Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5086/17 (S. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5086/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5086/17, rješavajući apelaciju Senada Kuduzovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senad Kuduzović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 040004 17 Gž od 8. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Senad Kuduzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ostrožca, podnio je 4. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 040004 17 Gž od 8. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je apelant u određenom periodu smetao tužitelja (S. K.) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu određenih nekretnina (bliže opisanih u izreci prvostepene odluke) na način bliže opisan u izreci prvostepene odluke, pa je naloženo apelantu da uspostavi ranije stanje i zabranjeno mu je svako daljnje isto ili slično smetanje posjeda tužitelja.
2. U obrazloženju prvostepenog rješenja, između ostalog, prvostepeni sud je naveo da je utvrđeno da je predmetna nekretnina evidentirana u katastru kao javno dobro putevi, ali da je stanovište suda da je u postupku utvrđeno da je javni put faktički izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog dobra pa da se može pružiti posjedovna zaštita u parnici radi smetanja posjeda. Naime, da je geodetskim vještačenjem utvrđeno da u spornom dijelu put uopće nije vidljiv na terenu i sporni dio predstavlja dvorište tužitelja, a dalje postoji „obala" visine 4 m ispod koje je vidljiva pješačka staza koja je obrasla i ide između drveća. Prvostepeni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da javni put, kakav je evidentiran u katastru, ne postoji na terenu. Zatim, da su svjedoci, koji su službeno izlazili na lice mjesta policajac I. S. i urbanističko građevinski inspektor S. G., u svom iskazu potvrdili da na terenu nije vidljiv put koji je evidentiran u katastru, te da je sam apelant naveo da kad prolazi ne zna da li je „korak jedan lijevo-desno„ izvan puta. Stoga, prvostepeni sud je prihvatio i iskaz tužitelja da je postojao put kao nogostup kojim su prolazili mještani do bunara, ali da je 1978. godine u selo uveden vodovod i da se od tada mještani ne služe putem. Pored toga, da apelant nije dokazao svoju tvrdnju da se tim putem i dalje koriste mještani, niti je predložio dokaze na tu okolnost (npr. svjedočenje mještana) dok je na osnovu iskaza navedenih svjedoka utvrđeno da put nije vidljiv na terenu što sve ukazuje da je put faktički izgubio svojstvo javnog dobra. Prvostepeni sud je istakao da apelant u suštini i ne osporava faktički posjed tužitelja već se isključivo poziva na činjenicu da se radi o javnom putu evidentiranom u katastru i kojim on i mještani i dalje prolaze što u konkretnom postupku apelant nije dokazao.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužitelj vlasnik i posjednik određene nekretnine, na kojoj nekretnini ima izgrađenu i porodičnu kuću, da tužitelj do svoje kuće dolazi preko predmetne nekretnine upisana kao posjed društvena svojina javno dobro putevi sa dijelom 1/1. Nadalje, da je u određenom periodu apelant na jednom dijelu predmetne nekretnine izvršio struganje nasutog materijala, kojeg je tužitelj nasuo kao svoje dvorište, a na drugom dijelu vršio iskopavanje zemljišta i formiranje stepenica, što predstavlja strminu tužiteljevog dvorišta i onemogućuje ulazak autom u garažu tužitelja. Zatim, da je prvostepeni sud polazeći od navedenog činjeničnog utvrđenja, koje u žalbi istaknutim navodima nije dovedeno u sumnju, pravilno zaključio da je tužitelj bio u posjedu predmetnih nekretnina kada je apelant izvršio na navedenoj nekretnini struganje nasutog materijala i vršio iskopavanje zemljišta i formiranje stepenica, pa da je pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 327. i 331 Zakona o stvarnim pravima, kada je usvojio tužbeni zahtjev za pružanje posjedovne zaštite. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je javni put faktički izgubio svojstvo, značaj i svrhu javnog dobra, što sve proizlazi iz izvedenih dokaza, pa da se može pružiti posjedovna zaštita u parnici radi smetanja posjeda. Takođe, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je tužba blagovremeno podnesena polazeći od činjenice da je smetanje učinjeno od 25. do 29. aprila 2016. godine, a da je tužba podnijeta 4. maja 2016. godine, te da je pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe člana 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, kada je odbio prigovor neblagovremenosti tužbe, pa da apelantovi žalbeni navodi kojima se upućuje na neblagovremenost tužbe nemaju osnova.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi da je u konkretnom postupku dokazao da spor oko načina korištenja predmetnog puta traje više godina, pa da se ne može tvrditi da bilo ko od parničnih stranaka ima miran posjed predmetnog puta, te da tužitelj nije podnio tužbu u zakonskom roku od 30 dana nakon prvog smetanja posjeda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman