeni prigovori ukazuju neosnovanim.
11. Kantonalni sud je naveo da je ključni razlog neosnovanosti tužbenog zahtjeva to što apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je ikada zakonito uselio u sporni stan jer nikada nije zaključio ugovor o korišćenju spornog stana, što i ne osporava, niti je dokazao da se u sporni stan uselio na osnovu odluke Zbora radnika tuženog. Navedeno, kako je istakao Kantonalni sud, dodatno potvrđuje činjenica što je apelantov zahtjev za povrat spornog stana, koji je u sebi sadržavao i zahtjev za potvrđivanje stanarskog prava u upravnom postupku i po tužbi u upravnom sporu pravosnažno odbijen. Pored toga, budući da apelant nije dokazao da je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, apelant tokom postupka nije dokazao ni da prostor u kome je stanovao čini stan, u smislu ZOSO, pri čemu je tuženi tokom postupka osporio apelantove tvrdnje da se radi o stanu, navodeći da se zapravo radilo o veterinarskoj ambulanti.
12. U vezi s apelantovim prigovorima kojim tvrdi da je u spornom stanu živio do 17. septembra 1995. godine i da objekat u toku rata nije srušen, Kantonalni sud je naveo da se u period ratnog stanja računa i period neposredne ratne opasnosti koja je u BiH trajala do 16. decembra 1996. godine kada su prestale bilo kakve aktivnosti na uništavanju imovine. Kantonalni sud je u vezi s tim dalje pojasnio da je tuženi u procesu privatizacije nepokretnosti 1999. godine, koji uključuje i građevinski objekat u kojem je apelant, prema njegovim tvrdnjama, imao stan, prodao i već tada u ispravama o kupoprodaji nepokretnosti je bilo označeno da je objekat devastiran i porušen u posljednjem ratu. Shodno tome, kako je tuženi već 1999. godine prilikom zaključenja ugovora o kupoprodajni predmeta aukcije konstatovao da je objekat devastiran i porušen u ratu, a apelant tokom postupka nije dokazao suprotno, čini se pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da je građevinski objekat srušen u toku ratu.
13. Zatim je Kantonalni sud naglasio da za imovinu koja je uništena u toku rata i usljed ratnih dejstava ne odgovaraju vlasnici imovine jer tom imovinom nisu ni raspolagali, niti je radnjama vlasnika imovine ona oštećena ili uništena, što znači da tuženi, sve da je apelant dokazao da je bio nosilac stanarskog prava na prostoru koji je koristio i sve da se i radi o stanu, zahtjev za isplatu protivvrijednosti ne bi bio osnovan. Navedeno stoga, kako je pojasnio Kantonalni sud, što apelant tokom postupka nije dokazao da je bilo kojom radnjom tuženog njemu nanesena šteta koja bi se ogledala u novčanoj naknadi kao protivvrijednosti za određeni prostor koji apelant imenuje kao stan.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda, donio Presudu broj 18 0 P 001041 15 Rev od 25. avgusta 2015. godine kojom je reviziju odbio uz odbijanje zahtjeva za naknadu troškova povodom revizije.
15. U vezi s apelantovim prigovorima kojima dovodi u sumnju povredu odredaba parničnog postupka u vezi s ocjenom dokaza, Vrhovni sud je naveo da sud koji vodi postupak u svakom konkretnom slučaju stiče uvjerenje o dokazanim odnosno nedokazanim činjenicama na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kako to propisuje član 8 ZPP, i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, pa to što utvrđene činjenice i provedene dokaze sudovi nisu tumačili u skladu s apelantovim stavom, nisu počinili povredu odredaba parničnog postupka na koju apelant ukazuje. Kako je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke ocijenio sve odlučne navode iz žalbe pravilno primjenjujući odredbu člana 231 ZPP, a nisu počinjene ni povrede odredaba parničnog postupka na koje je ukazala revizija, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da nije ostvaren revizioni razlog povrede odredaba parničnog postupka.
16. Vrhovni sud je dalje utvrdio da ne stoje ni prigovori pogrešne primjene materijalnog prava jer se ovi prigovori ne mogu zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog kojeg su nižestepeni sudovi utvrdili, pa tako ni na činjeničnim prigovorima da je apelant sporni stan dobio na zakonit način po osnovu radnog odnosa, da je pravni osnov za useljenje bila odluka Zbora radnika, da do 21. februara 1992. godine tuženi nije tražio iseljenje apelanta iz stana zbog nezakonitog useljenja, u smislu člana 30 ZOSO, a posebno da se sudovi pogrešno pozivaju na upravne akte koji se odnose na povrat spornog stana jer da Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) u članu 2 propisuje da se svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa i Uredbe o korišćenju napuštenih stanova kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo proglašavaju ništavim.
17. Suprotno apelantovom pravnom rezonovanju, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na osnovu izvedenih dokaza i njihovom ocjenom o postojanju ili nepostojanju činjenica odlučnih za predmetni spor pravilno zaključili, primjenom pravila o teretu dokazivanja, kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. I prema ocjeni Vrhovnog suda apelant, u smislu odredaba člana 7 stav 1 i člana 123 ZPP, tokom postupka nije dokazao da se u sporni stan zakonito uselio na osnovu odluke Zbora radnika (apelant ne posjeduje pismeni akt o dodjeli spornog stana), niti da je zaključio ugovor o korišćenju, kako to propisuje član 11 ZOSO. Vrhovni sud je još naveo da je Kantonalni sud pravilno utvrdio da apelant tokom postupka nije dokazao da je na spornom stanu bio nosilac stanarskog prava sa stanovišta Zakona o prestanku primjene jer je prema rješenjima donesenim u upravnom postupku i u upravnom sporu apelant pravosnažno odbijen sa zahtjevom za povrat spornog stana i potvrđivanje stanarskog prava zbog nepostojanja tog prava, pa ta rješenja po sili zakona nisu ništava, kako to apelant neosnovano tvrdi, jer po navedenim rješenjima apelantu nije utvrđen prestanak stanarskog prava kada bi te odluke, u smislu člana 2 Zakona o prestanku primjene, bile ništave.
18. Kako nisu ispunjeni uslovi da se udovolji zahtjevu za utvrđivanje stanarskog prava na spornom stanu u smislu odredaba ZOSO, kao ni za predaju u posjed istog ili drugog odgovarajućeg stana, to su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelanta i sa zahtjevom kojim je tražio isplatu novčane protivvrijednosti na ime spornog stana.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) tvrdeći da presude nisu zasnovane na zakonu. Apelant detaljno interpretira stavove redovnih sudova s kojima se ne slaže iznoseći svoje viđenje spornog slučaja. Tako apelant navodi da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je kao radnik „Veterinarske stanice“ odlukom Zbora radnika dobio sporni stan na korišćenje i da je u njemu stanovao do septembra 1995. godine kada je zbog ratnih dešavanja morao da napusti područje Bosanske Krupe. Nadalje tvrdi da se sporni stan nalazio u prizemlju kuće, koja je kupljena od Živka Stanišića 1972. godine za potrebe Veterinarske stanice, a takođe je nesporno da su i apelant i njegova supruga bili radnici tuženog. Međutim, bez obzira na nesporne činjenice, obrazloženja redovnih sudova se zasnivaju na želji tih sudova da sporni stan svrstaju u kategoriju nužnog smještaja na kojem se ne može steći stanarsko pravo, a apelantu nije jasno na osnovu čega su sudovi izveli takav zaključak. Apelant, takođe, navodi da je sudovima trebalo biti jasno da se ugovor o korišćenju zaključivao sa SIZ-om samo onda kada stan održava SIZ, a kada stanove održava stanodavac onda za tim nema potrebe. Zatim, ukazuje na proizvoljnu primjenu ZOSO, čl. 11, 30, 49. Zatim problematizuje utvrđenje redovnih sudova da je objekat u kojem se nalazio sporni stan devastiran i srušen tokom rata, pa u tom pravcu navodi da je objekat u kojem se nalazio sporni stan 1999. godine tuženi prodao pod navodima da je devastiran i porušen iako to nije tačno. Shodno članu 52 ZOSO ugovor o korišćenju stana, a time i stanarsko pravo, prestaje ako se zgrada u kojoj se stan nalazi mora srušiti, a objekat u kojem se nalazio sporni stan nije srušen po pravosnažnom rješenju nadležnog organa, već po volji novog vlasnika. Prema apelantovom stavu, redovni sudovi su se pogrešno pozvali na rješenja iz upravnog spora i upravnog postupka jer prema članu 2 Zakona o prestanku primjene svi upravni akti kojima nosiocu stanarskog prva prestaje stanarsko pravo proglašavaju se ništavim. Kako stanarsko pravo predstavlja imovinsko pravo apelant ima pravo da se utvrdi da je na spornom stanu bio nosilac stanarskog prava jer se u konkretnom slučaju ne radi o nužnom smještaju, već o stanarskom pravu. Apelant se pozvao na Odluku Doma za ljudska prava u predmetu CH-02- 10473 smatrajući je primjenjivom u konkretnom slučaju u kontekstu prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija usvoji, utvrdi kršenje apelantovog prava na imovinu, te ukine presuda Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude te da, suprotno apelantovom stanovištu, prilikom donošenja osporene presude nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Opštinski sud se u iscrpnom odgovoru na apelaciju detaljno osvrnuo na sve apelantove apelacione prigovore ocijenivši ih neosnovanim. Naime, Opštinski sud je, između ostalog, naveo da apelant tokom postupka ničim nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu, niti je dokazao da se radi o stanu u smislu relevantnih odredaba ZOSO, odnosno da apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svojih navoda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tuženi je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim jer su ih tokom postupka detaljno ispitali redovni sudovi. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, bitne odredbe glase: Član 7.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opšte odredbe Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 18 0 P 001041 15 Rev od 25. avgusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 2. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 1. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) pravo na imovinu;
31. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
32. Apelant se poziva na kršenje prava da imovinu jer smatra da je na spornom stanu stekao stanarsko pravo, a da takvo pravo predstavlja imovinsko pravo i da su se stoga redovni sudovi, odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, nezakonito umiješali u njegovu imovinu, odnosno njegovo pravo na spornom stanu koje je stekao dugogodišnjim korišćenjem. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka, suprotno apelantovim tvrdnjama, zaključili, između ostalog, da apelant nije dokazao da je na spornom stanu stekao stanarsko pravo, niti je dokazao da je na zakonit način koristio sporni stan (tvrdnje da se u sporni stan uselio na osnovu odluke Zbora radnika tuženog apelant ničim nije dokazao), niti je dokazao da se sporni stan može podvesti pod stan koji ima u vidu član ZOSO, te je tužbeni zahtjev odbijen primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7 stav 1, 123 i 126 ZPP.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A, broj 70, stav 48).
34. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud podsjeća da stanarsko pravo predstavlja sui generis svojinske interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99). Međutim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije imao konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, niti bilo koje drugo pravo na spornom stanu, niti je, suprotno apelantovim tvrdnjama, imao bilo kakav pravni status na osnovu kojeg bi mogao steći stanarsko pravo u skladu sa ZOSO. Stoga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant nije imao „imovinu“ koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da odbijanje apelantovog zahtjeva u parničnom postupku ne predstavlja miješanje u apelantovu „imovinu“ u smislu navedenog člana.
35. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
36. U vezi s apelantovim pozivanjem na praksu Doma za ljudska prava, odnosno Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu u Odluci broj CH/02/10473 od 9. novembra 2005. godine i u tom kontekstu na kršenje prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije Ustavni sud smatra da ona nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, u citiranoj odluci u tački 69 je navedeno da stanarsko pravo na tom stanu nije bilo sporno i da su tu činjenicu potvrdili i CRPC i domaći organi uprave, što ključno razlikuje apelantov predmet od slučaja iz citirane odluke na koju se apelant neosnovano pozvao. Štaviše, u okolnostima konkretnog slučaja ni organi uprave nisu potvrdili postojanje stanarskog prava na spornom stanu, niti su to utvrdili redovni sudovi u predmetnom postupku, pa je apelantovo pozivanje na citiranu odluku u kontekstu prava na dom u apelantovom slučaju bez ikakvog osnova.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelant nema „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje njegove imovine, pri čemu je, shodno činjenici da apelant nije imao konstituisano stanarsko pravo na spornom stanu, pozivanje na praksu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu zauzetu u predmetu broj CH/02/10473 u kontekstu kršenja prava na dom neosnovano.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman