Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2077/16 (A.M.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javna rasprava
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2077/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 2077/16, rješavajući apelaciju A.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 069883 14 Rev od 24. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crne Gore, kojeg zastupa Advokatska firma „Sajić“ o.d. Banjaluka, podnio je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 069883 14 Rev od 24. februara 2016. godine. Apelant je dopunom od 26. maja 2016. godine precizirao određene apelacione navode.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 068883 09 P od 14. novembra 2012. godine, obavezana je tužena Republika Srpska (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, na ime naknade materijalne štete (izgubljena zarada) za period od 8. novembra 2007. do 30. aprila 2012. godine i kamata na taj iznos, i na ime kapitalizirane rente, sve sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Presudom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio naknadu nematerijalne štete zbog neopravdanog vođenja krivičnog postupka, u dijelu u kojem je potraživao izgubljenu zaradu u vidu regresa, kao i u dijelu u kojem je potraživao kamatu na već obračunatu kamatu, te zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

3. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 069883 13 Gž od 17. aprila 2014. godine, djelomično je uvažena žalba tužene i presuda Osnovnog suda preinačena u pobijanom dijelu odluke o naknadi materijalne štete i troškova postupka, tako što su odbijeni zahtjevi za naknadu na ime izgubljene zarade, kapitalizirane rente i zakonske zatezne kamate na navedene iznose, te obavezana tužena da apelantu isplati manji iznos na ime naknade troškova parničnog postupka. Presudom je dalje u ostalom dijelu žalba tužene odbijena i potvrđena prvostepena presuda u dijelu odluke kojom je obavezana tužena da apelantu naknadi nematerijalnu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode sa zakonskom zateznom kamatom, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 069883 14 Rev od 24. februara 2016. godine, odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Okružnog suda.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantu rješenjem nadležnog suda određen pritvor zbog osnova sumnje da je počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, u kojem je proveo 33 dana. Nadalje utvrđeno je da je apelant u krivičnom postupku prvostepenom presudom prvobitno oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, ali je presudom drugostepenog suda oslobođen od optužbe za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tužena odgovorna za nastalu nematerijalnu štetu zbog neosnovanog lišenja slobode, ali ne zbog toga što apelant nije odgovoran za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i zbog čega je lišen slobode, ili zato što je sud nepravilno i nezakonito postupao, nego samo zato što je po rješenju suda bio lišen slobode, te što je po okončanju krivičnog postupka pravosnažno oslobođen od optužbe, čime su ostvareni uslovi za naknadu navedenog vida štete propisani odredbama čl. 442. i 446. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). Dalje je istaknuo da, saglasno citiranim odredbama ZKPa, apelant bi (nezavisno od činjenice što je pritvor određen iz zakonom priznatih razloga) imao pravo i na naknadu materijalne štete izražene u vidu naknade primanja za vrijeme boravka u pritvoru (33 dana) kada je objektivno, zbog lišenja slobode, bio spriječen da je ostvari, jer pritvor nije opravdan pravosnažnom osuđujućom presudom. Međutim, imajući u vidu odredbu člana 2. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kako apelant konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio izgubljena primanja za period boravka u pritvoru, Vrhovni sud je ocijenio da se nije mogla dosuditi izgubljena zarade za taj period.

6. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio izgubljena zarada za period od 8. novembra 2007. (od donošenja oslobađajuće presude) do 30. aprila 2012. godine, i kapitaliziranu rentu za budući period, Vrhovni sud je naveo da za ovaj vid štete tužena može odgovarati samo na osnovu opštih osnova odgovornosti o prouzrokovanju štete, propisanih odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 189. ZOO, a ne na osnovu pomenutih odredbi ZKP. S tim u vezi, obrazložio je da je u pogledu odgovornosti pravnog lica (tužene) za štetu, potrebno prethodno utvrditi da li su ispunjeni uslovi za odgovornost pravnog lica za štetu koju je njegov organ (sud) prouzrokovao trećem licu (apelantu), odnosno, potrebno je da postoji šteta, da postoji krivica, odnosno protivpravno ili nezakonito djelovanje organa pravnog lica, kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO). Vrhovni sud je istaknuo da je u konkretnom slučaju rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonu, kao i čitav tok predmetnog krivičnog postupka koji je okončan oslobađajućom presudom. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, nema protivpravnosti u radnjama koje su preduzeli organi tužene (sudovi), bez koje nema odštetne odgovornosti tužene. Da bi se udovoljilo zahtjevu za naknadu izgubljene zarade, Vrhovni sud je ocijenio da je pored ostalog, bilo nužno na pouzdan način utvrditi uzročnost između navodne štete koju apelant trpi i njegovog boravka u pritvoru i vođenja krivičnog postupka. S tim u vezi, obrazložio je da je trebalo utvrditi da li su boravak u pritvoru i vođenje krivičnog postupka protiv apelanta, jedini razlozi koji su doveli do štetnih posljedica, obolijevanja apelanta i gubljenja sposobnosti da radi posao koji je ranije obavljao, ili su tome pridonijeli i neki drugi događaji koji se ne bi mogli staviti na teret tuženoj. Imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka psihijatra i apelantovu izjavu, te težinu posljedica predmetne saobraćajne nesreće (troje poginulih), Vrhovni sud je naveo da se po prirodi stvari nameće zaključak da je apelantovo oboljenje, u pretežnom dijelu (ako ne i u cjelini), uzrokovano strašnim i tragičnim posljedicama saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovao, a ne radnjama organa tužene - pritvaranjem i kasnijim vođenjem krivičnog postupka. Slijedom navedenog, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je istaknuo da se nije moglo zaključiti da je nesumnjivo dokazano postojanje uzročne veze (kao uslova da se neko lice obaveže na naknadu štete) između oboljenja apelanta, odnosno materijalne štete čiju naknadu traži i njegovog boravka u pritvoru i vođenja krivičnog postupka, slijedom čega je pravilno drugostepeni sud odbio apelantov zahtjev u ovom dijelu.

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u toku postupka dokazao uzročnu vezi između boravka u pritvoru i vođenja krivičnog postupka sa nastalom štetom, sa teškim i trajnim posljedicama po njegovo zdravstveno stanje i radnu sposobnost. Smatra da je proizvoljno protumačen nalaz i iskaz vještaka psihijatra i apelantova izjava, te ističe da nema osnova za stav da apelanta pogađaju posljedice saobraćajnog udesa više nego sam pritvor, jer takav zaključak ne proizilazi iz izvedenih dokaza. Nadalje, smatra paušalnim i stav da je sama tragedija sa smrtnim posljedicama u uzročnoj vezi s apelantovom bolesti i gubitkom radne sposobnosti. Apelant posebno ističe da drugostepeni sud prije donošenja svoje odluke nije u skladu sa odredbama procesnog prava otvorio glavnu raspravu, saslušao apelanta i vještaka, niti je omogućio iznošenje relevantnih činjenica i završnih riječi apelantovog punomoćnika, čime su povrijeđene odredbe materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (član 5. tačka 5. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, član 9. stav 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i drugim pravima), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi ukazao da za materijalnu štete u konkretnom predmetu tužena može odgovarati samo na osnovu opštih osnova odgovornosti o prouzrokovanju štete, propisanih odredbama člana 154. ZOO, u vezi sa članom 189. ZOO, a ne na osnovu pomenutih odredbi ZKP, te da je potrebno da se ispune uslovi za odgovornost predviđeni čl. 155. i 158. ZOO. Na osnovu analize nalaza i mišljenja vještaka i apelantove izjave, Vrhovni sud je ukazao da se nije moglo zaključiti da je nesumnjivo dokazano postojanje uzročne veze (kao uslova da se neko lice obaveže na naknadu štete) između oboljenja apelanta, odnosno materijalne štete čiju naknadu traži i njegovog boravka u pritvoru i vođenja krivičnog postupka.

12. U pogledu apelantovih navoda da drugostepeni sud prije donošenja svoje odluke nije u skladu sa odredbama procesnog prava otvorio glavnu raspravu, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, postupajući po žalbi tužene, u sjednici vijeća donio presudu kojom je djelomično preinačio prvostepenu presudu na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP propisano da će drugostepeni sud, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, odredbom člana 217. stav 2. propisano je da će drugostepeni sud zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Imajući u vidu navedene odredbe ZPP-a, Ustavni sud konstatira da Okružni sud prilikom razmatranja žalbe tužene nije ocijenio da je u konkretnom slučaju bilo potrebno održavanje javne rasprave iz razloga navedenih u spomenutoj odredbi ZPP (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1401/05 od 12. septembra 2006. godine, tač. 59. i 60., dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2077/16 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio