Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4859/15 (United Media Distribution S.R.L. iz Bukurešta, Republika Rumunija)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4859/15

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4859/15, rješavajući apelaciju United Media Distribution S.R.L. Bukurešt, Republika Rumunija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija United Media Distribution S.R.L. Bukurešt, Republika Rumunija, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 014981 15 Uvp od 30. marta 2016. godine i S1 3 U 014981 14 U od 1. septembra 2015. godine i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine broj 05-26-3- 002-179-II/13 od 16. novembra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. United Media Distribution S.R.L. iz Bukurešta, Republika Rumunija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nihad Sijerčić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 014981 14 U od 1. septembra 2015. godine i Rješenja Konkurencijskog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Konkurencijsko vijeće) broj 05-26-3-002-179-II/13 od 16. novembra 2013. godine. Apelant je 5. novembra 2015. godine dopunio apelaciju dostavljanjem određene dokumentacije, a zatim je 14. aprila 2016. godine Ustavnom sudu dostavio dopunu apelacije protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 014981 15 Uvp od 30. marta 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Konkurencijskog vijeća zatraženo je 13. juna 2017. godine, a od Elta Kabel d.o.o. Doboj i Asocijacije kablovskih operatera i distributera mrežnih usluga u BiH (u daljnjem tekstu: podnosioci zahtjeva) 15. marta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Konkurencijsko vijeće je 20. juna 2017. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Sud BiH 27. juna 2017. godine, podnosilac zahtjeva Asocijacija kablovskih operatera i distributera mrežnih usluga u BiH 27. marta 2018. godine, a podnosilac zahtjeva Elta Kabel d.o.o. Doboj 28. marta 2018. godine.

4. S obzirom na to da je u svim osporenim odlukama kao učesnik u postupku u kojem su donesene osporene odluke naveden IKO Balkan S.R.L. iz Bukurešta, Republika Rumunija, a da je apelant u apelaciji tvrdio da je to njegov raniji naziv, pri čemu nije dostavio nikakve dokaze za tu tvrdnju, Ustavni sud je dopisom od 14. marta 2018. godine zatražio od apelanta da ih dostavi u određenom roku. Postupajući po ovom zahtjevu, apelant je 15. marta 2018. godine dostavio Ustavnom sudu određene dokumente. Među tim dokumentima su prevod Odluke o promjeni naziva društva broj 2 od 3. decembra 2013. godine i potvrda o registraciji izmjena osnivačkog akta sadržanih u Odluci o promjeni naziva društva broj 2 od 3. decembra 2013. godine izdata od strane Ministarstva pravde Rumunije – Nacionalna služba privrednog registra pri Višem sudu u Bukureštu od 14. januara 2014. godine, prevedene na srpski jezik od strane Violete Starčević, sudskog prevodioca za rumunski jezik iz Beograda – Republika Srbija. Iz navedene dokumentacije proizlazi da su apelantove tvrdnje tačne, odnosno da je naziv IKO Balkan S.R.L. iz Bukurešta, Republika Rumunija, njegov raniji naziv.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Odlučujući o zahtjevu koji su podnosioci zahtjeva podnijeli, između ostalih, protiv apelanta, Konkurencijsko vijeće je donijelo Rješenje broj 05-26-3-002-179-II/13 od 16. novembra 2013. godine. Navedenim rješenjem je, između ostalog, utvrđeno (tačka 1. rješenja) da je apelant, direktno i/ili putem svog zastupnika - privrednog subjekta „Sport Klub d.o.o. [...] Sarajevo, Bosna i Hercegovina“ (u daljnjem tekstu: Sport klub d.o.o.) zloupotrijebio dominantni položaj na tržištu distribucije sportskih kanala s fudbalskim sadržajima visokog kvaliteta koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) tako što je tačkom C 10. važećih ugovora o distribuciji TV kanala Sport Klub, zaključenih sa kablovskim operaterima u BiH, nametnuo uvjete o minimalnom broju pretplatnika, što predstavlja direktno ili indirektno nametanje drugih trgovačkih uvjeta kojima se ograničava konkurencija u smislu člana 10. stav (2) tačka a) Zakona o konkurenciji i primijenio različite uvjete u ugovorima za distribuciju sportskog kanala Sport Klub sa CATV/IPTV/DTH operaterima u BiH, čime su ih doveli u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj u smislu člana 10. stav (2) i tačka c) Zakona o konkurenciji. Predmetnim rješenjem (tačka 2. rješenja) zabranjeno je apelantu svako daljnje djelovanje koje predstavlja utvrđenu zloupotrebu dominantnog položaja iz tačke 1. tog rješenja, a u smislu člana 11. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, te mu je naloženo (tačka 3. rješenja) da direktno i/ili putem svog zastupnika - privrednog subjekta Sport Klub d.o.o. u roku od 45 dana od dana prijema tog rješenja uskladi odredbe tačke C.10. važećih ugovora o distribuciji TV kanala Sport Klub zaključenih sa kablovskim operaterima u BiH sa Zakonom o konkurenciji u smislu tačke 1. tog rješenja i da ih dostavi Konkurencijskom vijeću. Predmetnim rješenjem (tačka 4. rješenja) apelant je obavezan da u roku od 30 dana uspostavi sistem kriterija koji će osigurati da svi zainteresirani operateri u BiH mogu zaključiti ugovor o distribuciji TV kanala Sport Klub pod transparentnim i jednakim uvjetima. Predmetnim rješenjem (tačka 5. rješenja) apelantu je također izrečena novčana kazna zbog kršenja člana 10. stav (2) tač. a) i c) Zakona o konkurenciji utvrđenog u tački 1. tog rješenja, i to u visini od 125.000,00 KM, u smislu člana 48. stav (1) tačka b) Zakona o konkurenciji, a koju je dužan platiti u roku od osam dana od dana prijema rješenja, te je određeno da ukoliko ne uplati izrečenu novčanu kaznu u ostavljenom roku, ona će se naplatiti prisilnim putem, uz obračunavanje zatezne kamate za vrijeme prekoračenja roka, prema važećim propisima BiH, od njegovih povezanih privrednih subjekata registriranih u BiH „TOTAL TV BH d.o.o. za telekomunikacije [...] Banja Luka“ (u daljnjem tekstu: Total TV BH) i „Telemach društvo za pružanje usluga u oblasti telekomunikacija d.o.o. Sarajevo [...]“ (u daljnjem tekstu: Telemach).

7. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su zahtjev za pokretanje postupka i zaključak o pokretanju postupka dostavljeni apelantu 27. maja 2013. godine, a koji je 28. juna 2013. godine dostavio odgovor na zahtjev. Također proizlazi da je od apelanta zatraženo da dostavi dodatne podatke i dokumentaciju, što je on učinio podnescima preciziranim u obrazloženju rješenja (strana 10. rješenja). U obrazloženju rješenja je u bitnom prezentiran sadržaj zahtjeva i odgovorâ na zahtjev i ostalih podnesaka dostavljenih Konkurencijskom vijeću (str. 6-14 rješenja) i konstatirano je da je 19. septembra 2013. godine održana usmena rasprava kojoj su prisustvovali zakonski zastupnici i punomoćnici stranaka, a koji su imali mogućnost da jedni drugima postavljaju pitanja i razjasne međusobno sporne stvari, pri čemu je „protivna strana“ u cijelosti ostala pri odgovoru na zaključak o pokretanju postupka i zahtjev za pokretanje postupka, te pojasnila kojim kablovskim operaterima je dostavljala ponude za emitiranje TV kanala Sport klub i zašto. U obrazloženju rješenja je također konstatirano da su u skladu sa zaključkom sa usmene rasprave stranke u postupku naknadno dostavile izjašnjenja na sporna pitanja koja su se javila u toku usmene rasprave, i to podnescima preciziranim u obrazloženju rješenja (strana 16. rješenja).

8. Konkurencijsko vijeće je u obrazloženju rješenja ukazalo da se u skladu sa članom 3. Zakona o konkurenciji i čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta relevantno tržište određuje kao tržište određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području, te da relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode i/ili usluge koji potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uvjetima, imajući u vidu posebno njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uvjete prodaje i cijene. U vezi s tim, Konkurencijsko vijeće je konstatiralo da je „protivna strana“ u pogledu relevantnog tržišta, između ostalog, ukazala na praksu u određivanju relevantnog tržišta s aspekta načina distribucije TV signala, odnosno na razlike između distribucije TV kanala putem: kablovske distribucije (CATV), internet platforme (IPTV) i putem satelita (DTH), te na praksu Evropske komisije u predmetima ustupanja prava na emitiranje sportskih sadržaja (predmet broj COMP/C.2-37.398), gdje je kao relevantno tržište određeno „...tržište pribavljanja prava na TV emitiranje fudbalskih događaja koji se odigravaju redovno svake godine“, kao i na slučaj broj COMP/C-2/38.173 koji je Evropska komisija pokrenula po službenoj dužnosti radi prodaje ekskluzivnih prava za FA Premijer ligu, gdje je konstatirano da relevantno tržište uključuje ,,prestižne fudbalske događaje koji se odigravaju redovno tokom sezone“. Međutim, Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da način distribucije TV signala s aspekta krajnjeg potrošača/korisnika u konkretnom slučaju nije relevantan i da nema razloga za diferencijaciju relevantnog tržišta po ovom osnovu. U pogledu prakse Evropske komisije na koju je ukazano, Konkurencijsko vijeće je utvrdilo da se radi o predmetima koji su bazirani na različitom činjeničnom osnovu - pribavljanju TV prava za emitiranje sportskih događaja, a koji, kao takvi, ne mogu biti relevantni za konkretan slučaj. Naime, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da se u konkretnom slučaju radi o prodaji prava za distribuciju/reemitiranje TV kanala koji nude sportske sadržaje, a ne o otkupu prava za sportske sadržaje koji će predstavljati sadržaj pojedinog TV kanala, tako da su navodi o mogućnosti međusobnog konkurisanja TV kanala irelevantni za predmetni slučaj. Konkurencijsko vijeće je ocijenilo da, kada su u pitanju fudbalski sadržaji visokog kvaliteta, radi se o veoma diferenciranom proizvodu koji nema adekvatnu zamjenu ili je nema uopće, odnosno da krajnji korisnik koji, npr. prati utakmice njemačke Bundeslige neće smatrati utakmice engleske Premijer lige adekvatnom zamjenom i obratno. Shodno tome, zaključilo je da krajnji korisnici usluge ne bi smatrali međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uvjetima, imajući u vidu posebno njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uvjete prodaje i cijene, utakmice bilo koje ekskluzivne fudbalske lige (engleske, njemačke, italijanske, španske, francuske) ili drugih ekskluzivnih fudbalskih takmičenja (UEFA Liga prvaka, UEFA Liga Evrope). Imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće je odredilo da relevantno tržište proizvoda i/ili usluga u konkretnom slučaju predstavlja tržište distribucije sportskih kanala s fudbalskim sadržajima visokog kvaliteta koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige u BiH. Dalje, Konkurencijsko vijeće je kao relevantno geografsko tržište utvrdilo tržište BiH, obrazloživši da stranke u postupku djeluju ili imaju mogućnost da djeluju na cijeloj teritoriji BiH, a i da su ugovori kojima je regulirano pravo distribucije TV kanala zaključivani za teritoriju BiH.

9. Konkurencijsko vijeće je konstatiralo da član 9. stav 1. Zakona o konkurenciji propisuje da privredni subjekt ima dominantan položaju na relevantnom tržištu roba ili usluga ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati u značajnoj mjeri nezavisno od stvarnih ili mogućih konkurenata, kupaca, potrošača ili dobavljača, također uzimajući u obzir udio tog privrednog subjekta na relevantnom tržištu, udjele koje na tom tržištu imaju njegovi konkurenti, kao i pravne i druge zapreke za ulazak drugih privrednih subjekata na tržište. Također je ukazalo da je odredbom stava 2. istog člana propisano da se pretpostavlja da privredni subjekt ima dominantan položaj na tržištu roba ili usluga ako na relevantnom tržištu ima udio veći od 40%. U vezi s tim, utvrdilo je da je među strankama nesporno da na teritoriji BiH od svih sportskih kanala koji nude visokokvalitetne fudbalske sadržaje, jedino kanal Sport Klub nudi audiovizuelni prenos live paketa engleske Premijer lige, te da je apelant direktno zaključivao ugovore o distribuciji kanala Sport Klub na teritoriji Bosne i Hercegovine sve do 1. marta 2012. godine, kada je zaključio ugovor o poslovnoj saradnji sa Sport Klubom d.o.o. prema kojem taj privredni subjekt, između ostalog, nudi uvjete za zaključenje ugovora o distribuciji kanala Sport Klub i zaključuje ih u svoje ime, a za apelantov račun. Konkurencijsko vijeće je zaključilo da, shodno tome, apelantovo tržišno učešće na relevantnom tržištu iznosi 100% jer je Sport Klub jedini sportski kanal koji nudi fudbalske sadržaje visokog kvaliteta, a koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige, te da samim tim ima dominantan položaj na tržištu u smislu člana 9. stav (2) Zakona.

10. U vezi s pitanjem zloupotrebe dominantnog položaja Konkurencijsko vijeće je, između ostalog, obrazložilo da je na osnovu prikupljenih podataka i dokumentacije uporedilo uvjete pod kojima privredni subjekti vrše reemitiranje kanala Sport Klub na tržištu u BiH. Ukazalo je da prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije BiH ima 491.219 pretplatnika CATV/IPTV/DTH operatera u 2012. godini, te da su izračunata i tržišna učešća privrednih subjekata koji imaju zaključen ugovor za distribuciju kanala Sport Klub, odnosno kojima je taj ugovor automatski produžen (što je prezentirano u Tabeli broj 3 na strani 27. rješenja). Konkurencijsko vijeće je ukazalo da je analizom ugovornih odredbi trenutno važećih ugovora za emitiranje kanala Sport Klub utvrđeno da postoje određene razlike u ugovorenim uvjetima distribucije. Naime, konstatiralo je da tako ugovorima koje je Sport Klub d.o.o. zaključio s privrednim subjektima Telemach i JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar ne postoji utvrđeni minimalni broj pretplatnika koji će biti osnov za izračun mjesečne naknade, dok ostali važeći ugovori sadrže ovakve odredbe. Konkurencijsko vijeće je zaključilo da je ovakvim postupanjem nastupila povreda odredbi Zakona o konkurenciji na dva načina, i to prvo jer su za identične transakcije utvrđeni različiti uvjeti, odnosno jer jedna grupa privrednih subjekata mora da osigura minimalan broj pretplatnika, dok druga grupa nije u takvoj obavezi, pa je samim tim grupa koja ima ovu obavezu u neravnopravnom i nepovoljnijem konkurentskom položaju, a drugo, nametanjem uvjeta o minimalnom broju pretplatnika dolazi do povećavanja troškova druge strane koja plaća i uslugu koju nije koristila, što predstavlja direktno ili indirektno nametanje kupovnih i prodajnih cijena ili drugih trgovačkih uvjeta kojima se ograničava konkurencija i povredu iz člana 10. stav (2) tačka a) Zakona o konkurenciju.

11. Dalje, Konkurencijsko vijeće je analizom ugovornih odredbi važećih ugovora za emitiranje kanala Sport Klub utvrdilo do postoje određene razlike u ugovorenim uvjetima distribucije u ugovoru koji je Sport Klub d.o.o. zaključio s privrednim subjektom Logosoft d.o.o. Sarajevo u odnosu na ostale važeće ugovore. Naime, Konkurencijsko vijeće je ukazalo da je u važećim ugovorima u tački C 10 ugovora dogovoreno da će kao sredstvo osiguranja distributer osigurati 3 (tri) primjerka bjanko vlastitih mjenica za ukupan neizmireni iznos po ugovoru, dok u ugovoru s privrednim subjektom Logosoft d.o.o. Sarajevo nije predviđeno nikakvo sredstvo osiguranja plaćanja, čime je on stavljen u povoljniji konkurentski položaj u odnosu na konkurente primjenom različitih uvjeta za istu ili sličnu vrstu poslova u smislu člana 10. stav (2) tačka c) Zakona. Zatim je istaknuto da je, analizirajući ugovore koji su automatski produženi (ili se smatra da su produženi) i pod čijim uvjetima još uvijek traju poslovni odnosi s privrednim subjektima ASK d.o.o. Ilidža, Duos d.o.o. Pale i VI.NET d.o.o. Visoko, utvrđeno da su ovakvim ponašanjem konkurenti navedenih privrednih subjekata stavljeni u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj i da je očito da ne postoji jasan, transparentan i konzistentan sistem kriterija po kojima se zaključuju ugovori i određuju njihovi uvjeti. Naime, Konkurencijsko vijeće je ukazalo je da kod privrednog subjekta Aneks d.o.o. Banja Luka ugovor istekao 1. decembra 2012. godine i da je zaključno s tim danom prestao emitirati kanal Sport Klub, a da je privrednom subjektu TXTV d.o.o. Tuzla ugovor istekao 1. decembra 2009. godine, ali je prećutnim dogovorom nastavljeno s emitiranjem kanala Sport Klub, uz uredno dostavljanje i plaćanje faktura sve do 10. maja 2011. godine, te da je ista situacija i s privrednim subjektom Velnet d.o.o. Mostar kome su ugovori istekli 30. novembra 2012. i 15. marta 2013. godine, a fakturiranje i plaćanje je nastavljeno još sedam mjeseci odnosno četiri mjeseca. Konstatirano je da za razliku od toga postoje privredni subjekti ASK d.o.o. Ilidža (kome je ugovor istekao 1. decembra 2009. godine), Duos d.o.o. Pale (kome je ugovor istekao 8. januara 2011. godine) i VI.NET d.o.o. Visoko (kome je ugovor produžen 30. oktobra 2011. godine na neodređeno vrijeme) kojima se još uvijek dozvoljava emitiranje kanala Sport Klub i dostavljaju fakture po cijenama iz tih ugovora. Pri tome je ukazano da ovi privredni subjekti nisu u povoljnijem položaju samo zbog mogućnosti reemitiranja kanala Sport Klub i pružanja krajnjim korisnicima programskih sadržaja koje žele, nego i zbog cijena koje plaćaju jer su od decembra 2012. godine cijene za druge operatere značajno uvećane u odnosu na cijene iz ranijih ugovora. Shodno navedenom, utvrđeno je da u istom momentu na tržištu postoje subjekti kojima je istekao ugovor i koji su prestali s emitiranjem na dan isteka ugovora, a nova ponuda za zaključenje je neprihvatljiva zbog povećanja osnovne cijene za 136,0% (npr. privredni subjekt Aneks d.o.o. Banja Luka), te subjekti kojima su ugovori istekli i koji su zaključili nove ugovore po značajno uvećanim cijenama (npr. Logosoft d.o.o Sarajevo), te subjekti kojima su ugovori istekli, ali se smatra da su produženi i imaju proizvod po cijenama koje su bile dogovorene ranije važećim ugovorom (npr. privredni subjekti ASK d.o.o. Ilidža i Duos d.o.o. Pale). Konkurencijsko vijeće je zaključilo da ovakvo ponašanje neosporno predstavlja primjenu različitih uvjeta za istu ili sličnu vrstu poslova u smislu člana 10. stav (2) tačka c) Zakona o konkurenciji. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u tački 1. izreke rješenja.

12. S obzirom na utvrđene povrede Zakona o konkurenciji, Konkurencijsko vijeće je, pozivajući se na odredbe člana 11. stav (1) tač. b) i c) istog zakona, konstatiralo da je u konkretnom slučaju potrebno izreći mjere kojim bi se otklonile štetne posljedice zloupotrebe dominantnog položaja, pa je u skladu s tim apelantu zabranilo svako daljnje djelovanje koje predstavlja utvrđenu zloupotrebu dominantnog položaja, te naložilo da korigira ugovorne odredbe važećih ugovora o distribucije TV kanala Sport Klub na način da iste transakcije sadrže jednake uvjete. Također je ukazalo da je u toku postupka utvrđeno da apelant nije imao jasan i transparentan sistem uvjeta po kojim se zaključuju ugovori o distribuciji TV kanala Sport Klub, što je za posljedicu imalo naprijed utvrđene povrede Zakona, a kako bi se korigiralo stanje nastalo na relevantnom tržištu, apelant treba da izradi kriterije kojima će se osigurati da svi zainteresirani CATV/IPTV/DTH operateri imaju mogućnost da zaključe ugovor pod jednakim i transparentnim uvjetima. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u tač. 2, 3. i 4. izreke rješenja.

13. Prilikom određivanja novčane kazne, Konkurencijsko vijeće se pozvalo na odredbu člana 48. stav 1. tačka b) Zakona o konkurenciji. Utvrdivši da je apelant u 2011. godini ostvario ukupan prihod od 20.907.001,25 KM (10.689.580,00 eura), te polazeći od toga da je prekršio član 10. stav (2) tač. a) i c) Zakona o konkurenciji i zloupotrijebio dominantan položaj na relevantnom tržištu, Konkurencijsko vijeće je apelantu izreklo novčanu kaznu u iznosu od 125.000,00 KM, što predstavlja 0,597886% od ukupnog apelantovog prihoda iz 2011. godine (kao godine koja je prethodila povredi Zakona). Pri tome je Konkurencijsko vijeće navelo da je prilikom određivanja visine novčane kazne uzelo u obzir namjeru, te dužinu trajanja povrede Zakona, kao i posljedice koje je ona imala na tržišnu konkurenciju u smislu člana 52. Zakona o konkurenciji.

14. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Konkurencijskog vijeća, koju je Sud BiH odbio Presudom broj S1 3 U 014981 14 U od 1. septembra 2015. godine.

15. U obrazloženju presude konstatirano je da je osporeno rješenje doneseno na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, a da su neosnovani apelantovi prigovori kojima se ukazuje da su u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja počinjene bitne povrede pravila postupka, te je cijenjeno da je Konkurencijsko vijeće dalo pravilne i jasne razloge za svoju odluku, koje u cijelosti prihvaća i taj sud.

16. Sud BiH je zaključio da je shodno stanju spisa, a suprotno prigovoru tužbe, Konkurencijsko vijeće u skladu sa članom 3. stav (1) Zakona o konkurenciji i čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta, prije svega, odredilo relevantno tržište u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Sud BiH je, između ostalog, konstatirao da krajnji korisnici usluge, shodno pravilnom zaključku Konkurencijskog vijeća, ne bi smatrali međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uvjetima, imajući u vidu posebno njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uvjete prodaje i cijene, utakmice bilo koje ekskluzivne fudbalske lige (engleske, njemačke, italijanske, španske, francuske) ili drugih ekskluzivnih fudbalskih takmičenja (UEFA Liga prvaka, UEFA Liga Evrope), što čini neosnovanim prigovor tužbe da Konkurencijsko vijeće nije primijenilo zakonske kriterije (proizvodi koje potrošači smatraju međusobno zamjenjivim, tj. supstituti) prilikom određivanja relevantnog tržišta. Sud BiH je također zaključio da je neosnovan apelantov navod da je u postupku utvrđivanja zamjenjivosti potražnje za određenim proizvodima Konkurencijsko vijeće trebalo primijeniti SSNIP test. U vezi s tim, Sud BiH je obrazložio da u konkretnom slučaju nikakvim posebnim metodama nije trebalo da se ispituje zamjenjivost potražnje za određenim proizvodima jer su u pitanju fudbalski sadržaji koji se emitiraju uživo i nemaju adekvatnu zamjenu zbog svog kvaliteta i bitnih karakteristika, pa su samim tim zbog svog sadržaja jedinstveni, odnosno ne postoji zamjenski proizvod koji bi krajnji korisnici smatrali adekvatnom zamjenom/supstitutom. Osim toga, Sud BiH je ukazao da Zakon o konkurenciji i Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta nisu definirali upotrebu SSNIP testa kao metode koju Konkurencijsko vijeće mora primjenjivati prilikom procjene zamjenjivosti potražnje za određenim proizvodima. Dalje, ukazao je da se Metodologija SSNIP testa sastoji u posmatranju ponašanja krajnjeg korisnika usluge ili proizvoda u slučaju kada proizvođač/pružalac poveća svoju cijenu u manjem omjeru (5-8%) na duži vremenski period, te da se u tom slučaju posmatra da li će korisnik nastaviti da koristi proizvod bez obzira na povećanje cijene ili će početi koristiti proizvod/uslugu konkurenta. Međutim, zaključio je da u konkretnom slučaju nije ni bilo potrebe za provođenjem SSNIP testa zbog toga što se iz osporenog rješenja može zaključiti da je upravo apelant svoju cijenu konstantno povećavao i da je iz podataka spisa evidentno da se u konkretnom slučaju radi o drastičnim povećanjima cijena (cca. 60-130%), a od 5-8% kako predviđa SSNIP test.

17. Sud BiH je dalje, između ostalog, konstatirao da je među strankama u postupku nesporna činjenica da jedino kanal Sport Klub nudi audiovizuelni prenos live paketa engleske Premijer lige, te da je apelant zaključivao direktno ugovore o distribuciji kanala Sport Klub na teritoriji BiH sve do 1. marta 2012. godine, kada je zaključio ugovor o poslovnoj saradnji sa Sport Klubom d.o.o., prema kojem isti, između ostalog, nudi uvjete za zaključenje ugovora o distribuciji kanala Sport Klub i zaključuje ih u svoje ime, a za apelantov račun. Sud BiH je ukazao da je shodno navedenom Konkurencijsko vijeće utvrdilo apelantovo tržišno učešće na relevantnom tržištu od 100% s obzirom na to da je Sport Klub jedini sportski kanal koji nudi fudbalske sadržaje visokog kvaliteta, a koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige.

18. Sud BiH je dalje ocijenio da su irelevantni apelantovi navodi da u periodu kada je zaključio većinu ugovora sa svojim kupcima nije imao Premijer ligu i da je stoga zaključak o postojanju dominantnog položaja apsurdan. Naime, Sud BiH je ukazao da je Konkurencijsko vijeće utvrdilo da je apelant dominantan na relevantnom tržištu upravo zbog Premijer lige koju emitira putem kanala Sport Klub, a ne po broju ugovora s krajnjim korisnicima, te da je, upravo suprotno navedenom prigovoru, Konkurencijsko vijeće u toku postupka utvrdilo da je apelant nakon dobivanja prava na emitiranje Premijer Lige (putem Sport Kluba) počeo da mijenja svoje ponašanje na tržištu u odnosu na konkurente svojih povezanih društava Total TV i Telemach (odnosno na podnosioce zahtjeva i druge kablovske operatere), drastično povećavajući cijene proizvoda, uskraćivanjem ponude istog i slično, što ukazuje da je bio svjestan svog dominantnog položaja i svoje tržišne moći. Sud BiH je također istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju pogrešna primjena člana 10. stav (2) tačka c) Zakona o konkurenciji prilikom utvrđivanja radnje zloupotrebe dominantnog položaja zbog toga što se ne radi o istoj vrsti poslova jer operateri imaju različit broj korisnika, različite tehničke i druge kapacitete. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da zaključivanje ugovora o distribuciji kanala Sport Klub na teritoriji BiH s kablovskim operaterima podrazumijeva da sa svakim od potpisnika ugovora zaključuje istu i/ili sličnu vrstu posla - distribuciju kanala Sport Klub, a da se kolika je njihova tržišna snaga, tehnički uvjeti i slično iz ugovora evidentno ne vidi jer ni sam apelant očito nije pravio razliku s obzirom na to da se radi o tipskim ugovorima, što dalje upućuje na zaključak da se radi o istoj vrsti poslova. Sud BiH je ukazao da iz navedenog proizlazi da Konkurencijsko vijeće nije tražilo od apelanta da svima nudi iste uvjete, nego da osigura da pod jednakim i transparentnim uvjetima svi zainteresirani imaju pristup usluzi koju pruža, a da je razumljivo da cijena varira u zavisnosti od broja pretplatnika ili nekih drugih parametara karakterističnih za ovu vrstu poslova, ali u konkretnom slučaju to nije ni bilo sporno. Sud BiH je istakao da je u konkretnom slučaju bilo sporno to što je apelant određenim subjektima omogućio da zaključe ugovore, a drugima ne, što je smatrao da su nekim subjektima stari ugovori produženi i obračunavao mjesečne naknade po starim cijenama, a drugi subjekti su bili primorani da pristanu na drastično povećanje cijene koje je apelant nametnuo ili da odustanu od ugovora, te da ni na koji način nije objasnio po kom kriteriju i iz kojih razloga je sve to radio. Sud BiH je istakao da konačno činjenica da je apelant i sam prisutan na tržištu pružanja usluga emitiranja TV programa krajnjim korisnicima putem svojih povezanih subjekata Telemach i Total TV upućuje na zaključak da je u interesu samog apelanta da drugi kablovski operateri nemaju istu ponudu kanala kao i on, tj. odgovara mu da drugi kablovski operateri imaju slabiju ponudu. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je apelant vlasnik kanala Sport Klub koji je u BiH jako popularan i zbog prenosa sportskih sadržaja u kojim učestvuju sportisti s ovih prostora, pa je jasno da je u apelantovom interesu da na neki način svojim najjačim konkurentima (velikim kablovskim operaterima i telekom operaterima) onemogući emitiranje ovog kanala jer na taj način apelant ima konkurentsku prednost kod krajnjih potrošača ili da isti prodaje po ekstremno visokim cijenama jer mu to osigurava i visoke prihode. Pored toga, konstatirao je da je Konkurencijsko vijeće prilikom izricanja visine novčane kazne pravilno uzelo u obzir namjeru, dužinu trajanja povrede Zakona i posljedice koje je utvrđena povreda imala na tržišnu konkurenciju na relevantnom tržištu u smislu odredbe člana 52. Zakona o konkurenciji i pravilno procijenilo da je kazna u iznosu od 0,597886% ukupno ostvarenog prihoda u odnosu na maksimalno propisanu kaznu od 10,0% ukupno ostvarenog prihoda adekvatna.

19. Sud BiH je također ocijenio da prilikom donošenja odluke u ovom upravnom postupku nisu učinjene povrede postupka iz čl. 10, 126. i 134. Zakona o upravnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZUP) jer je strankama u svakoj fazi postupka data mogućnost da se izjasne o činjenicama i okolnostima koje su važne za pravilnu odluku. Pri tome je Sud BiH primijetio da se apelant pozvao i na odredbu člana 43. stav 4. Zakona o konkurenciji prema kojoj Konkurencijsko vijeće može, prije donošenja odluke, obavijestiti stranke o sadržaju rješenja. Sud BiH je istakao da iz zapisnika s usmene rasprave od 19. septembra 2013. godine proizlazi da je Konkurencijsko vijeće prethodno naložio strankama da svu dokumentaciju, dokaze i dodatna izjašnjenja dostave Vijeću u roku od 15 dana od dana održavanja rasprave, čime je ono, ponovo suprotno istaknutom prigovoru tužbe, apelantu i drugim strankama u postupku omogućilo da se izjasne na okolnosti dotadašnjeg toka postupka i data im je mogućnost da dostave dokumentaciju i nove dokaze, što je apelant i učinio.

20. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedene presude Suda BiH, koji je odbijen Presudom apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 U 014981 15 Uvp od 30. marta 2016. godine. U obrazloženju presude je ocijenjeno da su u osporenoj presudi dati pravilni i jasni razlozi za tu presudu koje u cijelosti prihvaća i apelaciono vijeće, te je, u suštini, ponovljeno obrazloženje iz te presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant, prije svega, tvrdi da se, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pobliže naznačenoj u apelaciji, konkretan postupak treba posmatrati u kontekstu zaštite koju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija pružaju u odnosu na krivične postupke. Apelant dalje tvrdi da mu je osporenim odlukama Konkurencijskog vijeća i Suda BiH povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku. U vezi s tim tvrdi da Konkurencijsko vijeće i Sud BiH nisu „adekvatno obrazložili svoje navode o odlučnim činjenicama“ - relevantnom tržištu, postojanju dominantnog položaja i zloupotrebe dominantnog položaja od strane apelanta, odnosno da su dali paušalna i neprecizna obrazloženja u vezi s navedenim. Smatra da je Sud BiH zanemario njegove argumente koji dovode u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Također tvrdi da iz obrazloženja osporenih odluka ne može da se utvrdi na koji način je utvrđena visina novčane kazne, s obzirom na to da u obrazloženju osporenih odluka nije navedeno koja apelantova namjera je utvrđena, koja je dužina trajanja povrede zakona i koje su posljedice apelantovih radnji. Apelant ističe da Konkurencijsko vijeće i Sud BiH citiraju zakonske norme, ali da je nemoguće vidjeti na koji način ih primjenjuju na konkretno činjenično stanje. Nadalje, apelant navodi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno „pravo na odbranu“. U vezi s tim, apelant navodi da iz odredaba čl. 10, 126. i

134. ZUP-a proizlazi da nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni. Apelant navodi da u predmetnom upravnom postupku ne samo da nije imao mogućnost da se izjasni o potencijalno spornim činjenicama i okolnostima već da nije bio ni obaviješten o tome koje činjenice i okolnosti Konkurencijsko vijeće smatra važnim. Tvrdi da, shodno tome, nije imao mogućnost da te činjenice osporava, da ponudi objašnjenja, dodatne dokaze ili argumente, već da mu je samo dostavljeno rješenje kojim mu je izrečena kazna, a da činjenica da je mogao da izvrši uvid u spis ili da dostavi dokumentaciju i dodatne dokaze Konkurencijskom vijeću ne znači da je imao mogućnost da se izjasni na dotadašnji tok postupka. Apelant smatra da je time što ga nije obavijestilo o tome koje njegove radnje smatra spornim Konkurencijsko vijeće povrijedilo njegovo pravo na odbranu, a da je Sud BiH tu povredu potvrdio.

22. U dopuni apelacije koju je 14. aprila 2016. godine dostavio Ustavnom sudu apelant se, u suštini, pozvao na navode iz apelacije, smatrajući da je i u međuvremenu donesenom Presudom Suda BiH broj S1 3 U 014981 15 Uvp od 30. marta 2016. godine došlo do povreda njegovih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje je ukazano u apelaciji.

b) Odgovori na apelaciju

23. Sud BiH smatra da su neosnovani apelacioni navodi o povredi prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje apelant ukazuje. U vezi s tim, između ostalog, ukazuje da sud upravni spor rješava na osnovu činjenica utvrđenih u upravnom postupku u smislu člana 34. stav 1. Zakona o upravnim sporovima BiH, pri tome ocjenjući da li je tuženi organ povrijedio pravila postupka i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalni propis. Sud BiH ističe da, dakle, u upravnom sporu utvrđuje zakonitost konačnog upravnog akta u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tome nije vezan razlozima tužbe. Također ukazuje da je apelant u tužbi naveo razloge zbog kojih je osporio rješenje Konkurencijskog vijeća, a Sud BiH je apelantove prigovore ocijenio kao neosnovane.

24. Konkurencijsko vijeće, prije svega, tvrdi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku uslijed toga što se Konkurencijsko vijeće nije adekvatno osvrnulo na odlučujuće činjenice u postupku prilikom određivanja relevantnog tržišta i dominantnog položaja. U vezi s tim, između ostalog, ukazuje da je prilikom provođenja predmetnog postupka pravilno odredilo relevantno tržište proizvoda i/ili usluga u konkretnom slučaju. Konkurencijsko vijeće, između ostalog, navodi da nikakvim posebnim metodama nije trebalo da se ispituje kvalitet sadržaja i zamjenjivost potražnje za određenim proizvodima jer su u pitanju fudbalski sadržaji koji se emitiraju uživo, pa su samim tim zbog svog sadržaja jedinstveni i visokog kvaliteta, odnosno ne postoji zamjenski proizvod koji bi krajnji korisnici smatrali adekvatnom zamjenom/supstitutom. Također ukazuje da je članom 151. stav (2) ZUP-a propisano da ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate, te u vezi s tim naglašava da engleska Premijer liga zajedno s njemačkom, italijanskom, španskom i francuskom fudbalskom ligom čini pet najjačih evropskih, pa i svjetskih liga. Dalje, Konkurencijsko vijeće ističe da se iz osporenog rješenja jasno vidi da je apelant cijenu za TV kanal Sport klub konstantno povećavao i da, iako se u konkretnom slučaju radi o drastičnim povećanjima cijena (cca. 60-130%), apelant i dalje uspijeva da zaključi ugovore i po ovim cijenama jer za ono što nudi nema adekvatnog zamjenskog proizvoda. Konkurencijsko vijeće ističe da je tokom provođenja predmetnog postupka utvrđeno da je među strankama nesporno da na teritoriji BiH od svih sportskih kanala koji nude visokokvalitetne fudbalske sadržaje jedino kanal Sport Klub nudi audiovizuelni prenos live paketa engleske Premijer lige, i to po osnovu ekskluzivnog ugovora o audiovizuelnom prenosu live paketa engleske Premijer lige za sezonu 2010/2011, 2011/2012 i 2012/2013 na teritoriji BiH, odnosno da niko drugi nema navedeno pravo, niti ga može steći. Shodno tome, Konkurencijsko vijeće ističe da nije imalo potrebu da vrši neke dodatne analize u tom pogledu jer je zbog postojanja ovakvog ugovora jasno da u naznačenom periodu niko drugi nije mogao otkupiti prava za emitiranje Premijer lige, tj. da nije postojala nikakva zamjenjivost ponude. Pored toga, ističe da ako neki privredni subjekt ima 100% tržišnog učešća na relevantnom tržištu na kojem djeluje, onda je bespredmetno dodatno analizirati da li se taj privredni subjekt može ponašati nezavisno od svojih stvarnih ili mogućih konkurenata jer oni ni ne postoje. U pogledu apelantovih navoda da Konkurencijsko vijeće nije utvrdilo namjeru, dužinu trajanja povrede i posljedice, ističe da su oni bitni samo s aspekta utvrđivanja visine kazne koja, u skladu sa članom 48. Zakona o konkurenciji, iznosi do 10% vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, a da je apelantu izrečena izuzetno blaga novčana kazna u iznosu od svega 0,597886% ukupnog godišnjeg prihoda. Pored toga, Konkurencijsko vijeće ističe da je apelant u toku postupka imao priliku i iznio svoj stav i argumente u pogledu određivanja relevantnog tržišta, kao i svih drugih podataka, dokaza, činjenica u toku postupka, a što je očito iz predmetnog spisa i samog osporenog rješenja. Ukazuje da u smislu člana 43. stav (4) Zakona o konkurenciji može, ali da nije obavezan, prije donošenja konačnog rješenja u pisanoj formi obavijestiti stranku o sadržaju rješenja koje namjerava donijeti.

25. Podnosilac zahtjeva Asocijacija kablovskih operatera i distributera mrežnih usluga u BiH, između ostalog, tvrdi da je apelant u toku upravnog postupka gotovo sve ključne dokumente proglasio poslovnom tajnom i na taj način zapravo uskraćivao podnosiocima zahtjeva pravo na izjašnjenje i uvid u dokumente koji se nalaze u spisu. Ukazuje da, s druge strane, apelantu nije uskraćen nijedan dokument koji se nalazi u spisu, te se ne može govoriti o uskraćivanju prava na odbranu, te da je u toku postupka od njega traženo pismeno izjašnjenje, a nakon toga zakazana je usmena rasprava gdje je imao mogućnost da se njegovi punomoćnici izjasne o svim činjenicama bitnim za postupak, te da učestvuju u izvođenju dokaza. Također smatra da je Sud BiH na potpuno zadovoljavajući način obrazložio svoju odluku, te da ne vidi nikakve povrede u tom dijelu. Pored toga, smatra da su osporene odluke pravilne i da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.

26. Podnosilac zahtjeva Elta Kabel d.o.o. Doboj je u odgovoru na apelaciju, u suštini, iznio iste tvrdnje kao i podnosilac zahtjeva Asocijacija kablovskih operatera i distributera mrežnih usluga u BiH.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o konkurenciji („Službeni glasnik BiH“ br. 48/05, 76/07 i 80/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

(Relevantno tržište) (1) Relevantno tržište, u smislu ovog zakona, određuje se kao tržište određenih proizvoda i/ili usluga koji su predmet obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području.

(2) Relevantno tržište proizvoda i/ili obuhvata sve proizvode i/ili usluge koje potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu naročito njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene.

(3) Relevantno geografsko tržište obuhvata cjelokupan ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojem privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda i/ili usluga pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova konkurencije na susjednim geografskim tržištima.

[…] (5) Konkurencijski savjet podzakonskim aktom će propisati bliže kriterijume i način utvrđivanja relevantnog tržišta.

Član 9.

(Dominantan položaj) (1) Privredni subjekt ima dominantan položaj na relevantnom tržištu roba ili usluga, ako se zbog svoje tržišne snage može ponašati u značajnoj mjeri nezavisno od stvarnih ili mogućih konkurenata, kupaca, potrošača ili dobavljača, takođe uzimajući u obzir udio tog privrednog subjekta na relevantnom tržištu, udjele koje na tom tržištu imaju njegovi konkurenti, kao i pravne i druge zapreke za ulazak drugih privrednih subjekata na tržište.

(2) Pretpostavlja se da privredni subjekt ima dominantan položaj na tržištu roba ili usluga ako na relevantnom tržištu ima udio veći od 40%.

(…) Član 10.

(Zloupotreba dominantnog položaja) (1) Zabranjena je svaka zloupotreba dominantnog položaja jednog ili više privrednih subjekata na relevantnom tržištu.

(2) Zloupotreba dominantnog položaja posebno se odnosi na:

a) direktno ili indirektno nametanje nelojalnih kupovnih i prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uslova kojima se ograničava konkurencija;

[...]

c) primjenu različitih uslova za istu ili sličnu vrstu poslova s ostalim stranama, čime ih dovode u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj;

[...] Član 11.

(Rješenje o zloupotrebi dominantnog položaja) (1) Konkurencijsko vijeće, na osnovu čl. 9. i 10. ovog zakona, donosi odgovarajuće rješenje kojim:

a) utvrđuje dominantni položaj i postupanja privrednih subjekata kojim se zloupotrebljava taj položaj i sprečava, ograničava ili narušava tržišna konkurencija, te trajanje takvog ponašanja;

b) zabranjuje svako daljnje postupanje privrednog subjekta;

c) određuje rokove i mjere za otklanjanje štetnih posljedica takvog postupanja;

d) određuje privrednom subjektu da obavi i druge odgovarajuće mjere koje doprinose osiguravanju konkurencije između privrednih subjekata na relevantnom tržištu, te rokove za njihovo izvršavanje.

[...] Član 43. stav 4.

(Konačna rješenja Konkurencijskog vijeća) Konkurencijski savjet može, prije donošenja konačnog rješenja, u pisanoj formi obavijestiti stranke o sadržaju rješenja koje namjerava donijeti.

Član 48.

(Novčane kazne za teže povrede Zakona) (1) Novčanom kaznom u iznosu naviše do 10 % vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta, iz prethodne godine koja je prethodila godini u kojoj je nastupila povreda zakona, kazniće se privredni subjekt ili fizičko lice, ako:

[...]

b) zloupotrijebi dominantni položaj na način propisan odredbama člana 10. ovog zakona;

[...] Član 52.

(Određivanje visine kazni) Konkurencijsko vijeće prilikom određivanja visine novčane kazne uzet će u obzir namjeru i trajanje povrede kojom su povređene odredbe ovog zakona.

28. Odluka o utvrđivanju relevantnog tržišta („Službeni glasnik BiH“ br. 18/06 i 34/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(Relevantno tržište) (1) Relevantno tržište se određuje kao tržište određenih proizvoda koji su predmetom obavljanja djelatnosti privrednih subjekata na određenom geografskom području.

(2) Relevantno tržište se određuje posebno za svaki dati slučaj.

Član 4.

(Relevantno tržište proizvoda) Relevantno tržište proizvoda obuhvaća sve proizvode koje potrošači i/ili korisnici smatraju međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uslovima, imajući u vidu naročito njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uslove prodaje i cijene.

Član 5.

(Relevantno geografsko tržište) 1)Relevantno geografsko tržište obuhvaća cjelokupan ili značajan dio teritorije Bosne i Hercegovine na kojem privredni subjekti djeluju u prodaji i/ili kupovini relevantnog proizvoda pod jednakim ili dovoljno ujednačenim uslovima i koji to tržište bitno razlikuju od uslova tržišne konkurencije na susjednim geografskim tržištima.

[…]

29. Zakon o upravnom postupku („Službeni glasnik BiH” br. 29/02, 12/04, 88/07, 93/09, 41/13, 53/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Prije donošenja rješenja, stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.

(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom određeno.

Član 126.

(1) Prije donošenja rješenja imaju se utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za rješenje i strankama omogućiti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese o čemu se stara službena osoba koja vodi postupak.

(2) Ovo se može izvršiti u skraćenom postupku ili u posebnom ispitnom postupku.

Član 134.

(1) Stranka ima pravo učestvovati u ispitnom postupku i, radi ostvarenja cilja postupka, dati potrebne podatke i braniti svoja prava i zakonom zaštićene interese, a službena osoba obavezna je to omogućiti.

(2) Stranka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Ona ima pravo sve do donošenja rješenja dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje, a ako to čini poslije održane usmene rasprave, dužna je opravdati zbog čega to nije učinila na raspravi.

(3) Službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci: da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima, da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom i neposredno, kao i da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, a o kojima stranci nije bila data mogućnost da se izjasni.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelant je prvobitno podnesenom apelacijom osporio Presudu Suda BiH broj S1 3 U 014981 14 U od 1. septembra 2015. godine. Međutim, apelant je dopunom apelacije osporio u međuvremenu donesenu Presudu Suda BiH broj S1 3 U 014981 15 Uvp od 30. marta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu i koja, dakle, predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, a dopuna apelacije kojom je osporena i ta presuda podnesena je 14. aprila 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant tvrdi da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke kojima je utvrđena zloupotreba apelantovog dominantnog položaja na relevantnom tržištu u smislu odredaba Zakona o konkurenciji i Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta. U vezi s pitanjem primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju i u vezi s tim apelantovim tvrdnjama da konkretan postupak treba posmatrati u kontekstu zaštite koju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija pružaju u odnosu na krivične postupke, Ustavni sud ukazuje na svoju praksu u predmetima br. AP 620/15 i AP 1865/12 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 620/15 od 7. septembra 2017. godine i AP 1865/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima su također osporene odluke Konkurencijskog vijeća i Suda BiH, a kojima je također utvrđena zloupotreba apelantovog dominantnog položaja u tim predmetima na relevantnom tržištu u smislu odredaba Zakona o konkurenciji i drugih podzakonskih akata. Stoga, podržavajući vlastitu praksu u navedenim predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, a prema kojoj se radi o predmetima građanskopravne prirode, te smatrajući da praksa Evropskog suda u predmetima na koje se pozvao apelant nije primjenjiva u konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da se i u konkretnom radi o predmetu građanskopravne, a ne krivičnopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne i garancije iz st. 2. i 3. istog člana. Shodno tome, Ustavni sud će apelantove navodi o povredi „prava na odbranu“ razmotriti u kontekstu prava na ravnopravnost u postupku koje je zaštićeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Dakle, apelant, u suštini, smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je u konkretnom slučaju nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te povrijeđene odredbe procesnog prava i pravo na ravnopravnost u postupku, kao i što obrazloženja osporenih odluka nisu u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83. s daljnjim referencama i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, O. I. 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.

41. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđeno da je apelant, direktno i/ili putem svog zastupnika - Sport klub d.o.o., zloupotrijebio dominantni položaj na relevantnom tržištu i da u osporenim odlukama u vezi s tim nisu data obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

42. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da iz obrazloženja osporenog rješenja Konkurencijskog vijeća proizlazi da je ono s pozivanjem na odredbe člana 3. Zakona o konkurenciji i čl. 4. i 5. Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta kao relevantno tržište proizvoda i/ili usluga u konkretnom slučaju utvrdilo tržište distribucije sportskih kanala s fudbalskim sadržajima visokog kvaliteta koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige u BiH, a da je kao relevantno geografsko tržište utvrdilo tržište BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Konkurencijsko vijeće, razmatrajući apelantove prigovore u tom smislu, dalo dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke u pogledu utvrđivanja relevantnog tržišta, navodeći, između ostalog, da, kada su pitanju fudbalski sadržaji visokog kvaliteta, radi se o veoma diferenciranom proizvodu koji nema adekvatnu zamjenu ili je nema uopće, odnosno da krajnji korisnici usluge ne bi smatrali međusobno zamjenjivim, pod prihvatljivim uvjetima, imajući u vidu posebno njihove bitne karakteristike, kvalitet, uobičajenu namjenu, način upotrebe, uvjete prodaje i cijene, utakmice bilo koje ekskluzivne fudbalske lige (engleske, njemačke, italijanske, španske, francuske) ili drugih ekskluzivnih fudbalskih takmičenja (UEFA Liga prvaka, UEFA Liga Evrope). Ustavni sud, također, zapaža da je i Sud BiH razmotrio apelantove prigovore u tom smislu i konstatirao da je navedena konstatacija Konkurencijskog vijeća pravilna, te da je, pored toga, jasno i detaljno obrazložio zašto je neosnovan navod tužbe da je u postupku utvrđivanja zamjenjivosti potražnje za određenim proizvodima Konkurencijsko vijeće trebalo primijeniti SSNIP test. Imajući u vidu navedeno, te dovodeći sadržaj obrazloženja osporenih odluka u vezu s relevantnim odredbama Zakona o konkurenciji i Odluke o utvrđivanju relevantnog tržišta na koje su se Konkurencijsko vijeće i Sud BiH pozvali prilikom utvrđivanja relevantnog tržišta, Ustavni sud u tim obrazloženjima u ovom dijelu ne nalazi elemente proizvoljnosti.

43. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su Konkurencijsko vijeće i Sud BiH u pogledu postojanja apelantovog dominantnog položaja na relevantnom tržištu obrazložili da je među strankama u postupku nesporno da na teritoriji BiH od svih sportskih kanala koji nude visokokvalitetne fudbalske sadržaje, jedino kanal Sport Klub nudi audiovizuelni prenos live paketa engleske Premijer lige, te da je apelant direktno zaključivao ugovore o distribuciji kanala Sport Klub na teritoriji Bosne i Hercegovine sve do 1. marta 2012. godine, kada je zaključio ugovor o poslovnoj saradnji sa Sport Klubom d.o.o. prema kojem isti, između ostalog, nudi uvjete za zaključenje ugovora o distribuciji kanala Sport Klub i zaključuje te ugovore u svoje ime, a za apelantov račun. Ustavni sud zapaža da su, imajući u vidu navedeno, Konkurencijsko vijeće i Sud BiH ocijenili da apelantovo tržišno učešće na relevantnom tržištu iznosi 100% jer je Sport Klub jedini sportski kanal koji nudi fudbalske sadržaje visokog kvaliteta, a koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige, te da samim tim apelant ima dominantan položaj na tržištu u smislu člana 9. stav 2. Zakona o konkurenciji. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa sadržajem odredbe člana 9. stav 2. Zakona o konkurenciji, te imajući u vidu da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant u postupku u kojem su donesene osporene odluke tvrdio, a da ne tvrdi ni u apelaciji, da je neko drugo konkurentsko lice u relevantnom periodu imalo pravo na distribuciju kanala koji uključuju i prenos live paketa engleske Premijer lige u Bosni i Hercegovini, odnosno da je zaključivalo ugovore o distribuciji tih kanala, Ustavni sud smatra da su Konkurencijsko vijeće i Sud BiH dali dovoljno jasne i agrumentirane razloge o postojanju apelantovog dominantnog položaja na relevantnom tržištu, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.

44. Ustavni sud, također, smatra da je u osporenom rješenju Konkurencijskog vijeća dato detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje za utvrđenje da je apelant direktno i/ili putem svog zastupnika - Sport Klub d.o.o. zloupotrijebio dominantni položaj na relevantnom tržištu tako što je tačkom C 10. važećih ugovora o distribuciji TV kanala Sport Klub, zaključenih s kablovskim operaterima u BiH, nametnuo uvjete o minimalnom broju pretplatnika, što predstavlja direktno ili indirektno nametanje drugih trgovačkih uvjeta kojima se ograničava konkurencija u smislu člana 10. stav (2) tačka a) Zakona o konkurenciji i primijenio različite uvjete u ugovorima za distribuciju sportskog kanala Sport Klub sa CATV/IPTV/DTH operaterima u BiH, čime su ih doveli u neravnopravan i nepovoljan konkurentski položaj u smislu člana 10. stav (2) i tačka c) Zakona o konkurenciji. Sud BiH je također dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje zašto apelantovi prigovori u tom pogledu ne mogu dovesti do drugačije odluke. Dovodeći obrazloženja osporenih odluka u ovom dijelu u vezu s odredbama člana 10. stav (2) i tač. a) i c) Zakona o konkurenciji, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Konkurencijskog vijeća i Suda BiH. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot apelantovom mišljenju, u obrazloženjima osporenih odluka dati dovoljno jasni i argumentirani razlozi za izricanje apelantu novčane kazne u iznosu od 125.000,00 KM, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

45. U vezi s apelantovim navodima koji se, u suštini, svode na tvrdnje o povredi procesnog prava i prava na ravnopravnost u postupku, zbog toga što mu, kako tvrdi, nije pružena mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da su apelantu dostavljeni i zahtjev za pokretanje predmetnog postupka i zaključak o pokretanju postupka i da je apelant dostavio odgovor na zahtjev, te da je od apelanta u toku prvostepenog postupka zatraženo da dostavi dodatne podatke i dokumentaciju, što je on i učinio. Također proizlazi da je u toku prvostepenog postupka, odnosno 19. septembra 2013. godine, održana usmena rasprava kojoj je prisustvovao zakonski zastupnik odnosno punomoćnik apelanta, na kojoj je imao mogućnost da postavlja pitanja suprotnoj strani u postupku i da i razjasni međusobno sporne stvari i da je u skladu sa zaključkom sa usmene rasprave apelant naknadno dostavio izjašnjenja na sporna pitanja koja su se javila u toku usmene rasprave. Ustavni sud, također, zapaža da je, odlučujući o sličnim prigovorima kakve apelant ponavlja u apelaciji, Sud BiH konstatirao da u konkretnom postupku, između ostalog, nisu učinjene povrede postupka iz čl. 10, 126. i 134. ZUP-a, obrazloživši da iz zapisnika sa usmene rasprave od 19. septembra 2013. godine proizlazi da je Konkurencijsko vijeće prethodno naložilo strankama da svu dokumentaciju, dokaze i dodatna izjašnjenja dostave Vijeću u roku od 15 dana od dana održavanja rasprave, čime je apelantu i drugim strankama u postupku omogućilo da se izjasne na okolnosti dotadašnjeg toka postupka i data im je mogućnost da dostave dokumentaciju i nove dokaze, što je apelant i učinio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da i apelant u apelaciji ne spori činjenicu da je mogao da izvrši uvid u spis ili da dostavi dokumentaciju i dodatne dokaze Konkurencijskom vijeću. Pored toga, u vezi s odredbom člana 43. stav 3. Zakona o konkurenciji, na koju se apelant pozvao u postupku koji je okončan osporenim odlukama, a kojom je propisano da Konkurencijsko vijeće može, prije donošenja konačnog rješenja, u pisanoj formi obavijestiti stranke o sadržaju rješenja koje namjerava donijeti, Ustavni sud zapaža da iz samog teksta citirane odredbe proizlazi da obavještavanje stranaka u pisanoj formi o sadržaju rješenja koje namjerava donijeti predstavlja samo mogućnost, a ne obavezu Konkurencijskog vijeća, kako je i ukazano u odgovoru na apelaciju. Dovodeći naprijed navedeno u vezu sa sadržajem odredaba čl. 10, 126. i 134. Zakona o upravnom postupku BiH i člana 43. stav 3. Zakona o konkurenciji, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi o povredi procesnog prava i povredi prava na ravnopravnost u postupku neosnovani.

46. Osim toga, imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelantovim navodima, Sud BiH odgovorio na apelantove navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje u konkretnom slučaju i da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

47. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

49. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

50. Ustavni sud napominje da se u konkretnom slučaju mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da riječ „imovina“ uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine).

51. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je navedenim odlukama, u skladu sa članom 48. stav 1. tačka b) Zakona o konkurenciji, apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 125.000,00 KM, što predstavlja 0,597886% od apelantovog ukupnog prihoda iz 2011. godine (kao godine koja je prethodila povredi Zakona), a koji iznosi 20.907.001,25 KM. S obzirom na to nesporno je da navedeni novčani iznos predstavlja apelantovu imovinu koja uživa zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da stoga odluke Konkurencijskog vijeća, odnosno Suda BiH predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine.

52. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da novčane kazne spadaju u djelokrug drugog stava člana 1. koji, između ostalog, dozvoljava državama ugovornicama da kontroliraju upotrebu imovine kako bi osigurale plaćanje novčanih kazni. Međutim, ova odredba se mora tumačiti u svjetlu općeg načela ustanovljenog u prvoj rečenici prvog stava i stoga mora biti ispunjen uvjet zakonitosti i mora postojati opravdani odnos srazmjernosti između upotrijebljenih sredstava i željenog cilja (vidi Evropski sud, pored ostalih, Allan Jacobsson protiv Švedske (broj 1) od 25. oktobra 1989. godine, serija A, broj 163, str. 17, stav 55, Philips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 41087/98, stav 51, CEDH 2001-VII).

53. Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da se zakonitost izrečene novčane kazne ne dovodi u pitanje s obzirom na to da je izrečena na osnovu člana 48. stav 1) tačka b) Zakona o konkurenciji zbog apelantovog ponašanja suprotno relevantnim odredbama člana 10. stav 2. tač. a) i c) Zakona o konkurenciji, te da njen iznos ne prelazi maksimum propisan navedenom odredbom, te da je izrečena u službi ostvarivanja legitimnog cilja – osiguranja izvršenja odluka Konkurencijskog vijeća koje ima isključivu nadležnost da utvrdi postojanje nedozvoljenog ponašanja na tržištu, te da osigura i zaštiti tržišno nadmetanje kao vrijednosti od općeg značaja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5465/14 od 10. maja 2017. godine, stav 56, dostupna na www.ustavnisud.ba ) .

54. Shodno navedenom, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da miješanje u apelantovo pravo nije bilo zakonito i da nije bilo u službi legitimnog cilja. Stoga je potrebno odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovih prava i općeg javnog interesa.

55. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelant mora snositi „poseban i pretjeran teret“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50).

56. U konkretnom slučaju cilj visine izrečene novčane kazne apelantu je da otkloni nedozvoljeno ponašanje – zloupotrebe vladajućeg položaja. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da Konkurencijsko vijeće i Sud BiH nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je apelant prekršio Zakon o konkurenciji zloupotrebom vladajućeg položaja, pri čemu je apelantu novčana kazna izrečena u okviru zakonom propisanog limita „do 10% vrijednosti ukupnog godišnjeg prihoda privrednog subjekta“, i to u donjim granicama tog limita u iznosu od 0,597886%, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u konkretnom slučaju apelantu izrečenom novčanom kazanom nametnut pretjeran teret i time narušen „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca.

57. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne proizlazi da je činjenično stanje nepotpuno i netačno utvrđeno i da su proizvoljno primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, da su osporene odluke neobrazložene, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti u postupku.

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je za utvrđeno nedozvoljeno postupanje izrečena novčana kazna propisana zakonom koja je u službi ostvarivanja legitimnog cilja, te čija visina ne rezultira pretjeranim teretom na apelantovoj strani i ne narušava „pravičan odnos“ između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite apelantovih interesa.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman