Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-542/16 (S. J.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-542/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 542/16, rješavajući apelaciju Slavke Jukić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Slavke Jukić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 K 025953 15 Kž 2 od 2. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 K 025953 15 K 2 od 26. studenog 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavka Jukić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, koju zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnijela je 4. veljače 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 K 025953 15 Kž2 od 2. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 K 025953 15 K2 od 26. studenog 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva u Livnu (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 26. veljače 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 29. veljače do 14. ožujka 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 025953 13 K od 22. travnja 2014. godine apelantica je oslobođena optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinila kazneno djelo nesavjestan rad u službi iz članka 387. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 K 025953 14 Kž od 7. listopada 2014. godine uvažena je žalba Tužiteljstva, prvostupanjska presuda Općinskog suda je ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak i odluku. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nejasno kako nije ostvaren objektivni element kaznenog djela, imajući u vidu da apelantica namjenski novac nije uplatila Franjevačkom muzeju i Galeriji „Gorica“ Livno, koji je morala uplatiti. Ovdje se radi o namjenskom novcu za koji su doneseni ne samo odluka Vlade FBiH i nalog ministarstva nego je podzakonskim aktima propisano kako se raspoređuje novac, pa je apelantica, kao odgovorna osoba, morala raspodijeliti novac kako je naloženo. Ovdje su oštećena i ministarstva, a u krajnjem slučaju i Turistička zajednica Kantona 10 (u daljnjem tekstu: Turistička zajednica) i Franjevački muzej i Galerija „Gorica“ Livno, jer ako je proveden građanski spor, onda je Turistička zajednica oštećena ne za navedeni iznos nego i za pripadajuću kamatu.

7. Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 025953 14 K od 26. studenog 2014. godine apelantica je proglašena krivom da je radnjama opisanim u izreci presude počinila kazneno djelo nesavjestan rad u službi iz članka 387. stavak 2. KZFBiH. Za počinjenje navedenog kaznenog djela Općinski sud je apelantici izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Također, navedenom presudom apelantica je na temelju članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) obvezana da oštećenom Federalnom ministarstvu kulture i sporta Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) nadoknadi imovinskopravni zahtjev u visini od 32.006,33 KM.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da je nesporno da je apelantica u kritično vrijeme imala svojstvo odgovorne osobe, obavljajući poslove direktorice u Turističkoj zajednici. Općinski sud je, dalje, naveo da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine 10. lipnja 2010. godine donijela Odluku o usvajanju programa raspodjele sredstava za očuvanje, konzerviranje i obnavljanje kulturno-povijesnih naslijeđa, očuvanja, zaštitu i obnavljanje prirodnog naslijeđa i unapređenje i razvoj turizma ostvarenih od članarina u turističkim zajednicama i boravišnim pristojbama za period od 1. siječnja do 31. prosinca 2009. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade FBiH) u kojoj je, u točki 10, navedeno da će Turistička zajednica uplatiti novčana sredstva u iznosu od 32.006,33 KM na ime završetka Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno. Pored toga, člankom 16. Uredbe o članarinama u turističkim zajednicama (u daljnjem tekstu: Uredba o članarinama) i člankom 11. Uredbe o boravišnoj pristojbi regulirano je da su turističke zajednice kantona dužne ostvarena sredstva od članarina i boravišnih pristojbi rasporediti tako da 25% sredstava pripada za očuvanje, konzerviranje i obnavljanje kulturno-povijesnog naslijeđa, a prema ranijim uredbama, namjenska sredstva izdvajala su se po stopi od 20%. Na temelju Odluke Vlade FBiH, Federalno ministarstvo je 23. lipnja 2010. godine naložilo Turističkoj zajednici da izvrši uplatu novčanih sredstava u iznosu od 32.006,33 KM za realizaciju projekta Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno. Nadalje, saslušani svjedoci, i to J.G., Z.Č. i V.D., potvrdili su da je Turistička zajednica trebala dodijeliti novčana sredstva u iznosu od 32.006,33 KM za realizaciju programa Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno, ali da navedeni iznos nije uplaćen. Također, iz izvješća Financijske policije od 30. siječnja 2013. godine proizlazi da navedeni novčani iznos nije uplaćen, a u odnosu na tu okolnost, i vještak financijske struke K.P. je u svom nalazu i mišljenju i na glavnoj raspravi navela da Turistička zajednica po Odluci Vlade FBiH nije izvršila uplatu, a koju obvezu je bila dužna izvršiti u roku od 15 dana od dana prijema naloga za plaćanje, niti je evidentirala obvezu sukladno uredbama o članarinama i boravišnim pristojbama. U svezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da nesumnjivo proizlazi zaključak da je ostvaren subjektivni element na apelantičinoj strani obzirom da je zaprimila nalog Federalnog ministarstva, da je znala za navedene uredbe, a i sama je na redovitoj sjednici Skupštine Turističke zajednice od 28. svibnja 2010. godine navela da nisu izdvojena sredstva za zaštitu spomenika, navodeći da izdvajanjem sredstava Turističkoj zajednici ne ostaju novčana sredstva ni za osnovne potrebe rada. Prema izvješću Financijske policije, kao i prema izvješću Nadzornog odbora Turističke zajednice od 5. svibnja 2010. godine, utvrđeno je da su novčana sredstva za period od 1. siječnja 2009. godine pa do 31. prosinca 2009. godine trošena nenamjenski. Stoga, Općinski sud je zaključio da apelantičino postupanje predstavlja svjesno kršenje navedenih odredaba i da su ostvareni elementi kaznenog djela koje joj se stavlja na teret.

9. U odnosu na promjenu oštećenog u činjeničnom opisu djela i odluku o imovinskopravnom zahtjevu, Općinski sud je naveo da je, postupajući po rješenju Kantonalnog suda, izmijenio činjenični dio optužnice na način da je umjesto Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno naveo da je oštećeno Federalno ministarstvo. Naime, predstavnik Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno J.G. izjasnio se da nije oštećen, jer oni nisu bili implementatori projekta a, s druge strane, Z.Č., predstavnik Federalnog ministarstva, izjasnio se da je ovo ministarstvo oštećeno, jer su bili dužni postupati sukladno Odluci Vlade FBiH i bitno im je da se uplati iznos određen nalogom. Pošto se radi o namjenskom novcu za koji je donesena Odluka Vlade FBiH i nalog Federalnog ministarstva, te pošto je podzakonskim aktima propisano kako se raspoređuje novac, apelantica je, na temelju članka 212. stavak 3. ZKPFBiH obvezna da oštećenom Federalnom ministarstvu nadoknadi imovinskopravni zahtjev u visini od 32.006,33 KM.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 K 025953 15 Kž2 od 2. prosinca 2015. godine apelantičina žalba je odbijena kao neutemeljena a djelomično je usvojena žalba Tužiteljstva i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelantica osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz pravorijeka i obrazloženja prvostupanjske presude jasno i nedvojbeno proizlazi da je apelantica postupila suprotno točki 10. Odluke Vlade FBiH, članku 16. Uredbe o članarinama i članku 11. Uredbe o boravišnoj pristojbi, kao i da je postupila suprotno članku 51. točka 5. i članku 53. Statuta Turističke zajednice, kojim je kao direktorica bila odgovorna za zakonitost rada. Naime, Odlukom Vlade FBiH dodijeljena su sredstva Franjevačkom muzeju i Galeriji „Gorica“ Livno u iznosu od 32.006,33 KM i apelantica im je morala proslijediti naznačena sredstva, jer su to namjenska sredstva. Također, prvostupanjski sud pravilno je postupio kada nije utvrđivao jesu li sredstva mogla biti proslijeđena obzirom na obveze Turističke zajednice, odnosno da su ta sredstva, sukladno Odluci Vlade FBiH, putem Turističke zajednice, morala biti proslijeđena Franjevačkom muzeju i Galeriji „Gorica“ Livno, zbog čega nepostupanjem po ovoj odluci i zadržavanjem namjenskih sredstava nastupa šteta za drugoga.

12. U svezi sa apelantičinim žalbenim navodima kojima je osporavala odluku o imovinskopravnom zahtjevu, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen prigovor da prvostupanjski sud ne razlikuje pojam štete obzirom da je u pravorijeku i obrazloženju navedeno zbog čega prvostupanjski sud smatra da je šteta nastupila i u kojem iznosu. Pored toga, neutemeljen je prigovor iznesen u žalbi da oštećeni može biti samo pravna osoba, jer iz bića kaznenog djela nesavjestan rad u službi proizlazi da šteta može nastupiti svakoj osobi bilo fizičkoj, bilo pravnoj, bilo organima uprave, jer je bitna povreda prava drugoga ili imovinska šteta druge osobe. U svezi sa apelantičinim navodima da je sud prekoračio optužnicu, jer je umjesto oštećenog Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno naveo da je oštećeno Federalno ministarstvo, Kantonalni sud je naveo da je sud prvog stupnja samo utvrdio tko je stvarni oštećenik zbog čega se ne može raditi o prekoračenju optužbe.

