Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4866/16 (S. I. iz Pala)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Istraga
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4866/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4866/16, rješavajući apelacije Snježane Ivković i Izeta Bajrambašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacije Snježane Ivković i Izeta Bajrambašića podnesena zbog dužine trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u predmetu broj T20 0 KTK 0009967 15.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Snježana Ivković iz Pala (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirsada Beganović- Žutić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) broj T20 0 KTK 0009967 15. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4866/16.
2. Izet Bajrambašić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 10. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage u predmetu Tužilaštva BiH broj T20 0 KTK 0009967 15. Apelacija je registrirana pod brojem AP 564/17.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 4866/16 i AP 564/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 4866/16.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva BiH zatraženo je 28. decembra 2016. godine i 16. i 27. novembra 2017. godine da dostavi odgovore na apelacije.
5. Tužilaštvo BiH je odgovore dostavilo 5. januara i 27. novembra, te 6. decembra 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Tužilaštvo BiH je 10. septembra 2015. godine donijelo naredbu o provođenju istrage u predmetu broj T20 0 KTK 0009967 15 protiv apelantice i apelanta te više lica (istraga se vodi protiv ukupno 14 lica) zbog postojanja osnovane sumnje da su kao državni službenici, zaposleni u Ministarstvu komunikacija i prometa BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo komunikacija) ili kao službena lica u institucijama BiH, počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo prevara iz člana 222. u vezi sa članom 54. istog zakona. Apelantica i apelant su, kao i ostali osumnjičeni u ovom predmetu, osumnjičeni da su kao državni službenici zaposleni u Ministarstvu komunikacija, učestvujući u radu međunarodne organizacije Transportni opservatorij za Jugoistočnu Evropu (u daljnjem tekstu: SEETO), kao predstavnici BiH, u vremenskom periodu od 26. aprila 2005. (2008.) godine do 31. decembra 2015. godine počinili navedena krivična djela. Apelantici se stavlja na teret da su joj u označnom periodu neosnovano isplaćene novčane naknade u gotovini, i to mjesečni paušali i naknade za prisustvo sastancima, a bili su joj osigurani smještaj, ishrana i putni troškovi, a istovremeno je i od Ministarstva komunikacija naplaćivala dnevnice, troškove smještaja i putne troškove.
8. Početkom septembra 2015. godine održan je sastanak kojem su prisustvovali ministar Ministarstva komunikacija i članovi njegovog kabineta, te predstavnici Tužilaštva BiH, a u povodu predmeta broj T20 0 KTK 0009967 15.
9. Ministarstvo komunikacija je dopisom od 14. aprila 2016. godine zatražilo od Tužilaštva BiH dostavljanje službene informacije o predmetu broj T20 0 KTK 0009967 15, odnosno da li je donesena naredba o provođenju istrage i da li je istraga eventualno vezana za državne službenike Ministarstva. Pojašnjeno je da je Tužilaštvo BiH sastanak u septembru 2015. godine održalo sa ministrom i članovima njegovog kabineta, a da je ministar tri mjeseca nakon toga smijenjen.
10. Tužilaštvo BiH je 10. maja 2016. godine obavijestilo Ministarstvo komunikacija da je u predmetu broj T20 0 KTK 0009967 15 donesena naredba o provođenju istrage i da se odnosi na apelanticu, apelanta i S. H.
11. Ministarstvo komunikacija je 25. maja 2016. godine zatražilo od Tužilaštva BiH da ga obavijesti o kojim krivičnim djelima je riječ u naredbi o provođenju istrage, s obzirom na to da je članom 58. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) propisano da u slučaju donošenja naredbe o provođenju istrage protiv državnog službenika zbog krivičnog djela korupcija ili krivičnog djela protiv službene ili druge odgovorne dužnosti ili se državni službenik nalazi u pritvoru institucija u kojoj je zaposlen odmah ga suspendira.
12. Tužilaštvo BiH je 6. juna 2016. godine obavijestilo Ministarstvo komunikacija da se naredba o provođenju istrage odnosi na krivična djela iz člana 58. Zakona o državnoj službi.
13. Apelant je 14. juna 2016. godine uputio dopis ministru Ministarstva komunikacija zatraživši da se Tužilaštvu BiH pojasni terminološka greška u aktu o imenovanju predstavnika Ministarstva u SEETO, te pojasni pravni status, različitost dužnosti i stvarne dužnosti predstavnika Ministarstva u Steering Committee SEETO.
14. Apelant i apelantica su 15. juna 2016. godine Tužilaštvu BiH uputili „zahtjev za samoinicijativni iskaz u predmetu broj T20 0 KTK 0009967 15“. Apelanti su zatražili da im se omogući davanje iskaza iskazujući uvjerenje da će to doprinijeti okončanju istrage.
15. Ministarstvo komunikacija je rješenjem o privremenoj suspenziji od 4. jula 2016. godine apelantici odredilo privremenu suspenziju do okončanja krivičnog postupka koji se protiv nje vodi po naredbi Tužilaštva BiH od 10. septembra 2015. godine. Rješenjem je određeno da će se apelantici isplaćivati puni iznos plaće do okončanja krivičnog postupka koji vodi protiv nje na osnovu navedene naredbe.
16. Ministarstvo komunikacija je rješenjem o privremenoj suspenziji od 23. juna 2016. godine apelantu odredilo privremenu suspenziju do okončanja krivičnog postupka koji se protiv njega vodi po naredbi Tužilaštva BiH od 10. septembra 2015. godine. Rješenjem je određeno da će se apelantu isplaćivati puni iznos plaće do okončanja krivičnog postupka koji vodi protiv njega na osnovu navedene naredbe. Odbor državne službe za žalbe rješenjem od 2. augusta 2016. godine odbio je apelantovu žalbu na rješenje o privremenoj suspenziji. Sud BiH je presudom od 7. novembra 2016. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu.
17. Apelantica i apelant su 15. augusta 2016. godine zatražili od Tužilaštva BiH da ih obavijesti kada je donesena naredba o provođenju istrage i u vezi s kojim konkretno krivičnim djelima. Istakli su da imaju namjeru pokrenuti upravni spor pred Sudom BiH radi poništenja rješenja o privremenoj suspenziji. Tužilaštvo BiH ih je 29. augusta 2016. godine obavijestilo o traženim podacima.
18. Apelantica je 31. oktobra 2016. godine zatražila, shodno članu 225. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), informaciju o „statusu naredbe o provođenju istrage“, s obzirom na to da je donesena 10. septembra 2015. godine i da se na osnovu nje nalazi pod suspenzijom. Apelantica je identično zatražila od Tužilaštva BiH i podneskom od 12. decembra 2016. godine.
19. Apelant je 3. novembra 2016. godine od Tužilaštva BiH zatražio informacije o istrazi, ukazujući da se istraga vodi već više od jedne godine i u vezi s tim se pozvao na član 225. stav 2.
ZKPBiH.
20. S obzirom na složenost predmeta koji uključuje i inostrani element za koji je potrebna međunarodna pravna pomoć za pribavljanje ključne dokumentacije da bi se mogla okončati istraga, 22. decembra 2016. godine, u skladu sa članom 225. stav 2. ZKPBiH, Kolegiju Tužilaštva BiH dostavljena je izjava sa prijedlogom mjera koje je potrebno preduzeti za okončanje istrage. Kolegij Tužilaštva BiH ih je prihvatio s posebnim akcentom na potrebu pribavljanja potrebne dokumentacije od Transportnog opservatorija za Jugoistočnu Evropu, koja do sada i pored traženja nije u cjelini dostavljena.
21. U dosadašnjem toku istrage Tužilaštvo je saslušalo određeni broj svjedoka, te je pribavilo određenu dokumentaciju od Transportnog opservatorija za Jugoistočnu Evropu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelantica i apelant tvrde da im je zbog dužine trajanja istrage u predmetu Tužilaštva BiH broj T20 0 KTK 0009967 15 prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
23. Apelantica je istakla da u Tužilaštvu BiH do danas nije ispitana na okolnosti zbog kojih je osumnjičena, te da se u tri navrata obraćala Tužilaštvu BiH „urgencijom“ za okončanje istrage. Ukazala je i na član 225. stav 2. ZKPBiH prema kojem ako se istraga ne okonča u roku od šest mjeseci, potrebne mjere za njeno okončanje preduzet će Kolegij Tužilaštva BiH. Također, ukazala je i da se od 4. jula 2016. godine nalazi pod suspenzijom. Apelantica je zatražila da joj se zbog dužine trajanja istrage isplati naknada nematerijalne štete u iznosu od 150,00 KM za svaku godinu trajanja istrage.
24. Apelant je u svojim navodima detaljno iznio dosadašnji tok postupka, kako navodi, prema šturim informacijama kojim raspolaže. Nadalje, istakao je da je, zajedno sa apelanticom, 15. juna 2016. godine uputio zahtjev Tužilaštvu BiH za davanje iskaza, ali da na taj zahtjev nikad nije odgovoreno. Posebno naglašava da, iako nikad nije saslušan na okolnosti djela za koje se sumnjiči, niti mu je data mogućnost da iznese svoju odbranu, to nije bila prepreka da Ministarstvo komunikacija, na osnovu informacije Tužilaštva BiH da je protiv njega i drugih lica donesena naredba o provođenju istrage, donese rješenje o njegovoj suspenziji preuzimajući konstataciju iz akta Tužilaštva BiH da se radi o krivičnom djelu iz člana 58. Zakona o državnoj službi odnosno bez tačne informacije o kojem konkretno krivičnom djelu se radi. Također, istakao je i da, s obzirom na inkriminirani period za koji se provodi istraga (prema informaciji Tužilaštva BiH od 26. aprila 2005. godine do 31. decembra 2014. godine), da je u ovom periodu još šest državnih službenika učestvovalo u radu SEETO-a, osnovano sumnja da su apelantica i on diskriminirani, s obzirom na to da u vezi sa ostalim državnim službenicima nisu tražene bilo kakve informacije i prema njima nisu preduzimane bilo kakve mjere. Apelant je dalje istakao da je od Tužilaštva BiH zatražio informacije u novembru 2016. godine uz ukazivanje na član 225. stav 2. ZKPBiH, ali da na njegov zahtjev nikad nije odgovoreno, da mu u dosadašnjem toku postupka nije omogućeno da se izjasni o optužbama koje mu se stavljaju na teret, niti je o njima obaviješten ni 17 mjeseci nakon donošenja naredbe o provođenju istrage. Naglasio je da zbog vođenja istrage trpi posljedice u vidu suspenzije s posla i neizvjesnosti u vezi s postupkom koji se vodi protiv njega. Apelant dalje smatra da, prema šturim informacijama koje je iznijelo Tužilaštvo BiH, složenost predmeta ne može opravdati trajanje konkretne istrage. Nadalje, istakao je da je najkasnije 23. maja 2016. godine kada je Ministarstvo komunikacija zaprimilo akt Tužilaštva BiH saznao da se protiv njega vodi istraga, koja je pokrenuta 10. septembra 2015. godine. Apelant je podsjetio i na stavove Ustavnog suda u odlukama br. AP 2130/09 i AP 3232/09, posebno ukazujući na stav da činjenica da zakonom nije propisan rok u kojem se istraga mora okončati ne daje pravo tužilaštvu da istragu može voditi neograničeno dugo. U vezi s tim je ukazao i da iz dokumentacije kojom raspolaže nije vidljivo da li je Tužilaštvo BiH preduzimalo radnje s ciljem okončanja istrage. Apelant je predložio da se utvrdi povreda njegovog prava na suđenje u razumnom roku, te da mu se dodijeli „odšteta u pravičnom iznosu“.
b) Odgovor na apelaciju
25. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelanticinu apelaciju od 5. januara 2017. godine istaklo da je 10. septembra 2015. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv ukupno 14 lica, među kojim je i apelantica. Nadalje, ukazano je da je 22. decembra 2016. godine, s obzirom na složenost predmeta, koji uključuje i inostrani element za koji je potrebna međunarodna pravna pomoć za pribavljanje ključne dokumentacije da bi se mogla okončati istraga, u skladu sa članom 225. stav 2. ZKPBiH, Kolegiju Tužilaštva BiH dostavljena izjava sa prijedlogom mjera koje je potrebno preduzeti za okončanje istrage. Kolegij Tužilaštva BiH ih je prihvatio s posebnim akcentom na potrebu pribavljanja potrebne dokumentacije od SEETO-a, a koja do sada i pored traženja nije u cjelini dostavljena. Također, ukazano je i da je u dosadašnjem toku istrage saslušan određen broj svjedoka radi provjere osnovanosti navoda iz naredbe o provođenju istrage.
26. U odgovoru Tužilaštva BiH na navode iz apelanticine apelacije od 27. novembra 2017. godine Tužilaštvo je ponovilo navode iz odgovora od 5. januara 2017. godine, te da je, u međuvremenu, pribavljena određena dokumentacija od SEETO-a putem međunarodne pravne pomoći koja je data na prevođenje, ali da još uvijek nije dostavljena sva relevantna dokumentacija na osnovu koje bi se istraga u ovom krivičnom predmetu mogla okončati.
27. U odgovoru Tužilaštva BiH od 6. decembra 2017. godine na navode iz apelantove apelacije ponovljeni su navodi iz odgovora Tužilaštva BiH od 5. januara i 27. novembra 2017. godine. V.Relevantni propisi
28. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.
(…) Član 16.
Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.
Član 17.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 18.
Posljedice pokretanja postupka Kad je propisano da pokretanje krivičnog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, ove posljedice, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice. Ako se radi o krivičnim djelima s propisanom kaznom zatvora do pet godina ili novčanom kaznom kao glavnom kaznom, ove posljedice nastupaju od dana kad je donesena osuđujuća presuda, bez obzira je li postala pravomoćna.
Član 35.
Prava i dužnosti (1) Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.
(2) Tužitelj ima pravo i dužan je da:
a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,
b) sprovede istragu u skladu s ovim zakonom, (…) Član 36.
Preduzimanje radnji Tužitelj preduzima sve radnje u postupku za koje je po zakonu ovlašten sam ili preko osoba koje su na osnovu zakona obavezne da postupaju po njegovom zahtjevu u krivičnom postupku.
Član 37.
Davanje uputstava Za ostvarivanje svojih prava i dužnosti, Tužitelj može u konkretnim predmetima koja su u nadležnosti Suda davati potrebna uputstva tužilaštvima u Federaciji Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Član 77.
Osnovne odredbe o ispitivanju (1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši Tužitelj ili ovlašteno službeno lice. (…) Član 224.
Obustava istrage (...)
(2) O obustavi istrage kao i o razlozima za obustavu istrage tužilac će u pismenoj formi obavijestiti oštećenog koji ima prava predviđena članom 216. ovog zakona kao i osumnjičenog ako je ispitan i lice koje je prijavilo krivično djelo.
(...)
Član 225.
Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.
(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva.
(3)Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
32. Apelanti su se obratili Ustavnom sudu navodeći da krivična istraga koja je pokrenuta protiv njih 10. septembra 2015. godine traje nerazumno dugo, tj. da nije okončana u razumnom roku, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da ZKPBiH ne nudi osumnjičenom mogućnost da pitanje okončanja istrage u razumnom roku pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Stoga, u odnosu na navedeno, efektivan pravni lijek predstavlja jedino podnošenje apelacije Ustavnom sudu. U odnosu na te navode apelanata, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 451/15 od 10. novembra 2016. godine, stav 14, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva sa aspekata prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Konačno, apelacija u tom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja istražnog postupka koji se vodio pred Tužilaštvom BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
37. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u odnosu na apelanticu i apelanta postoji „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da im moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja za ovaj zaključak, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na www.ustavnisud.ba).
a)Relevantni principi
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). b)Period koji se uzima u obzir
39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Zatim, početak relevantnog perioda može se vezivati i za donošenje rješenja o provođenju istrage (vidi Evropski sud, Nankov protiv Makedonije, presuda od 29. novembra 2007. godine).
40. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18). Najzad, ukoliko je u vrijeme podnošenja aplikacije Evropskom sudu pred nacionalnim sudovima još uvijek u toku, zahtjevi suđenja u razumnom roku moraju biti ispunjeni sve dok ne bude donijeta odluka pred nacionalnim sudom (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, A 8 (1968); 1 EHRR 313 i Nibbio protiv Italije, A 228-A (1992)).
41. Rukovodeći se navedenim principima Evropskog suda, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja, na način kako su one prezentirane u činjeničnom dijelu ove odluke, u odnosu na oboje apelanata, početak relevantnog perioda treba računati od donošenja naredbe o provođenju istrage, tj. 10. septembra 2015. godine. Krivična istraga protiv apelanata nije okončana ni u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda pa proizlazi da traje dvije godine i sedam mjeseci.
c)Analiza razumnosti trajanja postupka
42. Ustavni sud zapaža da iz odgovora Tužilaštva BiH na navode oboje apelanata proizlazi da se istraga vodi protiv ukupno četrnaest lica (uključujući oboje apelanata), da je istragom obuhvaćen duži vremenski period (od 2005. do 2014. godine), da se oboje apelanata sumnjiče da su počinili po dva krivična djela, da se preuzimanje radnji koje im se stavljaju na teret vezuje za njihov angažman u međunarodnoj organizaciji SEETO (sa sjedištem u Beogradu, R Srbija), da je radi pribavljanja dokaza – relevantne dokumentacije, potrebno koristiti mehanizam međunarodne pravne pomoći, te da je pribavljenu dokumentaciju potrebno i prevesti. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na ukupni broj lica protiv kojih se vodi istraga, dužinu vremenskog perioda obuhvaćenog istragom, neophodnost korištenja mehanizma međunarodne pravne pomoći u pribavljanju dokaza, te neophodnost prevođenja relevantne dokumentacije, radi o složenom predmetu koji može utjecati na trajanje istrage.
43. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je, shodno principu akuzatornosti propisanom ZKPBiH, odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, zakonska obaveza tužioca je da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenog tako i onih koje mu idu u prilog. Nadalje, Kolegij Tužilaštva BiH, u skladu sa ZKPBiH, preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o njenom provođenju. Ustavni sud dalje zapaža da odredbama ZKP nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana u slučaju kada Kolegij Tužilaštva BiH preduzme potrebne mjere i radnje u svrhu njenog okončanja, kao i koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana nakon preduzimanja ovih mjera. Međutim, Ustavni sud smatra da se u svakom slučaju navedene zakonske odredbe (član 225. ZKP kojom je regulirano okončanje istrage) ne mogu tumačiti kao pravo Tužilaštva BiH da istragu može voditi neograničeno jer bi na taj način bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih prava osumnjičenog odnosno optuženog, a to je da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Suprotno tumačenje iluzornim bi učinilo obavezu organa koji učestvuju u postupku da uspostave pravilan balans između principa da postupak mora biti hitan i da mora osigurati pravilno administriranje pravde.
44. U konkretnom slučaju iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je nakon nešto više od jedne godine od donošenja naredbe o provođenju istrage, a u smislu člana 225. stav 2. ZKPBiH, Kolegij Tužilaštva BiH 22. decembra 2016. godine usvojio prijedlog mjera koje je potrebno preduzeti s ciljem okončanja istrage, kao i da istraga i nakon usvajanja ovih mjera od kada je proteklo više od jedne godine još uvijek nije okončana. Nadalje, prema predočenom Ustavnom sudu proizlazi da je Kolegij Tužilaštva BiH prihvatio prijedlog mjera za okončanje istrage s posebnim akcentom na potrebu pribavljanja potrebne dokumentacije od SEETO-a. S obzirom na to da se radi o međunarodnom tijelu čije je sjedište u drugoj državi, to podrazumijeva korištenje i mehanizma međunarodne pravne pomoći u osiguranju dokaza, a što znači i propisanu proceduru i rokove za postupanje, na čije ubrzanje Tužilaštvo BiH ne može utjecati. Također, iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je pribavljenu materijalnu dokumentaciju potrebno i prevesti sa stranog jezika, a nakon čega je tek i moguće utvrditi da li je i u kojoj mjeri relevantna za konkretnu istragu. U tom smislu ne može se smatrati nerazumnim da postupak osiguranja relevantne dokumentacije još uvijek nije okončan. Osim toga, iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da je u dosadašnjem toku istrage, s ciljem utvrđivanja osnovanosti sumnje iz naredbe o provođenju istrage, saslušan i određeni broj svjedoka. Stoga, a imajući u vidu broj lica protiv kojih se vodi istraga (ukupno 14 lica), kao i vremenski period koji je obuhvaćen istragom (od 2005. odnosno 2008. godine do 2014. godine), te da je pribavljanje dokaza u vidu materijalne dokumentacije i od Kolegija Tužilaštva BiH ocijenjeno kao suštinsko za okončanje istrage, ne može se zaključiti da je u okolnostima konkretnog slučaja Tužilaštvo BiH u dosadašnjem postupanju narušilo ravnotežu između principa da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde na štetu apelanata. Naime, i pored nespornog interesa apelanata da se okonča neizvjesnost u kojoj se nalaze u vezi sa osnovama sumnje da su počinili krivično djelo, pri tom posebno imajući u vidu i da još uvijek nisu saslušani, Ustavni sud zapaža da apelanti ne trpe značajne posljedice vođenja postupka (ne radi se o licima lišenim slobode, nisu su im nametnuta neka od ograničenja iz mjera zabrane, te im je osigurano primanje punog iznosa plaća njihovih radnih mjesta s kojih su privremeno suspendirani do okončanja krivičnog postupka).
45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da zbog trajanja istrage u periodu od dvije godine i sedam mjeseci u predmetu koji je označen kao hitan nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je postupanjem nadležnog tužilaštva koje provodi istragu, koja traje dvije godine i sedam mjeseci u predmetu koji je složen, narušena ravnoteža između principa da postupak bude brz i pravilnog administriranja pravde.
47. Na osnovu člana 18. stav (2) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman