Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5318/17 (J.B.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5318/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5318/17, rješavajući apelaciju J. B., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 121759 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. B. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnijela je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 121759 17 Rev od 19. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila, između ostalog, da se obaveže tuženi (Federalna uprava za inspekcijske poslove) da apelantici isplati na ime naknade troškova odvojenog života od obitelji za određeni period, određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 2. stav 1., člana 33. i 71. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem: GKU), te odredbe člana 75. stav 5. Zakona o državnoj službi u F BiH udovoljio apelantičinom tužbenom zahtjevu. Zatim, da je odlučujući o žalbi tuženog drugostepeni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo na pravilno utvrđeno činjenično stanje budući da je odredbom člana 33. GKU, propisano da službeniku koji je privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane najmanje u visini 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u F BiH. Naime, da kako iz Rješenja od 19. februara 2007. godine proizlazi da je apelantica po Sporazumu o preuzimanju državnih službenika zaključenim između Federalnog ministarstva trgovine i Federalne uprave za inspekcijske poslove preuzeta iz Federalnog ministarstva trgovine, da za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da službenik obavlja rad van mjesta prebivališta njegove porodice, nego da je po potrebi službe upućena na rad van mjesta prebivališta ili da je privremeno raspoređena. Međutim, kako je apelantica navedenim rješenjem preuzeta iz Federalnog ministarstva trgovine i postavljena za rukovodećeg državnog službenika na radno mjesto Glavnog federalnog tržišno-turističkog inspektora u Inspektoratu tržišno-turističke inspekcije, da nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje predmetne naknade. Vrhovni sud je ocijenio da je, protivno apelantičinim navodima, pravilno drugostepeni sud, primjenom odredbe člana 33. GKU, zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za dosuđenje predmetne naknade. Naime, da budući da apelantica nije po potrebi službe privremeno raspoređena ili upućena na rad van mjesta prebivališta nego je preuzeta po Sporazumu o preuzimanju državnih službenika i postavljena za rukovodećeg državnog službenika u Inspektoratu tržišno-turističke inspekcije, da joj ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od obitelji. Nadalje, da je, protivno navodima revizije, odredba člana 43. stav 2. Zakona o državnoj službi osnov za obraćanje tuženoj za utvrđivanje prava na naknadu troškova odvojenog života od obitelji, koje se može ustanoviti samo rješenjem tužene u upravnom postupku, koji je i proveden, te je apelantica odbijena sa tim zahtjevom rješenjem od 15. aprila 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora državne službe za žalbe jer apelantica nije dostavila potrebne dokaze o odvojenom životu od njene obitelji, odnosno dokaze o stalnom mjestu stanovanja njene obitelji, a što nije učinila ni u postupku pred sudom.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su Vrhovni sud i drugostepeni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelantice. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman