Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4600/16 (D. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4600/16

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 4600/16, rješavajući apelaciju Damira Grebovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Damir Grebović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Damiru Greboviću isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Grebovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 4600/16

1. Damir Grebović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 32 0 Rs 158604 17 Rev, kao i protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine.

AP 1628/17

2. Damir Grebović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 28. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, te protiv navedene presude Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine i protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 158604 17 Rev od 9. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 4600/16 i AP 1628/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 4600/16.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 30. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

5. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 6. februara 2017. godine, Kantonalni sud 8. februara 2017. godine, a Općinski sud 10. februara 2017. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je putem punomoćnika 28. februara 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate jubilarne nagrade, v. s. 1.038,45 KM. U tužbi je apelant naveo da je zaposlen u MUP-u Tuzlanskog kantona, PU Tuzla, PS Zapad, na neodređeno vrijeme od 21. decembra 1992. godine, te da je nakon navršenih 20 godina neprekidnog radnog staža ostvario pravo na jubilarnu nagradu, koja je propisana Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ broj 6/06). Navodi da je poslodavcu 7. decembra 2012. godine podnio zahtjev za isplatu jubilarne nagrade, ali da poslodavac do podnošenja tužbe nije donio odluku o podnesenom zahtjevu. Apelant se kao tužilac u tužbi poziva i na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, kao i sudsku praksu detaljno navedenu u tužbi.

8. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio kao predmet broj 32 0 Rs 158604 13 Rs. Općinski sud je pripremno ročište održao 11. jula 2013. godine, a ročište za glavnu raspravu 14. augusta 2013. godine, kada je glavna rasprava i zaključena. Iz stanja spisa proizlazi da je u predmetnom postupku Općinski sud Presudom broj 32 0 Rs 158604 13 Rs od 11. septembra 2013. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da apelantu na ime jubilarne naknade isplati iznos od 1.038,45 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 21. decembra 2012. godine pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 956,00 KM, sve u roku od 15 dana od prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

9. Tuženi je protiv navedene presude Općinskog suda 23. septembra 2013. godine podnio žalbu i predmet je 5. decembra 2013. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.

10. Kantonalni sud je, odlučujući u drugom stepenu, donio Presudu broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Apelantu je odbijen i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelantu pripada pravo na isplatu jubilarne nagrade kao policijskom službeniku sa činom stariji policajac, po odredbi člana 94. stav 1. tačka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona. Kantonalni sud je, međutim, istakao da je navedenim odredbama utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu, ali ne i njena visina, te da se visina jubilarne nagrade apelantu može utvrditi samo primjenom člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), kojim je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to, između ostalog, za navršenih 20 godina u visini od 1,25% prosječne mjesečne plaće, a da osnovicu za utvrđivanje visine jubilarne nagrade predstavlja prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je tuženi tokom postupka dokazao da je u godini koja je prethodila godini u kojoj je apelant stekao potrebni radni staž za isplatu jubilarne nagrade poslovao sa deficitom, te nije bio u obavezi da apelantu isplati naknadu na ime jubilarne nagrade, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant je drugostepenu presudu zaprimio 31. oktobra 2016. godine.

11. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant protiv navedene drugostepene presude 28. novembra 2016. godine izjavio reviziju i predmet je 7. februara 2017. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje. Odlučujući u revizionom postupku, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 32 0 Rs 158604 17 Rev od 9. marta 2017. godine, kojim je reviziju odbacio kao nedopuštenu jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. stav 2. i stav 3. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom na to da je vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude 1.038,45 KM, to imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. U obrazloženju rješenja se navodi i to da izuzetna dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

12. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan tri godine i osam mjeseci nakon podnošenja tužbe.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg apelant i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da je proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona Kantonalni sud apelantu pričinio šteta, kao i Vrhovni sud odbacivanjem njegove revizije. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.200,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe i revizije, kao i troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.

b) Odgovori na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke.

15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo tok predmetnog postupka koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da je osporena odluka zakonita i pravilna. Kao opravdanje za dužinu trajanja predmetnog postupka Kantonalni sud ističe da na građanskom referatu ima velik broj predmeta koji se rješavaju prema starosti inicijalnog akta, tj. prema Planu rješavanja starih predmeta. Kantonalni sud navodi da nije povrijedio prava na koja se apelant u apelaciji poziva, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da je predmetni postupak pred tim sudom okončan i da sud u cijelosti ostaje pri navodima iz osporene odluke.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

18. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:

Član 31.

Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 158604 17 Rev od 9. marta 2017. godine i Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

22. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, koju je apelant zaprimio 31. oktobra 2016. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 4600/16 koju je podnio 8. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

23. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

24. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 3566/17 od 25. oktobra 2017. godine i Odluka o dopustivosti AP 3981/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

26. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka

28. U konkretnom slučaju, apelant predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je prije podnošenja apelacije broj AP 4600/16 okončan Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 158604 13 Rsž od 17. oktobra 2016. godine, koju je apelant zaprimio 31. oktobra 2016. godine. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 8. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana od dana prijema navedene drugostepene presude, koja je konačna u predmetnom postupku, što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

29. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati dio navoda kojima apelant ističe da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 28. februara 2013. godine kao dana podnošenja tužbe do 17. oktobra 2016. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao tri godine i osam mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.

35. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja, jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.

36. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski procesne radnje u predmetnom postupku preduzimao u razumnim rokovima, da je prvostepenu odluku donio sedam mjeseci nakon podnošenja tužbe, te da svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka.

37. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža veću pasivnost u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio približno tri godine nakon dostavljanja predmeta na postupanje, zanemarujući činjenicu da je u pitanju radni spor koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju.

38. Ustavni sud je u svojoj praksi zapazio da kada redovni sudovi i pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, kao što je to u odgovoru na apelaciju naveo i Kantonalni sud, ta opravdanja se, uglavnom, odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu prijema inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTVBiH, a za period od 1. januara 2016. godine do 31. marta 2016. godine“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 303/16 od 16. marta 2016. godine, tačka 15, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 24/16, dostupna i na www.ustavnisud.ba , ili Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba).

39. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, razmatrao u svojoj odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (i u drugim odlukama od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, jer svi oni imaju određene obaveze propisane zakonom u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa“.

40. Ustavni sud zapaža da efikasnost Općinskog suda ne može da nadoknadi propuste Kantonalnog suda koji je u preduzimanju procesnih radnji imao periode veće pasivnosti, što je u značajnijoj mjeri doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka koji je trajao tri godine i osam mjeseci, a po zakonu je hitne prirode.

41. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Kantonalni sud koji je u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge.

42. Budući da u predmetnom postupku postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 4101/15 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, st. 89˗98). Zbog istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima. b)Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. S tim u vezi, s obzirom na to da se u apelantovom predmetu radi o hitnom postupku, to apelantu treba da se isplati iznos od 900,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

45. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

46. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacije u iznosu od 900,00 KM. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, pa ti troškovi padaju na teret apelanata.

Ostali navodi

47. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak, koji je hitne prirode, trajao tri godine i osam mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda u trajanju od približno tri godine, a u odgovoru na apelaciju sud nije ponudio opravdane razloge za neblagovremeno postupanje u predmetu.

49. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4600/16 (D. G.) | Sudska praksa | Aktio