Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5131/17 (M. F.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5131/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5131/17, rješavajući apelaciju Mehmeda Fetića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmed Fetić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 18 0 Rs 006665 15 Rev od 14. septembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mehmed Fetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Otoke, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 006665 15 Rev od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u djelu u kojem je tražio, između ostalog, da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu u Jedinstvenom općinskom organu uprave Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: drugotužena), kao i rješenje Odbora Državne službe za žalbe F BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja drugotužene, te da se naloži drugotuženoj da apelanta vrati na određeni posao ili na drugo odgovarajuće radno mjesto VII - stepena stručne spreme.

2. U obrazloženju drugostepene odluke, drugostepeni sud je naveo da odredbom člana 32. tačka 3. b) Zakona o državnoj službi u F BiH, koji je bio na snazi u spornom periodu, propisano da ukoliko je ocjena probnog rada nezadovoljavajuća, rukovoditelj organa državne službe razrješava dužnosti državnog službenika koji time gubi svoj status bez primanja naknade zbog otpuštanja, te da državni službenik u skladu sa članom 70. istog zakona ima pravo uložiti žalbu Odboru za žalbe radi preispitivanja odluke. Nadalje, da imajući u vidu naprijed citiranu zakonsku odredbu, te polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda (u dijelu da je apelant primljen u radni odnos uz probni rad u periodu od šest mjeseci, počev od 9. oktobra 2008. godine, te da je istekom probnog rada od supervizora, odnosno osobe koja je određena da prati njegov rad, dobio nezadovoljavajuću ocjenu 8. aprila 2009. godine i da je načelnik općine potom donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu od 7. maja 2009. godine, zbog nezadovoljavajućeg probnog rada), drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Naime, da s obzirom na smisao i svrhu probnog rada, te isključivo ovlaštenje poslodavca da ocjenjuje probni rad, da zaključak prvostepenog suda da apelant iz sadržine konkursa nije bio upoznat sa poslovima i radnim zadacima za koje je primljen sami po sebi ne čine rješenje nezakonitim. Drugostepeni sud je istakao da je stav prvostepenog suda, da je apelant zadovoljio na probnom radu jer je probni rad istekao 8. aprila 2009. godine, a rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 7. maja 2009. godine uz pozivanje na član 7. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasi u FBiH, neprihvatljiv. Naime, da je navedenom odredbom propisano da ako rukovoditelj organa uprave ne donese rješenje o otpustu iz službe u roku od osam dana od dana kada je istekao probni rad, a službenik je nastavio sa radom smatra se da je zadovoljio na probnom radu. Nadalje, da je apelant probni rad započeo 9. oktobra 2008. godine, da je probni rad trajao šest mjeseci, da je istekao 8. aprila 2009. godine, a da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno 7. maja 2009. godine. Drugostepeni sud je naveo da kada bi se primijenio navedeni član 7. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasi u FBiH, da bi se imalo smatrati da je apelant na probnom radu zadovoljio, međutim da je tuženi tokom postupka dokazao da je na dan isteka probnog rada, apelant od strane supervizora, dakle kompetentne osobe koja je nadzirala njegov rad, ocjenjen nezadovoljavajućom ocjenom te se ne može smatrati da je apelant na probnom radu zadovoljio.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prema činjeničnom utvrđenju prvostepene presude, između ostalog, utvrđeno da je pomoćnik općinskog načelnika S. H. određena kao supervizor apelantu u periodu probnog rada, da je vršila ocjenu njegovog rada i da je 8. aprila 2009. godine probni rad apelanta ocijenjen kao nezadovoljavajući određenim aktom. Takođe, da je u aktu navedeno da apelant nije zadovoljio na probnom radu jer nije pokazao dovoljno znanja, stručnosti i zainteresiranosti za obavljanje poslova i zadataka radnog mjesta na koje je postavljen, da se od istog očekivalo da će više razumjeti problematiku privrede i doprinijeti razvoju iste obzirom da je došao iz sektora privrede, da ne poznaje funkcionisanje rada organa uprave i zakonsku proceduru, da mu je potrebno puno vremena za obavljanje konkretnih poslova, da nije pokazao samostalnost u radu, da mu se moralo po nekoliko puta objašnjavati svaki konkretni zadatak. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud s pravom izrazio pravno shvatanje da sud nema ovlaštenja preispitivati ocjenu probnog rada apelanta. Nadalje, da je odredba člana 32. tačka 3. b) Zakona o državnoj službi u F BiH jasna, te kad je ocjena probnog rada nezadovoljavajuća da se odmah donosi rješenje kojim se državni službenik razrješava dužnosti i na to rješenje državni službenik ima pravo žalbe, a što je u konkretnom slučaju apelantu i omogućeno. Vrhovni sud je istakao, da s obzirom da poslodavac ima isključivo ovlaštenje da ocjenjuje probni rad uposlenika, što je i učinjeno u konkretnom slučaju, pa kako nezadovoljavajuća ocjena probnog rada ex lege dovodi do prestanka radnog odnosa apelanta, da je u drugostepenoj presudi materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno član 7. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH i član 32. Zakona o državnoj službi u F BiH. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i drugostepeni sud, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5131/17 (M. F.) | Sudska praksa | Aktio