Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4077/17 (Općina Živinice)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Kamata
- Naknada
- Eksproprijacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4077/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4077/17, rješavajući apelaciju Općine Živinice, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Općina Živinice protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 013823 15 Rev od 20. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Živinice (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Mirela Kuduzović Tunjić, općinski pravobranilac Općine Živinice, podnijela je 27. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 013823 15 Rev od 20. juna 2017. godine. Osporenom odlukom revizija tužitelja (F. M.) je djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamati na način da kamata na dosuđeni iznos od 111.733,00 KM počinje teći od 12. februara 2000. godine umjesto od 6. aprila 2012. godine, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena i u preostalom dijelu potvrđena presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 27. marta 2015. godine.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je u vanparničnom postupku pravosnažnim rješenjem Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu Općinski sud) od 5. februara 1998. godine određena novčana naknada u ukupnom iznosu od 111.733,00 KM tužitelju kao ranijem vlasniku za nekretnine koje su eksproprisane 1989. godine, a u svrhu eksploatacije uglja. Nadalje je utvrđeno da je 8. septembra 1998. godine između apelantice i d.o.o. Rudnici uglja "Tuzla" zaključen Sporazum o realizaciji ugovora kojim je, između ostalog, apelantica preuzela dug rudnika o izmirenju naknade za eksproprisane nekretnine tužitelju. Osim toga, utvrđeno je da su u postupku pred nadležnim organom uprave apelantica i tužitelj 15. oktobra 1999. godine zaključili Sporazum o naknadi po odredbama Zakona o eksproprijaciji kojim se apelantica obavezala da na ime naknade za eksproprisane nekretnine dodijeli tužitelju kao ranijem vlasniku određeno zemljište. Također je navedeno da do realizacije zaključenog sporazuma nikada nije došlo iz razloga nepostojanja na terenu parcele u industrijskoj zoni Novi grad koja bi mogla biti ekvivalent naknade za eksproprisane nekretnine tužitelja. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, usvojili eventualni tužbeni zahtjev tužitelja na način da je apelantica obavezana da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade za eksproprisane nekretnine sa zakonskom zateznom kamatom (drugostepenom presudom prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kamati tako da kamata na dosuđeni iznos naknade za eksproprisane nekretnine počinje teći od 6. aprila 2012. godine umjesto od 1. septembra 2014. godine). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešnu primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da su tužitelju na utvrđeni iznos naknade za eksproprisane nekretnine trebale biti dosuđene kamate od dana isteka paricionog roka za ispunjenje novčane obaveze određene rješenjem Općinskog suda od 5. februara 1998. godine (od kojeg dana je apelantica pala u docnju kao preuzimalac duga), a ne od dana podnošenja tužbe kako je to utvrdio drugostepeni sud. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica kao tužena preuzela dug i da je tim preuzimanjem stupila na mjesto pređašnjeg dužnika, te da je drugostepeni sud donoseći pobijanu odluku o sporednom potraživanju kamatama ispustio iz vida da tužitelj ima pravo na kamate onako kako su određene pravosnažnim rješenjem Općinskog od 5. februara 1998. godine. Stoga, sporedna prava koja su dotle postojala uz potraživanje ostaju i dalje nakon preuzimanja duga pa i potraživanje kamata. Naime iz navedenog rješenja Općinskog suda proističe da je naknadu za eksproprisane nekretnine korisnik eksproprijacije bio dužan platiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, a u slučaju docnje da je dužan platiti kamatu predviđenu zakonom. Dakle, budući da je utvrđeno da je paricioni rok koji je određen naprijed navedenim rješenjem protekao, a da naknada nije isplaćena u tom roku, to je tužitelj kao raniji vlasnik predmetne nekretnine stekao pravo padom dužnika u docnju da potražuje i zakonsku zateznu kamatu za period docnje pa do isplate. Prema tome, Vrhovni sud zaključio da budući da je apelantica na osnovu zaključenog ugovora o preuzimanju duga kao preuzimalac duga stupila na mjesto pređašnjeg dužnika, stoga je u obavezi da tužitelju plati i zakonsku zateznu kamatu na preuzeti iznos duga počev od 12. februara 2000. godine (kao dan padanja dužnika u docnju) pa do isplate, a saglasno odredbama čl. 324. stav 1., 448. stav 1. i 449. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je pravilan stav Kantonalnog suda u pogledu početka toka zakonskih zateznih kamata. Naime, apelantica navodi da je Kantonalni sud odredio da zakonske zatezne kamate teku od konačnog preinačenja tužbenog zahtjeva, kada je tužitelj "pozvao" apelanticu na ispunjenje obaveze (jer je do tada tražio naknadu u drugom zemljištu).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman