Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-515/16 („Građenje“ a.d. Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Cesija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-515/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 515/16, rješavajući apelaciju „Građenja“ a.d. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine -prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Građenja“ a.d. Istočno Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 003021 15 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 61 0 Ps 003021 14 Pž 2 od 27. marta 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Građenje“ a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Dragiša Jakić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 30. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 003021 15 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 003021 14 Pž 2 od 27. marta 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Nikole Živkovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 26. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i pravni zastupnik tužioca su dostavili odgovor na apelaciju 1. i 13. marta 2018. godine, dok Viši privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je podnio tužbu protiv apelanta radi namirenja potraživanja u određenom novčanom iznosu, odnosno radi izvršenja ugovora o građenju od 11. januara 2007. godine. U tužbi je naveo da je vlasnik samostalne zanatske građevinske radnje (u daljnjem tekstu: SZGR) „Žile“ Bratunac koja je upisana u registar zanatskih radnji kod nadležne općine, da ga je apelant angažirao za obavljanje zanatskih radova na određenom stambenom objektu i da je sve dogovorene radove obavio i predao apelantu u dogovorenom roku, te da mu je ispostavio fakturu na određeni novčani iznos. S obzirom na to da apelant nije u cijelosti isplatio svoje obaveze, tužilac je tražio od suda da obaveže apelanta da mu isplati određeni novčani iznos radi izvršenja navedenog ugovora o građenju.

6. Apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je na izgradnji stambene zgrade angažirana SZGR „Žile“ Bratunac, te da je za izvedbene radove plaćeno na dva načina, i to za najveći dio radova putem uplatnica na žiroračun SZGR „Žile“ Bratunac, a dio vrijednosti putem kompenzacije za stan (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u navedenoj stambenoj zgradi. Apelant je nadalje istakao da je s tužiočevom suprugom Radom Živković (u daljnjem tekstu: tužiočeva supruga) zaključio predugovor za kupovinu predmetnog stana od 6. augusta 2008. godine, te da je tužilac (prevarom i zloupotrebom povjerenja apelantovih zaposlenika) na osnovu obostranog ovjerenog obrasca na vlastiti zahtjev dobio potvrdu o izmirenim obavezama, nakon čega je 11. decembra 2009. godine tužiočeva supruga s apelantovim opunomoćenim službenikom zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji je notarski ovjeren. Zatim je apelant naveo da je tužilac obećao da će nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora potpisati ugovor o cesiji-kompenzaciji, nakon čega je apelant tužiočevoj supruzi ispostavio račun, i to za iznos kupoprodajne cijene predmetnog stana koji nikad nije plaćen. Pri tome je apelant naveo da su 30. oktobra 2010. godine tužilac lično i apelantov ovlašteni radnik potpisali izvod otvorenih stavki u kojem utvrđuju da međusobna potraživanja između njih iznose određeni novčani iznos koji odgovara novčanom iznosu koji predstavlja iznos obaveze SZGR „Žile“ Bratunac prema apelantu za predmetni stan i koji, prema apelantovoj ocjeni, predstavlja iznos zamišljenog neosnovanog potraživanja tužioca i bespredmetne tužbe kao nepromišljen pokušaj koristoljublja.

7. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 003021 11 Ps od 21. juna 2012. godine usvojen je predmetni tužbeni zahtjev.

8. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva tužioca dug za izvršene radove u određenom novčanom iznosu koliko iznosi račun tužioca. Apelant u toku postupka nije negirao postojanje ovog duga, već je čak i u odgovoru na tužbu u cijelosti i priznao, dok je u toku postupka tvrdio da je ovaj dug namiren tako što je tužilac preuzeo obavezu plaćanja predmetnog stana koji je kupila njegova supruga. S obzirom na činjenicu da je u ugovoru o kupoprodaji predmetnog stana (sačinjen kod notara 11. decembra 2009. godine), zaključenog između apelanta i tužiočeve supruge, u članu 3. stav 2. utvrđeno da je kupac u punom iznosu platio ugovorenu cijenu (što punomoćnik prodavca potvrđuje, navodeći da po tom ugovoru prodavac više nema nikakvih potraživanja prema kupcu), kao i činjenicu da je kupac u posjedu predmetnog stana od 20. marta 2009. godine, Okružni privredni sud je naveo da su međusobna potraživanja između ugovornih strana regulirana prije nastanka potraživanja tužioca u ovoj pravnoj stvari i da ona ne mogu biti predmet ovog spora, već eventualno nekog drugog, u šta se sud ne može upuštati. Stoga je Okružni privredni sud istakao da, s obzirom na to da je ugovor o izvođenju radova zaključen između parničnih stranaka strogo formalan ugovor, on ga u cijelosti prihvaća nespornim.

9. Nadalje, Okružni privredni sud je istakao da je također nespornim utvrđeno da je kupoprodajnom ugovoru iz 2009. godine prethodio predugovor o kupoprodaji predmetnog stana iz 2008. godine, koji je apelant zaključio s tužiočevom suprugom, te da je u članu 4. tog predugovora ugovoreno da se kupac obavezuje ugovoreni iznos platiti putem kompenzacije za izvršene radove na osnovu dostavljene, ovjerene okončane situacije. U članu 5. predugovora ugovoreno je: „Sva plaćanja ugovorene cijene na način utvrđen odredbama predugovora i naknadnih aneksa predstavljaju bitan uvjet ispunjenja predugovora, pa ugovorne strane sporazumno utvrđuju da izostanak plaćanja bilo kojeg iznosa u ugovorenim rokovima proizvodi direktno pravno i finansijsko dejstvo na ugovorenu cijenu i ima za posljedicu raskid ugovora. Raskid predugovora se daje pismenom izjavom.” Uvidom u ugovor o cesiji datiran sa danom 30. decembrom 2010. godine utvrđeno je da ga je potpisao jedino apelant kao cedent (platilac), ali ne i tužiočeva supruga kao cezus (dužnik), niti SZGR „Žile“ Bratunac kao cesionar (primalac).

10. S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je naveo da tužilac kao vlasnik SZGR „Žile” Bratunac nije preuzeo obavezu cezusa (svoje supruge), kao i da tužiočeva supruga nije dala saglasnost da njen dug prema apelantu plati tužilac vlasnik SZGR „Žile” Bratunac. Dakle, Okružni privredni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je tužilac dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Na drugoj strani, apelant provođenjem svojih dokaza nije dokazao da je tužilac preuzeo obavezu da plati dug svoje supruge za kupljeni predmetni stan. Na ovakav zaključak upućuje nepotpisivanje „ugovora o cesiji” od strane tužioca, kao ni od strane tužiočeve supruge kao kupca predmetnog stana, kao i nesporno utvrđena činjenica da su ugovorne strane kupoprodajnog ugovora (apelant i tužiočeva supruga) konstatirale da je tužiočeva supruga kao kupac u cijelosti izmirila obavezu isplate kupoprodajne cijene stana.

11. Okružni privredni sud je također naveo da ne može prihvatiti apelantov stav da je tužilac potpisivanjem izvoda otvorenih stavki od 30. oktobra 2010. godine priznao dug svoje supruge u određenom novčanom iznosu zato što takav stav tužioca nije potvrđen ugovorom o cesiji (datiran 30. decembra 2010. godine). Naime, shodno odredbama člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za preuzimanje duga neophodna je pismena-ugovorna obaveza utvrđena ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koju je pristao povjerilac. Takve saglasnosti u ugovoru o cesiji nema, slijedom čega u ovom slučaju nije došlo do međusobne kompenzacije potraživanja tužioca i apelanta kako to propisuju odredbe čl. 336. i 337. ZOO.

12. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 003021 12 Pž od 24. januara 2013. godine usvojena je apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena tako što se tužbeni zahtjev tužioca odbija.

13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 003021 13 Rev od 17. septembra 2014. godine usvojena je revizija tužioca, ukinuta drugostepena presuda od 24. januara 2013. godine i predmet vraćen Višem privrednom sudu na ponovno suđenje.

14. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 003021 14 Pž 2 od 27. marta 2015. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda od 21. juna 2012. godine.

15. U obrazloženju presude Viši privredni sud je, prije svega, naveo da je apelant osporavao prvostepenu presudu tvrdnjom da se tužiočevo potraživanje ugasilo kompenzacijom i preuzimanjem duga, a isticao je i prividnost ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između njega kao prodavca i tužiočeve supruge kao kupca, čijom vrijednošću je, prema apelantovom shvaćanju, kompenzirano predmetno tužiočevo potraživanje. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da je, u smislu člana 336. ZOO, kompenzacija moguća samo ako su oba potraživanja egzistentna i ako su punovažna. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 45. st. 1. i 2. ZOO, navodeći da je u vrijeme zaključenja predugovora i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana u primjeni bio Zakon o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: ZPN). S obzirom da tužilac nije ugovorna strana u predugovoru, kao i iz razloga što nije ispoštovana propisana forma u smislu navedenih zakonskih odredbi ZPN (član 9), Viši privredni sud je naveo da navedenim predugovorom nije za tužioca nastala punovažna obaveza u pogledu finansiranja predmetnog stana putem kompenzacije. Pored toga, notarski obrađenim ugovorom o kupovini predmetnog stana, koji također nije zaključio tužilac već njegova supruga, izričito je konstatirano da je kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena, pa je time isključena bilo kakva obaveza tužioca u pogledu plaćanja ili kompenzacije vrijednosti predmetnog stana nakon tog ugovora, zbog čega je neosnovano osporavanje tužbenog zahtjeva. U prilog navedenom ide i činjenica da ponuđeni ugovor o cesiji od 30. decembra 2010. godine nisu potpisali ni tužilac niti njegova supruga, tim više što je apelant u tom ugovoru cedent - ustupilac, a tužilac cesionar - primalac.

16. Kako predmet ove parnice nije plaćanje stana, već radova koje je izveo tužilac za apelanta, pri čemu apelant uopće ne osporava da su ti radovi izvedeni, Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da postoji pravno valjan ugovor o kompenzaciji ili preuzimanju duga iako je na njemu teret dokazivanja u tom pravcu u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također su neprihvatljivi i apelantovi žalbeni navodi da je tužilac stvarni ugovarač u kupoprodajnom ugovoru i da se njegova supruga samo prividno pojavljuje. Prema članu

66. ZOO prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama (stav 1), ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uvjeti za njegovu pravnu valjanost (stav 2). Budući da se prividni (simulirani) i prikriveni (disimulirani) pravni poslovi u smislu navedenih zakonskih odredbi zaključuju između istih stranaka, a tužilac nije zaključio predugovor, niti ugovor o kupovini predmetnog stana, dok tužiočeva supruga nije ugovorna strana u pogledu izvođenja radova, ne radi se o takvoj simulaciji. Nadalje, iako odredbama ZOO nije izričito regulirano, moglo bi se prihvatiti da se pravilo o prividnosti pravnog posla primjenjuje i u slučaju kada se u ugovoru neko lice samo prividno pojavljuje kao ugovorna strana (tzv. podmetnuto lice) umjesto pravog ugovarača u čijoj imovini treba da se ostvare dejstva ugovora (personalna simulacija), u kom slučaju se pravna važnost prikrivenog ugovora procjenjuje prema općim uvjetima i prema tome da li bi se moglo uzeti da je podmetnuto lice zastupnik pravog ugovarača. U takvoj konstelaciji međusobnih odnosa ugovornih strana, prikriveni ugovor bi se smatrao kao ugovor o zastupanju, gdje je lice koje figurira u ugovoru namijenjenog javnosti (simulirani ugovor) samo zastupnik pravog ugovarača, što bi u konkretnom slučaju moglo da znači da je tužiočeva supruga kao tzv. podmetnuto lice, ustvari, bila samo zastupnik tužioca. Međutim, Viši privredni sud je naveo da to podrazumijeva saglasnost svih navedenih lica, koja u ovom slučaju očigledno nedostaje, s obzirom na to da tužilac ne prihvaća takvu personalnu simulaciju.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 003021 15 Rev od 4. novembra 2015. godine odbijena je apelantova revizija i potvrđena drugostepena presuda.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ugovor o kupovini predmetnog stana (kao i predugovor koji mu je prethodio) nije zaključen između parničnih stranaka u ovom sporu, te da se ne radi ni o simuliranom (prividnom) ugovoru - personalnoj simulaciji, kako to želi prikazati apelant tvrdnjom da je on bio stvarni kupac predmetnog stana. Ovo iz razloga koje je dao drugostepeni sud, a koje u svemu prihvaća i Vrhovni sud. Nijedna odredba notarski obrađenog ugovora o kupovini predmetnog stana od 11. decembra 2009. godine, koji svojim dejstvom čini irelevantnim odredbe ranije zaključenog predugovora i koji je (u smislu odredbe člana 45. stav 1. ZOO) samo konstituirao obavezu za ugovarače (apelanta i tužiočevu suprugu da kasnije sklope drugi, glavni ugovor, što je i učinjeno) ne ukazuje na personalnu simulaciju. Na osnovu tog ugovora vlasnik predmetnog stana je postala tužiočeva supruga, pa je kao takva i evidentirana u odgovarajućim javnim evidencijama. Dakle, na osnovu tog ugovora tužilac nije stekao nikakvu imovinsku vrijednost koja bi se mogla kompenzirati s vrijednošću izvedenih radova čiju naplatu traži.

19. Nadalje je Vrhovni sud naveo da tužilac u ovom postupku ima svojstvo vlasnika SZGR ,,Žile“ Bratunac, a ne fizičkog lica. Naime, za obavljanje preduzetničke djelatnosti preduzetnik (u ovom slučaju tužilac) osniva radnju i ima isti društveno-ekonomski položaj i ista prava i obaveze kao i drugi privredni subjekti (član 5. stav 1. i član 10. Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti). U tom svojstvu (preduzetnika) tužilac ima drugačiji položaj i drugačiji pravni subjektivitet u odnosu na subjektivitet koji ima kao fizičko lice. Zato se predmetni stan koji je u vlasništvo stekla tužiočeva supruga (i koji bi se mogao smatrati zajedničkom bračnom imovinom tužioca kao fizičkog lica i njegove supruge) ni na koji način ne može računati kao vlasništvo SZGR „Žile“ Bratunac, slijedom čega se vrijednost predmetnog stana ne može kompenzirati s predmetnim potraživanjem tužioca.

20. Zatim je Vrhovni sud istakao da je tužilac (saslušan pred prvostepenim sudom) priznao da je on preuzeo obavezu plaćanja kupoprodajne cijene predmetnog stana, i to putem kompenzacije za izvršene radove. Na takav način on nije preuzeo dug (član 446. ZOO), kako ističe apelant, nego samo ispunjenje obaveze (član 453. ZOO). Stoga, apelant, saglasno odredbi člana 453. stav 3. ZOO, u odnosu na njega nije stekao nikakvo pravo, odnosno novčano potraživanje prema tužiocu koje bi mogao prebiti (član 336. ZOO) s potraživanjem tužioca iz ove parnice. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tužilac tokom postupka tvrdio da je nekim drugim izvršenim radovima isplatio kupoprodajnu cijenu stana i na taj način ispunio obavezu svoje supruge iz kupoprodajnog ugovora. Naime, Vrhovni sud je istakao da tužilac navedenu tvrdnju nije dokazao materijalnim dokazima. Međutim, ni apelant nije dokazao da je tužilac upravo vrijednošću radova čiju naplatu traži u ovom postupku platio kupoprodajnu cijenu predmetnog stana, a na njemu je u smislu odredbe člana 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP bio teret dokazivanja budući da je predmet ovog spora isplata ugovorene cijene za izvršene radove koji su potpuno nesporno izvršeni, kao i njihova vrijednost, a ne plaćanje kupoprodajne cijene predmetnog stana. Stoga je Vrhovni sud naveo da na rješenje ovog spora nije od utjecaja ni činjenica da je vještak ekonomske struke utvrdio da od zaključenja predugovora o kupovini predmetnog stana do dana vještačenja nije bilo nikakvih uplata na apelantov račun, kao prodavca, od strane tužioca ili njegove supruge. Ovo naročito kada se ima u vidu da je ugovorom o građenju zaključenim između tužioca kao izvođača i apelanta kao naručioca ugovorena vrijednost radova u daleko većem novčanom iznosu i da tim ugovorom nije dogovoreno plaćanje putem kompenzacije (davanjem predmetnog stana u vlasništvo). Drugačiji zaključak se ne može zasnivati ni na sadržaju izvoda otvorenih stavki od 30. oktobra 2010. godine, na koji se apelant poziva u prilog tvrdnji da je tužilac priznao dug koji se odnosi na kupoprodajnu cijenu predmetnog stana, slijedom čega da je taj dug platio izvedenim radovima čiju naplatu traži u ovom postupku. U tom izvodu otvorenih stavki kao lice koje apelantu duguje određeni novčani iznos označena je tužiočeva supruga, a ne tužilac. Taj izvod jeste potpisao tužilac, i to kao fizičko lice, jer svoj potpis nije ovjerio pečatom SZGR ,,Žile“ Bratunac kojim je ovjeravao svu drugu dokumentaciju koja se odnosila na poslovanje ove radnje (račun od 17. novembra 2010. godine, zapisnik o izvođenju radova, opomenu pred tužbu od 4. maja 2011. godine, ugovor o građenju od 11. januara 2007. godine), slijedom čega je Vrhovni sud istakao da nema načina da se na osnovu ovog izvoda otvorenih stavki uspostavi bilo kakva pravno-relevantna veza između tužioca i apelanta, koja bi bila od utjecaja na rješenje ovog spora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

22. Povredu navedenih prava apelant vidi u načinu na koji su Viši privredni sud i Vrhovni sud primijenili materijalno i procesno pravo. Prema apelantovoj ocjeni, drugostepeni sud je propustio da obrazloži svoju odluku, te pri tome „dosta nedefinirano“ izvodi zaključak da on (tuženi) nije dokazao da postoji valjan ugovor o kompenzaciji. U vezi s tim, apelant ukazuje da nije trebao dokazivati navedenu činjenicu s obzirom na to da je tužilac priznao pred sudom da je postojao dogovor da se predmetni kupljeni stan plati kompenzacijom. Dakle, prema apelantovom shvaćanju, jedina sporna stvar u ovoj parnici je da li je kompenzacija izvršena izvođenjem nekih drugih radova ili onih po kojima tužilac potražuje određeni novčani iznos, a koji odgovara kupoprodajnoj cijeni predmetnog stana. Slijedom navedenog, apelant ukazuje i da ga Vrhovni sud u revizionom postupku odbija sa sličnim, tj. paušalnim obrazloženjem.

23. Zatim, apelant navodi da Vrhovni sud „ide i dalje od Višeg privrednog suda“ u svom zaključivanju, zauzimajući stav da se između apelanta i tužioca nije ni mogla izvršiti kompenzacija budući da tužilac kao fizičko lice i kao vlasnik samostalne zanatske radnje ima različit pravni subjektivitet u smislu relevantnih odredaba Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti (član 5. stav 1. i član 10). Prema apelantovom stavu, ne postoji nikakva razlika u pravnom subjektivitetu u konkretnom slučaju, pa stoga nema nikakve prepreke da se tužiočeva potraživanja kao vlasnika SZGR „Žile“ Bratunac prebiju s njegovim dugovima, bez obzira je li dug svoje supruge tužilac preuzeo kao fizičko lice ili kao vlasnik SZGR „Žile“ Bratunac. Stoga apelant smatra da zaključak Vrhovnog suda da tužilac nije preuzeo dug svoje supruge, već da je preuzeo ispunjenje obaveze predstavlja subjektivan stav suda koji svoju podlogu nema u provedenim dokazima, niti u obrazloženju. Dakle, prema apelantovoj ocjeni, zaključak redovnih sudova da se tumačenjem relevantnih odredaba ZOO u konkretnom slučaju nije radilo o preuzimanju duga, već o preuzimanju izvršenja obaveze predstavlja, kako to apelant navodi, „proizvoljnost bez presedana“. b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke tog suda, koju je iscrpno i svestrano obrazložio, izjašnjavajući se i o pitanjima koja se ponovo ističu u predmetnoj apelaciji, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.

25. Pravni zastupnik tužioca je, između ostalog, naveo da su redovni sudovi na osnovu materijalnih dokaza donijeli zakonite odluke da su tužiočeva potraživanja osnovana, pa je predloženo da se predmetna apelacija „odbaci“ kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

GLAVA II.

NASTANAK OBAVEZA

Odjeljak 1.

UGOVOR

Odsjek 1.

ZAKLJUČENJE UGOVORA

I - SAGLASNOST VOLJA

Predugovor Član 45. stav 1.

1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

Prividan ugovor Član 66. stav 1.

1) Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.

Odjeljak 3.

OSTALI NAČINI PRESTANKA OBAVEZA

Odsjek 1.

PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)

Opšti uslovi Član 336.

Dužnik može prebiti potraživanje koje ima prema povjeriocu sa onim što ovaj potražuje od njega, ako oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su oba dospjela.

Izjava o prebijanju Član 337. stav 1.

1) Prebijanje ne nastaje čim se steknu uslovi za to, nego je potrebno da jedna strana izjavi drugoj da vrši prebijanje.

Odjeljak 2.

PROMJENA DUŽNIKA

Odsjek 1.

PREUZIMANJE DUGA

I - OPŠTE ODREDBE

Ugovor o preuzimanju duga Član 446. stav 1.

1) Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac.

Odsjek 3.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA

Član 453. st. 1. i 3.

1) Preuzimanje ispunjenja se vrši ugovorom između dužnika i nekog trećeg kojim se ovaj obavezuje prema dužniku da ispuni njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu.

3) Ali, on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i povjerilac nema nikakvo pravo prema njemu.

27. Zakon o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

I – OPŠTE ODREDBE

Član 9. st. 2. i 4.

2) Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

4) [...] ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju, [...].

28. Zakon o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“ br. 16/02, 39/03, 97/04, 34/06, 60/07 i 72/07 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5. stav 1.

1) Radnja se osniva za obavljanje djelatnosti […].

Član 10.

Preduzetnik ima isti društveno-ekonomski položaj i ista prava i obaveze kao i drugi privredni subjekti.

29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 123. stav 1.

1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 125. stav 1.

1) Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u toku parnice.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 003021 15 Rev 2 od 4. novembra 2015. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantu 2. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. januara 2016. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je suština predmetnog postupka tužbeni zahtjev tužioca da se apelant obaveže da mu isplati dio duga po osnovu ugovora o građenju koji su parnične stranke zaključile 2007. godine. Neosnovanost tužbenog zahtjeva apelant je argumentirao time da se predmetno tužiočevo potraživanje „ugasilo“ kompenzacijom i preuzimanjem duga na osnovu simuliranog predugovora iz 2008. godine i ugovora o kupoprodaji predmetnog stana iz 2009. godine koji su zaključili apelant i tužiočeva supruga, a da je stvarni kupac predmetnog stana bio tužilac. Dakle, apelant je tvrdio da je vrijednošću predmetnog stana kompenzirano predmetno tužiočevo potraživanje, pri tome se pozivajući na ugovor o cesiji, tužiočevo priznanje i izvod otvorenih stavki iz 2010. godine u prilog osnovanosti svojih navoda.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni prije svega primjećuje da apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka pred redovnim sudovima u ovoj parnici. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi primarno zauzeli stav da predmet ove parnice nije zahtjev za isplatu po osnovu ugovora u vezi s prodajom predmetnog stana, već po osnovu ugovora o građenju. U vezi s tim, redovni sudovi su nespornim utvrdili na osnovu provedenog dokaznog postupka, kao i samog apelantovog priznanja (član 125. ZPP) da je tužilac u cijelosti izvršio svoju ugovornu obavezu, a apelant samo djelimično. U svjetlu apelantove argumentacije, Ustavni sud zapaža da se pred redovnim sudovima postavilo više pravnih pitanja od čijeg razrješenja je zavisila i sama osnovanost apelantovih navoda u kontekstu ocjene samog tužbenog zahtjeva tužioca.

41. Naime, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi raspravili pitanje same prirode predugovora i ugovora o kupoprodaji koji su zaključeni između apelanta i tužiočeve supruge. Dajući odgovor na navedeno pitanje, redovni sudovi su zaključili da je kupoprodajni ugovor valjan u smislu relevantnih odredbi Zakona o prometu nekretnina (član 9. st. 2. i 4) budući da su ga potpisali apelantovo ovlašteno lice i tužiočeva supruga, da je notarski ovjeren i realiziran u cijelosti plaćanjem kupoprodajne cijene (što je potvrđeno u članu 3. stav 2. kupoprodajnog ugovora), te predajom u posjed predmetnog stana i njegovim knjiženjem u javim evidencijama u korist tužiočeve supruge. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju konačno osporene odluke ukazao da dejstvo pravno valjanog kupoprodajnog ugovora čini irelevantnim sadržaj ranije zaključenog predugovora, koji je samo konstituirao obavezu zaključenja glavnog ugovora u smislu relevantnih odredbi ZOO (član 45. stav 1) i u odnosu na koji je drugostepeni sud zaključio da nije ispoštovana tada važeća zakonom propisana forma prilikom zaključenja. Dakle, redovni sudovi su zauzeli pravni stav da se u okolnostima konkretnog predmeta, kada je u pitanju kupoprodajni ugovor, ne radi o prividnom ugovoru u smislu relevantnih odredbi ZOO (član 66), odnosno da apelant nije dokazao u smislu procesnih normi (član 7. stav 1. i član 123. stav 1. ZPP) i da je na osnovu tog (kupoprodajnog) ugovora stekao imovinsku vrijednost koja bi se mogla kompenzirati s vrijednošću izvedenih radova čiju naplatu tužilac traži u smislu relevantnih odredbi ZOO (čl. 336. i 337).

42. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da apelant nije dokazao ni pravni osnov preuzimanja duga (u smislu odredbe člana 446. stav 1. ZOO) u konkretnom slučaju budući da je ugovor o cesiji iz 2010. godine (na koji se apelant pozvao) potpisao jednostrano samo apelant kao cedent i da nedostaju potpisi tužioca kao cesionara i tužiočeve supruge kao cezusa. Zatim, prema ocjeni Vrhovnog suda, tužiočevo priznanje da je on preuzeo obavezu plaćanja kupoprodajne cijene predmetnog stana, i to putem kompenzacije za izvršene radove, ne predstavlja preuzimanje duga, već samo ispunjenja u smislu odredbe člana 453. stav 3. ZOO. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, ni izvod otvorenih stavki iz 2010. godine, u kojem je kao lice koje duguje apelantu označena tužiočeva supruga i koji je potpisao tužilac, ne može biti pravni osnov za preuzimanje duga, odnosno da se njime ne može uspostaviti pravno-relevantna veza između tužioca i apelanta s obzirom da tužilac u ovoj pravnoj stvari ima svojstvo vlasnika SZGR „Žile“ Bratunac, a da je navedeni izvod otvorenih stavki potpisao kao fizičko lice bez pečata SZGR „Žile“ Bratunac koji je tužilac koristio u pravnom prometu s apelantom. U tom smislu Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti (član 5. stav 1. i član 10). Dakle, sumirajući navedeno, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi u cjelini zauzeli stav da apelant nije u predmetnom postupku dokazao postojanje pravno valjanog ugovora, odnosno pravnog osnova (za kompenzaciju ili preuzimanje duga) kojim je tužilac preuzeo obavezu da plati dug svoje supruge za kupljeni predmetni stan.

43. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u obrazloženjima osporenih odluka, Ustavni sud smatra da su Viši privredni sud i Vrhovni sud naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, a suprotno apelantovim navodima, obrazloženja osporenih odluka u potpunosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi ukazivalo na to da su Viši privredni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili relevantne propise na apelantovu štetu.

44. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da Vrhovni sud u obrazloženju konačno osporene odluke (kako to apelant navodi) „ide i dalje od Višeg privrednog suda“, raspravljajući tužiočev pravni status u ovoj parnici u kontekstu prava i obaveza proizašlih iz međusobnog odnosa parničnih stranaka u predmetnoj pravnoj stvari u smislu relevantnih odredbi Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti (član 5. stav 1. i član 10). Naime, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je u nadležnosti suda u svim fazama postupka, uključujući i reviziju, da primijeni materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, pri čemu nije vezan navodima stranaka u pogledu primjene materijalnog prava (član 2. stav 2. ZPP). Stoga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u tome što je Vrhovni sud, kod ocjene osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, između ostalog, smatrao svrsishodnim ukazati i primijeniti naprijed citirane odredbe Zakona o zanatsko-preduzetničkoj djelatnosti na koji način je, prema ocjeni Ustavnog suda, dodatno obrazložio svoju odluku u odnosu na način na koji je to učinio drugostepeni sud i time doprinio poštovanju garancija prava na obrazloženu sudsku odluku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

46. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo u osporenim odlukama.

48. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-515/16 („Građenje“ a.d. Istočno Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio