Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5324/17 (S. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5324/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5324/17, rješavajući apelaciju Senaida Soljankića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Senaid Soljankić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 131447 17 Rev od 7. novembra 2017.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Senaid Soljankić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 131447 17 Rev od 7. novembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton, Vlada Tuzlanskog kantona, Ministarstvo unutrašnjih poslova TK) da apelantu isplati, na ime štete zbog oboljenja na poslu, određene novčane iznose.

2. U obrazloženju drugostepene odluke, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant radnik MUP-a TK na radnom mjestu policajca, da je apelant obolio od bolesti TBC pulmonum uslijed koje je bolnički liječen. Nadalje, da je rješenjem FZ PIO/MIO Mostar, KAS Tuzla od 14. decembra 2011. godine, kod apelanta utvrđena invalidnost II kategorije po osnovu bolesti. Zatim, da se vještak za plućne bolesti-pulmolog, kardiolog-bronholog dr D. K., koji je pri davanju nalaza i mišljenja imao u vidu loše uslove apelantovog radnog mjesta (kako su ih apelant i svjedoci Z. Ć. i E. B. u svojim izjavama opisivali), nije mogao izjasniti da je apelant bolest TBC dobio na poslu, jer je istu mogao dobiti i van prostorija radnog mjesta (,,u doticaju sa raznim osobama pa čak i sa narkomanima, gdje je vjerovatnoća da je dobio bolest, a mogao ju je dobiti i kod kuće od komšiluka"). Drugostepeni sud je istakao, da je na osnovu takvog činjeničnog stanja prvostepeni sud zaključio da tužbeni zahtjev nema osnovanosti u tvrdnji da se kod tužioca radi o profesionalnom oboljenju. Naime, da je smatrao da iskazi apelanta kao parnične stranke i svjedoka Z. Ć. i E. B. o lošim uslovima u kojima je apelant radio u vrijeme nastanka TBC bolesti (da je WC bio u jako lošem stanju, pun vlage, da su zidovi otpadali), ne daju osnovanosti tužbenom zahtjevu s obzirom da je prema nalazu i mišljenju vještaka, apelant tu bolest mogao dobiti i neovisno od takvih uslova rada. Nadalje, da je Rješenje FZ PIO/MIO Mostar KAS Tuzla od 14. decembra 2011. godine, kojim je utvrđeno da je kod apelanta invalidnost II kategorije nastala zbog bolesti, prvostepeni sud smatrao vjerodostojnijim dokazom u odnosu na radnu anamnezu i zaključak JZU Doma zdravlja Tuzla - Služba specifične zdravstvene zaštite - Medicina rada, po kojima se kod apelanta radi o profesionalnoj bolesti pod rednim brojem T45, pri čemu je imao u vidu da je navedeno rješenje FZ PIO/MIO doneseno od strane nadležnog organa koji je ovlašten za utvrđivanje uzroka invalidnosti, te je doneseno nakon navedene radne anamneze i zaključka JZU Doma zdravlja Tuzla. Drugostepeni sud je istakao da apelant svoj tužbeni zahtjev zasniva na objektivnoj odgovornosti tuženog u smislu člana 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koju apelant nalazi u činjenici da je on obolio od TBC pulmonum, te da to oboljenje dovodi u uzročnu vezu sa obavljanjem poslova policajca u neuslovnim prostorijama tuženog kao poslodavca. Nadalje, da je odredbom člana 154. stav 2. ZOO, propisano da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu. Zatim, da je članom 173. ZOO propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću, smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Drugostepeni sud je ukazao da činjenica, loših uslova za rad u prostorijama u kojima se obavljaju radni zadaci, sama za sebe ne predstavlja opasnu stvar niti opasnu djelatnost u smislu odredbe člana 154. stav 2. ZOO, kao pravnog osnova za naknadu štete zbog oboljenja lica koje je u njima radilo. Prema tome, da se uzročno-posljedična veza između bolesti i takvog stanja prostorija morala dokazati teretom dokazivanja na strani lica koje je oboljelo (u konkretnom slučaju apelant). Naime, da se razlozi apelantove žalbe u suštini svode na tvrdnju da je apelant dokazao da se uzrok nastanka njegove bolesti nalazi u neuslovnim radnim prostorijama tuženog kao poslodavca jer da je u takvim okolnostima rada opao imunitet kod njega, pa posto se on na radnom mjestu susreće sa zaraženim i oboljelim osobama, smatra da je velika vjerovatnoća da je on obolio na radnom mjestu i da u tome postoji objektivna odgovornost tuženog za naknadu štete u smislu člana 154. stav 2. ZOO. Drugostepeni sud je istakao da je u odnosu na takve razloge žalbe, prvostepeni sud kroz obrazloženje prvostepene presude dao pravilne i potpune razloge neosnovanosti tužbenog zahtjeva, koji su u svemu prihvatljivi i za drugostepeni sud. Zatim, da iz obrazloženje prvostepene presude se vidi da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa da takvoj ocjeni apelant ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza tražeći da se smatra utvrđenim ono činjenično stanje koje njemu odgovara, pogotovo što je njegova ocjena dokaza paušalna.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita, a da su prigovori apelantove revizije neosnovani.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant, između ostalog, navodi da je apelant dokazao da je obolio od profesionalne bolesti TBC pluća i da postoji uzročna veza između bolesti i neuslovnih prostorija u kojima je radio, a da tuženi s druge strane nije dokazao da uslovi pod kojim apelant radio nisu u vezi sa padom imuniteta i nastanka oboljenja. Takođe apelant se poziva na druge odluke redovnih sudova u kojim je drugačije odlučeno u identičnim slučajevima.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi povodom identičnog pitanja donosili drugačije odluke, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5324/17 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio