Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5420/15 (M. Đ.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Privatni život
- Građanski postupak
- Internet
- Sloboda izražavanja
- Kleveta
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5420/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5420/15, rješavajući apelaciju Milke Đurić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milke Đurić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 014144 15 Gž od 11. juna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milka Đurić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, koju zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnijela je 3. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 014144 15 Gž od 11. juna 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tuženih Sanje Čakarević, novinara NIGD „Dnevne nezavisne novine“ i NGD „Dnevne nezavisne novine“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena odnosno tužene) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i punomoćnik tuženih su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 17. do 24. januara 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 014144 13 P od 12. decembra 2014. godine tužene su obavezane da apelantkinji na osnovu štete zbog povrede ugleda uslijed širenja neistinitih navoda objavljenih na internet stranici www.nezavisne.com 19. aprila 2013. godine solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM, uz zakonom utvrđenu kamatu i naknadu troškova parničnog postupka, dok je apelantkinji odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza (koji su pobrojani na stranici 4 obrazloženja), koje je taj sud ocijenio, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupka (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su prvotužena (kao autor) i drugotužena (kao izdavač) 19. aprila 2013. godine na internet stranici www.nezavisne.com objavile tekst pod naslovom „Ubijen vlasnik Džungle“ (vlasnik „Džungle“ je apelantkinjin suprug) u kojem je, između ostalog, navedeno da je vlasnik sportsko-rekreacionog centra „Džungla“ u Doboju Drago Đurić pronađen mrtav ispred svoje kancelarije, da je, kako je javio novinar „Nezavisnih“ sa lica mjesta, Drago Đurić ubijen sa šest hitaca iz vatrenog oružja, a nakon toga pao kroz prozor udarivši glavom o beton i preminuo na licu mjesta, „da je prema za sada nepotvrđenim informacijama u Đurića pucala supruga“, da je prema iskazu očevidaca ženska osoba nedugo nakon tog događaja viđena kako napušta mjesto zločina i da je prema do tada raspoloživim informacijama još uvijek nedostupna policiji, da bi motivi ubistva mogli biti neraščišćeni odnosi s kupcima poslovnih prostora koji se nalaze u sklopu kompleksa, a ne poremećeni bračni odnosi, da detaljne informacije o ubistvu iz dobojske bolnice nije moguće dobiti, „niti potvrditi nezvaničnu informaciju da je Đurića navodno usmrtila supruga“, a da je u međuvremenu utvrđeno da ta informacija nije tačna jer su različiti mediji objavili imena osumnjičenih za ubistvo apelantkinjinog supruga.
7. Iz obrazloženja proizlazi da je apelantkinja tokom postupka, između ostalog, tvrdila da je spornim saopštenjem oklevetana, zbog čega je trpjela duševne bolove, da se radi o kleveti najtežeg tipa jer je proglašena ubicom supruga, i to na vrlo čitanom internet portalu, a da je posebno otežavajuća okolnost što su to saopštenje prenijeli i drugi portali, pa se informacija vrlo brzo proširila širom BiH i u inostranstvu. Tuženi su tokom postupka, između ostalog, tvrdili da ne postoji odgovornost za klevetu, da apelantkinja nije dokazala tužbu ni tužbeni zahtjev, da se u spornom tekstu ne pominje njeno ime, pri čemu prvotužena nije priznala da je autor spornog saopštenja u dijelu koji se tužbom inkriminiše, te su se pozvali na Zakon o zaštiti od klevete koji za odgovornost izdavača propisuje nepažnju uslijed koje je zanemarena vjerodostojnost saopštenja, a da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o nepažnji u građanskopravnom smislu, već o omaški prilikom sačinjavanja saopštenja budući da su u ubistvu apelantkinjinog supruga zaista učestvovale dvije žene, a riječ „žena“ je prilikom objave pogrešno percipirana kao „supruga“.
8. Osnovnom sudu se prilikom odlučenja kao sporno postavilo pitanje da li se tekst može definisati kao kleveta i da li se u vezi s objavljenom informacijom može utvrditi odgovornost tuženih za naknadu štete po tom osnovu. Potom je Osnovni sud citirao relevantne odredbe Zakona o zaštiti od kleveta (odredbe čl. 1, 2, 5, 6, 8 i 11) zaključivši da su tuženi, koristeći se pravom na slobodu izražavanja, iznijeli neistinitu tvrdnju, odnosno činjenicu da je Dragu Đurića ubila njegova supruga koja se potom udaljila sa lica mjesta, i to prije nego su tu informaciju provjerili kod apelantkinje kao supruge ubijenog, pri čemu su tuženi izgubili iz vida zagarantovano pravo na zaštitu ugleda svakog fizičkog i pravnog lica, kao i to da se sloboda izražavanja „mjeri“ međunarodno prihvaćenim standardima, te da je svako prekoračenje te granice sankcionisano odštetnom odgovornošću štetnika. Shodno tome, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od kleveta, te čl. 154 i 158 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da su tuženi odgovorni za klevetu koju su iznijeli odnosno prenijeli u odnosu na apelantkinju.
9. Odlučujući o žalbi tuženih, Okružni sud je donio Presudu broj 87 0 P 014144 15 Gž od 11. juna 2015. godine kojom je žalbu uvažio, osporenu presudu preinačio i apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, uz obavezivanje apelantkinje na naknadu troškova postupka.
10. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od kleveta (čl. 1, 2 i 5 stav 3), utvrdio da su oni osnovani jer apelantkinja, prije svega, nije dokazala odgovornost prvotužene, odnosno nije dokazala da je prvotužena autor spornog saopštenja, te da je upravo ona dala izjavu iz koje proizlazi da je apelantkinja pucala u svog supruga. Okružni sud je nadalje pojasnio da apelantkinja nije dokazala ni koji je urednik portala riječ „žena“ objavio kao „supruga“ ubijenog vlasnika „Džungle“, odnosno tokom postupka ne samo da nije dokazano ko je odgovorni urednik portala nego ni da li je tuženo društvo izdavač spornog portala. Potom je Okružni sud naveo da apelantkinja tokom postupka nije dokazala ni relevantne činjenice u predmetnoj pravnoj stvari, a to je da su za sporno saopštenje saznala treća lica koja apelantkinju poznaju, te se taj sud u vezi s navedenim pozvao na odredbu člana 123 ZPP. Prema ocjeni Okružnog suda, proizvoljni su apelantkinjini navodi da su vijest na internet portalu vidjeli mnogi koji je poznaju i mnogobrojna rodbina u inostranstvu, jer ta tvrdnja tokom postupka nije dokazana, odnosno apelantkinja tokom postupka nije dokazala da su određena lica povjerovala objavljenoj informaciji, te nije dokazala na koji način joj je povrijeđen ugled zbog kojeg bi trpjela duševne bolove.
11. Okružni sud je prilikom odlučenja posebno uzeo u obzir činjenicu da je u spornom saopštenju pod nazivom „Ubijen kralj Džungle“ navedeno da se podaci objavljuju prema nepotvrđenim informacijama, što je za svakoga ko se upozna sa tom informacijom ostavljena mogućnost da sumnja u vjerodostojnost saopštenja. Navedeno posebno, kako je istakao Okružni sud, uzme li se obzir činjenica da je nakon nekoliko časova od tog saopštenja koje je dato prema nepotvrđenim informacijama putem drugih medija data informacija o izvršiocima krivičnog djela povodom tragičnog događaja u kojem je ubijen apelantkinjin suprug.
12. Shodno svemu navedenom, kako apelantkinja tokom postupka nije dokazala da su tužene kontrolisale sadržaj spornog izražavanja, niti je dokazala da su za sporno saopštenje saznala određena lica koja je poznaju (apelantkinja nije javna ličnost), to je Okružni sud primjenom člana 224 stav (1) tačka 5) ZPP odlučio kao u izreci presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ugled iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Prije svega, apelantkinja je ukazala na kršenja prava na pristup sudu jer je u vrijeme podnošenja tužbe (6. juni 2013. godine) na snazi bila odredba člana 237 stav 2 ZPP, koja je dozvoljavala reviziju za predmete čija vrijednost spora (pobijani dio) prelazi iznos od 10.000,00 KM, a kako je vrijednost spora u konkretnom slučaju 11.000,00 KM, apelantkinja je imala pravo na reviziju po toj odredbi (prije nego je izmijenjena izmjenama i dopunama ZPP iz 2013. godine), pa je u tom smislu predloženo da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pristup sudu zbog nemogućnosti pristupa Vrhovnom sudu RS kako se ne bi dozvolila retroaktivna primjena zakona. Nadalje, apelantkinja tvrdi da je Okružni sud na grub način povrijedio njeno građansko pravo na zaštitu ugleda jer su tužene objavile neistinitu činjenicu da je ona ubila svog supruga, iako ta činjenica uopšte nije bila u sferi razmatranja organa gonjenja. Zatim, apelantkinja tvrdi da je obrazloženje Okružnog suda paušalno, nepotpuno, neodređeno, pri čemu se taj sud uopšte nije osvrnuo na navode iz predmetnog spora.
14. Apelantkinja se ne slaže sa stavom Okružnog suda da nije dokazala navode tužbe, tj. da nije dokazala odgovornost prvotužene, odnosno da je ona autor spornog saopštenja, pa za apelantkinju ostaje nejasno na osnovu čega je Okružni sud izveo takav zaključak jer je tokom postupka nesporno utvrđeno ko je autor saopštenja i da je putem elektronske pošte dostavljen uredniku portala. Apelantkinja se takođe ne slaže sa stavom drugostepenog suda da je saopštenje objavljeno na osnovu nepotvrđenih informacija, jer to nije tačno, i u tekstu nigdje ne piše da se radi o nepotvrđenim informacijama, pa čak i da je tako što navedeno, to ne oslobađa tužene od odgovornosti za klevetu jer je tokom postupka utvrđeno da se radi o neistinitim činjenicama. Potom apelantkinja ukazuje da Okružni sud nije primijenio odredbu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete kojom se uspostavlja odgovornost za klevetu. Takođe se apelantkinja ne slaže sa stavom Okružnog suda da nije dokazala nematerijalnu štetu zbog predmetne klevete jer ako novinar imenuje određeno lice kao ubicu supruga i to objavi na internet portalu jasno je da je to notorna činjenica i da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je apelantkinja pretrpjela štetu, koju apelantkinja nije ni trebala dokazati. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantkinjinog prava na koja se u apelaciji pozvala, da se presuda Okružnog sud ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer se njima samo osporava činjenično stanje utvrđeno drugostepenom presudom, bez konkretnih razloga o povredi Ustavom zaštićenih prava na koja se pozvala. Prema ocjeni Okružnog suda, u obrazloženju osporene presude dati su jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje odluke kao u izreci te presude, predloživši da se apelacija odbije.
16. Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je postupak sproveden uz poštovanje normi procesnog prava, te da je na utvrđeno činjenično stanje primijenjeno materijalno pravo uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužene su u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, navele da su svi apelacioni prigovori neosnovani jer Okružni sud prilikom odlučenja nije proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete zbog činjenice što se za klevetu ne odgovora po principu objektivne odgovornosti, već po principu krivice. Navedeno slijedi iz formulacije „…nepažnjom zanemarili istinu…“ (član 5 stav 3 Zakona o zaštiti od kleveta). U odgovoru na navedeno da je Okružni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev kao nedokazan što je taj sud argumentovano obrazložio u svojoj presudi. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 11. stav (1) (1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja Član 237. st. (1) i (2) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
Član 456a.
Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastavit će se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončat će se prema odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 87 0 P 014144 15 Gž od 11. juna 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, iz dostavnice koju je na traženje Ustavnog suda dostavio Osnovni sud proizlazi da je osporenu presudu apelantkinjin punomoćnik uredno primio 5. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantkinja osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije u kontekstu prava na ugled.
Pravo na zaštitu ugleda
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
26. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
27. Suština apelacionih prigovora se odnosi na nezadovoljstvo stavom Okružnog suda koji je uvažio žalbe tuženih te shodno tome preinačio presudu Osnovnog suda i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime povrede ugleda. Apelantkinja smatra da je tužbeni zahtjev dokazala jer je nesporno da je tužena oklevetala na internet portalu jer je široj javnosti predstavila kao ubicu supruga, zbog čega je trpjela duševne bolove. S druge strane, tužena se branila činjenicom da apelantkinja nije dokazala tužbeni zahtjev, podržavši u cijelosti stav Okružnog suda koji je uvažio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu.
28. U vezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27- 29, 14 oktobar 2008. godine). Štaviše, kako bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora postići određen nivo ozbiljnosti i učinjen na način koji bi nanio štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života, te imati određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi Delfi AS protiv Estonije (GC), broj 64569/09, st. 137, ECHR 2015). U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da su sporni navodi iz saopštenja za javnost dostigli „određen stepen težine“ za primjenu člana 8 Evropske konvencije.
29. Kada je u pitanju zaštita prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije, Evropski sud je u svojim brojnim odlukama zauzeo stav da se ishod prijave, u načelu, ne bi trebao razlikovati zavisno od toga da li je prijavu podnijelo lice koje je objavilo sporno izražavanje na osnovu člana 10 Evropske konvencije ili prema članu 8 Evropske konvencije od lica koje je bilo predmet spornog izražavanja, kao u konkretnom slučaju, jer ta prava zaslužuju jednako poštovanja (vidi Hachette Fulipacchi Associes (ICI PARIS) protiv Francuske, broj 12268/03, st. 41, 23. juli 2009. godine, i Timcius protiv Rumunije (dec.), broj 28999/03, st. 144, 12. oktobar 2010. godine). Shodno tome, granice procjene bi u načelu trebale bite iste u obje situacije. Isto tako Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio relevantna načela koja bi se trebala razmotriti u kontekstu uravnoteženja navedenih konkurentskih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012; i Axel Springer AG protiv Njemačke (GC), broj 39954/08, st. 90-95, 7. februar 2012. godine), pa je tako kao mjerodavne utvrdio sljedeće kriterijume: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je oštećeni poznat, predmet izvještaja o vijestima, prethodno ponašanje dotičnog lica, sadržaj, oblik i posljedica objavljivanja i gdje je to prikladno, okolnosti u kojima je informacija ili fotografija dobijena.
(a) Koliko je lice poznato i koja je tema izvještaja
30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka zauzeli stav da apelantkinja nije javna osoba. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u spornom saopštenju apelantkinja nije imenovana, već je pomenuta kao supruga ubijenog vlasnika „Džungle“ Drage Đurića koji nije javna ličnost, ali je mogao biti poznat na lokalitetu Teslića, pa je samim tim i apelantkinju na tom lokalitetu bilo moguće identifikovati preko supruga, te od strane poznanika, prijatelja i rodbine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud tokom postupka utvrdio da apelantkinja tokom postupka nije dokazala da su za sporno saopštenje saznala treća lica koja apelantkinju poznaju i koja su povjerovala u istinitost informacije s obzirom na to da je informacija prenesena „prema nepotvrđenim podacima“. S druge strane, saopštenje za javnost se odnosilo na tragičan događaj (ubistvo na javnom mjestu) u kojem je smrtno stradao apelantkinjin suprug, što je svakako tema koja je zaslužila pažnju javnosti.
(b) Sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja
31. U vezi s ovim kriterijumom, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu da je informacija data na osnovu nepotvrđenih podataka što je u tekstu jasno naznačeno čime je čitaocu data mogućnost da sumnja u istinitost informacije, kao i okolnost da su mediji vrlo brzo nakon spornog saopštenja objavili provjerenu informaciju o osumnjičenim za ubistvo apelantkinjinog supruga (dvije žene su, između ostalih, zaista osumnjičene za ubistvo). Štaviše, Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu i da apelantkinja nije dokazala da su upravo tužene kontrolisale sadržaj spornog izražavanja (da je supruga pucala u vlasnika „Džungle“), odnosno da je prvotužena autor te sporne informacije. Ustavni sud takođe zapaža da se Okružni sud nije ni bavio pravnom kvalifikacijom spornog izražavanja, odnosno nije ocijenio da li se radi o činjenici ili vrijednosnom sudu, već je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, posebno način na koji je informacija prenesena, njeno vremensko trajanje u medijskom prostoru i okolnost da apelantkinja nije dokazala da su treća lica koja je poznaju saznala za saopštenje ili da su povjerovala u istinitost saopštenja, zaključio da apelantkinja nije dokazala da joj je šteta nastala, niti u čemu se šteta ogleda.
32. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o saopštenju za javnost sa lica mjesta neposredno poslije tragičnog ubistva apelantkinjinog supruga i da je saopštenje obilovalo informacijama koje su do tada prikupljene, između ostalog, i o tome da je prema nepotvrđenim informacijama „supruga pucala u vlasnika Džungle“. Ustavni sud takođe zapaža da je saopštenje za javnost na portalu drugotužene objavljeno sa velikom dozom opreza, što je jasno naznačeno u samom tekstu, „prema još nepotvrđenim informacijama“ (Ustavni sud je izvršio uvid u sporni tekst), čime je čitaocima stavljeno na znanje da saopštenje nije zvanično i da se radi o nepotvrđenoj informaciji, te da su ubrzo uslijedile nove provjerene informacije o tragičnom događaju, koje su uključile i imena osumnjičenih za ubistvo apelantkinjinog supruga. Shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća da praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65).
(c) Način dobijanja informacija i vjerodostojnost
33. U vezi s ovim načelom, Ustavni sud ponovo ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o prvom saopštenju za javnost sa lica mjesta povodom tragičnog događaja koje je jasno sadržavalo navode da se ono zasniva na nepotvrđenim informacijama, pa je u takvim okolnostima bilo teško i očekivati da se sprovede detaljnija provjera iznesenih informacija. Prema ocjeni Ustavnog suda, navodi u saopštenju da se radi o nepotvrđenim podacima su za takvu vrstu saopštenja bili dovoljni za sumnju u istinitost sporne informacije.
34. Imajući u vidu sve gore navedeno i uvažavajući pravo na slobodu izražavanja medija, u smislu člana 10 Evropske konvencije, kao i apelantkinjinog prava na zaštitu prava na ugled, u smislu člana 8 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je Okružni sud odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u okolnostima konkretnog slučaja postigao balans između dva navedena konkurentska prava. Uz to, prema ocjeni Ustavnog suda, s obzirom na sve navedene okolnosti konkretnog slučaja, moguće negativne posljedice koje je apelantkinja mogla pretrpjeti nakon objavljivanja spornog saopštenja nisu mogle biti toliko ozbiljne da bi opravdale ograničenje prava na slobodu izražavanja garantovanog članom 10 Evropske konvencije.
35. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantkinja uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Apelantkinja ukazuje da je osporena presuda donesena kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
40. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud odlučujući o žalbi tuženih uvažio njihovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu, te u cijelosti odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev jer je zaključio da apelantkinja ničim nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, u smislu člana 123 ZPP, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanje i odlučeno. Uz to, apelantkinja i ne tvrdi da joj je tokom postupka bilo uskraćeno pravo da iznese svoje dokaze i argumente u pogledu dokazivanja osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, pa činjenica da se njen stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva ne podudara sa stavom Okružnog suda per se ne pokreće pitanje kršenje prava na pravično suđenje. Prema tome, sagledavajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog suda ne zapaža proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja na način kako to apelantkinja iznosi u apelaciji. Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, pri čemu iz obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna i na apelantkinjinu štetu.
41. U vezi s prigovorima kojim apelantkinja ukazuje na kršenje prava na pristup sudu zbog izmjene i dopune ZPP (izmijenjenom odredbom člana 237 stav (2) ZPP povećan je novčani cenzus za izjavljivanje revizije), Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da apelantkinja nije izjavila reviziju Vrhovnom sudu, niti je dobila odluku tog suda o eventualnom odbacivanju revizije kako bi ovaj prigovor bio relevantan i podoban za ispitivanje Ustavnog suda. Dakle, prigovori o kršenju prava na pristup sudu bez pokušaja da se revizija uopšte izjavi i ishodi odluka revizionog suda su ostali bez osnova i na nivou pravnih pretpostavki.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
43. Ustavni sud takođe podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao apelaciju broj AP 5411/15 koju je podnijela apelantkinja u kontekstu zaštite prava na ugled i prava na pravično suđenje povodom istog tragičnog događaja o kojem je na portalu www.novosti.rs objavljeno više članaka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5411/13 od 13. marta 2018. godine tačke od 29 do 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud u citiranoj odluci nije utvrdio kršenje navedenih prava.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantkinjinog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer je Okružni sud odbijanjem tužbenog zahtjeva u balansiranju između apelantkinjinog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije u okolnostima konkretnog slučaja postigao razumnu ravnotežu između navedenih konkurentskih prava.
45. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud uvažavajući žalbu tuženih utvrdio da apelantkinja ponuđenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, za što je dato dovoljno jasno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim, pri čemu nema ni kršenja prava na pristup sudu u situaciji kada apelantkinja nije ni pokušala da izjavi reviziju Vrhovnom sudu i na taj način ishodi odluku tog suda koja bi bila podobna za eventualno ispitivanje u smislu tog prigovora.
46. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman