Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4937/17 (I.M. iz Rijeke, Republika Hrvatska)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4937/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4937/17, rješavajući apelaciju I.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I.M. podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 012918 17 Kps2 od 14. novembra 2017. godine i 01 0 K 012918 17 Kv od 12. oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I.M. iz Rijeke, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Abdagić, advokat iz Cazina, podnio je 24. novembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 K 012918 17 Kps2 od 14. novembra 2017. godine i 01 0 K 012918 17 Kv od 12. oktobra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, te Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 1. februara, a Kantonalno tužilaštvo 5. februara 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 K 012918 17 K od 12. oktobra 2017. godine uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva protiv rješenja istog suda od 10. oktobra 2017. godine, te navedeno rješenje preinačio tako da je optužnicu Kantonalnog tužilaštva od 21. septembra 2017. godine potvrdio.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je rješenjem od 10. oktobra 2017. godine odbijeno potvrđivanje optužnice zbog toga što nisu postojali dokazi za osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo - zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te zbog toga što je sud utvrdio da apelant nije postupao sa direktnim umišljajem kao bitnim elementom bića navedenog krivičnog djela.

7. Kantonalni sud je na temelju uvida u osporeno rješenje utvrdio da je prvi razlog zašto je sudija za prethodno saslušanje odbio potvrđivanje optužnice „što iz dokaza što je tužilac prikupio u toku istrage i koji su priloženi uz podignutu optužnicu, da je tužilac proveo financijsko vještačenje vještaka A.L. koji je 27.9.2017. godine dao svoj nalaz i mišljenje, da iz nalaza i mišljenja tog vještaka proizlazi da su 18.7.2008. godine i 19.7.2008. godine, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK-a kao nadležna budžetska institucija i Biotehnički fakultet u Bihaću u vezi sa projektom 'Gljiva' i 'Soja' izvršili uplatu novčanih sredstava na transakcijski račun osumnjičenog I.M. [apelanta] u ukupnom iznosu od 69.444,74 KM, sudija je u pobijanom rješenju naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da Univerzitet u Beogradu (...) nisu izdavali račune u ukupnom iznosu od 54.000,43 KM. Kod ovakvog stanja stvari koje je konstatovao sudija za prethodno saslušanje u svom rješenju, po stavu ovog vijeća sudija nije ocijenio decidirano navedene fakture koje navodi tužilac u žalbi, a koje fakture su navedene u optužnici, te se nalaze u spisu predmeta, i to fakture broj (....) iz kojih faktura vijeće je utvrdilo da je I.M. [apelant] u 2008. godini pravdao i novčana sredstva u iznosu od 69.444,84 KM, od kojeg iznosa je za sebe prisvojio 54.000,43 KM, jer je zloupotrebom povjerenja koristio krivotvorene račune navodno dostavljene iz Republike Srbije- Beograda i sa kojima je na protupravan način prisvojeni novčani iznos od 54.000,43 KM pravdao. Stoga osnovano tužilac ukazuje u žalbi da sud nije cijenio sve dokaze koje je tužilac priložio i kojim je dokazao osnovanu sumnju da je osumnjičeni počinio krivično djelo iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Osnovano žalba ukazuje da u pobijanom rješenju sud nije cijenio utvrđenu činjenicu da je osumnjičeni I.M. radio kao profesor na Biotehničkom fakultetu, te da je temeljem ugovora zaključenog između Biotehničkog fakulteta i I.M. obavljao dužnost rukovodioca projekta 'Soja' i 'Gljiva' pa da je imao svojstvo koje je predviđeno članom 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH za utvrđivanje sumnje osnovane za djelo za koje se osumnjičeni tereti a kao prilog takvoj tvrdnji u spisu se nalaze dokazi (...)“.

8. Prema stavu Kantonalnog suda, „osnovana sumnja da je osumnjičeni I.M. počinio krivično djelo - zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. u stjecaju sa krivičnim djelom krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 2. KZFBiH upravo proizlazi iz dostavljenih materijalnih dokaza i temeljite ocjene vještaka financijske struke A.L., te iskaza saslušanih svjedoka H.M., M.B., jer iskazi ovih svjedoka nesporno potvrđuju da je I.M. u 2008. godini obavljao dužnost profesora Biotehničkog fakulteta, da je bio vođa projekta 'Gljiva' i 'Soja' po kojim projektima su mu odobrena sredstva iz budžeta USK, da je I.M. uspostavljao poslovnu saradnju sa naučnoistraživačkim univerzitetima u zemljama iz okruženja (republike Srbija i Hrvatska), te da je za izvršene naučnoistraživačke radove odobravao i plaćao iznose koji su sa budžeta USK, odnosno Biotehničkog fakulteta doznačeni I.M. kao profesoru Biotehničkog fakulteta u Bihaću i voditelju projekta 'Gljiva' i 'Soja'. Materijalnim dokazima - nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, kao i fakturama sa naučnoistraživačkih institucija iz Republike Srbije se negiraju tvrdnje da je I.M. sa navedenim institucijama imao saradnju, niti su za Biotehnički fakultet, odnosno projekte 'Soja' i 'Gljiva' radili određena istraživanja, niti su temeljem te saradnje izdavali fakture sa kojima je osumnjičeni I.M. pravdao utrošak novčanih sredstava za projekte 'Gljiva' i 'Soja', a na osnovu čega je vijeće ovog suda izvelo zaključak o osnovanoj sumnji da je I.M. počinio krivično djelo iz člana 383. stav 3. u stjecaju sa članom 389. stav 2. KZFBiH na što osnovano ukazuje žalba kantonalnog tužioca u Bihaću”. U obrazloženju rješenja je ukazano i da su navedeni centri pri Univerzitetu u Beogradu dostavili pismene dokaze i očitovali se da nisu izdavali račune na ukupan iznos od 54.000,43 KM i da nije bilo saradnje sa Biotehničkim fakultetom u Bihaću. Prema stavu vijeća, ovaj dokaz ukazuje da su krivotvorene fakture koje su decidirano navedene u optužnici, pa je vijeće na temelju pobrojanih dokaza izvelo zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo iz člana 383. u stjecaju sa krivičnim djelom iz člana 389. stav 2.

KZFBiH.

9. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je drugi razlog zbog kog je odbijeno potvrđivanje optužnice bio stav da apelant nije postupao sa direktnim umišljajem zbog toga što je apelant 7. jula 2011. godine izvršio povrat novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 29.607,43 KM koja se odnose na projekt „Gljiva“ i Soja“. Nadalje je ukazano: „Vijeće ovog suda zaključuje da sud u pobijanom rješenju nije ocijenio činjenicu na koju tužilac ukazuje žalbom kada se desio inkriminirani događaj, isti je nastao i okončan u 2008. godini, pa naknadna uplata novčanih sredstava u iznosu od 29.607,43 KM u 2011. godini, po stavu ovog vijeća, nije ocijenjena u pobijanom rješenju pravilno. Vijeće zaključuje da je osumnjičeni I.M. znao da je otkriven, da je zbog toga pokrenuta provjera na Biotehničkom fakultetu od policijskih organa o čemu govori i dio iskaza svjedoka H.M., te je temeljem saznanja o provjerama osumnjičeni vratio novčana sredstva u iznosu od 29.607,43 KM tek 7.7.2011. godine a da u zvaničnim službenim evidencijama Trezora, Biotehničkog fakulteta i Ministarstva finansija ta potraživanja nisu postojala, a iz stanja spisa i dokaza koji se u istom nalaze osumnjičeni I.M. u fiskalnoj i budžetskoj 2008. godine, a što potvrđuje i nalaz vještaka financijske struke A.L., pravdao je ta novčana sredstva sa krivotvorenim fakturama a da su krivotvorene fakture kojim je pravdao ta sredstva proizlazi iz dokaza u spisu - akt Univerziteta u Beogradu-Institut za hemiju, tehnologiju i metalurgiju broj 099 od 11.8.2017. godine kojim navedena Institucija obavještava da u toku 2008. godine nisu ostvarili nikakvu poslovnu saradnju sa Biotehničkim fakultetom u Bihaću, kao ni izdavali navedene fakture […], kao i akt Instituta za multidisciplinarna istraživanja broj […] kojim aktom navedeni Institut obavještava da u toku 2008. godine, kao ni prije niti poslije 2008. godine nije ostvario nikakvu poslovnu saradnju sa Biotehničkim fakultetom u Bihaću, niti u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji, šifrarniku poslovnih partnera, nema evidentiran Biotehnički fakultet - Univerzitet u Bihaću ni kao dobavljača ni kao korisnika usluga, niti je Institut (IMSI) ikada uradio nikakve usluge za Biotehnički fakultet u Bihaću, te da nije izdao i da nema evidentirane i da nije izvršena isplata po fakturama broj […], te da navedeni Institut nema niti je ranije imao registrovanu EPR laboratoriju ,,Oxygen-team“ Beograd, niti kao posebno pravno lice ni u okviru svoje unutrašnje organizacije. Iz ovih dokaza - faktura vijeće je zaključilo da je istima osumnjičeni pravdao utrošak prebačenih sredstava koje su očito krivotvorene po projektu 'Gljiva' i 'Soja' pa kako je ovo vijeće zaključilo da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, to je nadležan ovaj sud i da postupa i za drugo počinjeno djelo koje se stavlja na teret osumnjičenom I.M. iz člana 389. stav 2. KZFBiH u sticaju sa krivičnim djelom iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Vijeće zaključuje iz iznesenih razloga da je kantonalni tužilac dokazao dostavljenim dokazima i direktni umišljaj koji se ogleda u radnjama koji se, po stavu ovog vijeća, ogleda u radnjama koje je preduzeo osumnjičeni prilikom izvršenja krivičnog djela upotrebljavajući krivotvorene fakture kao prave koje mu se stavlja na teret, a koje su opisane u optužnici, a razloge o direktnom umišljaju osumnjičenog će u potpunosti ocijeniti raspravno vijeće u krivičnom predmetu u toku suđenja cijeneći sve izvedene dokaze. Vijeće je ocijenilo da je osumnjičeni postupao sa direktnim umišljajem jer je osumnjičeni krivotvorenim fakturama pravdao sredstva koja su mu doznačena po projektima 'Gljiva' i 'Soja', tačno je da je u 2011. godini vratio dio tih sredstava u iznosu od 29.607,43KM ali zasigurno po saznanju da je pokrenuta provjera od nadležnih organa, pa je stoga on i vratio dio tih novčanih sredstava iz kojih razloga, po stavu ovog vijeća, ti dokazi nisu ocijenjeni na što žalba osnovano ukazuje.“

10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 K 012918 17 Kps 2 od 14. novembra 2017. godine odbio kao neosnovane prethodne prigovore koje je apelant 10. novembra 2017. godine izjavio protiv optužnice Kantonalnog tužilaštva od 21. septembra 2017. godine.

11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da nije imao svojstvo službene osobe, pa da, slijedom toga, nedostaje jedan od bitnih elemenata bića krivičnog djela. S tim u vezi je ukazano da krivično djelo - zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, koje se apelantu stavlja na teret podignutom optužnicom, može počiniti službena ili odgovorna osoba u Federaciji, a ne u institucijama Federacije, kako to apelant pogrešno tvrdi, dok je članom 2. stav 3. KZFBiH precizno navedena definicija „službene osobe“, a stavom 6. tog člana definicija „odgovorne osobe“, te je stavom 7. istog člana propisano da, kad je učinilac krivičnih djela označena službena ili odgovorna osoba, sve osobe iz st. 3. i 5. ovog člana mogu biti učinioci tih djela, ako iz zakonskih obilježja pojedinog krivičnog djela ne proizlazi da učinilac može biti samo neka od tih osoba. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju iz činjeničnog opisa optužnice i iz priloženih dokaza uz optužnicu jasno proizlazi da je apelant bio rukovodilac projekta „Gljiva“ i „Soja“, pa da je imao svojstvo odgovorne osobe, a da li to u konkretnom slučaju predstavlja i svojstvo službene osobe, moguće je utvrditi jedino nakon cjelovite ocjene svih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Apelant tvrdi da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda kojim je potvrđena optužnica Kantonalnog tužilaštva prekršena pretpostavka nevinosti. Apelant ističe da je Kantonalni sud, obrazlažući žalbene navode Kantonalnog tužilaštva, naveo: „sudija za prethodno saslušanje u svom rješenju, po stavu ovog vijeća, nije ocijenio decidirano navedene fakture koje navodi tužilac u žalbi... iz kojih faktura je vijeće utvrdilo da je I.M. u 2008. godini pravdao i novčana sredstva u iznosu od 69.444,84 KM, od kojeg iznosa je za sebe prisvojio 54.000,43 KM, jer je zloupotrebom povjerenja koristio krivotvorene račune, navodno dostavljene iz Republike Srbije - Beograda i sa kojima je na protivpravan način prisvojeni novčani iznos od 54.000,43 KM pravdao„ (stranica 4. obrazloženja). Nadalje, apelant ukazuje da sud navodi: „Vijeće zaključuje da je osumnjičeni I.M. znao da je otkriven, da je zbog toga pokrenuta provjera na Biotehničkom fakultetu od policijskih organa o čemu govori i dio iskaza svjedoka I.M., te je temeljem saznanja o provjerama osumnjičeni vratio novčana sredstva u iznosu od 29.607,43 KM tek 7.7.2011. godine, a da u zvaničnim službenim evidencijama Trezora, Biotehničkog fakulteta i Ministarstva finansija ta potraživanja nisu postojala, a iz stanja spisa i dokaza koji se u njemu nalaze osumnjičeni I.M. u fiskalnoj i budžetskoj 2008. godini a što potvrđuje i nalaz vještaka finansijske struke A.L., pravdao je ta novčana sredstva sa krivotvorenim fakturama...“ (stranica 5. obrazloženja). Najzad, apelant ukazuje da je na strani 6. obrazloženja navedeno: „Vijeće zaključuje iz iznesenih razloga da je kantonalni tužilac dokazao dostavljenim dokazima i direktni umišljaj koji se ogleda u radnjama koji se, po stavu ovog vijeća, ogleda u radnjama koje je preduzeo osumnjičeni prilikom izvršenja krivičnog djela upotrebljavajući krivotvorene fakture kao prave... “; „Vijeće zaključuje da je osumnjičeni postupao sa direktnim umišljajem jer je osumnjičeni krivotvorenim fakturama pravdao sredstva koja su mu doznačena po projektima 'Gljiva' i ,'Soja', tačno je da je u 2011.godini vratio dio tih sredstava u iznosu od 29.607,43 KM, ali zasigurno po saznanju da je pokrenuta provjera od nadležnih organa, pa je stoga on i vratio dio tih novčanih sredstava... “.

14. Po njegovom mišljenju, iz konstatacija Kantonalnog suda da je: „pravdao i novčana sredstva u iznosu od 69.444,84 KM, od kojeg iznosa je za sebe prisvojio 54.000,43 KM, jer je zloupotrebom povjerenja koristio krivotvorene račune", da je „ osumnjičeni I.M. znao da je otkriven”, da je „pravdao ta novčana sredstva krivotvorenim fakturama”, da je „tužilac dokazao dostavljenim dokazima i direktni umišljaj”, da „Vijeće zaključuje da je osumnjičeni postupao sa direktnim umišljajem, jer je osumnjičeni krivotvorenim fakturama pravdao sredstva“, Kantonalni sud je, odlučujući o potvrđivanju optužnice protiv njega, već utvrdio njegovu krivicu i odgovornost, pa je dalje suđenje nepotrebno, odnosno da navedene konstatacije predstavljaju izjavu o njegovoj krivici prije nego što je dokazana u skladu sa zakonom.

15. Nadalje, apelant tvrdi da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda kojim su odbijeni kao neosnovani njegovi prethodni prigovori protiv optužnice Kantonalnog tužilaštva prekršeno načelo in dubio pro reo. Apelant navodi da je u prethodnim prigovorima istakao da krivičnom djelu iz člana 383. stav 3. KZFBiH, za koje je optužen, nedostaje jedno od osnovnih zakonskih obilježja, a to je status službene osobe koji on nema. Apelant navodi da je na Biotehničkom fakultetu bio angažiran na osnovu ugovora o djelu zbog čega ne može imati status službene osobe, a da kao rukovodilac određenog projekta ne može biti službena osoba. U vezi s tim, ukazuje da iz zakonske definicije pojma službene osobe proizlazi da se radi o službenim osobama koje obavljaju određene poslove u organima uprave, odnosno ovlaštenim osobama u pravnoj osobi sa javnim ovlaštenjima, dok se ostale odrednice iz zakonske definicije (službenik u organima izvršne, zakonodavne, sudske vlasti) svakako ne mogu odnositi na njega. Apelant ukazuje na dio iz osporenog rješenja u kom je konstatirano: „optuženi u konkretnom slučaju bio rukovodilac projekata 'Gljiva' i 'Soja' pa je, dakle, isti imao svojstvo odgovorne osobe, a da li to u konkretnom slučaju predstavlja i svojstvo službene osobe, moguće je utvrditi jedino nakon ocjene svih dokaza koji se izvedu na glavnom pretresu”. Po njegovom mišljenju, iz navedenog proizlazi da sud nije siguran da li ima svojstvo službene osobe pa je ovu dilemu trebalo da riješi primjenom principa in dubio pro reo, koje se, kako navodi, primjenjuje u svim fazama postupka. Također, smatra i da sud očito ne pravi razliku između službene i odgovorne osobe. Najzad, smatra da je apsurdno da se ova činjenica (svojstvo službene osobe) utvrđuje na glavnom pretresu, jer se ona mora utvrditi već prilikom potvrđivanja optužnice. U suprotnom, po njegovom mišljenju, potvrđivanje optužnice i ulaganje prethodnih prigovora nema nikakvog smisla.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da dijeli apelantovo mišljenje da je u fazi potvrđivanja optužnice trebalo razjasniti da li je apelant imao status službene osobe u momentu inkriminirane radnje koja mu se stavlja na teret, jer je to obilježje krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Nadalje, ukazano je da vanraspravno vijeće ovog suda, kada je odlučivalo o žalbi Tužilaštva izjavljenoj protiv rješenja sudije za prethodno saslušanje, ovo nije imalo u vidu, ili barem to ne proizlazi iz osporenog rješenje. Najzad, zaključeno je da je apelacija osnovana zbog navedenih razloga, bez upuštanja u daljnje apelantove prigovore.

17. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije podsjetilo na Odluku Ustavnog suda broj AP 3850/15 u kojoj je, kako je navedeno, zauzeto stajalište da izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je "krivica” i “dokazana” ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. Evropske konvencije ako u određenom kontekstu (posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti) mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, npr., kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja. Nadalje, ukazano je da iz osporenih rješenja Kantonalnog suda ne proizlazi da sud smatra da je apelant izvršio krivično djelo, niti proizlazi da je taj sud bilo gdje u tim rješenjima naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi sa apelantom, a da prije nje nije postojala odrednica “osumnjičeni” i “osnovana sumnja”. Imajući, dakle, u vidu procesnu fazu i kontekst u kojem je izjava data (faza potvrđivanja optužnice), tačne formulacije osporenih rješenja (u kojima se nigdje ne iznosi bilo kakva tvrdnja koja bi potkrijepila apelantove navode da je njegova krivica prejudicirana) i značenje tvrdnji iz osporenih rješenja, po mišljenju Kantonalnog tužilaštva, u skladu su sa iznesenim kriterijima.

18. Po mišljenju Kantonalnog tužilaštva, Kantonalni sud je u rješenju kojim je potvrđena optužnica na strani 4. i dalje dao razložno obrazloženje zbog čega smatra da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da takav stepen sumnje proizlazi iz dostavljenih dokaza uz optužnicu, pa da iz bilo kojeg dijela osporavanih rješenja nije moguće utvrditi da je sud postupao s preduvjerenjem o apelantovoj krivici na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, niti je bilo koja činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo.

19. Nadalje, ukazano je da je Kantonalni sud na stranici 6. rješenja kojim je potvrđena optužnica naveo da postupajuće vijeće zaključuje iz iznesenih razloga da je kantonalni tužilac dokazao dostavljenim dokazima i direktni umišljaj koji se, po stavu tog vijeća, ogleda u radnjama koje je preduzeo apelant prilikom izvršenja krivičnog djela upotrebljavajući krivotvorene fakture kao prave. Međutim, iz konteksta cjelokupnog obrazloženja pobijanog rješenja nesporno proizlazi da je vijeće postojanje subjektivnog odnosa apelanta ocijenilo u kontekstu postojanja osnovane sumnje da je on počinio krivično djelo, što po logici stvari podrazumijeva ocjenu postojanja osnovane sumnje u pogledu svakog objektivnog i subjektivnog elementa bića predmetnog krivičnog djela. Pri tome ukazano je i da je Kantonalni sud naveo da će „razloge o direktnom umišljaju osumnjičenog u potpunosti ocijeniti raspravno vijeće u krivičnom predmetu u toku suđenja ocjenjujući sve izvedene dokaze“. Prema stavu Kantonalnog tužilaštva, iz navedenog jasno proizlazi da je neosnovan apelantov navod o bilo kakvom obliku prejudiciranja krivice, odnosno oblika vinosti, već se radi o ocjeni dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, kako bi se došlo do odgovora da li postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Bez takve ocjene sudija za prethodno saslušanje bi postupio suprotno imperativnoj odredbi člana 243. stav 3. ZKPFBiH, koja mu stavlja u obavezu da prilikom potvrđivanja optužnice prouči svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj da bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

20. Kantonalno tužilaštvo je zaključilo da ni postupak potvrđivanja optužnice, kao niti odlučivanja o prethodnim prigovorima u konkretnom slučaju nije sadržavao bilo kakvu povredu prava na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

Značaj izraza u ovom zakonu (…) (3) Službena osoba je izabrani ili imenovani službenik ili druga službena osoba u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i općina koje obavljaju određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; osoba koja stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašćena osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlašćenja, a koja u okviru tih ovlasti obavlja određenu funkciju; te druga osoba koja obavlja određenu službenu funkcija na osnovu ovlašćenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona;

(…) (6) Odgovorna osoba je osoba u privrednom društvu ili u drugoj pravnoj osobi kojoj je s obzirom na njenu dužnost ili na osnovu posebne ovlasti povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili druge pravne osobe u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Odgovornom osobom smatra se i službena osoba u smislu stava 3. ovog člana kad su u pitanju radnje čijim je učiniteljem označena odgovorna osoba, a nisu propisane kao krivično djelo odredbama glave o krivičnim djelima protiv službene i druge odgovorne funkcije ili odredbama o krivičnim djelima čiji je učinitelj službena osoba propisanima u nekoj drugoj glavi ovog zakona ili drugim zakonom Federacije ili kantona;

(7) Kad je kao učinitelj krivičnih djela označena službena ili odgovorna osoba, sve osobe iz st. 3. i 5. ovog člana mogu biti učinitelji tih djela, ako iz zakonskih obilježja pojedinog krivičnog djela ne proizlazi da učinitelj može biti samo neka od tih osoba; (…) Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina (…) (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine (…) Član 389.

Krivotvorenje službene isprave (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom ili službenim pečatom ovjeri službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis s neistinitim sadržajem, ili koja svojim potpisom ili službenim pečatom omogući izradu takve isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se i službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja neistinitu službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis upotrijebi u službi ili pri poslovanju kao da su istiniti, ili koja službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uništi, prikrije, u većoj mjeri ošteti ili na drugi način učini neupotrebljivom.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 21.

Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

(...)

m) "osnovana sumnja" je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo;

(...)

Član 242.

Sadržaj optužnice (1) Optužnica sadrži:

(...)

c) Opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto počinjenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi;

d) zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona;

e) prijedlog o dokazima koje treba izvesti, uz naznačenje svjedoka i vještaka ili pseudonima zaštićenih svjedoka, spisa koje treba pročitati i predmeta koji služe kao dokaz;

(...)

g) dokaze koji potkrjepljuju navode optužnice.

(...)

Član 243.

Odlučivanje o optužnici (...)

(2) Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od osam dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužitelju. Protiv ovog rješenja žalba se podnosi u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od 72 sata.

(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

(...)

Član 248.

Razlozi za prigovor i odluka o prigovoru (1) Prethodnim prigovorima se:

(…)

c) ukazuje na formalne nedostatke u optužnici, (…) (3) O prethodnim prigovorima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u suđenju u roku od osam dana. Protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena.

(…) Član 334.

Dozvoljenost žalbe na rješenje (…) (3) Rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i presude mogu se pobijati samo u žalbi na presudu.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da su mu rješenjem Kantonalnog suda kojim je potvrđena optužnica, te rješenjem Kantonalnog suda kojim su njegovi prigovori na optužnicu odbijeni kao neosnovani povrijeđeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

26. Ustavni sud, u vezi s tim, prvenstveno ukazuje da se član 6. stav 2. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na krivične postupke u njihovoj cijelosti već i na pretpretresni postupak i na vrijeme po okončanju krivičnog postupka, i to bez obzira na fazu postupka, pa čak bez obzira i na njihov ishod (vidi, Evropski sud, Minelli protiv Švajcarske, presuda od 25. marta 1983. godine, Serija A broj 62, st. 25-41, Ustavni sud, inter alia, Odluka o dopustivosti broj AP 580/07 od 24. juna 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3715/09 od 11. februara 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dovodeći u vezu navedeno s konkretnim predmetom, odnosno da su predmet osporavanja odluke redovnih sudova donesene u pretpretresnom postupku, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član 6. stav 2. Evropske konvencije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

31. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjem Kantonalnog suda kojim je potvrđena optužnica, te osporenim rješenjem Kantonalnog suda kojim je odlučeno o njegovim prigovorima protiv optužnice prekršeni pretpostavka neovisnosti i princip in dubio pro reo.

32. Ustavni sud zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke redovnog suda koje se donose u svrhu pripremanja glavnog pretresa i presude (odluke donesene u pretpretresnoj fazi u kojoj se odlučuje da li će do optužbe i presude i doći) a koje se, u skladu sa članom 334. stav 3. ZKPFBiH, mogu pobijati samo u žalbi na presudu.

33. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelant ima, ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje je li poštovan princip pravičnog suđenja, treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

34. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77).

35. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji prepreka da apelantovi navodi budu ispitani u kontekstu garancija iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

36. Apelant najprije tvrdi da je Kantonalni sud u osporenom rješenju kojim je potvrdio optužnicu protiv njega, obrazlažući tužiočeve navode, koristio konstatacije koje predstavljaju izjavu o njegovoj krivici prije nego što je dokazana u skladu sa zakonom.

37. Kao što je već ukazano u ovoj odluci, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

38. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istakao da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na lice osumnjičeno da je počinilo krivično djelo odražava uvjerenje da je kriv prije nego što je njegova krivica dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja, dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. septembra 2006. godine, tačka 45).

39. U konkretnom slučaju iz navoda apelacije proizlazi da je apelant najprije ukazao da je u osporenom rješenju konstatirano: „sudija za prethodno saslušanje u svom rješenju, po stavu ovog vijeća, nije ocijenio decidirano navedene fakture koje navodi tužilac u žalbi ... iz kojih faktura je vijeće utvrdilo da je I.M. u 2008. godini pravdao i novčana sredstva u iznosu od 69.444,84 KM, od kojeg iznosa je za sebe prisvojio 54.000,43 KM, jer je zloupotrebom povjerenja koristio krivotvorene račune, navodno dostavljene iz Republike Srbije - Beograda i sa kojima je na protupravan način prisvojeni novčani iznos od 54.000,43 KM pravdao“ (stranica 4. obrazloženja).

40. Ustavni sud zapaža da je sporna konstatacija nesporno data u vezi sa zaključkom sudije za prethodno saslušanje da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da označene institucije iz Republike Srbije nisu izdale račune koji bi pokrivali iznos od 54.000,43 KM. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje i da je nakon sporne konstatacije Kantonalni sud konstatirao da je osnovan žalbeni navod Kantonalnog tužilaštva da „sud nije ocijenio sve dokaze koje je tužilac priložio i kojim je dokazao osnovanu sumnju da je osumnjičeni počinio krivično djelo iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH“. Slijedom navedenog, proizlazi da je sporna konstatacije data u okviru ocjene konkretnog dokaza na kom je, prema stavu Kantonalnog suda, tužilac temeljio tvrdnju da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Stoga, sporna konstatacija ne predstavlja izjavu o njegovoj krivici prije nego što je ona dokazana u skladu sa zakonom.

41. Nadalje, apelant ukazuje da je Kantonalni sud naveo: „Vijeće zaključuje da je osumnjičeni I.M. znao da je otkriven, da je zbog toga pokrenuta provjera na Biotehničkom fakultetu od policijskih organa o čemu govori i dio iskaza svjedoka I.M., te je temeljem saznanja o provjerama osumnjičeni vratio novčana sredstva u iznosu od 29.607,43 KM tek 7.7.2011. godine, a da u zvaničnim službenim evidencijama Trezora, Biotehničkog fakulteta i Ministarstva finansija ta potraživanja nisu postojala, a iz stanja spisa i dokaza koji se u njemu nalaze osumnjičeni I.M. u fiskalnoj i budžetskoj 2008. godini, a što potvrđuje i nalaz vještaka finansijske struke A.L., pravdao je ta novčana sredstva sa krivotvorenim fakturama...“ (stranica 5. obrazloženja). Također, ukazuje da je konstatirano: „Vijeće zaključuje iz iznesenih razloga da je kantonalni tužilac dokazao dostavljenim dokazima i direktni umišljaj koji se ogleda u radnjama koji se, po stavu ovog vijeća, ogleda u radnjama koje je preduzeo osumnjičeni prilikom izvršenja krivičnog djela upotrebljavajući krivotvorene fakture kao prave...“; „Vijeće zaključuje da je osumnjičeni postupao sa direktnim umišljajem jer je osumnjičeni krivotvorenim fakturama pravdao sredstva koja su mu doznačena po projektima 'Gljiva' i ,'Soja', tačno je da je u 2011. godini vratio dio tih sredstava u iznosu od 29.607,43 KM ali zasigurno po saznanju da je pokrenuta provjera od nadležnih organa, pa je stoga on i vratio dio tih novčanih sredstava... .“

42. Ustavni sud, u vezi s ovim dijelom navoda, najprije zapaža da je u osporenom rješenju konstatirano da je Kantonalno tužilaštvo u žalbi, pored ostalog, istaklo da „sud u pobijanom rješenju ne ocjenjuje dopis Biotehničkog fakulteta broj […] od 7. septembra 2011. godine, kao ni rješenje Ministarstva finansija broj […] od 5. oktobra 2011. godine iz kojeg se nedvosmisleno utvrđuje činjenica da je I.M. pogrešno uplatio sredstva u iznosu od 29.607,43 KM, jer na osnovu zvaničnih službenih evidencija Biotehnički fakultet ne potražuje od profesora M. bilo kakva novčana sredstva, te da u navedeno vrijeme, 2011. godine, I.M. otkriven da je krivotvorenim računima – fakturama pravdao 54.000,43 KM i da je zbog toga pokrenuta provjera na Biotehničkom fakultetu i od policijskih agencija, a temeljem saznanja o provjerama vraća novčana sredstva iako, po zvaničnim službenim evidencijama Trezora, Biotehničkog fakulteta i Ministarstva finansija, ta potraživanja nisu postojala, jer je I.M. u fiskalnoj i budžetskoj 2008. godini pravdao ta novčana sredstva krivotvorenim računima-fakturama“. Kantonalni sud je neposredno prije sporne izjave konstatirao: „Drugi razlog zbog kog je odbijena optužnica KTUSK […] prema pobijanom rješenju je činjenica da je sud utvrdio tim rješenjem da osumnjičeni nije postupao sa direktnim umišljajem zbog toga što je osumnjičeni I.M. 7.7.2011. godine izvršio povrat novčanih sredstava u ukupnom iznosu od 29.607,43 KM koja se sredstva odnose na projekt 'Gljiva' i 'Soja'. Vijeće ovog suda zaključuje da sud u pobijanom rješenju nije ocijenio činjenicu na koju tužilac ukazuje žalbom kad se desio inkriminirani događaj, isti je nastao i okončan 2008. godine, pa naknadna uplata novčanih sredstava u iznosu od 29.607,43 KM u 2011. godini nije ocijenjena pravilno u pobijanom rješenju“.

43. Slijedom navedenog, proizlazi da su navedene sporne konstatacije date u prilog zaključku da je osnovan žalbeni navod Kantonalnog tužilaštva u vezi sa propustom suda da ocijeni konkretno pobrojane dokaze koji su upućivali na postojanje umišljaja kao subjektivnog elementa bića krivičnog djela koje se apelantu optužnicom stavlja na teret. Ustavni sud zapaža da se konstatacija „da vijeće zaključuje da je osumnjičeni I.M. znao da je otkriven“, prije svega, temelji na ocjeni konkretnih dokaza na temelju kojih je zaključeno da je apelant, po saznanju da policijska tijela vrše provjeru na fakultetu, izvršio spornu uplatu 2011. godine iako fakultet prema njemu, a što je, također, utvrđeno iz predočenih dokaza, nije imao bilo kakva potraživanja. Nadalje, slijedom konkretno pobrojanih materijalnih dokaza (akta navedenih institucija iz Republike Srbije) iz kojih proizlazi da u toku 2008. godine, kada se sporni događaj desio, ove institucije nisu imale bilo kakvu poslovnu saradnju sa Biotehničkim fakultetom, da nisu izdavale fakture označenih brojeva, koje je Tužilaštvo predočilo uz optužnicu i kojim je apelant pravdao utrošak sredstava koja su dodijeljena projektima „Gljiva“ i „Soja“, a koje su očigledno falsificirane, zaključeno je da je tužilac dokazao i direktni umišljaj koji se ogleda u radnjama koje je apelant (osumnjičeni) preduzimao prilikom izvršenja krivičnog djela upotrebljavajući falsificirane fakture kao prave. Najzad, Ustavni sud zapaža i da se sporne konstatacije u ovom dijelu završavaju: „ razloge o direktnom umišljaju osumnjičenog će u potpunosti ocijeniti raspravno vijeće u krivičnom predmetu u toku suđenja ocjenjujući sve izvedene dokaze“. Stoga, iako se sporne konstatacije na koje apelant ukazuje ne mogu smatrati i najboljim izborom, proizlazi da su one date u svrhu utvrđivanja osnovane sumnje da je preduzimanjem konkretnih radnji apelant postupao sa umišljajem, kao jedinim od elemenata bića krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, a što će u daljnjem toku postupka, na temelju dokaza, ocijeniti krivično vijeće, pa proizlazi da ne predstavlja izjavu o njegovoj krivici prije nego što je ona dokazana u skladu sa zakonom.

44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da konstatacije u osporenom rješenju kojim je potvrđena optužnica predstavljaju izjavu o njegovoj krivici prije nego što je ona dokazana u skladu sa zakonom, pa da je tako prekršeno njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

45. Nadalje, apelant tvrdi da je rješenjem kojim su odbijeni njegovi prigovori protiv potvrđene optužnice povrijeđen princip in dubio pro reo. Apelant navodi da je u prethodnim prigovorima istakao da krivičnom djelu iz člana 383. stav 3. KZFBiH, za koje je optužen, nedostaje jedno od osnovnih zakonskih obilježja, a to je status službene osobe koji on nema. Po njegovom mišljenju, ova činjenica je morala biti utvrđena u trenutku potvrđivanja optužnice i teret dokazivanja je bio na Tužilaštvu, pa je neprihvatljivo obrazloženje iz osporenog rješenja da je ovu činjenicu moguće utvrditi jedino nakon ocjene svih dokaza koji se izvedu na glavnom pretresu. U prilog navedenom je istakao i da mu se optužnicom stavlja na teret da je postupao u svojstvu službene, a ne odgovorne osobe. Najzad, smatra da stav Kantonalnog suda lišava svakog smisla potvrđivanje optužnice i ulaganje prethodnih prigovara na optužnicu.

46. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 243. stav 3. ZKPFBiH, prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužilac kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje. Međutim, da li će ova osnovana sumnja biti i potvrđena, predstavlja pitanje na koje treba biti odgovoreno u daljnjem toku postupka. Stoga, kod nesporne činjenice da je krivični postupak protiv apelanta u toku, stav iz osporenog rješenja Kantonalnog suda da iz činjeničnog opisa u optužnici i priloženih dokaza proizlazi da je apelant imao svojstvo odgovorne osobe, te da će tek nakon cjelovite ocjene dokaza koji će se izvesti na glavnom pretresu biti moguće utvrditi da li je to predstavljalo i svojstvo službene osobe, u fazi potvrđivanja optužnice ne rezultira povredom principa in dubio pro reo, kako apelant tvrdi. Ovo tim prije što apelant u daljnjem toku krivičnog postupka protiv njega može ovu činjenicu osporavati i, s tim u vezi, predlagati i provoditi dokaze koje će suprotstaviti tvrdnjama i dokazima optužbe.

47. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda kojim su odbijeni njegovi prigovori prekršen princip in dubio pro reo, pa da mu je tako povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada osporene odluke donesene u pretpretresnoj fazi krivičnog postupka ne sadrže izjavu o apelantovoj krivici prije nego što je ona dokazana u skladu sa zakonom, te kad zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret ne rezultira kršenjem principa in dubio pro reo.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4937/17 (I.M. iz Rijeke, Republika Hrvatska) | Sudska praksa | Aktio