Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1016/18 (O. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1016/18

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1016/18, rješavajući apelaciju Ognjena Brankovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Ognjena Brankovića.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u dijelu Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kž 7 od 2. veljače 2018. godine koji se odnosi na Ognjena Brankovića.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kž 7 od 2. veljače 2018. godine u dijelu koji se odnosi na Ognjena Brankovića.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan po žurnom postupku, a najkasnije u roku od tri dana od dana dostave ove odluke, donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od pet dana od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ognjena Brankovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020421 18 Kž 7 od 2. veljače 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika gospodarskog kriminala broj 11 0 K 020421 17 K od 26. siječnja 2018. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ognjen Branković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, odvjetnik iz Banje Luke, podnio je 15. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020421 18 Kž 7 od 2. veljače 2018. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organiziranog i najtežih oblika gospodarskog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020421 17 K od 26. siječnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužiteljstva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 5. ožujka 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužiteljstvo su odgovor na apelaciju dostavili u razdoblju od 9. do 13. ožujka 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 020421 17 K od 26. siječnja 2018. godine, pored ostalih, apelantu i suoptuženicima J. T., V. B. i N. O. je nakon izricanja prvostupanjske presude produljena mjera pritvora zbog postojanja pritvorskih razloga iz članka 197. stavak 1. točka g) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), te je određeno da ta mjera može trajati do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a najdulje devet mjeseci od izricanja prvostupanjske presude.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Presudom toga suda broj 11 0 K 020421 17 K od 26. siječnja 2018. godine apelant proglašen krivim zbog kaznenog djela izvršenog u sastavu kriminalnog udruženja iz članka 366. stavak 2. Kaznenog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u svezi s kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 207. stavak 3. u svezi sa st. 1. i 2. KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

7. U svezi s postojanjem posebnih pritvorskih razloga, Okružni sud je naveo da okolnosti koje karakteriziraju način izvršenja kaznenog djela čine neophodnim zadržavanje optuženika u pritvoru. Naime, optuženicima se stavlja na teret izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili u duljem trajanju, a imajući u vidu težinu kaznenog djela, brojnost radnji, način izvršenja, te posljedice, ostvaren je objektivni uvjet za primjenu ove pritvorske osnove prema optuženicima. U s svezi s tim, Okružni sud je naveo kako je imao u vidu da su optuženici u sastavu organizirane skupine nabavljali opojnu drogu kokain radi daljnje prodaje i na taj način stjecali financijske koristi, potom težinu i svojstva ove droge, veliki broj osoba mlađe životne dobi koje su od optuženika kupovale drogu, veliku opasnost od nastupanja štetnih posljedica za zdravlje uživatelja opojne droge jer se radi o mladim ljudima čijem zdravlju droga nanosi nesagledivo štetne posljedice, kao i da su drogu rasturali u duljem vremenskom razdoblju (skoro dvije godine) na širem području grada Banja Luka. Kazneno djelo koje im se stavlja na teret vršeno je u duljem vremenskom razdoblju (sve do kraja ožujka 2017. godine) na štetu brojne populacije mladih ljudi čije su obitelji za to saznale tek kada su optuženici lišeni slobode (krajem ožujka 2017. godine). Njihovi srodnici kupovali su drogu od optuženika u duljem vremenskom razdoblju, pa su te obitelji, kao i njihovi članovi (konzumenti opojne droge) izloženi teškim prilikama u svezi sa svojim zdravstvenim stanjem, tj. ovisnošću o opojnoj drogi i materijalnim sredstvima potrebnim za nabavku droge. Roditelji, kao i drugi članovi obitelji tih mladih ljudi (konzumenata i ovisnika), kao i drugi građani u Banjoj Luci, ogorčeni su zbog dostupnosti droge mladim ljudima, što su sve posebni razlozi koji bi izazvali uznemirenost građana. Okružni sud je također istaknuo da se povećava broj izvršenja ovog kaznenog djela na području grada Banja Luke, kako konzumenata tako i izvršitelja djela. Prema nalaženju Okružnog suda, sve su to okolnosti koje ukazuju na težinu izvršenog kaznenog djela i na opasnost od optuženika kao izvršitelja, što sve ima značaj posebnih okolnosti koje se mogu smatrati izvanrednim i ukazuju da bi puštanje optuženika na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. U svezi s prigovorima obrana optuženika, Okružni sud je naveo da su neutemeljeni prigovori da nije dokazana stvarna prijetnja narušavanja javnog reda i mira s obzirom na to da obveza suda nije utvrditi hoće li do narušavanja javnog reda i mira sa sigurnošću i doći zato što nitko ne može sa sigurnošću ni utvrditi hoće li se narušavanje javnog reda i mira doista i desiti, a sud je upravo naveo razloge koji mogu dovesti do narušavanja javnog reda i mira.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kž 7 od 2. veljače 2018. godine, pored ostalih, apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena.

9. U svezi sa žalbenim navodima kojima je osporavano postojanje posebnog pritvorskog razloga, Vrhovni sud je naveo da su potpuno i pravilno utvrđene sve okolnosti za koje prvostupanjski sud navodi da karakteriziraju način izvršenja kaznenog djela i čine neophodnim produljenje pritvora. Okolnosti vezane za izvršenje kaznenog djela, a posebice činjenica da je ono vršeno u duljem razdoblju od dvije godine, i to prodajom teške opojne droge „kokain“ koja je prodavana većem broju osoba, pri čemu su optuženici poduzimali veći broj radnji koji pogađa veliki broj osoba koje bi se osjećale uznemirenim mogućnošću da boravkom na slobodi nastave tu djelatnost, pobijano rješenje pravilno cijeni zaključujući da sve zajedno upućuje kako je neophodno produljenje pritvora zbog opasnosti od narušavanja javnog reda. Sve su to činjenice koje su postojale prilikom produljenja pritvora, a nema novih činjenica i okolnosti koje bi dovele do drugačijeg zaključka i drugačije odluke suda koja bi se sastojala u ukidanju pritvora. Glede žalbenih navoda, Vrhovni sud je istaknuo da se to što se u žalbama tvrdi suštinski svodi na kritiku stava suda o već utvrđenom postojanju razloga za ovaj pritvorski osnov, koji se bezuspješno pokušava dovesti u pitanje drugačijom ocjenom činjenica koje se nekritički izvlače iz konteksta i cijene fragmentarno u korist svojih tvrdnji bez realne osnove, kao i drugačijim stavom istog suda o ovom pritvorskom razlogu u drugom predmetu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da navedeni razlozi opravdavaju produljenje pritvora iz razloga propisanih u članku 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, kao što prvostupanjski sud pravilno zaključuje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelant tvrdi da redoviti sudovi nisu dali valjano obrazloženje o postojanju izvanrednih okolnosti s obzirom na način izvršenja kaznenog djela ili posljedice kaznenog djela, niti su utvrdili konkretne i argumentirane radnje i postupke koji nesumnjivo ukazuju da će doći do narušavanja javnog reda i mira u slučaju da bude pušten na slobodu. Naime, apelant smatra da obrazloženje suda u svezi s primjenom ove osnove ne sadrži konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po sigurnost građana ili imovine u stupnju koji dovodi u pitanje javni red, tako da se obrazloženje bazira na objašnjenju načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne produlji pritvor. Apelant smatra da redoviti sudovi nisu naveli nijedan konkretan dokaz ili bilo kakvu indiciju da bi njegovim puštanjem iz pritvora doista i došlo do narušavanja javnog reda, već su iznijeli samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povrede prava na koja se pozvao i ukine osporena rješenja.

b)Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da se u apelaciji vrši tumačenje zakonskih odredaba onako kako apelant shvaća bitne elemente za postojanje ovog pritvorskog razloga, a da pri tome izbjegava da sagleda cjelinu situacije koja se odnosi na apelantovu osobnost, počinjeno kazneno djelo i okolnosti koje ukazuju na opasnost od narušavanja javnog reda. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su u osporenom rješenju dani jasni razlozi i pravilno procijenjeno postojanje te opasnosti koju je ustanovio prvostupanjski sud, zbog čega smatra da apelantovi navodi nemaju osnov u stanju spisa i da nisu učinjeni propusti u postupku odlučivanja po žalbi protiv prvostupanjskog rješenja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

12. Okružni sud je istaknuo da su u osporenim rješenjima navedeni razlozi za produljivanje pritvora i da su u predmetnom postupku u svemu poštovana apelantova prava koja mu garantira Ustav Bosne i Hercegovine i Europska konvencija, zbog čega smatra da nije došlo do kršenja apelantovih prava navedenih u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

13. Tužiteljstvo je navelo da je pravilna ocjena oba sudska vijeća da okolnosti koje su navedene u obrazloženjima nisu niti uobičajene niti svakidašnje, već izvanredne, a najšira javnost je nesporno preko printanih i elektronskih medija upoznata s inkriminacijama koje su apelantu i ostalim optuženima stavljene na teret. Tužiteljstvo, također, smatra da ne postoje elementi proizvoljnosti u obrazloženjima redovitih sudova jer se u konkretnom slučaju nikako ne mogu zanemariti štetne posljedice za zdravlje konzumenata i zaštitni objekt, te da sve navedene okolnosti ni u kojem slučaju ne predstavljaju apstraktnu prijetnju, već ukazuju na postojanje stvarne prijetnje narušavanju javnog reda. Imajući u vidu navedeno, Tužiteljstvo smatra da nema kršenja apelantovih prava na koja se pozvao.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o kaznenom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Članak 197. stavak 1. točka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

g) u izvanrednim okolnostima, ako je riječ o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Članak 203. stavak (1) (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženiku odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produljiti ako postoje razlozi iz članka 197. stavak 1. toč. a), v) i g) ovog zakona, a optuženiku koji se nalazi u pritvoru ukinut će pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. VI.Dopustivost

15. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. a)U odnosu na pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.

Europske konvencije

17. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 020421 18 Kž 7 od 2. veljače 2018. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 2. veljače 2018. godine, a da je apelant apelaciju 15. veljače 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

18. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b)U odnosu na pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

Europske konvencije

19. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovitim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda, pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

20. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da osporena rješenja o produljenju pritvora nakon izricanja prvostupanjske presude ne predstavljaju utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, već da su to procesna rješenja donesena u postupku o prijedlogu Tužiteljstva za produljenje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stajalište, u toj fazi postupka može utvrđivati je li kazneni postupak bio pravičan u smislu članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

21. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe;

24. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom.

a) u slučaju zakonitog pritvora na temelju presude nadležnog suda;

(…)

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(…)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

25. Apelant, u biti, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za produljenje pritvora nakon donošenja prvostupanjske presude, pri čemu osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS.

26. U svezi s navodima o kršenju prava iz članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostupanjske osuđujuće presude, bez obzira na to jesu li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije, a ne onoj koju propisuje članak 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Naime, članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravomoćnu presudu (vidi Europski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. lipnja 1968. godine, serija A broj 7, stavak 9.). Također, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i sa Europskom konvencijom. Dalje, članak 5. stavak 1. točka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo kronološke, između osuđujuće presude i pritvora po toj osnovi (vidi Europski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. travnja 1983. godine, serija A, broj 63, stavak 35.).

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se situacija apelanta mora ocijeniti upravo u odnosu na članak 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant prvostupanjskom presudom proglašen krivim zbog kaznenog djela izvršenog u sastavu kriminalnog udruženja iz članka 366. stavak 2. KZRS, u svezi s kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz članka 207. stavak 3. u svezi sa st. 1. i 2. KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produljenju pritvora. Dalje, apelantu je, kao izravna posljedica takve presude, produljen pritvor uz određenje da pritvor može trajati još devet mjeseci, odnosno najdulje do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora ili do nove odluke suda, što znači da postoji i izravna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produljenju pritvora.

28. Što se tiče usklađenosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, odnosno postojanja zakonske osnove za produljenje mjere pritvora iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, Ustavni sud zapaža da se citirana osnova može primijeniti u izvanrednim okolnostima ako se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebice teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

29. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 3210/15 i AP 2930/15 (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 3210/15 od 27. listopada 2015. godine i AP 2930/15 od 16. rujna 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao pitanje u kontekstu primjene članka 146. stavak 1. točka d) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, koja je identična odredbi članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, te utvrdio povredu apelantovog prava na slobodu i sigurnost u kontekstu primjene posebnog pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka d) ZKPFBiH, temeljeći svoje odluke na praksi Europskog suda, Preporuci (C/M Rec2006) 13 Komiteta ministara Vijeća Europe o zadržavanju u pritvoru, uvjetima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zlouporabe, a u Odluci broj AP 3210/15 i na Izvješću Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz kolovoza 2008. godine pod nazivom „Zakon i praksa u primjeni mjera ograničenja slobode: Opravdanost mjere pritvora u Bosni i Hercegovini“. Tako je Ustavni sud u citiranim predmetima, između ostalog, podsjetio na to da samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Europski sud, odluka od 14. rujna 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud je u citiranim odlukama, također, podsjetio i na stajalište Europskog suda da određena kaznena djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzročiti socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Europskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uvjetom da se temelji na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produljenje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Europski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. lipnja 1991. godine, stavak 51. i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. rujna 1998. godine, stavak 104.). Osim toga, Ustavni sud je u citiranim odlukama podsjetio i na stajalište Komiteta ministara Vijeća Europe izraženo u Preporuci da se ova osnova može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško kazneno djelo poput ubojstva. Jedino nastanak iznimne situacije može učiniti pritvor neophodnim.

30. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju odluke glede produljenja mjere pritvora iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS imao u vidu, prije svega, težinu kaznenog djela izvršenog u sastavu kriminalnog udruženja u svezi s kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga, brojnost radnji i način izvršenja. Također proizlazi da je Okružni sud imao u vidu težinu i svojstva opojne droge kokain, porast izvršenja ovog kaznenog djela, veliki broj osoba mlađe životne dobi koje su od optuženika kupovale drogu, utjecaj na njihovo zdravlje i na članove njihovih obitelji, te je istaknuo da su roditelji, kao i drugi članovi obitelji tih mladih ljudi (konzumenata i ovisnika), kao i drugi građani u Banjoj Luci, ogorčeni zbog dostupnosti droge mladim ljudima, što su sve posebni razlozi koji bi izazvali uznemirenost građana, a što sve ima značaj posebnih okolnosti koje se mogu smatrati izvanrednim i ukazuju da bi puštanjem optuženika (među kojima je apelant) na slobodu moglo rezultirati stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Vrhovni sud je, razmatrajući apelantov priziv, potvrdio razloge koje je dao Okružni sud, opet se pozivajući na težinu, način počinjenja i posljedice kaznenog djela.

31. Međutim, Ustavni sud smatra da redoviti sudovi prilikom produljenja mjere pritvora apelantu zbog zakonskog razloga propisanog odredbom članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS nisu naveli konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo izvanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda, u smislu odredbe članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u osporenim rješenjima došlo do izjednačavanja načina počinjenja kaznenog djela, te posljedica i težine predmetnog kaznenog djela sa „izvanrednim okolnostima“ iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS, a da pri tome redoviti sudovi nisu naveli bilo kakve konkretne razloge iz kojih bi proizlazilo koje to okolnosti apelantove radnje, za koje mu je prvostupanjskom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina, čine posebno teškim s obzirom na način izvršenja ili posljedice kaznenog djela u odnosu na sva druga kaznena djela. Također, u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu niti jednim konkretnim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanja javnog reda u smislu navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, već su iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje svih optuženika, uključujući i apelanta, na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda zbog toga što su roditelji i drugi članovi obitelji mladih osoba (konzumenata i ovisnika), kao i građani grada Banje Luke ogorčeni zbog dostupnosti droge mladim ljudima, i da su to sve posebni razlozi koji bi izazvali uznemirenost građana. Odlučujući na taj način, redoviti sudovi su propustili utvrditi postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produljenje pritvora, pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda, odnosno koje to okolnosti ukazuju da su doista roditelji i drugi članovi obitelji mladih osoba (konzumenata i ovisnika), kao i građani grada Banje Luke ogorčeni zbog dostupnosti droge mladim ljudima, i da to su sve posebni razlozi koji bi izazvali uznemirenost građana koja bi rezultirala narušavanjem javnog reda. Samim tim, prema stajalištu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju i u odnosu na konkretnog apelanta glede postojanja stvarne i razumne prijetnje za narušavanje javnog reda jer sama pretpostavka da će zbog činjenice da su navodno oštećeni konzumenti opojne droge i članovi njihovih obitelji, rodbina i prijatelji i građani Banje Luke uznemireni doći do narušavanja javnog reda, sama po sebi, nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije u odnosu na zaključak redovitih sudova da razlozi koji su navedeni u osporenim odlukama mogu predstavljati razloge za produljenje pritvora iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS.

32. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti rješenje i predmet vratiti Vrhovnom sudu koji je dužan po žurnom postupku, a najkasnije tri dana od dana dostave ove odluke, donijeti novo rješenje poštujući standarde iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, kao što je navedeno u ovoj odluci.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka a) Europske konvencije kada razlozi koji su navedeni u osporenim odlukama ne mogu predstavljati razloge za produljenje pritvora iz članka 197. stavak 1. točka g) ZKPRS.

34. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1016/18 (O. B.) | Sudska praksa | Aktio