Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4640/17 (B. T.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4640/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4640/17, rješavajući apelaciju Branislava Trubajića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branislav Trubajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015750 17 Uvp 2 od 20. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branislav Trubajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 8. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015750 17 Uvp 2 od 20. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom usvojen je zahtjev tuženog (Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS) za vanredno preispitivanje presude, pa je preinačena Presuda Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015750 17 U 2 od 8. marta 2017. godine tako što je odbijena apelantova tužba kojom je tražio da se poništi rješenje tuženog od 17. novembra 2014. godine. Navedenim rješenjem poništeno prvostepeno rješenje od 20. oktobra 2014. godine i rješeno tako što je apelantu utvrđen status ratnog vojnog invalida (RVI), VI kategorije sa 60% vojnog invaliditeta po osnovu povrede zadobijene za vrijeme vršenja vojne dužnosti kao pripadnik Vojske Republike Srpske i priznato mu pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 24% od osnovice počev od 1. maja 2010. godine pa nadalje, dok postoje zakonom propisani uslovi. Apelant je dana 22. novembra 2017. godine dopunio apelaciju.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelantu rješenjem prvostepenog organa od 20. oktobra 2014. godine priznat status RVI IV kategorije sa 80% vojnog invaliditeta, pravo na ortopedski dodatak trećeg stepena i pravo na dopunsko materijalno obezbjeđenje po osnovu povrede zadobijene vršeći vojnu dužnost, uz odredbu da isto podliježe reviziji, a revizija odlaže njegovo izvršenje. Dalje, da je osporeni akt tuženog od 17. novembra 2014. godine, donijet u vršenju revizije prvostepenog rješenja na osnovu ovlaštenja iz odredaba člana 98. st. 1, 3. i 4. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno otadžbinskog rata Republike Srpske. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prema nalazu i mišljenju drugostepene ljekarske komisije konstatovano apelantovo učešće u ratu (u periodu od 22. maja 1992. do 22. jula 1994. godine), te da je povrijeđen 29. septembra 1993. godine za vrijeme pripreme ogrevnog drveta za potrebe jedinice. Dalje, da je drugostepena ljekarska komisija dala obrazloženje da se po osnovu te povrede cijeni oštećenje njegovog organizma (T-91-30%, T-128-20% i T-149-A 30%) pa je primjenom člana 4. stav 1. Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditet (u daljnjem tekstu: Pravilnik) utvrđen ukupan vojni invaliditet od 60% trajno zbog čega nema pravo na ortopetski dodatak III stepena, jer je oštećenje funkcije desne noge cijenjeno ispod 60%. Naime, Vrhovni sud je naveo da je naprijed navedeno obrazloženo time da je do smanjenja procenta po ocjenjenoj tački T-128 došlo zbog toga što je posljedica povređivanja lezija nerva peroneusa za mišiće stopala, dok je za mišiće potkoljenice nerv peroneus desno očuvan prema nalazu iz 2014. godine te da je do smanjenja po ocjenjenoj tački T-149 došlo nakon uvida u medicinsku dokumentaciju neposredno po povređivanju. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je prilikom ocjene vojnog invaliditeta komisija posljedice povređivanja u desnu potkoljenicu cijenila kroz dvije ocjenske tačke T-128 lezija nerva peroneusa i po T-98 ograničena pokretljivost desnog skočnog zgloba i segmenata stopala, zbog čega nije utvrđena ocjena po T-98, koja se po Pravilniku definiše loše srasle prelome potkoljenice sa devijacijom stopala, sa stalnim otocima i atrofijom mišića, što kod apelanta prema kliničkom pregledu nije ustanovljeno. Vrhovni sud je ocjenio da je navedeni nalaz i mišljenje jasno obrazložen, te da je isto dato na osnovu novih medicinskih nalaza i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, te na osnovu ostale dokumentacije u spisima predmeta. Vrhovni sud je dalje ukazao da u tom smislu ne stoje navodi iz drugostepene presude da taj nalaz i mišljenje sadrži nedostatke i nedovoljno obrazložene razloge zbog čega je došlo do smanjenja procenta vojnog invaliditeta jer suprotno proizlazi iz navedenog sadržaja istog, a s obzirom da je ljekarska komisija sastavljena od ljekara različitih specijalnosti koji su specijalizovani za utvrđivanje vojnog invaliditeta. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da iz svega navedenog proizilazi da je osporeni akt donijet na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog propisa kako je obrazloženo u osporenom rješenju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4640/17 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio