Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4267/16 (E. A.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4267/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 4267/16, rješavajući apelacije Enesa Avdibegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Enes Avdibegović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Enesu Avdibegoviću isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Avdibegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 032190 11 Rs od 18. marta 2013. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod AP 4267/16
1. Enes Avdibegović (u daljem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 11. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 33 0 Rs 032190 17 Rev protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 032190 11 Rs od 18. marta 2013. godine.
AP 1430/17
2. Enes Avdibegović (u daljem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, te protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 032190 17 Rev od 9. marta 2017. godine, navedene presude Kantonalnog suda i protiv Presude Općinskog suda broj 33 0 Rs 032190 11 Rs od 18. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 4267/16 i AP 1430/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 4267/16.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 29. marta 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 4. aprila 2017. godine, Vrhovni sud 25. aprila 2017. godine, a Općinski sud 8. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je posredstvom opunomoćenika 9. marta 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, vsp. 5.400,00 KM. Apelant je u tužbi naveo da se u odnosu na njega, kao zaposlenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova TK - Policijska uprava Živinice - Policijska stanica Kladanj, gdje obavlja poslove policijskog službenika, primjenjuje Zakon o policijskim službenicima TK („Službene novine TK“ br. 6/06 i 11/07), a kojim je regulirano povećanje plaće zaposlenog za prekovremeni rad, za rad u posebnim uvjetima, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama za koje poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima.
8. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio pod brojem 33 0 Rs 032190 11 Rs. Općinski sud je pripremno ročište održao 16. februara 2012. godine, a glavna rasprava je zaključena 18. februara 2013. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je Općinski sud u predmetnom postupku Presudom broj 33 0 Rs 032190 11 Rs od 18. marta 2013. godine u cijelosti odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime manje isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćenih naknada za prekovremeni rad, noćni rad, rad u dane sedmičnog odmora (subota i nedjelja) i za rad u dane državnih i vjerskih praznika koji su po zakonu neradni, od 1. marta 2008. godine do 28. februara 2011. godine, na način detaljno naveden u dispozitivu presude. U obrazloženju osporene presude Općinski sud je naveo da je tužbeni zahtjev neosnovan zbog toga što je iz pismenog nalaza vještaka i usmenog pojašnjenja datog na raspravi utvrđeno da je tuženi tužiocu, tj. apelantu, obračunavao plaću na način da je Vlada TK donosila odluke o polaznim osnovicama za obračun za svaki mjesec, što se množi sa koeficijentom utvrđenim Rješenjem o utvrđivanju koeficijenta broj 08-03/1-3-14-3-2070/08 od 2. Februara 2008. godine, koji za apelanta kao tužioca iznosi 1,33, a na tako dobijeni rezultat posebnom odlukom za policijske službenike vršeno je uvećanje od 30%. Iz navedenog proizlazi da je tuženi tužiocu, tj. apelantu, obračunavao i isplaćivao plaću uvećanu za 30% bez obzira na to da li je imao noćni rad, prekovremeni rad i slično, pa, po mišljenju suda, Odlukom Vlade TK isključeno je pravo na naknadu za prekovremeni rad, rad noću i rad na dane državnih praznika, jer su apelantu primjenom ove odluke isplaćene sve naknade koje potražuje tužbom. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da u predmetnom postupku nema mjesta ni za primjenu člana 12. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH iz 2005. godine, odnosno obračuna naknada plaća jer Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH predviđa minimum prava za zaposlenika, a osim toga, plaća apelanta kao tužioca je uvećana za 30% po Odluci Vlade TK iz 2002. godine, zbog čega vještak nije mogao na već uvećanu plaću od 30% plaću još uvećati za naknade predviđene odredbom člana 12. ovog ugovora. Navedeno je i to da se odredbe Općeg kolektivnog ugovora ne mogu direktno primijeniti jer ne sadrže parametre za utvrđivanje osnovne plaće zaposlenika, posebno u konkretnom slučaju kad je Vlada TK ovlaštena da utvrđuje koeficijente radnog mjesta svojim odlukama. U obrazloženju se navodi da sud nije mogao prihvatiti ni dopunski nalaz i mišljenje vještaka od 29.10.2012. godine, te ističe da Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 3294/09 od 18.9.2012. godine, na koju se tužilac, tj. appellant, pozivao u predmetnom postupku, ne može se primijeniti u konkretnom slučaju zbog toga što se odluka Ustavnog suda odnosi na naknade policijskih službenika u Zeničko-dobojskom kantonu.
9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu 21. marta 2013. godine i cio spis je 15. maja 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
10. Odlučujući u drugom stepenu Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su apelantovi žalbeni razlozi neosnovani u cijelosti i da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, tj. da sud nije mogao donijeti drugačiju odluku, jer je apelantu prije podnošenja tužbe isplaćena naknada za rad koji potražuje tužbom. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo i to da je Općinski sud pravilno ocijenio i nalaz i mišljenje vještaka, kao i da je pravilno utvrdio da se Odluka Ustavnog suda BiH broj AP 3294/09 od 18.9.2012. godine, koja se odnosi na naknade policijskih službenika u Zeničko-dobojskom kantonu, ne može primijeniti u apelantovom predmetu. Navedenu presudu Kantonalnog suda apelant je zaprimio 25. oktobra 2016. godine.
11. Protiv navedene drugostepene presude apelant je izjavio reviziju 10. novembra 2016. godine. Vrhovni sud je, rješavajući u revizionom postupku, donio Rješenje broj 33 0 Rs 032190 17 Rev od 9. marta 2017. godine kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju pozivajući se na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 2.276,23 KM, proizlazi da imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
12. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan pet godina i sedam mjeseci nakon podnošenja tužbe.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je, zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih odluka redovnih sudova, došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06 i 11/07) na osnovu kojeg apelant i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da je proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona od sudova apelantu pričinjena šteta. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe i revizije, kao i troškove za sastavljanje apelacija, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.
b) Odgovori na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka navedenog u činjeničnom dijelu odluke.
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, a kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Kantonalni sud je istakao da ima veliki broj predmeta koji se rješavaju prema Planu rješavanja starih predmeta, te da je apelantov predmet riješen u IV kvartalu 2016. godine. Navodi da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je predmetni postupak pred tim sudom okončan i da sud u cijelosti ostaje kod navoda datih u osporenoj odluci.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudijskom upravom. [...] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 032190 17 Rev od 9. marta 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine i Presudu Općinskog suda broj 33 0 Rs 032190 11 Rs od 18. marta 2013. godine
21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
22. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, koju je apelant zaprimio 25. oktobra 2016. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 4267/16, koju je podnio 11. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
23. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanata o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
28. U konkretnom slučaju apelant predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredaba člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je prije podnošenja apelacije broj AP 4267/16 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 032190 13 Rsž od 13. oktobra 2016. godine, koju je apelant zaprimio 25. oktobra 2016. godine. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 11. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
29. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 9. marta 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do13. oktobra 2016. godine, kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao pet godina i sedam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
35. Ocjenjujući apelantovo ponašanje Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.
36. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio dvije godine nakon podnošenja tužbe, da je u preduzimanju procesnih radnji imao evidentne periode pasivnosti, gdje je između pojedinih procesnih radnji koje je preduzimao proticao vremenski period od približno jedne godine, a u pitanju je postupak hitne prirode.
37. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža veću pasivnost tog suda u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio dvije godine i deset mjeseci nakon dostavljanja predmeta na postupanje, što je u odlučujućoj mjeri utjecalo na dužinu trajanja predmetnog postupka.
38. Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da, kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donijelo VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba , ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).
39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupnim na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
40. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su navedeni periodi pasivnosti Općinskog i Kantonalnog suda u značajnijoj mjeri doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka.
41. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u trajanju od pet godina i sedam mjeseci, u predmetnu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju, bila pretjerana i da nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“ za šta Općinski i Kantonalni sud nisu dali objektivno prihvatljive razloge.
42. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga, i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
43. Apelant je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
44. S tim u vezi, s obzirom na to da se u apelantovom predmetu radi o hitnom postupku, to apelantu treba da se isplati iznos od 1.500,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
45. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
46. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, koji padaju na teret apelanata.
Ostali navodi
47. Apelant navodi da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu, također, došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao pet godina i sedam mjeseci, čijoj su dužini u odlučujućoj mjeri doprinijeli Općinski i Kantonalni sud, koji su imali evidentne periode pasivnosti u preduzimanju procesnih radnji, a u odgovoru na apelaciju nisu ponudili opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u apelantovom predmetu.
49. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman