Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5244/17 (D. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5244/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5244/17, rješavajući apelaciju Dragoljuba Dumonjića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoljub Dumonjić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 035252 16 Gž od 21. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoljub Dumonjić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 035252 16 Gž od 21. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant po osnovu Zakona o nasljeđivanju i po osnovu održaja suvlasnik sa ½ dijela na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene odluke), upisane na imenu D. D. (apelantov djed), a što su tuženi (B. P., M. P.,R. M., M. D., Z. B., D. D. i J. K.) dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži sa ½ dijela na tim nekretninama u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama.

2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno da je u određenom posjedovnom listu na predmetnim nekretninama upisan apelantov djed, da je rješenjem Osnovnog suda u Gradišci od 17. maja 2013. godine, prekinut ostavinski postupak iza apelantovog djeda, a apelant upućen na pokretanje parničnog postupka, radi utvrđenja da istom pripada jedna polovina zaostavštine iza ostavitelja. Nadalje, da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud zaključio da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama putem održaja u smislu odredbe člana 58. stav

2. Zakona o stvarnim pravima, te da pravo vlasništva po osnovu nasljeđa može ostvariti u ostavinskom postupku u smislu člana 11. Zakona o nasljeđivanju, pa odbija tužbeni zahtjev cijeneći da je isti neosnovan. Okružni sud je istakao da je članom 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima, propisano da samostalni držalac održajem stiče pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja, a stavom 2. da samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja. Nadalje, da se u postupku za utvrđivanje prava vlasništva putem održaja, koji se pokreće tužbom protiv lica koje je u zemljišnim knjigama upisano kao vlasnik, dokazuju dvije bitne činjenice postojanje i vrijeme trajanja posjeda, te zakonitost i eventualno savjesnost. Okružni sud je ocijenio, da kad se ima u vidu apelantova izjava u kojoj je naveo da je od 1988. godine, kada je umro njegov otac, iz Sloveniji (gdje živi i radi) dolazio nekoliko puta u životu u Bajince (gdje se nalaze predmetne nekretnine), da je jasno da apelant nije dokazao postojanje i vrijeme trajanja posjeda. Naime, da ako je u tako dugom vremenskom periodu (oko 30 godina) došao nekoliko puta u životu u Bajince, Okružni sud je naveo da se postavlja pitanje na koji način on koristi i obrađuje predmetne nekretnine. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud nasuprot navodima žalbe, pravilno cijenio izjave saslušanih svjedoka, kao i parničnih stranaka, jer niko od svjedoka se nije izjasnio o tome da li i od kada apelant drži u posjedu predmetne nekretnine, već su se izjašnjavali o tome da je pokojni apelantov djed imao dosta zemlje, da je dio poklonio sinu Đ. (o postojanju darovnog ugovora, svjedoci i stranke se nisu izjašnjavali), te da je imao namjeru preostale nekretnine pokloniti sinu P. (apelantovom ocu) i kćerki D., što za života nije učinio. Takođe, da nije sporno da je tuženi M. D. izjavio da apelant 33 godine koristi predmetne nekretnine, ali kod činjenice da to apelant nije potvrdio, već da je izjavio da je za sve to vrijeme došao nekoliko puta u Bajince, da je pravilno postupio prvostepeni sud kada nije poklonio vjeru iskazu tog tuženog. Imajući u vidu da će nasljednici iza pokojnog apelantovog djeda zaostavštinu raspraviti u ostavinskom postupku u kojem postupku će ostavinski sud utvrditi ko ulazi u krug zakonskih nasljednika i šta čini zaostavštinu iza ostavitelja, te na osnovu datih nasljedničkih izjava proglasiti zakonske ili eventualno testamentarne nasljednike, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da apelant u konkretnom postupku ne može tražiti da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama po osnovu Zakona o nasljeđivanju.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da u konkretnom slučaju sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno iskaze apelanta, tuženih i saslušanih svjedoka, pa da su pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5244/17 (D. D.) | Sudska praksa | Aktio