Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5511/15 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 14
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5511/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5511/15, rješavajući apelaciju Jugobanke a.d. Beograd u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jugobanke a.d. Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064921 15 Rev od 16. septembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 064921 14 Pž od 26. marta 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 064921 09 Ps od 29. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Jugobanka a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 064921 15 Rev od 16. septembra 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 064921 14 Pž od 26. marta 2015. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 064921 09 Ps od 29. jula 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Republike Srpske, koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 26. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 2, 3, 6. i 9. oktobra 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 064921 09 Ps od 29. jula 2014. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev (kao tužiteljice) kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime preuzetog duga od SOUR-a „Energoinvest" RO „Rasklopna oprema" Sarajevo po osnovu kredita plati iznos od 4.892.474.50 eura (protivvrijednost u iznosu od 9.540.325,27 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2009. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate. Apelantica je obavezana da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 14.250,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je predmet spora apelanticin zahtjev da se tužena obaveže da na ime preuzetog duga od SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema" Sarajevo po osnovu kredita plati iznos od 4.892.474,50 eura (protivvrijednost u iznosu od 9.540.325,27 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2009. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate. Tokom postupka pred prvostepenim sudom, na osnovu iznesenih činjenica i izvedenih dokaza, utvrđeno je da je apelantica osiguravala garancije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi sa kreditima koje su dobijali na inozemnom tržištu, pa tako u konkretnom slučaju i za dužnika SOUR „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema" Sarajevo. Ukazano je da je na taj način apelantica bila garant kredita odobrenog 26. marta 1988. godine od „Bayerische Vereinsbank" Minhen u iznosu od 5.479.525,00 DFM u korist „Energoinvesta" Sarajevo, koji je na 22. mart 2002. godine iznosio 4.892.474,50 eura.
7. Istaknuto je da je zapisnikom o konsolidaciji duga Bosne i Hercegovine od 28. oktobra 1998. godine sa zemljama članicama Pariškog kluba povjerilaca usaglašeno da se dug Bosne i Hercegovine sastoji od dugova bivše SFRJ koje su dobila ili garantirala lica sa područja Bosne i Hercegovine (alocirani dug), ili koje je navedeno lice garantiralo (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani zemlji nasljednici.
8. Ukazano je da Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ, između ostalog, obuhvata i Aneks G koji se odnosi na privatno vlasništvo i stečena prava, čime je ustanovljen normativnopravni okvir za zaštitu tih prava na način na koji su postojala 31. decembra 1990. godine. Ukazano je da je članom 7. Aneksa G propisano da će sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite svojih prava.
9. Istaknuto je da su Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlada Savezne Republike Njemačke 10. septembra 1999. godine potpisali Sporazum o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova, kojim su obaveze alocirane na entitete po principu krajnjeg korisnika (Republika Srpska 28,95 % i Federacija Bosne i Hercegovine 71,45 %).
10. Iz dopisa Ministarstva finansija BiH od 4. juna 2013. godine utvrđeno je da je Vlada Republike Srpske u „Službenom glasniku” broj 43/02 objavila odluku o prihvatanju zaduženja prema Saveznoj Republici Njemačkoj, kao članici Pariškog kluba povjerilaca, a među kojim obavezama nema spornog utuženog potraživanja. Istaknuto je da sporno potraživanje nije ušlo u reprogram prilikom potpisivanja Sporazuma o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova od 10. septembra 1999. godine između Vijeća ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Savezne Republike Njemačke, jer je riječ o banci koja ima sjedište van države Bosne i Hercegovine (dopis Ministarstva finansija BiH od 29. marta 2006. godine).
11. Ukazano je da su bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije (Jugobanka i Investbanka Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obaveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u Bosni i Hercegovini.
12. Iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. septembra 2013. godine proizlazi da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine a koja je prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv tužioca pred Privrednim sudom u Beogradu. Ukazano je da isplata ovih obaveza od Republike Srbije prema inopovjeriocu obuhvata i konkretno kreditno zaduženje SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema" Sarajevo u odnosu na kredit odobren 26. marta 1988. godine od „Bayerische Vereinsbank" Minhen.
13. Navedeno je da je presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine usvojen tužbeni zahtjev Republike Srbije kao tužiteljice za isplatu prema tuženoj Jugobanci a.d. u stečaju Beograd (apelantici), koji se u jednom dijelu odnosio i na obaveze prema Pariškom klubu povjerilaca u iznosu od 48.525.901.27 eura, a za obaveze krajnjih korisnika iz „otcijepljenih“ republika koje su uključene u novi „Pariški klub“. Ukazano je da je navedena presuda postala pravosnažna 12. novembra 2010. godine.
14. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu prvostepeni sud je ocijenio odredbe čl. 13. i 14. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS. Nalazeći da Vlada Republike Srpske nije donijela akt u smislu navedenih zakonskih odredaba, prvostepeni sud je utvrdio da tužena nije pasivno legitimirana u ovom sporu.
15. Dalje, imajući u vidu da je plaćanje predmetnog duga regulirano Sporazumom između Vlade SR Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke, pri čemu tužiteljica, tj. apelantica nije učesnica tog sporazuma, niti je isplatila potraživanje koje je presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine dosuđeno Republici Srbiji, prvostepeni sud je utvrdio da apelantica nema aktivnu legitimaciju da traži isplatu predmetnog duga od tužene.
16. Prvostepeni sud je ocijenio da se sporni odnos ne može riješiti primjenom odredbe člana 1083. u vezi sa članom 1013. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer sporno potraživanje inopovjeriocu plaća Republika Srbija, a ne apelantica.
17. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Viši privredni sud Presudom broj 57 0 Ps 064921 14 Pž od 26. marta 2015. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
18. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da drugostepeni sud prihvata činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda.
19. Protiv drugostepene presude apelantica je podnijela reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 57 0 Ps 064921 15 Rev od 16. septembra 2015. godine odbio kao neosnovanu.
20. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je tužena tokom postupka istakla prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelantice navodeći da je utuženi iznos sredstava prema inopovjeriocu isplaćivala Vlada Republike Srbije na osnovu sporazuma sa Klubom pariških povjerilaca, a ne apelantica. Vrhovni sud je ukazao da Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne sadrži striktne odredbe o stvarnoj legitimaciji stranaka u postupku kako aktivnoj, tako i pasivnoj, jer to nije procesno, nego materijalnopravno pitanje, odnosno pretpostavka od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Po mišljenju Vrhovnog suda, odgovor na pitanje da li postoji stvarna legitimacija nalazi se u normama materijalnog prava, jer ona podrazumijeva materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora. Istaknuto je da je apelantica aktivno legitimirana ako je nosilac prava koje je predmet spora, dakle, ako je ovlaštena da zahtjev pripada njoj, a ne nekom drugom.
21. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, kada se kao sporno pojavi pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka, sudovi u svakom konkretnom slučaju moraju utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava (član 1065. u vezi sa članom 1083. ZOO), te na osnovu toga utvrditi da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora.
22. Ukazano je da iz sadržine postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantica traži da se tužena obaveže na isplatu iznosa od 4.892.474,50 eura (protivvrijednost u iznosu od 9.540.325,27 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2009. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate. Istaknuto je da je apelanticino potraživanje zasnovano na tome da je ona bila ugovorna ovlaštena banka bivše SFRJ za kredite privrednih preduzeća iz inozemstva, pa je posredstvom apelantice 26. marta 1988. godine odobren kredit SOUR-u „Energoinvest" RO „Rasklopna oprema" Sarajevo od „Bayerische Vereinsbank" Minhen.
23. Po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilnom ocjenom dokaza, što ni revizija posebno ne osporava, utvrdili da su nakon raspada bivše SFRJ novonastale države (bivše republike) zaključile bilateralne sporazume sa inopovjeriocima u vezi sa vraćanjem kreditnih sredstava koja su data prije raspada SFRJ. Nesporno je da je Vlada Republike Srbije (ne i apelantica) preuzela i da od 22. septembra 2002. godine inopovjeriocima vraća kreditna sredstva za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, što obuhvata i konkretno kreditno zaduženje SOUR-a „Energoinvest" RO „Rasklopna oprema" Sarajevo u odnosu na kredit odobren 26. marta 1988. godine-kredit od „Bayerische Vereinsbank" Minhen. Ukazano je da ova obaveza prema otplatnom planu traje do 22. marta 2024. godine, te da navedeno potvrđuje dopis Narodne banke Srbije od 25. februara 2009. godine.
24. Istaknuto je da je tačna tvrdnja revizije da je presudom Privrednog suda u Beogradu od 1. oktobra 2010. godine apelantica obavezana (kao tužena u toj parnici) da Republici Srbiji isplati iznos od 48.525.901,27 eura za „obaveze krajnjih korisnika iz 'otcijepljenih' republika koje su uključene u novi Pariški klub". Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, bez obzira na očigledni propust drugostepenog suda da ocijeni ovaj dokaz (pošao od pogrešne pretpostavke da presuda nije čitana kao dokaz), taj dokaz je kao posredni dokaz pravilno ocijenio prvostepeni sud, pa ne stoji povreda odredbe člana 8. ZPP, kako ukazuje revizija.
25. Vrhovni sud je naveo da zaključenje bilateralnog sporazuma Republike Srbije sa inopovjeriocima ne dovodi u pitanje materijalnopravni odnos apelantice i SOUR-a „Energoinvest" RO „Rasklopna oprema" Sarajevo u vezi sa kreditnim sredstvima koji su osnov ove parnice. Međutim, sama po sebi, činjenica da su Republici Srbiji presudom dosuđena sredstva koja je ona isplatila inopovjeriocima za „obaveze krajnjih korisnika iz 'otcijepljenih' republika koje su uključene u novi Pariški klub", a dužnik tih kreditnih sredstava je bila apelantica, ne daje aktivnu legitimaciju apelantici da ta sredstva potražuje od tužene, jer nije dokazala da je ispunila obavezu, tj. da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva, ili da se ona naplatila iz stečajne mase za iznos utuženog potraživanja iz ove parnice. S obzirom na to da apelantica to nije dokazala aktivna legitimacija se i dalje nalazi na strani Republike Srbije, tako da se za rješavanje predmetnog spora, po mišljenju Vrhovnog suda, i ne postavlja kao relevantno pitanje da li je tužena pasivno legitimirana ili ne.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da se apelantica i pravni prednik tužene nalaze u direktnom materijalnopravnom odnosu po osnovu iskorištenog, dospjelog i nevraćenog kredita uz očiglednu činjenicu da je pravni prednik tužene krajnji korisnik kredita. Stoga, apelantica smatra da je aktivno legitimirana da potražuje povrat odobrenog kredita od SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema“ Sarajevo kao korisnika kredita, odnosno njegovog pravnog sljednika. Ukazuje da nije sporno da je utuženi iznos kredita prijavljen u Pariškom klubu povjerilaca i da je SOUR „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema“ Sarajevo evidentiran kao krajnji korisnik kredita. Navodi da, ukoliko bi se prihvatilo tumačenje nadležnih sudova da apelantica nije aktivno legitimirana da pred sudom traži da se tužena obaveže na uplatu predmetnog novčanog iznosa, ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative Republike Srbije. S tim u vezi, u slučaju kada Republika Srbija ne bi pokrenula postupak radi naplate potraživanja za koje je navodno jedina legitimirana, apelantica bi bila lišena svake mogućnosti da ostvari svoja specifična prava iz obligacionog odnosa, odnosno ne bi imala mogućnosti da se namiri za iznos na čiju uplatu je obavezana pravosnažnom presudom Privrednog suda u Beogradu. Dalje, navodi da se proizvoljnost ogleda i u činjenici da je za prvostepeni i drugostepeni sud prigovor pasivne legitimacije osnovan, dok povodom istog pitanja revizijski sud zauzima kontradiktoran stav. S tim u vezi, ukazuje da Vrhovni sud u obrazloženju revizione presude navodi da je odluka drugostepenog suda pravilna, ali kasnije, na strani 5. svoje presude, navodi da za rješavanje spora pitanje pasivne legitimacije tužene i nije relevantno. Smatra da je van svake sumnje pasivna legitimacija tužene pravno neprikosnovena i na međunarodnom pravu utemeljena. Po apelanticinom mišljenju, evidentno je pravo SR Njemačke da se naplati od Republike Srbije za kreditna sredstva koja je na ime namjenskog kredita doznačila apelantici, te istovremeno apelanticino pravo da se za isplaćeni iznos kreditnih sredstava namiri od korisnika kredita, tj. tužene kao pravne sljednice „Energoinvesta“. Ukazuje da pasivnu legitimaciju tužene apelantica nalazi u Sporazumu sa povjeriocima Pariškog kluba kao ugovoru međunarodnog karaktera i zakonskim propisima o vanjskom dugu kao domaćem zakonu, dok tužena smatra da je u konkretnom slučaju relevantna legislativa na osnovu koje se treba utvrditi pasivna legitimacija Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima (čl. 13. i 14). Po apelanticinom mišljenju, time što nije donesen akt Vlade Republike Srpske kojim bi se neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inozemnih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenijele na Republiku Srpsku, Republika Srpska je propustila da učinkovito zaštiti apelanticino pravo na imovinu. S tim u vezi, apelantica ukazuje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. AP 494/05 i AP 130/04. Također, smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu primijenili relevantan međunarodnopravni bilateralni ugovor, tj. bilateralni Sporazum o konsolidaciji duga potpisan između Republike Srbije i Vlade SR Njemačke, koji se u konkretnom slučaju trebao primijeniti. S tim u vezi, ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 625/04.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj revizionoj presudi dao odgovor na sve bitne revizione navode, te da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna budući da je zasnovana na relevantno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i da su detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih je revizija odbijena.
28. Viši privredni sud je naveo da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.
29. Okružni privredni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju prvostepene odluke, te da je apelacija neosnovana.
30. Tužena je navela da apelantica nije aktivno legitimirana da sredstva plaćena od Republike Srbije Saveznoj Republici Njemačkoj na ime inokredita potražuje od Republike Srpske, koja nije preuzela obavezu plaćanja predmetnog duga, a niti je ovo potraživanje ušlo u reprogram prilikom potpisivanja Sporazuma o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova od 10. septembra 1999. godine. Također, po mišljenju tužene, ni činjenica da su Republici Srbiji presudom Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine dosuđena, između ostalog, sredstva koja je ona isplatila inopovjeriocima za obaveze krajnjih korisnika iz „otcijepljenih“ republika koje su uključene u novi Pariški klub, a čiji dužnik je bila apelantica, nije relevantna, jer apelantica nije dokazala da je ispunila obavezu, tj. da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva, ili da se ona naplatila iz stečajne mase za iznos utuženog potraživanja iz ove parnice.
V. Relevantni propisi
31. U Zakonu o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) relevantne odredbe glase:
Član 13.
Nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća, nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku na osnovu akta Vlade.
Član 14.
Neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenose se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.
32. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 1013.
(1)Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
(2)On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa povjeriocem od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo. Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Član 1083.
(1) Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospjelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
(2) Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.
33. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 064921 15 Rev od 16. septembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 13. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].
40. U konkretnom slučaju postupak iz kog su proizašle osporene presude odnose se na isplatu duga po osnovu kredita, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
41. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumljivim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
42. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
43. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime preuzetog duga od SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema“ Sarajevo po osnovu kredita plati iznos od 4.892.474,50 eura (protivvrijednost u iznosu od 9.540.325,27 KM). Osnovanost svog tužbenog zahtjeva apelantica vidi u činjenici da je za vrijeme bivše SFRJ na inozemnom tržištu osiguravala garancije u vezi sa kreditima za preduzeća iz bivše SFRJ. Tako je apelantica bila garant i za predmetni kredit koji je odobren 26. marta 1988. godine u korist SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema“ Sarajevo od „Bayerische Vereinsbank“ Minhen u iznosu od 5.479.525,00 DEM, koji je na 22. mart 2002. godine iznosio 4.892.474,50 eura. Ustavni sud primjećuje da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen budući da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da su bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije, među kojima je i apelantica, za krajnje korisnike kredita sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i korisnike sa sjedištem u Bosni i Hercegovini. Dalje je utvrđeno da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, uključujući i obaveze po predmetnom kreditu koji je apelantica dobila od inopovjerioca u korist SOUR-a „Energoinvest“ RO „Rasklopna oprema“ Sarajevo. Iz navedenog proizlazi da se navedenim bilateralnim Sporazumom o konsolidaciji duga Republika Srbija, a ne apelantica, obavezala da će inopovjeriocu vratiti predmetni kredit. Pored navedenog, iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku proizlazi da je Republika Srbija prijavila svoja potraživanja koja ima prema apelantici u stečajnom postupku koji se vodi protiv nje. Također, u predmetnom postupku je utvrđeno i da je pravosnažnom presudom Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine usvojen tužbeni zahtjev Republike Srbije prema apelantici za obaveze krajnjih korisnika „otcijepljenih republika koje su uključene u novi Pariški klub povjerilaca“.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva prema pravosnažnoj presudi Privrednog suda od 1. oktobra 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelantice za iznos potraživanja koje apelantica potražuje u predmetnoj parnici, a kako bi apelantica bila aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da u konkretnom slučaju nije relevantno da li je tužena pasivno legitimirana ili ne iako su se prvostepeni i drugostepeni sud bavili ovim pitanjem, te utvrdili da tužena u predmetnom postupku nije pasivno legitimirana dajući o tome razloge u obrazloženjima svojih presuda. U navedenom odlučenju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je o relevantnosti tog pitanja revizioni sud odlučio nakon sagledavanja cjelokupnog predmeta sa njegove činjenične i pravne strane.
45. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasna i precizna obrazloženja zbog čega apelantica nije aktivno legitimirana u predmetnom sporu. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske propise, kao i međunarodne akte iz kojih jasno proizlazi da je Republika Srbija preuzela obaveze prema inopovjeriocu i za predmetni kredit. Također, po mišljenju Ustavnog suda, praksa na koju se apelantica pozvala u apelaciji (odluke Ustavnog suda br. AP 130/04 i AP 494/05 - pitanje stare devizne štednje i AP 625/04 - pitanje primjene Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. godine) ne može se primijeniti u konkretnom slučaju budući da se u navedenim predmetima Ustavni sud bavio potpuno drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima u odnosu na pitanja koja se postavljaju predmetnom apelacijom zbog čega su ovi apelanticini navodi neosnovani.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
b) Pravo na imovinu
47. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.
49. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanticini navodi o kršenju tog prava identični kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman