Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5478/17 (P. P.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5478/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5478/17, rješavajući apelaciju Petra Ponorca, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petar Ponorac protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 137990 15 Rsž 2 od 10. februara 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Ponorac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 137990 16 Rev od 3. oktobra 2017. godine, kojim je odbačena apelantova revizija i dopuna revizije izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 137990 15 Rsž 2 od 10. februara 2015. godine (pravilno 10. februar 2016. godine). Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1077/16 od 20. jula 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-1519/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda kojom je odbačena kao nedozvoljena apelantova tužba za isplatu razlike plata za period od 1. marta 2009. godine do 31. avgusta 2009. godine, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu razlike plata u mjesečnom iznosu od 168,15 KM za period od 1. septembra 2009. godine do 31. avgusta 2011. godine, te u mjesečnom iznosu od 159,97 KM za period od 1. septembra 2011. godine do 28. februara 2012. godine, kao i zahtjev za uplatu razlike doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje od 1. marta 2009. godine do 1. marta 2012. godine.

2. U obrazloženju odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da je, prema utvrđenim činjenicama, apelant bio zaposlen kod tužene (Osnovna škola „Branislav Nušić“ Banjaluka) na radnom mjestu sekretar osnovne škole sa završenom višom školom. Dalje, da je tužena u spornom periodu obračunala i isplatila plate primjenom Zakona o platama zaposlenih u oblastima prosvjete i kulture Republike Srpske, prema koeficijentu 8, najnižoj cijeni rada utvrđenoj odlukm Vlade RS od 28. decembra 2007. godine, uz uvećanje osnovne plate za 0,5% za svaku godinu radnog staža od 1. jula 2008. godine. Zatim, da je ovako utvrđena plata umanjena za 5% u periodu od 1. septembra 2009. do 31. avgusta 2011. godine, odnosno za 10% od 1. septembra 2011. do 29. februara 2012. godine, primjenom člana 18. stav 2. Pravilnika o finansiranju osnovnih škola. Okružni sud je naveo da je apelant u toku postupka ukazivao da su poslovi sekretara osnovne škole iste vrijednosti i iste složenosti, bez obzira da li te poslove obavlja lice sa završenom višom ili visokom školom, u smislu odredbe člana 123. st. 1. i 163. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. S obzirom na to, da je tužena, shodno odredbama člana 90. Zakona o radu, bila dužna obračunavati i isplaćivati plate primjenom istog koeficijenta kao za sekretara osnovne škole sa završenom visokom školom, te je apelant na tome i temeljio zahtjev za isplatu razlike plate prema koeficijentu 9,5 propisanom za sekretara osnovne škole sa završenom visokom školom. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske U-20/13 od 24. aprila 2014. godine utvrđeno da član 18. Pravilnika o finansiranju osnovnih škola nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju i Zakonom o platama zaposlenih u oblasti prosvjete i kulture. Takođe, Okružni sud je ukazao da je u identičnoj pravnoj stvari presudom Vrhovnog suda od 5. juna 2014. godine, u pogledu primjene odredbe člana 90. Zakona o radu u vezi sa članom 123. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju, te članom 8. Zakona o platama zaposlenih u oblastima prosvjete i kulture, izraženo mišljenje da isplata plate prema različitim zakonom propisanim koeficijentima za sekretare osnovnih škola sa različitim stepenom stručne spreme ne predstavlja povredu prava na isplatu jednake plate za isti rad ili rad iste vrijednosti. Shodno tome, Okružni sud je naveo da je ovaj sud ukinuo ranije donesenu prvostepenui presudu od 30. aprila 2013. godine, ukazavši na naprijed navedeno stanovište Vrhovnog suda i odluku Ustavnog suda Republike Srpske. Međutim, Okružni sud je istakao da u ponovnom postupku apelant nije postavio tužbeni zahtjev za naknadu štete, isplatu razlike plate zbog umanjenja plata za 5% odnosno 10% na osnovu odluke Ustavnog suda Republike Srpske od 24. aprila 2014. godine, već je na glavnoj raspravi izričito naveo da ostaje kod tužbe sadržane i opredeljene u podnesku od 25. aprila 2013. godine. Okružni sud je ukazao da se ta tužba odnosila isključivo na razliku plate zbog povrede člana

90. Zakona o radu, tj. obračuna plate po različitim koeficijentima složenosti poslova u zavisnosti od stručnih kvalifikacija lica koje obavlja poslove sekretara osnovne škole. Okružni sud je ukazao da apelant u tom smislu nije odredio tužbu ni nakon donošenja presude ovog suda od 18. juna 2014. godine već je zahtjevao isključivo isplatu razlike plate sekretara osnovne škole sa završenom višom i visokom školom. Budući da je Zakonom o platama zaposlenih u oblastima prosvjete i kulture radno mjesto sekretara u osnovnoj školi svrstano u različite platne grupe, a kako je apelantu u skladu sa njegovom višom stručnom spremom plata obračunata prema koeficijentu 8, Okrzužni sud je zaključio da pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan za period od 1. septembra 2009. do 28. februara 2012. godine (jer se tužbom nije ni tražila isplata naknade štete zbog nezakonitog umanjenja tako obračunate plate, prema članu 18. Pravilnika o finansiranju osnovnih škola). Osim toga, Okružni sud je naveo da obračun umanjenja plate apelantu za 5% odnosno 10 % u spornom periodu, koji je dostavljen uz žalbu, nije relevantan, jer je podnesen protivno odredbi člana 207. Zakona o parničnom postupku budući da nisu navedeni razlozi zbog kojih taj dokaz apelant nije pribavio i podnio do završetka glavne rasprave.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 90. Zakona o radu (kojima je propisano da se radnicima se garantuje jednaka plata za isti rad).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Okružni sud prilikom donošenja svojih odluka, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5478/17 (P. P.) | Sudska praksa | Aktio