Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5516/17 („Jahorina invest“ d.o.o. Pale)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5516/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5516/17, rješavajući apelaciju „Jahorina invest“ d.o.o. Pale, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Jahorina invest“ d.o.o. Pale protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 003784 15 Rev od 14. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Jahorina invest“ d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 003784 15 Rev od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je tuženi (JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac) povrijedio apelantu pravo na jednako postupanje, time što mu je na raspisanim tenderima u toku 2011. godine odbacivao prijave bez raspravljanja i razmatranja istih, da se naloži tuženom da prestane sa navedenim povredama apelantovih prava, da se tuženom zabrani ubuduće preduzimanje navedenih radnji kojima se apelantu povređuje pravo na jednako postupanje, te da se tuženi obaveže da apelantu plati na ime naknade materijalne i nematerijalne štete određeni novčani iznos.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tuženi donio Pravilnik o ustupanju radova u šumarstvu, kojim je u članu 24. propisano da će ugovorni organ, pored ostalog, isključiti ponuđače koji nisu bili uspješni u izvođenju radova u šumarstvu po sklopljenim ugovorima u prethodne tri godine do momenta predmetnog ustupanja radova, kao i izvođači koji se vode na listi neurednih platiša. Nadalje, da je odlukama tuženog od 30. decembra 2010. i 21. februara 2011. godine, utvrđena lista nepouzdanih poslovnih partnera, među kojima je i apelant. Zatim, da je koverta sa ponudom apelanta koja je zaprimljena 25. oktobra 2011. godine, odbačena i nije razmatrana jer se apelant nalazi na listi nepouzdanih izvođača radova u šumarstvu, te da je dopisom od 28. oktobra 2011. godine tuženi obavijestio apelanta, između ostalog, da njegova ponuda nije razmatrana, jer se nalazi na listi nepouzdanih izvođača radova u šumarstvu, uz pravo ponuđača da uloži prigovor u skladu sa članom 51. Zakona o javnim nabavkama. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu rezultata provedenog postupka prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev nalazeći da je tuženi, u skladu sa članom 15. Zakona o zabrani diskriminacije, uspio da dokaže da nije prekršio princip jednakog postupanja i princip zabrane diskriminacije, te da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda. Ukazano je da je odredbom člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, propisano da se diskriminacijom smatra svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditet, starosna dob, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, polnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima života. Dakle, da je osim različitog postupanja potrebno postojanje i nekog od propisanih osnova za takvo postupanje, odnosno diskriminaciju. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tuženi postupao u skladu sa odredbom člana 24. svoga Pravilnika o ustupanju radova u šumarstvu, te da je primjenom te odredbe isključivao (ne samo) apelanta iz učešća po raspisanim tenderima odbacujući njegove prijave bez raspravljanja i razmatranja istih. Naime, da takvo postupanje tuženog u odnosu na apelanta i po ocjeni Vrhovnog suda nije diskriminatorno jer nedostaje namjera da se baš u odnosu na apelanta različito postupa. Ukazano je da je razlog za takvo postupanje tuženog raniji poslovni odnosi sa apelantom, ali i drugim subjektima, a ne diskriminatorna namjera. Naglašeno je da predmet konkretnog parničnog postupka nije zakonitost Pravilnika o ustupanju radova u šumarstvu koji je tuženi primjenjivao, a koji je apelant mogao da ospori u svakom slučaju kada je njegova prijava odbačena, a što on nije činio iako je imao na raspolaganju pravna sredstava predviđena odredbama Zakona o javnim nabavkama.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da sudovi nisu dali razloge i obrazloženje njihovog stava zašto navodno nije osnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da mu je povrijeđeno pravo na jednako postupanje.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman