Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5619/15 (J. B., S. B., F. S. i I. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na pravnu sigurnost
- Nekretnina
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5619/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5619/15, rješavajući apelaciju Jasminke Begić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminke Begić, Sabine Begić, Faruka Saltage i Irfana Saltage podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 005232 13 Rev od 8. oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 005232 13 Gž 3 od 7. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 005232 13 P 3 od 24.
maja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasminka Begić, Sabina Begić, Faruk Saltaga i Irfan Saltaga (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 21. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 005232 13 Rev od 8. oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 005232 13 Gž 3 od 7. oktobra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 005232 13 P 3 od 24. maja 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kasima Kartala (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 13. i 17. oktobra 2017. godine. Kantonalni sud i tužitelj nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je tužbom podnesenom Općinskom sudu protiv apelanata kao zakonskih nasljednika umrlog Izeta Saltage (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata ili prodavac) zatražio utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnina. Tužbu je utemeljio na tvrdnji da je kupoprodajni ugovor po njegovom zaključenju 12. decembra 1991. godine ovjeren 19. decembra 1991. godine kod tadašnjeg Osnovnog suda u Bihaću pod brojem OV 352/91, da se od tada nalazi u posjedu nekretnina, ali da u zemljišnim knjigama nije izvršio prijenos prava vlasništva jer je ugovor u ratu izgubljen.
6. Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 005232 08 P od 1. jula 2011. godine odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 17 0 P 005232 12 Gž od 6. decembra 2011. godine uvažio tužiteljevu žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prvostepeni sud propustio procijeniti pravnu prirodu tužbenog zahtjeva i ocijeniti dokaze u smislu utvrđenja relevantnih činjenica od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva.
8. U nastavku postupka Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 005232 12 P 2 od 25. jula 2012. godine ponovno odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev, a Kantonalni sud je u žalbenom postupku ponovno uvažio tužiteljevu žalbu i prvostepenu presudu ukinuo te predmet vratio prvostepenom na ponovno suđenje, smatrajući da izvedeni dokazi nisu brižljivo ocijenjeni niti su utvrđene relevantne činjenice na temelju kojih bi sud zauzeo stav da li je u okolnostima konkretnog slučaja između tužitelja i pravnog prednika apelanata predmetni ugovor zaključen ili ne.
9. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 17 0 P 005232 13 P3 od 24. maja 2013. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda (osim u stavu 3. izreke u kojem dijelu je presuda preinačena) i Vrhovnog suda, kojom je tužbeni zahtjev usvojen te je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Bihaću 12. decembra 1991. godine između pravnog prednika apelanata kao prodavca i tužitelja kao kupca, ovjeren u Osnovnom sudu u Bihaću 19. decembra 1991. godine pod brojem OV 352/91. Osim toga, izrekom navedene presude je utvrđeno da je tužitelj na temelju navedenog kupoprodajnog ugovora (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) stekao pravo vlasništva na nekretninama čije su bliže zemljišnoknjižne i katastarske oznake navedene u izreci presude, koje u naravi čine stan u ulici Bosanska broj 13 u Bihaću, te je nadležnim službama (ZK ureda i Službi za katastar) naloženo da „do pravosnažnosti presude“ izvrše upis prava suvlasništva i suposjeda na tužiteljevo ime.
10. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknute činjenične tvrdnje iz tužbe iz kojih proizlazi da je tužitelj u decembru 1991. godine od pravnog prednika apelanata kupio nekretnine opisane u izreci presude, ali da je usljed ratnih djelovanja izgubio originalni primjerak ugovora, zbog čega ne može ostvariti upis prava suvlasništva u zemljišnim knjigama. Apelanti su osporili postavljeni tužbeni zahtjev navodima da su za postojanje ugovora saznali tek po prijemu tužbe i da stoga sumnjaju u autentičnost potpisa njihovog pravnog prednika, a stoga i valjanost ugovora.
11. Iz rezultata obimnog dokaznog postupka u kojem su provedeni svi dokazi predloženi od parničnih stranaka, Općinski sud je utvrdio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev jer iz spornog ugovora koji su zaključili tužitelj i prednik apelanata i koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Bihaću pod brojem OV 352/91 od 19. decembra 1991. godine proizlazi da je tužitelj od prednika apelanata kupio nekretninu, u naravi potkrovni stan opisan u izreci presude. U vezi s tim je istaknuto da je iz kopije knjige ovjerenih ugovora Osnovnog suda u Bihaću za 1991. godinu utvrđeno da je ugovor sačinjen u pismenoj formi i da su potpisi ugovarača ovjereni u sudu, iz čega je izveden zaključak da je ugovor sačinjen u skladu sa tada važećim propisima odnosno u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nekretnina. U tom smislu su ocijenjeni neosnovanim prigovori apelanata kojima su ukazali na sumnju u autentičnost potpisa njihovog pravnog prednika. U tom kontekstu je napomenuto da je neprihvatljivo da sud ovjeri ugovor stavljanjem svog pečata i evidentiranjem pravnog posla u knjigu zaključenih ugovora 1991. godine u tadašnjem Osnovnom sudu, a da prednik apelanata ugovor ne potpiše, jer iz sadržaja ugovornih odredbi upravo proizlazi da je ugovor izvršen u cijelosti odnosno da je prednik apelanata tužitelju kao kupcu nekretninu (stan) predao u posjed, a da je tužitelj kao kupac isplatio kupoprodajnu cijenu, što su ugovorne stranke potvrdile stavljanjem svojih potpisa na ugovor.
12. Imajući u vidu upute iz prethodnih rješenja Kantonalnog suda, Općinski sud je u ponovnom postupku ocijenio sve relevantne činjenice i utvrdio da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen između tužitelja kao kupca i prednika apelanata kao prodavca, da je sudski ovjeren i od ugovornih strana izvršen u cijelosti. S obzirom na to da je tužitelj u toku ratnih djelovanja izgubio originalni (svoj) primjerak ugovora i da iz tog razloga u zemljišnim knjigama nije mogao realizirati svoje pravo stečeno temeljem navedenog ugovora, ocijenjeno je da tužitelj ima pravni interes za utvrđujuću tužbu u kontekstu utvrđenja pravne valjanosti ugovora, a time i utvrđenja prava vlasništva na kupljenim nekretninama, u smislu odredbe čl. 32. i 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, zbog čega je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 005232 13 Gž 3 od 7. oktobra 2013. godine djelomično je uvažena žalba apelanata i prvostepena presuda preinačena u stavu 3. izreke presude na način što je ZK uredu naloženo da „po pravosnažnosti presude“ izvrši upis prava suvlasništva na predmetnim nekretninama, a ne kako je stajalo u prvostepenoj presudi „do pravosnažnosti presude“. U ostalom dijelu žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je ponovljen predmet spora, te je u vezi s neosnovanošću žalbenih navoda kojima je ukazano na prekoračenje slobodne ocjene dokaza napomenuto da su činjenice iz kojih proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva utvrđene temeljem ocjene sudskih isprava i svih ostalih izvedenih dokaza, te da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno član 9. Zakona o prometu nekretnina. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da sporni ugovor, koji je tužitelj imao u fotokopiji, u svemu odgovara izvorniku ugovora odnosno da je izvornik ugovora imao sve zakonom propisane elemente za njegovu valjanost u smislu prometa nekretnina. Slijedom toga je javnom registru nekretnina naloženo da izvrši upis stečenog prava a osnov sticanja je predmetni ugovor a ne presuda kojom je, kako je obrazloženo, samo utvrđena pravna valjanost spornog ugovora. Osim toga, prvostepeni sud je u stavu 3. presude pogrešno odlučio da se upis stečenog prava u javne registre nekretnina izvrši „do pravosnažnosti presude“ umjesto „po pravosnažnosti presude“ pa je u tom smislu prvostepena presuda preinačena, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 17 0 P 005232 13 Rev od 8. oktobra 2015. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude. Nakon što je drugostepenu presudu ispitao u granicama razloga navedenih u reviziji i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenjeno je da revizija nije osnovana. U vezi s tim je ponovljen predmet spora, činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i zaključak koji je kao pravilan potvrđen od drugostepenog suda i to da je sporni ugovor formalno ispravan i izvršen u cijelosti, zbog čega je udovoljeno tužiteljevom zahtjevu. Uvjerenje o odlučnim činjenicama koje je potvrdio drugostepeni sud, prvostepeni sud je, po mišljenju Vrhovnog suda, opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima pa je stoga kao paušalna ocijenjena tvrdnja apelanata o arbitrarnoj i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U tom kontekstu je napomenuto da parnične stranke, u konkretnom slučaju apelanti, ne mogu slobodnoj sudskoj ocjeni dokaza s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, tim prije što ta ocjena u konkretnom slučaju uključuje prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni. U obrazloženju je dalje navedeno da je pravilno stanovište apelanata prema kojem je jedan od elemenata prava na pravično suđenje i pravo na obrazloženu odluku, što podrazumijeva obavezu suda da navede jasne, dovoljne i razumljive razloge na kojima zasniva svoju odluku te da odgovori na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Upravo je u tom segmentu, suprotno prigovoru apelanata, zaključeno da obrazloženja nižestepenih presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao stvarni i pravni osnov za donošenje odluke pri čemu ti razlozi nisu neodređeni, paušalni i nejasni, već obrazloženje po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Stoga je zaključeno da je neosnovan prigovor apelanata o povredi odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 194. stav 1. ZPP. U pogledu neosnovanosti revizijskih navoda kojima je ukazano na nemogućnost utvrđenja zahtjeva iz tužbe, Vrhovni sud je naglasio da od pravila da se tužbom za utvrđenje može tražiti samo utvrđenje postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa postoji izuzetak koji se odnosi na pozitivnu ili negativnu tužbu po pitanju utvrđenja istinitosti isprave. To je slučaj kada predmet tužbe za utvrđenje nije pravni odnos, već pravna činjenica. Pod istinitosti isprave, kako je dalje navedeno, ne podrazumijeva se istinitost njezinog sadržaja, već njezina vjerodostojnost odnosno autentičnost, konkretno, da li je ispravu izdala osoba koja je označena kao njen izdavalac, pa je neophodno da tužitelj u tužbi dokaže da ima pravni interes za utvrđenje istinitosti ili neistinitosti isprave. Ovaj interes će postojati ako je isprava kao dokazno sredstvo važna za neko pravo ili pravni odnos među strankama. Kako je u konkretnom slučaju postojao tužiteljev pravni interes za podnošenje ove tužbe (kao uvjeta za sticanje prava vlasništva), to je neprihvatljiv prigovor revizije o povredi odredaba člana 57. ZPP. U vezi s tim je napomenuto da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o utvrđenju istinitosti isprave odnosno ugovora o kupoprodaji stana, za koji je sud pravilno utvrdio da je zaključen između tužitelja i pravnog prednika apelanata, pa kako je i u tom dijelu drugostepeni sud dao razloge koji su prihvatljivi i dovoljni, to su revizijski prigovori apelanata o nepostojanju pravnog interesa za podnošenje konkretne tužbe također ocijenjeni neosnovanim.
15. Osim navedenog, kako je dalje obrazloženo, materijalno pravo je u drugostepenoj presudi pravilno primijenjeno pa nije ostvaren revizijski razlog iz odredbe člana 240. stav 1. tačka 2. ZPP. U vezi s tim je ukazano na odredbu člana 9. st. 2. i 4. Zakona o prometu nekretnina koji je važio u vrijeme zaključenja spornog ugovora, kojom je propisano da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu. Izuzetno od odredbe iz prethodnog stava, kako je dalje navedeno, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva proizvodit će pravno djelovanje iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je punovažan svaki ugovor koji je sastavljen u pismenom obliku i koji je u potpunosti ili u pretežnom dijelu ispunjen od ugovarača. Navedena odredba je izmijenjena tek 15. jula 1994. godine Uredbom sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama navedenog zakona u kojoj je propisano da su punovažni ugovori o prometu nekretnina koji su sačinjeni u pisanoj formi ako su ga ugovorne strane do stupanja na snagu Uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu. U konkretnom slučaju, iz priloženih dokaza, posebno iz kopije knjige ovjerenih ugovora za 1991. godine, nije se moglo utvrditi da li je ovjeren potpis tužitelja (kupca), ali je utvrđeno da je izvršena ovjera potpisa pravnog prednika apelanata kao prodavca, pa kako iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je ugovor izvršen u cjelini jer je tužitelj pravnom predniku apelanata isplatio kupoprodajnu cijenu i ušao u posjed nekretnine (stana), izostanak ovjere potpisa tužitelja nije mogao dovesti u pitanje punovažnost spornog ugovora. Iz svih navedenih razloga, kako je zaključio Vrhovni sud, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su udovoljili tužiteljevom zahtjevu, pa kako nisu ostvareni revizijski razlozi, kao ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je primjenom odredbe člana 248. ZPP revizija apelanata odbijena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ove navode obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim je napomenuto da osporena konačna presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava kriterij „obrazložene odluke“ jer u toj presudi nije u cijelosti obrazložen njihov prigovor kojim su ukazali na nedostatak u pogledu ovjere potpisa ugovarača, konkretno nedostatak tužiteljevog potpisa. Imajući u vidu da su sudovi zanemarili ovaj nedostatak, smatraju da ugovor nije mogao proizvesti nikakvo pravno djelovanje niti da se njegova pravna valjanost mogla utvrđivati u sudskom postupku. Samim tim, kako smatraju, pogrešno je primijenjena odredba člana
9. Zakona o prometu nekretnina jer navedeni nedostatak znači da je ugovor zaključen suprotno ovoj odredbi.
17. Osim toga, apelanti ukazuju da Vrhovni sud postupa nejednako i na takav način stvara pravnu praksu koja nije sigurna, jer je iz istog činjeničnog i pravnog osnova u drugom predmetu ocijenio da okolnost da tužitelj u toku postupka nije dokazao da su potpisi ugovarača na ugovoru o kupoprodaji ovjereni u sudu u smislu člana 9. Zakona o prometu nekretnina, taj ugovor čini ništavim i da stoga takav ugovor ne može biti osnova za zakonit posjed. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud, suprotno stanovištu apelanata, smatra da u postupku donošenja odluke tog suda nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano te u cjelini ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci.
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u postupku pred tim sudom pravilno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava te da su razlozi zbog kojih je tužiteljev tužbeni zahtjev usvojen detaljno navedeni u obrazloženju presude. Smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 194. stav 1.
(1) Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnijeta i žalba protiv presude, prvostepeni sud će zastati sa dostavljanjem te žalbe drugostepenom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne istekne rok za žalbu protiv te odluke.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.
21. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78 i „Službeni list RBiH“ broj 18/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. st. 2. i 4.
Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti, mora biti sačinjen u pismenom obliku a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodit će pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 P 005232 13 Rev od 8. oktobra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2015. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova ukazujući da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
29. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku okončanom osporenom odlukom odlučivalo o tužiteljevom tužbenom zahtjevu protiv apelanata usmjerenom na utvrđenje pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji nekretnina, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao građanskih prava i obaveza apelanata te da stoga apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Vrhovni sud povodom izjavljene revizije, potvrđujući pravno stanovište nižestepenih sudova, pogrešno primijenio materijalno pravo izvođenjem pogrešnih zaključaka u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, te da u vezi s tim u osporenoj presudi nedostaje valjano obrazloženje o suštinskim prigovorima apelanata.
31. U vezi s ključnim prigovorima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku svoj stav o neosnovanosti revizije apelanata dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koje je kao pravilno i potpuno potvrđeno od drugostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o prometu nekretnina, izveo zaključak o pravilnosti i zakonitosti drugostepene presude. U tom kontekstu, Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio odlučne činjenice iz prvostepene presude i revizijske navode, te je ocjenjujući neosnovanost tvrdnji apelanata kojima je ukazano na nedostatak formalnog uvjeta u spornom ugovoru (nedostatak ovjere tužiteljevog potpisa) napomenuo na sadržaj odredbe člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina kojim je regulirano pravno djelovanje ugovora i u slučaju nedostatka spomenute ovjere potpisa. U vezi s tim je jasno obrazloženo da su nižestepeni sudovi pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalnopravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, naročito u pogledu činjenice da je ugovor po njegovom zaključenju (1991. godine) izvršen u cjelini, te da stoga nedostatak ovjere tužiteljevog potpisa pri činjenici ovjerenog potpisa pravnog prednika apelanata i izvršenje ugovora po njegovom zaključenju ne može utjecati na punovažnost ugovora. Osim toga, Vrhovni sud je u pogledu neosnovanosti revizijskih tvrdnji kojima je ukazano na povrede odredaba parničnog postupka u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na relevantne odredbe ZPP prema kojima se tužbom za utvrđenje osim utvrđenja postojanja odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa izuzetno može tražiti utvrđenje istinitosti isprave (što korespondira sadržaju člana 54. ZPP), koje ne podrazumijeva istinitost njezinog sadržaja već njezine vjerodostojnosti odnosno autentičnosti, konkretno, da li je ispravu izdala osoba koja je označena kao njen izdavalac. Imajući u vidu da je tužitelj u postupku dokazao pravni interes za utvrđenje istinitosti isprave (kupoprodajnog ugovora) za koji je pravilno taj sud utvrdio da je zaključen između tužitelja i pravnog prednika apelanata, pa kako je i u tom dijelu drugostepeni sud dao razloge koji su prihvatljivi i dovoljni, to su revizijski prigovori apelanata o nepostojanju pravnog interesa za podnošenje konkretne tužbe također ocijenjeni kao neosnovani.
34. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba Zakona o prometu nekretnina i ZPP koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Navedeno posebno jer je Vrhovni sud u osporenoj odluci obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je utemeljio svoju odluku, davši za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
35. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s principom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na različitu procjenu, stav i odlučenje Vrhovnog suda pri tumačenju i primjeni člana 9. Zakona o prometu nekretnina u drugom predmetu koji se vodio pred tim sudom u kom je, prema tvrdnjama apelanata, donesena odluka iz istog činjeničnog i pravnog osnova pri čemu je zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je ugovor o prometu nekretnina ništav ukoliko potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu u smislu odredbe člana 9. Zakona o prometu nekretnina.
36. U vezi s ovim apelacijskim navodima, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelanti, iako su naveli da je Vrhovni sud o istom činjeničnom i pravnom pitanju donosio različite odluke, nisu Ustavnom sudu dostavili niti jednu odluku na te okolnosti zbog čega Ustavni sud zapravo uopće ne može provjeriti ove apelacijske navode pa se oni u tim okolnostima u cijelosti ukazuju paušalnim. Pored toga, Ustavni sud ističe da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud naglašava da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Iz navedenog proizlazi da sud u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje sve konkretne i relevantne okolnosti, naročito u pogledu važećeg i primijenjenog materijalnog prava, a tek zatim izvodi zaključak o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog toga je, po mišljenju Ustavnog suda, moguće da povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog osnova u granicama opredijeljenog tužbenog zahtjeva iz istog suda proizađe različit zaključak koji je determiniran specifičnim okolnostima svakog konkretnog slučaja i relevantnim materijalnim pravom. Stoga proizlazi da u svakom konkretnom slučaju odluka redovnih sudova zavisi od ocjene okolnosti koje su relevantne za svaki konkretni slučaj.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelanti također navode da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava temelje na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman