Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5307/17 (Grad Doboj)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5307/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5307/17, rješavajući apelaciju Grada Doboja, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Doboj protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 036299 16 Rev od 5. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske-sjedište zamjenika u Doboju, podnio je 15. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 036299 16 Rev od 5. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiocu (A.T.) isplati iznos od 180.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. aprila 2013. godine do isplate.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je tužilac dana 28. novembra 2011. godine zaključio Ugovor o zakupu poslovnog prostora (bliže označen u obrazloženju osporene odluke) sa Općinom Doboj. Dalje, da je apelant predmetni poslovni prostor prometovao dana 13. marta 2013. godine zaključenjem Kupoprodajnog ugovora sa kupcem (D.N.) po cijeni od 333.333,00 KM. S tim u vezi, dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju sporno pravo tužioca na isplatu utuženog iznosa po osnovu ulaganja u predmetni poslovni prostor, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da nadoknadi vrijednosti postignutih koristi. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da kako je apelant 28. marta 2013. godine prinudno deposedirao tužioca iz poslovnog prostora, na način da mu nije ostavio otkazni rok, te kako tužilac ne istrajava na zakupu poslovnog prostora, ima se uzeti da je ugovor o zakupu prestao na taj dan (28. marta 2013. godine). Kod činjenice da je ugovor o zakupu prestao, da tužilac nije odnio iz predmetnog poslovnog prostora niti jednu stvar (jer mu nije ostavljen otkazni rok), te da je apelant, nakon što je tužilac izvršio ulaganja u predmetni poslovni prostor, isti prodao D.N., Vrhovni sud je naveo da je pravilan je zaključak nižestepenih sudova da je osnov predmetnog potraživanja stečeno bez osnova u smislu odredaba člana 210. ZOO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da kada se ima u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske struke proizilazi da je tužilac u predmetni poslovni prostor uložio 238.045,00 KM, mada je iznos od 190.436,00 KM bio neophodan za opremanje predmetnog poslovnog prostora, te kako su u troškove ulaganja ušli i troškovi po nalogu inspekcije iz 2012. godine i troškovi instalacije centralnog grijanja (bliže označeni u obrazloženju osporene odluke), pravilan je zaključak nižestepenih sudova, da je zahtjev tužioca u iznosu od 180.000,00 KM, na ime izvršenih ulaganja u predmetni poslovni prostor, osnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant ničim nije doveo u pitanje visinu ulaganja tužioca u predmetni poslovni prostor do iznosa od 180.000,00 KM. Takođe, Vrhovni sud je istakao da se apelantov prigovor o nepostojanju pismene saglasnosti za rekonstrukciju predmetnog poslovnog prostora ukazuju irelevantnim kod činjenica da je tužilac imao odobrenje nadležnih organa da se bavi ugostiteljskom djelatnošću, te da je tužiocu prilikom inspekcijske kontrole (2012. godina) naloženo da otkloni određene nedostatke (bliže označene u obrazloženju osporene odluke), koje je tužilac otklonio, a koji koji su podrazumijevali i određena ulaganja u predmetni poslovni prostor. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je rješenjem drugostepenog suda od 16. januara 2015. godine ukinuta prvostepena presuda i naloženo prvostepenom sudu da u ponovnom postupku utvrdi koji su izvedeni radovi bili nužni za funcionisanje objekta, kada su radovi izvršeni, kolika je njihova amortizacija itd.. Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u ponovnom postupku proveo vještačenje sa vještakom arhitektonske struke na osnovu kojeg je utvrdio naprijed navedene činjenice, te da se stoga ima uzeti da je prvostepeni sud postupio po nalogu drugostepenog suda, slijedom čega se apelantovi revizioni navodi izneseni u tom pravcu pokazuju kao neosnovani.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, navodi da u ponovnom postupku prvostepeni sud nije izveo niti jednu naloženu parničnu radnju, odnosno nije raspravio sporna pitanja na koja je ukazivao drugostepeni sud u svom ranije donesenom rješenju, niti je drugostepeni sud, povodom apelantove žalbe u tom pogledu, dao bilo kakvo obrazloženje. Apelant navodi da su takvim postupanjem redovni sudovi počinili povrede odredaba čl. 8. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku, a što je imalo uticaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnosi isključivo na način na koji je sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a, dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da u ponovnom postupku prvostepeni sud nije raspravio sporna pitanja na koja je ukazivao drugostepeni sud u svom rješenju, te da drugostepeni sud u pogledu tih apelantovih navoda nije dao bilo kakvo obrazloženje), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5307/17 (Grad Doboj) | Sudska praksa | Aktio