13. U pogledu apelantičinih navoda da je Ustavni sud FBiH donio odluku kojom je utvrdio da Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH nije suglasan Ustavu FBiH i da, sukladno tome, redoviti sudovi nisu mogli svoje odluke utemeljiti na Odluci Vlade Federacije i uredbama, Kantonalni sud je ukazao da je Ustavni sud FBiH donio presudu 3. srpnja 2014. godine, a apelantica je tijekom 2009. počinila djelo koje joj se stavlja na teret. Također, Kantonalni sud je naveo da čak i da je apelantica postupila kasnije, neutemeljen je prigovor njezinog branitelja, jer presudom Ustavnog suda FBiH nije poništen Zakon o turističkim zajednicama, niti su poništene posljedice koje je taj zakon proizveo, naprotiv, presudom Ustavnog suda FBiH naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od šest mjeseci uredi materiju koja je regulirana osporenim zakonom, zbog čega je neutemeljen stav apelantičinog branitelja da sud prvog stupnja nije mogao utemeljiti presudu na Odluci Vlade FBiH i uredbama koje su donesene na temelju osporenog zakona. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. Apelantica tvrdi da je Općinski sud vršio nedozvoljene izmjene optužnice u pogledu oštećenog što je isticala u žalbi, ali je drugostupanjski sud tu bitnu povredu sagledavao samo kroz aspekt obilježja djela da je drugom nanesena šteta, a ne sa aspekta bitne povrede postupka. Također, apelantica smatra da tijekom postupka i u žalbi Tužiteljstvo nije utvrdilo visinu ostvarenih prihoda da bi se moglo zaključiti da je obveza Turističke zajednice da izvrši raspodjelu prikupljenih sredstava, i to 25% za očuvanje spomenika i kulturno-povijesnog naslijeđa. Apelantica dalje navodi da je paušalna i proizvoljna odluka redovitih sudova povodom prigovora da je Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH proglašen neustavnim, kao i da su neustavne odredbe čl. 15. i 16. Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave kojim se organizira federalno ministarstvo, a koje je Kantonalni sud naveo kao oštećenog. Zbog toga, apelantica smatra da se u konkretnom slučaju nisu ostvarila obilježja kaznenog djela za koje je apelantica osuđena, jer je odluku donijelo ministarstvo koje nije organizirano i osnovano na zakonu dok je Vlada FBiH donijela uredbu na temelju zakona koji je ukinut, a u tom kontekstu apelantica tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon u smislu primjene blažeg zakona. Najzad, apelantica smatra da su joj redoviti sudovi povrijedili pravo da se ne može suditi, niti ponovno kazniti u kaznenom postupku zbog kaznenog djela za koje joj je već izrečena kaznenopravna sankcija, jer je Tužiteljstvo namjerno podnijelo dvije optužnice zanemarujući da je Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 012590 10 K od 10. lipnja 2010. godine odgovarala i osuđena za isto djelo.

II.Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da je u osporenoj odluci naveo razloge kojima se rukovodio kada je apelantičinu žalbu odbio, a djelomično uvažio žalbu Tužiteljstva i prvostupanjsku presudu preinačio u dijelu odluke o kazni i apelanticu osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca.

16. Općinski sud je istakao da su neutemeljeni apelantičini prigovori da joj se sudilo za kazneno djelo za koje joj je već izrečena kaznenopravna sankcija obzirom na to da uvidom u predmet koji se navodi u apelaciji jasno proizlazi da je apelantica osuđena za kazneno djelo nesavjestan rad u službi koje je počinila u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2005. godine i u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2006. godine u kojemu je oštećena Stara škola u Livnu. Također, Općinski sud je naveo da je u pogledu izmjene optužnice na temelju izvedenih dokaza za to dao valjane razloge i to obrazložio, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

17. Tužiteljstvo je navelo da je netočan navod podnositeljice apelacije da joj je suđeno dva puta za isto kazneno djelo, jer je apelantica u ranijem kaznenom postupku optužena za dvije radnje počinjene u vremenskom periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2005. godine i u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2006. godine iz čega proizlazi da apelantica nije odgovarala i osuđena za isto kazneno djelo. Također, Tužiteljstvo je istaklo da je Općinski sud, postupajući po rješenju Kantonalnog suda, izmijenio činjenični dio optužnice na način da je prema provedenom dokaznom postupku, umjesto Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno, naveo da je oštećeno Federalno ministarstvo obzirom da se predstavnik Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno izjasnio da oni nisu oštećeni, jer nisu bili implementatori projekta, a predstavnik oštećenog Federalnog ministarstva se izjasnio da je ministarstvo oštećeno. Pošto je Tužiteljstvo na temelju materijalnih dokaza vještačenja vještaka financijske struke i svjedoka dokazalo da je apelantica počinila kazneno djelo koje joj je stavljeno na teret optužnicom, a što je potvrđeno osuđujućim presudama kako Općinskog suda, tako i Kantonalnog suda, Tužiteljstvo smatra da su apelantičini navodi netočni i neargumentirani.

V.Relevantni propisi

18. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5.

Vremensko važenje Kaznenog zakona (1) Prema učinitelju kaznenog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja kaznenog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja kaznenog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Članak 387.

Nesavjestan rad u službi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja povredom zakona, drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora, očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 1.000,00 KM kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora od tri godine.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovog članka teško povrijeđeno pravo drugog ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 10.000,00 KM učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

19. Odluka o usvajanju programa raspodjele sredstava za očuvanje, konzerviranje i obnavljanje kulturno-povijesnog naslijeđa, očuvanje, zaštitu i obnavljanje prirodnog naslijeđa i unapređenje i razvoj turizma ostvarenih od članarina u turističkim zajednicama i boravišnim pristojbama za period 1.1-31.12.2009. godine („Službene novine FBiH“ broj 36/10) u relevantnom dijelu glasi:

I Usvaja se program raspodjele sredstava za očuvanje, konzerviranje i obnavljanje kulturno-historijskog naslijeđa, očuvanje, zaštitu i obnavljanje prirodnog naslijeđa i unapređenje i razvoj turizma, ostvarenih od članarina u turističkim zajednicama i boravišnim pristojbama za period 01.01- 31.12.2009. godine, kako slijedi:

Red .

broj Naziv turističke zajednice Naziv programa Korisnik Iznos u KM (…) 10 Turistička zajednica Kantona Završetak Franjevačkog muzeja i Galerije „Gorica“ Livno Franjevački muzej i Galerija „Gorica“ Livno 32.006,33 II Sredstva iz točke I ove odluke izdvojit će se iz prihoda turističkih zajednica u Federaciji Bosne i Hercegovine, ostvarenih na temelju odredbi članka 16.

Uredbe o članarinama u turističkim zajednicama ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/09) i članka 11. Uredbe o boravišnoj taksi ("Službene novine Federacije BiH", broj 18/09), u periodu od 01.01. do 31.12.2009. godine.

III Turističke zajednice su obvezne da sredstva za realizaciju navedenih projekata uplate korisnicima u roku od 15 dana od dana prijema naloga za plaćanje.

20. Uredba o članarinama u turističkim zajednicama („Službene novine Federacije BiH“ broj 18/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16. st. (1) i (2) Turistička zajednica Federacije Bosne i Hercegovine i turističke zajednice kantona su dužne ostvarena sredstva od članarine turističkim zajednicama rasporediti na sljedeći način:

1. 35% za unaprjeđenje turizma;

2. 25% namjenski za očuvanje, konzerviranje i obnavljanje kulturno-povijesnog naslijeđa, i namjenski za očuvanje, zaštitu i obnavljanje prirodnog naslijeđa, Sredstva iz stavka l. točka 2. ovog članka rasporedit će se na temelju programa i odluke koju donosi Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a na zajednički prijedlog Federalnog ministarstva kulture i sporta i Federalnog ministarstva okoliša i turizma.

21. Uredba o boravišnoj pristojbi („Službene novine Federacije BiH“ broj 18/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 11. st. (1) i (2) Turistička zajednica Federacije Bosne i Hercegovine i turističke zajednice kantona su dužne ostvarena sredstva od boravišne pristojbe rasporediti na sljedeći način:

1. 35 % za promociju turizma, 2. 25 % namjenski za očuvanje, konzerviranje i obnavljanje kulturno-povijesnog naslijeđa, i namjenski za očuvanje, zaštitu i obnavljanje prirodnog naslijeđa.

Sredstva iz stavka 1. točka 2. ovog članka rasporedit će se na temelju programa i odluke koju donosi Vlada Federacije, a na zajednički prijedlog Federalnog ministarstva kulture i sporta i Federalnog ministarstva okoliša i turizma.

22. Zakon o kaznenom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 212. stavak (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženika oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci kaznenog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelomično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Članak 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 312. stavak 1) točka j) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

j) ako je optužba prekoračena,

23. Presuda Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U 34/13 od 3. srpnja 2014. godine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 61/14 od 30. srpnja 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:

1. Utvrđuje se da Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 19/96 i 28/03), nije suglasan Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine.

2. Sukladno članku IV.C.12.b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine određuje prijelaznu mjeru kojom se daje mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ zakonom uredi materiju koja je regulirana osporenim Zakonom, do kada se isti može primjenjivati.

VI.Dopustivost

24. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelantica je apelacijom osporila Presudu Kantonalnog suda broj 68 0 K 025953 15 Kž 2 od 2. prosinca 2015. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelantica primila 21. prosinca 2015. godine, a da je podnijela apelaciju 4. veljače 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava iz čl. 2. i 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.

30. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelantice u svezi sa izvršenjem kaznenog djela nesavjestan rad u službi, te je nesporno da apelantica u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

32. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu kada je izmijenio optužnicu u pogledu oštećenog, a drugostupanjski sud nije dao odgovor na žalbeni navod da je došlo do prekoračenja optužbe, pri čemu apelantica ne problematizira je li šteta nastala i kome je nastala. Nadalje, apelantica smatra da tijekom postupka nije utvrđena visina ostvarenih prihoda Turističke zajednice da bi se moglo zaključiti da je postojala obveza da izvrši prikupljenu raspodjelu sredstava, i to 25% za očuvanje spomenika i kulturno-povijesnog naslijeđa, kao i da je paušalna i proizvoljna odluka redovitih sudova povodom prigovora da je Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH na temelju kojega su donesene sporne odluke proglašen neustavnim.

33. Razmatrajući apelantičine navode da su redoviti sudovi nezakonito izmijenili optužnicu u pogledu oštećenog, Ustavni sud zapaža da je apelantica isti prigovor isticala u žalbi Kantonalnom sudu koji je razmotrio navedeni prigovor dajući pri tome jasno i logično obrazloženje u kojemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, u svezi sa apelantičinim prigovorima kojima se u suštini ukazuje na povredu objektivnog identiteta između optužbe i presude, Ustavni sud ukazuje da, prema kaznenopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo kaznenog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju kazneno djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu kaznenog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže kazneno djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Ustavni sud na temelju stanja u spisu primjećuje da je u konkretnom slučaju apelantica optužena da je počinila kazneno djelo nesavjestan rad u službi iz članka 387. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. KZFBiH kojim su, kako je postojala osnovana sumnja, oštećeni Franjevački muzej i Galerija „Gorica“ Livno, a da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, sukladno ranijim uputama Kantonalnog suda, izmijenio osobu koja je oštećena, odnosno utvrdio da je oštećeno Federalno ministarstvo čiji se predstavnik o tome izjasnio. Odlučujući o apelantičinim navodima kojima je osporavala izmjenu činjeničnog opisa djela u pogledu oštećenog, Kantonalni sud je u obrazloženju presude zaključio da je prvostupanjski sud samo utvrdio tko je stvarni oštećenik i da se zbog toga ne može govoriti o prekoračenju optužbe. Stoga, imajući u vidu da su redoviti sudovi izmjenom optužnice u pogledu oštećenog izvršili potpunije i preciznije određenje predmetnog kaznenog djela sukladno rezultatima izvedenih dokaza, pri čemu apelantici nije stavljeno na teret teže kazneno djelo, i da su za to dali jasno i logično obrazloženje, Ustavni sud smatra da time nije narušen objektivni identitet optužnice i presude na način koji bi mogao dovesti u pitanje apelantičino pravo na pravično suđenje zbog čega Ustavni sud smatra da su ti apelantičini navodi neutemeljeni.

34. U svezi sa apelantičinim navodima kojima ukazuje na proizvoljno utvrđivanje činjenica i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li osporene odluke redovitih sudova zasnovane na proizvoljnom utvrđivanju činjenica i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći u svezu navedene stavove s konkretnim predmetom i apelantičinim navodima kojima ukazuje da tijekom postupka nije utvrđena visina ostvarenih prihoda Turističke zajednice da bi se moglo zaključiti da je postojala obveza da izvrši raspodjelu prikupljenih sredstava, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi u osporenim odlukama na jasan i precizan način opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu sa zakonskim odredbama i izvođenje zaključka da je apelantica počinila kazneno djelo za koje je proglašena krivom. Naime, Općinski sud je u prvostupanjskoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice je li apelantica povredom zakona, drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora očito nesavjesno postupila u vršenju dužnosti pri čemu je drugome nastupila imovinska šteta detaljno analizirao sadržaj Odluke Vlade FBiH i uredbi o boravišnoj pristojbi i članarinama, sukladno kojima je apelantica bila dužna postupiti, ocijenio ih sa aspekta sadržaja i doveo u svezu sa iskazima svjedoka i vještaka financijske struke iz kojih proizlazi da apelantica nije izvršila uplatu označenih sredstava. Dalje, proizlazi da su apelantičini navodi bili predmetom dodatne analize Kantonalnog suda, koji je prihvatio zaključke prvostupanjskog suda, te istakao da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, u svezi sa apelantičinim prigovorom da prvostupanjski sud nije utvrdio da li su sredstva koja su uplaćena Turističkoj zajednici mogla biti proslijeđena obzirom na obveze Turističke zajednice, Kantonalni sud ukazao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije utvrđivao tu činjenicu obzirom da su namjenska sredstva, sukladno Odluci Vlade FBiH, morala biti proslijeđena Franjevačkom muzeju i Galeriji „Gorica“ Livno, uslijed čega je nepostupanjem po toj odluci i zadržavanjem namjenskih sredstava nastupila šteta za drugoga. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantičinu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantičinim navodima o proizvoljnom utvrđivanju činjeničnog stanja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

37. U pogledu apelantičinih navoda kojima ukazuje da je paušalna i proizvoljna odluka redovitih sudova povodom prigovora da je Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH na temelju kojega su donesene uredbe i Odluka Vlade FBiH proglašen neustavnim, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH u Presudi broj U 34/13 od 3. srpnja 2014. godine utvrdio da Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 19/96 i 28/03) nije suglasan Ustavu FBiH, ali je tom presudom kao prijelazno rješenje eksplicitno (stav 2. izreke navedene presude) ostavio mogućnost Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja ove presude u „Službenim novinama Federacije BiH“ zakonom uredi materiju koja je regulirana osporenim zakonom, do kada se taj zakon može primjenjivati. Stoga, imajući u vidu da je predmetno kazneno djelo apelantica počinila tijekom 2009. godine, a da je Zakon o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH prestao važiti tijekom 2015. godine, Ustavni sud smatra da se ne može smatrati proizvoljnim stav redovitih sudova koji su utvrdili da apelantica nije postupila sukladno Odluci Vlade FBiH i uredbama o boravišnoj pristojbi i članarinama, koje su donesene na temelju tada važećeg Zakona o turističkim zajednicama i promicanju turizma u FBiH. Prema tome, imajući u vidu navedeno, kao i obrazloženja osporenih odluka u kojima su izneseni slični zaključci do kojih je došao i Ustavni sud u ovoj odluci u svezi s navedenom presudom Ustavnog suda FBiH, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. S druge strane, u odnosu na apelantičine tvrdnje da je povrijeđen kazneni zakon u smislu primjene blažeg zakona (primjena blanketnih propisa), Ustavni sud zapaža da apelantica te tvrdnje nije isticala u žalbi protiv prvostupanjske presude, zbog čega ti navodi ne mogu biti predmetom razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

39. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na žalbu u kaznenim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, a koje navode apelantica nije posebno obrazlagala. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju navedenog prava, također, neutemeljeni.

40. U svezi sa apelantičinim tvrdnjama da joj je povrijeđeno pravo iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju i da su redoviti sudovi zanemarili da je Presudom Općinskog suda broj 68 0 K 012590 10 K od 10. lipnja 2010. godine odgovarala i osuđena za isto djelo, Ustavni sud na temelju stanja u spisu zapaža da apelantica navedene razloge nije isticala tijekom postupka pred redovitim sudovima zbog čega ti navodi ne mogu biti predmetom razmatranja pred Ustavnim sudom. Uostalom, iz odgovora na apelaciju Općinskog suda i Tužiteljstva proizlazi da je ranije kazneno djelo nesavjestan rad u službi apelantica počinila u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2005. godine i u periodu od 1. siječnja do 31. prosinca 2006. godine i da je oštećena bila Stara škola u Livnu.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene procesnog i materijalnog prava.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantičino pravo na žalbu u krivičnim stvarima iz članka 2. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u situaciji kada apelantica kršenje tog prava temelji na navodima o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantičinog prava u tom pogledu.

43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman