Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/18 (F. O.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Kazna
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1455/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-1455/18, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferid Okić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Su-10-61/18 od 5. februara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ferid Okić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Su-10-61/18 od 5. februara 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ferid Okić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno smješten u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 6. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Su-10-61/18 od 5. februara 2018. godine. Osporenom odlukom odbijena je apelantova žalba protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 025313 18 Kv 2 od 29. januara 2018. godine kojim je odbijena kao neosnovana apelantova molba za prekid izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Suda BiH od 12. februara 2007. godine kojom mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina. Apelant je također zatražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odrediti prekid izdržavanja kazne dugotrajnog zatvora koja mu je izrečena pravosnažnom presudom, a koju izdržava u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici.

2. U obrazloženju osporene odluke, Sud BiH je naveo da je uvidom u spis utvrđeno da je pobijanim rješenjem odbijena kao neosnovana apelantova molba za prekid izdržavanja kazne zatvora, jer nisu ispunjeni zakonski uslovi za prekid izdržavanja kazne u smislu odredbe člana 145. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera. Sud BiH je ukazao da je članom 145. stav 1. tačka 1. navedenog zakona propisana mogućnost da se osuđenom licu izvršenje kazne zatvora odgodi odnosno odobri prekid izdržavanja ako je "oboljelo od teže akutne bolesti". Sud BiH je naveo da to podrazumijeva ispunjenje dva kumulativno postavljena uslova, u pogledu kojih podnosilac molbe mora priložiti relevantne dokaze, a to je da se radi o težoj bolesti koja se nalazi u akutnoj fazi. Sud BiH je prvenstveno napomenuo da je shodno članu 146. stav 3. navedenog Zakona obaveza osuđenog lica da u molbi navede razloge i sve relevantne dokaze o činjenicama koje opravdavaju prekid izdržavanja kazne, a što u konkretnom slučaju apelant nije učinio. Pri tome, Sud BiH je naglasio da odluku o molbi odnosno žalbi osuđenog lica, donosi samo na činjenicama i dokazima koji se nalaze u konkretnom spisu. Sud BiH je ocijenio sve relevantne okolnosti i utvrdio da se pobijanim rješenjem, prije svega, pravilno ukazuje da se iz raspoložive medicinske dokumentacije ne može utvrditi da je kod apelanta nastupila teža akutna bolest, niti je to navedeno u priloženim dokazima, što predstavlja uslov za prekid izdržavanja kazne zatvora. Sud BiH je naveo da ovaj zaključak potvrđuje i sam apelant koji je u žalbi naveo da trenutno ne boluje od teže akutne bolesti. Sud BiH je istakao da tvrdnje apelanta o tome da njegovo stanje može da preraste u teže akutno stanje (karicnom debelog crijeva) nisu ničim dokumentovane i predstavljaju samo pretpostavke na kojima se ne može zasnivati sudska odluka. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da nije ni bilo neophodno tražiti dodatnu medicinsku dokumentaciju, kako se to u žalbi predlaže, jer ne postoji nikakva sumnja o tome da se kod osuđenog radi o teškom akutnom oboljenju. U prilog ovakvom zaključku, Sud BiH je naveo da ide i činjenica da se osuđeni u žalbi izričito izjasnio da bi prekid izdržavanja kazne zatvora iskoristio kako bi obavio potrebne medicinske zahvate, što svakako sve može obaviti i u vrijeme izdržavanja kazne zatvora. S tim u vezi, Sud BiH je u pobijanom rješenju pravilno zaključio da u toku izdržavanja kazne zatvora, osuđeno lice, nije i ne može biti uskraćeno za sve potrebne vidove zdravstvene zaštite i liječenja, uključujući i pravo na hospitalizaciju i operativne zahvate, a sve u skladu sa relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera i Pravilnika o kućnom redu u ustanovama za izdržavanje krivične sankcije, mjere pritvora ili drugih mjera, o čemu odlučuje zavodski ljekar nakon konsultacija sa upravnikom zavoda. Sud BiH je naveo da nije ovlašten da preispituje apelantove navode da u kazneno popravnom zavodu u kojem se nalazi ne može provesti odgovarajuće liječenje zbog čega su mu povrijeđena njegova osnovna ljudska prava i ugroženi njegovo zdravlje i život. Nadalje, Sud BiH je ukazao da se kreće u zakonskim okvirima utvrđivanja postojanja ili nepostojanja okolnosti koje se odnose na prekid izdržavanja kazne, a koje su propisane Zakonom. Pri tome, Sud BiH je napomenuo da se apelant u skladu sa navedenim Zakonom, ukoliko smatra da su njegova prava povrijeđena, može obratiti Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine odnosno inspektoru zaduženom za nadzor rada zavoda kao centralnom organu za zaštitu prava pritvorenih i zatvorenih lica. Osim toga, Sud BiH je u pogledu okolnosti koje apelant iznio u žalbi, a koje se tiču njegovog ponašanja na izdržavanju kazne, zaključio da iste ne može cijeniti budući da su u konkretnom slučaju izostale osnovne zakonske pretpostavke koje bi opravdavale prekid izvršenja kazne zatvora. Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant u suštini smatra da je osporena odluka donesena arbitrarno, jer sud nije uzeo u obzir uslove zatvora u kojem apelant izdržava kaznu. Osim toga apelant je naveo da u takvim uslovima ne može imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu s obzirom da ima tešku bolest čime je ugrožen njegov život.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

5. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije). Naime, za utvrđivanje primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj potrebno je odgovoriti na pitanje da li je postupak povodom ispunjenosti uslova za prekid izdržavanja kazne zatvora predstavljao postupak u kojem je «utvrđivana osnovanost krivične optužbe» protiv njega, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, radi o postupku po apelantovoj molbi za prekid izdržavanja kazne zatvora koji je okončan osporenom odlukom. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak ne tiče odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već se tiče isključivo ispunjenosti zakonskih uslova za prekid izdržavanja kazne (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-744/10 od 10. novembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa taj član u konkretnom slučaju nije primjenjiv. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.U odnosu na navode o povredi prava na život i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekog lica inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, prije svega, jasno obrazložio da se iz raspoložive medicinske dokumentacije ne može utvrditi da je kod apelanta nastupila teža akutna bolest, slijedom čega je zajključio da nisu ispunjeni uslovi za prekid izdržavanja kazne zatvora u smislu odredaba člana 145. stav 1. tačka 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da apelant, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera Zakonom, ima mogućnost da se, ukoliko smatra da su njegova prava povrijeđena, obrati Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine odnosno inspektoru zaduženom za nadzor rada zavoda kao centralnom organu za zaštitu prava pritvorenih i zatvorenih lica. Imajući u vidu navedeno, te kako apelant nije ponudio relevantne argumente i dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da mu je tokom lišenja slobode (boravka u zatvoru) od strane nadležnih organa eventualno uskraćena odgovarajuća medicinska njega, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelant osim paušalnih navoda o povredi navedenog prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1455/18 (F. O.) | Sudska praksa | Aktio