Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5560/17 (M. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građevinsko zemljište
- Vanparnični postupak
- Uređenje međa
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5560/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5560/17, rješavajući apelaciju Marka Stanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Stanić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 V 024108 16 Gž od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Stanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Mladen Sarić, advokat iz Prnjavora, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 V 024108 16 Gž od 24. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uređena je međa između određenih nekretnina predlagača (Opština Prnjavor) i apelantovih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene odluke) prema posljednjoj mirnoj državini (na način bliže opisan u izreci prvostepene odluke).
2. U obrazloženju prvostepenog rješenje je navedeno da je članom 185. Zakona o vanparničnom postupku propisano da „Sud neće uređivati među na građevinskom zemljištu na kome postoji pravo svojine, osim u slučaju ako nije izvršena parcelacija zemljišta po odredbama Zakona o prostornom uređenju - Prečišćeni tekst.“ Nadalje, da je članom 69. stav 3. Zakona o stvarnim pravima propisano da "međa na građevinskom zemljištu uređuje se u skladu sa prostorno planskom dokumentacijom u sudskom vanparničnom postupku.” Naime, da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da se međa na građevinskom zemljištu na kojem je izvršena parcelacija može isključivo urediti prema važećoj prostorno planskoj dokumentaciji, a ne i prema posljednjem stanju posjeda kako je to predložio apelant. Međutim, da i pored navedenih odredbi sud nije mogao izvršiti uređenje međe prema prostorno planskoj dokumentaciji, budući da je na osnovu uvida u podnesak Opštine Prnjavor -Odjeljenja za prostorno uređenje od 23. juna 2016.godine, utvrđeno da nije urađena prostorno planska dokumentacija prije nego što je izvršeno uplanjenje puta. Prvostepeni sud je istakao da kako stranke nisu sporile da se predmetni planski put duže vrijeme koristi u neizmijenjenom obliku i površini, te kako se prilikom uviđaja mogla jasno utvrditi granica puta i susjednog zemljišta, s obzirom da je put posut šljunkom, to je sud među uredio ivicama puta kao posljednjoj mirnoj državini.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo, između ostalog, da je suština apelantove žalbe da je prvostepeni sud donio pobijano rješenje suprotno odredbama člana 69. stav
3. Zakona o stvarnim pravima i odredbama Zakona o uređenju prostora, zanemarujući činjenicu da je predmetni put javno dobro na kojeg se imaju primijeniti pravila o građevinskom zemljištu, čije granice se ne mogu proširiti na teret privatne svojine bez postupka eksproprijacije i plaćanja naknade. Međutim, Okružni sud je ocijenio da se na predmetni nekategorisani put (mada put predstavlja građevinu) ne mogu primijeniti relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravim, Zakona o vanparničnom postupku i Zakona o uređenju prostora i građenju koje uređuju karakter građevinskog zemljišta i postupak uređenja međe na istom. Naime, da ta ocjena stoji i pored navoda žalbe da je opština Prnjavor odlukom o razvrstavanju lokalnih puteva i ulica na području opštine Prnjavor, predmetni put kategorisala kao lokalni put, jer isti ne potpada pod kategoriju građevinskog zemljišta iz odredbe člana 69. Zakona o uređenju prostora i građenju. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 69. stav 1. navedenog zakona propisano da se gradsko građevinsko zemljište određuje odlukom skupštine jedinice lokalne samouprave o uređenju prostora i građevinskom zemljištu i može se odrediti kao: a) zemljište koje je pretežno izgrađeno i čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera, b) zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera, kao i ono koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja gradskog karaktera, v) zemljište na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu izgradnju, kao što su prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja predviđena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i druge slične namjene. Takođe, da je stavom 2. navedenog člana propisano da se kao gradsko građevinsko zemljište iz stava 1. ovog člana može odrediti samo zemljište za koje je donesen sprovedbeni dokument prostornog uređenja ili urbanistički plan prema kome će se izgradnja i uređenje zemljišta izvršiti najkasnije u roku od pet godina, te da je stavom 3. navedenog člana propisano da odluka iz stava 1. ovog člana može obuhvatiti građevinsko zemljište u svojini jedinice lokalne samouprave i građevinsko zemljište u privatnoj svojini. Zatim, da imajući u vidu činjenicu da se međa između parcela predlagača i apelanta nije mogla ispraviti prema njihovom sporazumu, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilnom primjenom odredbe člana 69. stav 2. Zakona o stvarnim pravima uredio među prema posljednjoj mirnoj državini (koju je utvrdio na pouzdan način jer se makadamski put na način kako je to utvrdio vještak geodetske struke koristi unazad 50 godina). Naglašeno je da na pravilnost predmetnog rješenja o uređenju međe nisu od uticaja navodi žalbe da je predmetni put zahvatio određene apelantove parcele iz razloga što je predmet konkretnog vanparničnog postupka uređenje međe, a ne radi se o vlasničkoj tužbi u kojem slučaju pitanje prava vlasništva se rješava u parničnom postupku na osnovu vlasničke tužbe ili pak postupku naknade za eksproprisano zemljište.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je međna linija javne površine utvrđena važećim katastarskim planovima i da se samim tim međna linija ne može između privatne svojine i javne površine utvrditi po stanju posljednjeg mirnog posjeda. Apelant takođe ističe da između apelantove privatne svojine i javnog puta nisu međni znakovi oštećeni ili pomjereni već da je javni put bez ikakvog pravnog postupka (djelimične ili potpune esproprijacije) pomjeren na apelantovu privatnu imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman