Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5202/17 (F. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5202/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5202/17, rješavajući apelaciju Fadila Dizdarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fadil Dizdarević protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 K 026014 17 Kž od 25. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 K 026014 17 Kž od 25. septembra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela-laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 (trideset) dana, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od 1 (jedne) godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da se žalbom apelantovog branioca neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba člana 311. stav 1. tačka đ) Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), koja se, po mišljenju apelantovog branioca, iskazuje u nedostatku prijedloga oštećenog za krivično gonjenje apelanta. Naime, Okružni sud je naveo da po mišljenju apelantovog branioca tužilac u toku pretresa pred prvostepenim sudom nije dokazao da je oštećeni ponio prijedlog za krivično gonjenje, a podnošenje takvog prijedloga je uslov za pokretanje krivičnog postupka u smislu odredbe člana 155. stav 4. KZ RS. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apsolutno bitna povreda krivičnog postupka u smislu odredbe člana 311. stav 1. tačka đ) ZKP RS, postoji ako je sud povrijedio propise krivičnog postupka o postojanju odobrenja nadležnog organa. Okružni sud je naveo da se prethodno odobrenje nadležnog državnog organa za krivično gonjenje pojedinih osoba odnosi na predmete sa obilježjem inozemnosti, odnosno predmete koji se odnose na pitanje imunitet. Okružni sud je ukazao da je očigledno da se navedene procesne radnje ne mogu dovesti u vezu sa gonjenjem koje se preduzima po prijedlogu oštećenih za pojednina krivična djela (kao što je predmetno). Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju odbrana u toku prvostepenog postupka nije postavljala pitanje postojanja prijedloga za gonjenje tako da ni Tužilaštvo taj dokaz nije izvodilo tokom suđenja. Pri tome, Okružni sud je naveo da je neprihvatljiva žalbena tvrdnja da je Tužilaštvo u obavezi da dokazuje postojanje prijedloga za gonjenje. Okružni sud je ukazao da se u žalbi mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, koji i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, te da je žalilac dužan da navede razloge zašto ih ranije nije iznio. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da kako apelantov branilac u žalbi nije naveo razloge zašto ovu spornu činjenicu (postojanje prijedloga za gonjenje) nije iznio na glavnom pretresu, ovaj sud se nije upuštao u osnovanost navedenog žalbenog navoda.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je odredbom člana 155. stav 4. KZ RS propisano da se gonjenje za krivično djelo lake tjelesne povrede preduzima po prijedlogu. U vezi s tim, apelant navodi da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv njega, a da se iz predmetne optužnice ne može utvrditi da li je podnijet prijedlog za krivično gonjenje od strane oštećenog, niti je Tužilaštvo u toku pretresa pred prvostepenim sudom dokazalo da je oštećeni podnio prijedlog za krivično gonjenje. S obzirom na to, apelant smatra Tužilaštvo nije ni moglo pokrenuti krivični postupak protiv njega.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na nepostojanje "prijedloga za krivično gonjenje od strane oštećenog"), u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman