Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5002/15 (E. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5002/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5002/15, rješavajući apelaciju Ester Šarenac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ester Šarenac.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Ester Šarenac u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ester Šarenac podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ester Šarenac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Sarajeva Amir Salihagić i Armin Mušija, podnijela je 13. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 115686 15 od 18. augusta 2015. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine.

2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3619/11 od 17. septembra 2014. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelacija apelantice podnesena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Fuada Fišića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. septembra 2017. godine i 6. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju. Kako se pismeno upućeno tuženom vratilo s naznakom pošte „nepoznat“ Ustavni sud je dostavu pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu ploču Ustavnog suda 6. marta 2018. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda.

4. Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovor na apelaciju 29. septembra 2017. godine i 22. marta 2018. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog Općinskom sudu 7. oktobra 1997. godine, koju je uredila 22. decembra 2009. godine. Navedenom tužbom je tražila predaju u posjed jednosobnog stana koji se nalazi u Sarajevu u ulici Čekaluša broj 32. U predmetnom postupku Kantonalni sud je u tri navrata svojim rješenjima ukidao presude prvostepenog suda i predmet vraćao tom sudu na ponovno odlučivanje.

7. U ponovnom postupku presudom Općinskog suda broj 65 0 P 115686 97 P od 24.

novembra 2010. godine tuženi je obavezan da apelantici (kao tužiteljici) preda u posjed i slobodno raspolaganje jedan jednosoban stan koji se nalazi u Sarajevu (bliže označen u izreci presude) sa pripadajućim prostorijama koje služe za njegovu upotrebu slobodan od lica i stvari, te da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 6.496,00 KM sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

8. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je apelantica vlasnica predmetne nekretnine iz ZK. ul. 179 KO Sarajevo Mahala LVI u kojoj se nalazi predmetni stan i to sa 1/1 prava vlasništva. Općinski sud je na osnovu akta nadležne službe Općine Centar i rješenja Kantonalnog suda od 15. aprila 2010. godine utvrdio da tuženi koristi predmetni stan bez pravnog osnova, da je tuženi u više navrata pokušao prenijeti stanarsko pravo na stanu, koji je predmet tužbenog zahtjeva, te da je utvrđeno je da su svi njegovi zahtjevi u pogledu toga odbačeni, pa se u skladu s tim tuženi ima smatrati bespravnim korisnikom navedenog stana. Po mišljenju prvostepenog suda tužiteljica je stekla pravo da traži iseljenje tuženog kao bespravnog korisnika, a na osnovu odredbe člana 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima F BiH kao i odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud presudom broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine uvažio, prvostepenu presudu preinačio na način da se odbija tužbeni zahtjev apelantice.

10. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica vlasnica predmetne nekretnine u kojoj se nalazi predmetni stan na adresi Čekaluša br. 32., na prvom spratu površine 32m2 i to sa 1/1 prava vlasništva. Međutim, drugostepeni sud je naveo da su osnovani navodi iz žalbe tuženog o tome da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je pogrešno cijenio dokaze na kojima se temelji odluka i proizvoljno primijenio član 42. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima F BiH.

11. Istaknuto je da je prvostepeni sud proizvoljno cijenio dokaze na kojima temelji svoju odluku i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da je u predmetnom postupku utvrđeno da je majka tuženog od Općine Centar Sarajevo 13. aprila 1963. godine dobila na korištenje jednosoban stan u ulici Nemanjina broj 28. (stara adresa), nova adresa Čekaluša br. 32 na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje (rješenje narodnog odbora Općine Centar Sarajevo - Srez Sarajevo od 13. aprila 1963. godine) za sebe i za članove svog porodičnog domaćinstva i to četvero djece od kojih je jedan i tuženi, koji tu stanuje od rođenja. Nakon zaključenja Ugovora o korištenju stana od 17. februara 1967. godine majka tuženog je postala nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. Ukazano je da je majka tuženog imala utvrđenu stanarinu i uredno izvršavala svoje obaveze iz ugovora, kao i da je svo vrijeme predmetni stan koristila sa djecom. S tim u vezi je navedeno da su se dvije kćerke udale, a u stanu su ostali sinovi, tuženi i T.F.. Istaknuto je da je tuženi zasnovao svoju porodicu, te da svi žive u predmetnom stanu i da nikada nisu napuštali predmetni stan. Ukazano je da je majka tuženog umrla 22. novembra 1999. godine, a tuženi je kao zakonski nasljednik iza njene smrti, kao član zajedničkog domaćinstva nastavio koristiti predmetnu nekretninu.

12. Po mišljenju drugostepenog suda u konkretnom slučaju se radi o „pravu na imovinu“ apelantice u smislu člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i „pravu na dom“ tuženog u smislu člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano da je tačno da je pravo na „imovinu“ osnovno ljudsko pravo, ali s obzirom da je pravo na ,,dom“ nužno za egzistenciju, a kod apelantice se pravo vlasništva odnosno pravo na imovinu ne dovodi u vezu sa njenim pravom na egzistenciju, sud je dužan prvenstveno zaštititi pravo na dom tuženog koje je u konkretnom slučaju prioritetno naročito iz razloga što je stanarsko pravo njegove majke uspostavljeno prije aprila 1974. godine, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o stambenim odnosima, zbog čega se tuženi smatra tzv. “starim" korisnikom stana i zbog čega bi apelantica morala tuženom obezbjediti drugi odgovarajući stan.

13. Ukazano je da apelantici predmetni stan nije dom, jer stanuje na adresi Fetaha Bečirbegovića br. 25 u Sarajevu. Kako je apelantica naslijedila predmetni stan od svoje tetke, što je potvrdila prilikom saslušanja, u kojem se već nalazila majka tuženog sa djecom, između ostalih i tuženi, to je naslijedila vlasništvo na predmetnoj kući sa opterećenjem u pogledu prava na dom tuženog odnosno njegove majke. Kantonalni sud je naveo da apelantica u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazala da tuženi ima drugi dom osim predmetnog. Dalje je navedeno da je tuženi dugogodišnjim korištenjem i neprekidnim stanovanjem u predmetnom stanu pokazao želju i namjeru da i dalje nastavi živjeti u tom stanu koji za njega predstavlja dom jer nema drugog stana.

14. Kantonalni sud je ukazao da prema praksi Ustavnog suda kod prava na poštivanje doma se primjenjuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Istaknuto je da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pojam "dom" obuhvaća kako iznajmljeni dom tako i dom u privatnom vlasništvu. Ukazano je da je Ustavni sud proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na temelju stanarskog prava. Također, Dom za ljudska prava je definisao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici" ističući da pravni odnos podnositelja prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati njegovim domom ili ne.

15. Ocjenjujući može li se predmetni stan smatrati "domom" tuženog u smislu člana 8. Evropske konvencije, sud je prevashodno cijenio činjenicu da tuženi u stanu živi dugi niz godina kao u svome domu, da ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom obiteljskom domu. Dakle, u konkretnom slučaju drugostepeni sud je primijenio član 8. Evropske konvencije. Istaknuto je da ostale žalbene navode drugostepeni sud nije posebno cijenio s obzirom da nisu od uticaja na pravilnost odluke. Na kraju je navedeno da je imajući u vidu prednje razloge primjenom člana 229. ZPP taj sud uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 115686 15 od 18. augusta 2015. godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. stav 2. ZPP budući da vrijednost spora ne zadovoljava propisani cenzus.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku budući da je predmetni postupak inače jednostavne prirode („školski primjer vlasničke tužbe“) trajao 14 godina. Ukazuje da se u osporenoj odluci drugostepeni sud ne poziva na odredbe ZPP kojima su propisani i navedeni razlozi zbog kojih se presuda može preinačiti. Također po mišljenju apelantice drugostepeni sud je utvrdio „drugačije“ činjenično stanje u odnosu na ono koje je utvrdio prvostepeni sud odnosno da je na takvo utvrđeno činjenično stanje primijenio drugi materijalni propis. Ukazuje da tuženi tokom postupka nikada nije pred sudom izjavio da predmetni stan predstavlja njegov „dom“. Pri tome ukazuje da se tuženi nikada nije lično pojavio pred sudom. Navodi da je netačna činjenica da tuženi u predmetnom stanu živi 50 godina sa svojom porodicom, te da u tom smislu tuženi u periodu od 1987. godine do 1991. godine čak nije ni bio formalno prijavljen na predmetnoj adresi, a što proizlazi iz uvjerenja o kretanju izdatog od strane MUP Kantona Sarajevo. Pri tome ukazuje da i kada je bio faktički prijavljen na adresi predmetnog stana nije živio u predmetnom stanu. Po mišljenju apelantice da je tuženi stvarno živio u predmetnom stanu onda bi sigurno u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima ishodio kod nadležnih organa rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana nakon smrti nosioca stanarskog prava odnosno rješenje o prenosu stanarskog prava. Ukazano je da se tuženi sa ovakvim zahtjevom nije obraćao nikome dok se njegov brat obraćao ali takvo rješenje nikada nije dobio odnosno njegovi zahtjevi su odbijeni.

18. Također ukazuje da ni majka tuženog nije živjela neprekidno na adresi predmetnog stana budući da je nekoliko godina prije smrti živjela na adresi u općini Stari Grad gdje je i umrla. Ukazuje da je tuženi počeo živjeti u predmetnom stanu neposredno prije podnošenja tužbe i da za to vrijeme uživa predmetnu imovinu bez pravnog osnova. Smatra da apelantica u predmetnom postupku nije bila dužna dokazivati da predmetni stan ne predstavlja dom tuženog već je bila u obavezi da dokaže, a što je i dokazala, da je vlasnica predmetnog stana koji tuženi koristi bez ikakvog pravnog osnova.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis primljen kod drugostepenog suda radi rješavanja po žalbi 14. marta 2011. godine, te da je drugostepena presuda donesena 22. juna 2011. godine. Ukazano je da je drugostepeni sud drugačijom ocjenom posredno izvedenih dokaza koji su već bili izvedeni pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje od onoga koje je utvrdio prvostepeni sud. Prema tome, primjenjujući član 123. ZPP i član 8. Evropske konvencije u smislu člana 229. ZPP drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu dajući pri tome razloge za svoju odluku a posebno u odnosu na pravo na dom i pravo na imovinu. Pri tome je ukazano da je drugostepena presuda zasnovana na zakonu, te da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede ustavnih prava apelantice na koja ukazuje u apelaciji.

20. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je predmetna tužba podnesena od strane advokata Mehmeda Slavića „Opštinskom sudu I Sarajevo“ koji je umro pa je predmet preuzet od strane drugih advokata, a „fuzijom“ sudova predmet je prešao u nadležnost Općinskog suda 2006. godine. Ukazano je da se iz priloženih odluka uz apelaciju može vidjeti da je prvostepeni sud sve uradio u razumnim rokovima kako bi omogućio strankama pristup sudu, te da je sudija Općinskog suda tek 2009. godine bila zadužena sa predmetnim sporom u kojem je donijela odluku 2010. godine.

V. Relevantni propisi

21. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima FBiH („Službene novine FBiH“, br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42.

Nasljednik stječe pravo vlasništva na stvar u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja, ako zakonom nije drukčije određeno.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 229. stav 1. tačka 2) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;

Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donijete u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 115686 15 Rev od 18. avgusta 2015. godine i presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena, pa je slijedom navedenog konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelanticinom tužbenom zahtjevu.

26. Dakle, u konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju je apelantica primila 12. jula 2011. godina, a prvobitnu apelaciju broj AP 3619/11, kojom je osporila predmetnu presudu, apelantica je podnijela 9. septembra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. tada važećih Pravila Ustavnog suda. S obzirom na stav Ustavnog suda iz Odluke AP 4283/11 od 20. decembra 2011. godine (da apelanti nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju), apelacija je u konkretnom slučaju podnesena u roku budući da je apelantica rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 115686 15 Rev od 18. avgusta 2015. godine primila 16. septembra 2015. godine, a predmetna apelacija je podnesena 13. novembra 2015. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje predaje u posjed stana vlasniku, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporene presude

32. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi mutatis mutandis Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61.).

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud osporenom konačnom odlukom preinačio prvostepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud drugačijom ocjenom posredno izvedenih dokaza koji su već bili izvedeni pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrdio prvostepeni sud a što korespondira njegovom ovlaštenju iz član 229. stav 1. tačka 2. ZPP. S tim u vezi Kantonalni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o dva suprotstavljena jednako zaštićena prava i to apelanticinom pravu na imovinu i pravu na dom tuženog. Slijedom navedenog Kantonalni sud je dao prioritet pravu na dom tuženog budući da je iz dokaza provedenih pred prvostepenim sudom ocijenio da tuženi, suprotno apelanticinim navodima, živi u predmetnom stanu neprekidno od svog rođenja prvo sa svojom majkom, koja je bila nosilac stanarskog prava na tom stanu, i ostalim članovima porodičnog domaćinstva, te da je nastavio živjeti u stanu i nakon majčine smrti sa članovima svoje porodice sa namjerom da tu i dalje živi jer nema drugi dom. Dakle, po mišljenju Kantonalnog predmetni stan je nužan za egzistenciju tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je je Kantonalni sud u osporenoj presudi nesporno ukazao da je apelantica vlasnica predmetnog stana, te da njeno vlasništvo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ali da je ono opterećeno pravom na dom tuženog odnosno ranije njegove majke.

36. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u postupku utvrđeno da je apelantica predmetni stan naslijedila od svoje tetke, te na taj način postala vlasnica stana koji je već bio opterećen stanarskim pravom majke tuženog. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da tuženi nema pravni osnov za korištenje predmetnog stana, te da je s tim u vezi Kantonalni sud ukazao na praksu Ustavnog suda i Doma za ljudska prava prema kojoj član 8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju „bespravni korisnici“, te da pravni odnos osobe prema stanu nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati nečijim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39. i Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3418/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 47.). Prema tome, iako je utvrđeno da tuženi nema pravni osnov na predmetnom stanu ipak taj stan u smislu Evropske konvencije i citirane prakse Ustavnog suda i Doma za ljudska prava, na koju se pozvao Kantonalni sud, predstavlja njegov dom budući da tuženi u tom stanu živi od rođenja kao član porodičnog domaćinstva svoje majke, sa namjerom da u njemu nastavi živjeti i dalje jer nema drugi dom. Također, Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj presudi Kantonalni sud ukazao da se tuženi smatra tzv. „starim“ korisnikom stana jer je stanarsko pravo njegove majke uspostavljeno prije aprila 1974. godine zbog čega je apelantica bila u obavezi da tuženom obezbijedi drugi odgovarajući stan. U navedenom stavu Kantonalnog suda Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost budući da bi obezbjeđivanje odgovarajućeg stana tuženom od strane apelantice predstavljalo jedan vid satisfakcije tuženom za iseljenje iz njegovog doma.

37. Iz navedenog proizlazi da je Kantonalni sudu u konkretnom slučaju, dajući svoju ocjenu dokaza već provedenih u prvostepenom postupku na osnovu čega je utvrdio drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno od strane prvostepenog suda, direktno primjenjujući Evropsku konvenciju u smislu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i član 123. ZPP, došao do zaključka da je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila predaju u posjed predmetnog stana neosnovan. Ustavni sud u ovakvom odlučenju Kantonalnog suda, uzimajući u obzir specifične okolnosti predmetnog postupka, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na način kako to apelantica iznosi u apelaciji. Po mišljenju Ustavnog suda Kantonalni sud je u osporenoj presudi dao veoma jasno i detaljno obrazloženje u zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelantice primjenjujući pri tome direktno relevantne odredbe Evropske konvencije i ZPP.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su u ovom dijelu apelanticini navodi neosnovani te da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

B) Suđenje u razumnom roku

39. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje i na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom postupku.

40. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, između mnogih, Dorić protiv Bosne i Hercegovine presuda od 7. novembra 2017. godine, stav 14., Mikulić protiv Hrvatske presuda od 7. februara 2002. godine, stav 38., Frydlender protiv Francuske presuda od 27. juna 2000. godine, stav 43. i Ustavni sud, između mnogih, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 660/04 od 13. septembra 2005. godine, AP 155/05 od 14. marta 2006. godine i dr., dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Ustavni sud konstatuje da je apelantica u predmetnom postupku podnijela tužbu 7. oktobra 1997. godine, te da je postupak okončan presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 115686 11 Gž od 22. juna 2011. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je ukupno trajao 13 godina i osam mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je kao relevantan period za ocjenu dužine predmetnog postupka uzeo u obzir period od podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda kojom je meritorno okončan predmetni postupak. Naime, Ustavni sud prilikom razmatranja relevantnog perioda nije uzeo u obzir vrijeme rješavanja po apelanticinoj reviziji od strane Vrhovnog suda budući da je nesporno apelanticina revizija bila neefektivan pravni lijek (odbačena iz procesnih razloga), kako je to Ustavni sud naveo u dijelu dopustivosti ove odluke. Prema tome proizlazi da, imajući u vidu propisani cenzus prema odredbama ZPP (član 237. stav 2. ZPP), nije bilo neophodno da apelantica podnese reviziju Vrhovnom sudu budući da njena revizija nije imala svojstvo djelotvornog pravnog lijeka koji je bilo nužno iscrpiti u predmetnom postupku.

42. Razmatrajući apelanticine navode u pogledu razumnosti dužine trajanja predmetnog postupka u okolnostima konkretnog slučaja, a vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda i Ustavnog suda (tačka 39.), ovaj sud prije svega zapaža da predmetni postupak nije bio složene prirode uzimajući u obzir činjenična i pravna pitanja o kojima se u postupku raspravljalo. Dalje, Ustavni sud smatra da apelantica svojim ponašanjem, iako je tužbu uredila 22. decembra 2009. godine, nije doprinijela da predmetni postupak traje više od 13 godina. Navedeno posebno kada se uzme u obzir uloga redovnih suda u rukovođenju predmetnim postupkom u smislu člana 10. ZPP. S tim u vezi odgovarajući na pitanje ponašanja redovnih sudova u predmetnom postupku Ustavni sud primjećuje, kako proizlazi iz navoda apelacije, koji nisu osporeni u odgovoru Kantonalnog suda i Općinskog suda, da je u tri navrata Kantonalni sud ukidao prvostepenu presudu i predmet vraćao na ponovni postupak prvostepenom sudu, što također ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u smislu efikasnosti sudskog postupka. Konačno, prvostepeni sud je donio prvostepenu presudu 24. novembra 2010. godine, te je Kantonalni sud po žalbi apelantice riješio u veoma kratkom roku. Slijedom navedenog proizlazi odgovornost redovnih sudova za rješavanje u predmetnom postupku u periodu dužem od 13 godina, a koji period ne zadovoljava garancije prava na pravično suđenje u smislu donošenja odluke u razumnom roku. Pri tome za ovako kašnjenje u predmetnom postupku redovni sudovi nisu dostavili razumne i objektivne razloge.

43. Prema tome, imajući u vidu kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom razmatranja dužine postupka, na koje je Ustavni sud ukazao u ovoj odluci (tačka 40.), kao i činjenicu da je predmetni postupak trajao preko 13 godina za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da je dužina predmetnog postupka bila pretjerana i da nije zadovoljila princip prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te, ako odluči da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, da će je odrediti na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojim novijim odlukama broj AP 2907/16, AP- 3283/16 i AP 2611/15 sve od 10. maja 2017. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je između ostalog navedeno da za razliku od postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud određuje naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

46. S obzirom na odluku o kršenju principa prava na suđenje u „razumnom roku“ u ovom predmetu i imajući u vidu navedenu odredbu Pravila i zauzetu praksu (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 20/06, st. 48-51) prema kojoj bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku dvostruki iznos, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.950,00 KM.

47. Ovu naknadu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

48. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu također dovode u kontekst pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je dužina parničnog postupka bila pretjerano duga za šta redovni sudovi nisu dali razumno i objektivno opravdanje.

50. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantice, te kada je redovan sud za svoju odluku dao jasne i argumentovane razloge.

51. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava dovodi u kontekst identičnih navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman