Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5008/17 (GP "Jedinstvo" a.d. Gradiška)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Otkaz
- Naknada štete
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5008/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5008/17, rješavajući apelaciju GP "Jedinstvo" a.d. Gradiška, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GP "Jedinstvo" a.d. Gradiška protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Rs 047369 16 Rsž od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GP "Jedinstvo" a.d. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 047369 16 Rsž od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da isplati tužiteljici (B. P.) naknadu štete zbog izgubljene zarade u određenom vremenskom periodu, te da za tužiteljicu uplati doprinose penzijskog i invalidskog osiguranja na iznos glavnog duga iz osnova naknade plate za određeni vremenski period.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnom presudom od 21. februara 2014. godine, između ostalog, poništeno kao nezakonito rješenje apelanta o prestanku Ugovora o radu i radnog odnosa tužiteljice, pa da je obavezan apelant da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove u okviru njene stručne spreme. Nadalje, da prvostepeni sud nalazi da apelant nije postupio po navedenoj pravosnažnoj presudi i nije postupio po rješenju o izvršenju od 6. juna 2014. godine, jer tužiteljicu nije vratio na radno mjesto koje odgovara njezinoj stručnoj spremi, a da je zbog nepostupanja po navedenom rješenju odgovorno lice apelanta kažnjeno novčanom kaznom od 500,00 KM. Zatim, da su apelantove tvrdnje, da nije bilo mogućnosti da se tužiteljica rasporedi na radno mjesto na kojem je radila prije prestanka radnog odnosa, pošto je isto ukinuto, ocijenjene neosnovanim, jer je pravosnažnom presudom naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove u okviru njene stručne spreme. Stoga, da kako apelant suprotno pravosnažnoj odluci suda nije vratio tužiteljicu na rad, da joj pripada pravo da zahtjeva naknadu izgubljene zarade i za period u kojem joj apelant nije omogućio da radi. Ukazano je da je visina potraživanja naknade plata utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka ekonomske struke, na osnovu ranije ugovorene mjesečne neto plate tužiteljice uvećane za radni staž. Takođe, da je prigovor zastarjelosti potraživanja ocijenjen pravno neosnovanim pošto je predmetna tužba podnesena 23. decembra 2014. godine, a da je pravosnažna presuda kojom je utvrđeno pravo tužiteljice na vraćanje na rad kod apelanta donesena 21. februara 2014. godine, tako da od donošenja te presude do podnošenja tužbe nije protekao prekluzivni zakonski rok utuženja, propisan članom 118. stav 2. Zakona o radu - Prečišćeni tekst (tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede). Okružni sud je istakao da se ocjena prvostepenog suda da potraživanje tužiteljice nije zastarjelo, ne može smatrati paušalnom i bezrazložnom ocjenom. Nadalje, da je podnošenje tužbe u radnom sporu ograničeno prekluzivnim rokom, koji je propisan članom 118. stav 2. Zakona o radu, pa da tom zakonskom odredbom nije propisan rok zastarjelosti potraživanja kako ga pogrešno razumije tuženi. Naime, da rok za podnošenje predmetne tužbe nije protekao, imajući u vidu da je prvostepeni sud početak istog pravilno računao s obzirom na pravosnažnu presudu koja je tužiteljici dala za pravo da potražuje naknadu plata u spornom period koji je predmet konkretne parnice. Okružni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi prigovori da je ukinuto radno mjesto odnosno poslovi “referent na vagi i rad sa fiskalnim kasama” zbog čega se plata tužiteljice nije mogla utvrditi na osnovu ranijeg ugovora (koji je apelantica imala zaključen sa apelantom), nego prema prosječnoj plati zaposlenih kod apelanta sa završenom srednjom školom. Naglašeno je da apelant (uz navedeni prigovor), istovremeno navodi da nema mogućnosti da rasporedi tužiteljicu na drugo odgovarajuće radno mjesto (u okviru njene stručne spreme), te da u svakom slučaju apelant nije ponudio dokaze o visini prosječne plate koju isplaćuje toj grupi zaposlenih, pa da time taj prigovor na visinu naknade plate nije dokazan. Takođe, da su neosnovani i nedokazani navodi apelanta da tužiteljici ne duguje naknadu plate u spornom periodu, jer pravosnažnu presudu nije mogao da izvrši njenim vraćanjem na rad zbog ekonomskih teškoća u kojim se nalazi, ukidanja radnog mjesta na kojem je radila i otpuštanja još 17 radnika iz istih razloga. Okružni sud je zaključio da je apelnat prema pravosnažnoj presudi bio obavezan da tužiteljicu vrati na rad, što je ona i zatražila u sudskom izvršnom postupku, pa kako tužiteljicu nije vratio na posao protivno pravosnažnoj presudi suda, da je dužan da joj nadoknadi plate koje bi ostvarila, da je u skladu sa navedenom presudom apelant postupio i vratio je na rad. Nadalje, da novi dokaz priložen u žalbi, zapisnik republičke inspekcije rada, nije dokaz apelantove tvrdnje da navedena pravosnažna presuda nije izvršiva, jer republička inspekcija rada nije ovlaštena da daje takve ocjene nego je isto nadležnost suda u izvršnom postupku. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je shodno članu 118. stav 2. Zakona o radu RS, tužiteljičina tužba (u djelu u kojem potražuje štetu na ime izgubljene zarade za period od 1. oktobra 2012. godine do 24. decembra 2013. godine) neblagovremena. Nadalje, da je pravosnažnom presudom apelant obavezan da apelanticu rasporedi na poslove u okviru njene stručne spreme, pa da je visinu izgubljene zarade trebao vještak utvrditi prema stručnoj spremi tužiteljice, tj. srednjoj stručnoj spremi, a ne prema poslovima koje je apelantica ranije obavljala (jer da ti poslovi ne odgovaraju stručnoj spremi tužiteljice). Takođe da se iz izvedenih dokaza može utvrditi da predmetna pravosnažna presuda nije izvršiva, te da je u toku izvršni postupak u kojem se, po stavu Okružnog suda u osporenoj odluci, ta činjenica trebala utvrditi, te da je to prethodno pitanje koje se utvrđuje u izvršnom postupku.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman