Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-874/16 (Ž. Š.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-874/16

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 874/16, rješavajući apelaciju Željka Šaponje na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Šaponje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036674 15 Rev od 23. septembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036674 15 Gž od 22. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 036674 05 P od 24. novembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Šaponja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banje Luke, podnio je 24. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036674 15 Rev od 23. septembra 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 036674 15 Gž od 22. maja 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 036674 05 P od 24. novembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda, kao i od tuženog Z. P. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 16. marta 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 5. februara 2018. godine, Vrhovni sud 5. februara 2018. godine, a tuženi 9. marta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036674 05 P od 24. novembra 2014. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i utvrđeno da su apsolutno ništave i da ne proizvode pravno dejstvo odredbe člana X ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 1. jula 2004. godine, koji je ovjeren kod Osnovnog suda 1. jula 2004. godine pod brojem OV-9724/4. Prema tom ugovoru, apelant je kao prodavac prodao, a tuženi kupio jednu stambenu zgradu sadržaja trosobnog stana, površine 104 m , pomoćnu zgradu površine 29 m i pomoćnu zgradu površine 10 m (u daljnjem tekstu: sporne nepokretnosti). U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen.

6. Kako je navedeno u obrazloženju presude, iz izvedenih dokaza proizlazi da apelant nije dokazao činjenice na kojima zasniva tužbu. Naime iz iskaza svjedoka B. M. i Ž. Z. proizlazi da je apelant pozajmljivao novac od Ž. Z., a radilo se o beskamatnim zajmovima koji su dati na prijateljskoj osnovi. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant nije dokazao da je zbog duga po osnovu zajma i prijetnji zajmodavca bio prinuđen zaključiti predmetne ugovore o prodaji nepokretnosti u kojima enormno ukamaćeni iznos zajma figurira kao cijena, tj. da se radi o zelenaškim ugovorima koji su ništavi u smislu odredbe člana 141 ZOO. Ali, sud je utvrdio da su ništave odredbe X ugovora o kupoprodaji nepokretnosti od 1. jula 2004. godine, koji je ovjeren kod Osnovnog suda od 1. jula 2004. godine pod brojem OV-9724/4 i odredba člana VI dopune ugovora o kupoprodaji nepokretnosti zaključenog 3. novembra 2004. godine, koja je ovjerena kod Osnovnog suda pod brojem OV-16927/4 3. novembra 2004. godine, jer se ugovorne strane ne mogu odreći prava da pobijaju ugovor kao ništav ili rušljiv jer je to suprotno imperativnim propisima Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to čl. 109 st. 1, čl. 110 ZOO, te čl. 111, 117 i 139 ZOO. Ništavost ovih odredbi ugovora ne povlači ništavost i samih ugovora jer oni mogu opstati bez ništavih odredbi koje nisu bile ni uslov ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog kojih su ugovori zaključeni, a kako je propisano odredbom člana 105 stav 1 ZOO.

7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 036674 15 Gž od 22. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u osporenom dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje apsolutne ništavosti ugovora o kupoprodaji u preostalom dijelu (stav II izreke) i u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka (dio stava III izreke) potvrđena.

8. Kako je zaključio Okružni sud, žalbeni razlozi ne utiču na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer apelant u ovoj parnici nije ponudio dokaze da je između njega i tuženog prisilom zaključen ugovor o kupoprodaji, niti da je kupoprodajna cijena zelenaška kamata, a što je apelant bio dužan dokazati u skladu s odredbom člana 7 Zakona o parničnom postupku (ZPP). U tom članu je utvrđen raspravni princip koji podrazumijeva isključivo ovlašćenje stranaka da prikupljaju činjeničnu građu za donošenje odluke suda o njihovim zahtjevima i da odlučuju o potrebi dokazivanja iznijetih činjenica. Takođe, u članu 123 istog zakona propisana je dužnost stranaka da sudu iznesu sve činjenice i predlože dokaze na osnovu kojih će se utvrditi činjenično stanje.

9. Sud navodi da je samo jedan svjedok M. Š. potvrdila apelantove navode, a iskaz ove svjedokinje, apelantove supruge, sud je cijenio u odnosu na druge dokaze koje je izveo apelant, pri čemu je pravilno zaključio da taj iskaz, sam za sebe, zbog subjektivne zainteresovanosti da apelant uspije u parnici nije dovoljan da bi dokazao osnovanost zahtjeva. Nijedna izjava ostalih saslušanih svjedoka, a koje je predložio apelant, ne potvrđuje apelantove navode da je predmetni ugovor i njegovu dopunu zaključio protiv svoje slobodne volje, odnosno da je bilo prisile za zaključenje ugovora, te da se radi o zajmu i ugovoru koji je zaključen u stanju nužde ili teškog materijalnog stanja, što bi upućivalo na zelenaški ugovor. Pored toga, apelant, kako se navodi u obrazloženju presude, nije dokazao ni da je neke od saslušanih svjedoka prijavljivao policiji zbog prijetnji ili prisile na koju se tokom postupka poziva (prijava policiji, zapisnik, izjave drugih svjedoka). Kako je teret dokazivanja u parnici na apelantu jer to proizlazi iz procesnih i materijalno-pravnih propisa, na kome on zasniva svoj zahtjev, iz tog razloga je, prema ocjeni suda, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 126 ZPP, te odbio apelantov tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu (stav II izreke). Kako je i odluka o troškovima postupka pravilna, to je apelantovu žalbu sud odbio kao neosnovanu, a prvostepenu presudu potvrdio.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 036674 15 Rev od 23. septembra 2015. godine apelantova revizija je odbijena.

11. Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda pravilna, a navodi revizije je nisu doveli u ozbiljnu sumnju. Naime, prvostepeni sud je ispitao sve okolnosti koje su pratile zaključenje ugovora o prodaji i njegovu dopunu, za koji se u ovom postupku traži utvrđenje ništavosti i na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene valjano utvrdio činjenično stanje relevantno za presuđenje, na koje je, suprotno apelantovoj tvrdnji, pravilno primijenio materijalno pravo. Pri tome je ocjena iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka, te ocjena i svih drugih provedenih dokaza, kojoj je prethodila svestrana i jasna analiza, data na način propisan odredbom člana 8 ZPP, kakvu ocjenu je prihvatio i drugostepeni sud.

12. I prema ocjeni Vrhovnog suda, provedenim dokazima nije utvrđeno da je predmetni ugovor zaključen pod prinudom ili da se radi o zelenaškom ugovoru jer to ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, a ni iz drugih provedenih dokaza. Takvu tvrdnju apelant, osim svojim iskazom, nije na drugi način dokumentovao, niti iskaz njegove supruge ide u prilog toj njegovoj tvrdnji. Ona naime, kaže da je tek kasnije saznala da je zaključen sporni ugovor s tuženim, a da je prije toga svjedok N. G. obilazio kuću radi kupovine i da je njen svekar imao namjeru da je proda radi preseljenja u Srbiju. Istina, ona tvrdi da je svjedok Miodrag Brnić dolazio njihovoj kući i tražio vraćanje para prijeteći otmicom djeteta. Osim toga, i pod uslovom da se radilo o prijetnji, o kojoj govori odredba člana 60 ZOO, ona nije takvog intenziteta i karaktera da je apelanta primorala da zaključi ugovor koji inače nije želio, radilo bi se o pobojnosti ugovora (član 111 ZOO), zbog čega bi mogao tražiti njegovo poništenje (kakav zahtjev nije stavio), a ne ništavost ugovora.

13. Vrhovni sud je zaključio da apelantova tvrdnja da tuženi u toku postupka nije, iskazima saslušanih svjedoka, dokazao da mu je isplatio kupoprodajnu cijenu, nije zasnovana na provedenim dokazima jer je u samom ugovoru i njegovoj dopuni konstatovano da je tuženi, kao kupac, ugovoreni iznos predao apelantu kao prodavcu. Osim toga, i pod uslovom da tuženi nije isplatio kupoprodajnu cijenu, to ne bi bio razlog za utvrđenje ništavosti ugovora. Na toj okolnosti bi se mogao zasnivati zahtjev za ispunjenje ugovora ili eventualno za njegov raskid (što u ovom postupku nije traženo), kako propisuje odredba člana 124 ZOO. Apelant je uz reviziju priložio dokaze o tome da je protiv svjedoka M. B. i tuženog podnio krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu zbog krivičnog djela zelenaštva odnosno prevare. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, ovi dokazi bi, eventualno, bili od uticaja na utvrđeno činjenično stanje (koje se, kako je naprijed rečeno, ne može mijenjati u revizionom postupku) i nemaju karakter dokaza iz člana 242 ZPP (kojima se ukazuje na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom) kada bi ih bilo moguće uzeti u obzir.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 uz Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Naime, apelant smatra da prvostepeni sud nije izvršio ocjenu dokaza u smislu člana 8 ZPP, nije sačinio obrazloženje u smislu člana 191 ZPP i nije donio presudu u roku propisanom članom 184 ZPP, što je imalo uticaja na pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud u svojoj presudi navodi izjave apelanta, tuženog i svjedoka, ali nije izvršio ocjenu ovih izjava odnosno dokaza, odnosno ove izjave je površno ocijenio. Nije dao dovoljno obrazloženja kada nije prihvatio ove dokaze, odnosno kada nije dao povjerenje izjavi apelanta i njegovih svjedoka. Tako je zanemario izjavu apelantove supruge, smatrajući da se njena izjava podudara s apelantovom izjavom. Pri tome je sud zaboravio da utvrdi činjenicu da se radi o njihovoj zajedničkoj porodičnoj imovini koju je Š. M s mužem zajedno stvarala i da je ona jednako kao i apelant zainteresovana za ishod ovog spora. Sud nije pravilno ocijenio izjavu tuženog i svjedoka B. M. i Ž. Z. koje su u neskladu, a što prvostepeni sud nije utvrdio i pravilno ocijenio i tako se sud otvoreno stavio na stranu tuženog.

16. Apelant smatra da je sud pogriješio kad je zaključio da apelant nije dokazao da je zbog duga po osnovu zajma i prijetnji zajmodavca bio prinuđen da zaključi predmetni ugovor o prodaji nepokretnosti u kojem enormno ukamaćeni iznos zajma figurira kao cijena, tj. da se radi o zelenaškim ugovorima koji su ništavi u smislu člana 141 ZOO. Apelant smatra da je sud donio nezakonite odluke kojim je povrijedio pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu kako je već to navedeno. Apelant smatra da je ova apelacija na zakonu osnovana i predlaže da Ustavni sud donese odluku o njenoj dopustivosti, odnosno da Ustavni sud BiH donese pravičnu odluku, tj. u apelantovu korist.

b) Odgovor na apelaciju

17. Osnovni sud navodi da i danas ostaje pri razlozima za donošenje takve presude, nalazeći da je apelantu prvostepeni sud omogućio pravično suđenje i donio zakonitu odluku.

18. Okružni sud ukazuje da sud ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci i ocjenjuje da su neosnovani navodi apelacije koja tvrdi da je drugostepenom odlukom došlo do povrede ustavnih prava, slijedom čega se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Vrhovni sud navodi da ovaj sud u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Osporenom odlukom, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu povrijeđena apelantova Ustavom garantovana prava, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom. U rješavanju odnosne pravne stvari na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim ili zlonamjernim. U skladu s izloženim, predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Tuženi navodi da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS” br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

Član 110.

Neograničeno isticanje ništavosti Član 110.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.

Kad je ugovor rušljiv Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

Prestanak prava Član 117.

(1) Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.

(2) To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.

Očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja Član 139.

(1) Ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati.

22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 184.

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. (...)

Član 191.

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude. (...)

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 036674 15 Rev od 23. septembra 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 uz Protokola broj 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

30. Ustavni sud primjećuje da se u postupku koji je okončan osporenim odlukama odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji, pa podržavajući svoju već ustanovljenu praksu Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

31. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

33. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, nakon sprovođenja dokaznog postupka, zaključio da apelant nije dokazao da je zbog duga po osnovu zajma i prijetnji zajmodavca bio prinuđen zaključiti predmetne ugovore o prodaji nepokretnosti u kojima enormno ukamaćeni iznos zajma figurira kao cijena, tj. da se radi o zelenaškim ugovorima koji su ništavi u smislu odredbe člana 141 ZOO. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud utvrdio da je samo jedna svjedokinja potvrdila apelantove navode, a iskaz ove svjedokinje, apelantove supruge, sud je cijenio u odnosu na druge dokaze koje je izveo apelant, pri čemu je pravilno zaključio da taj iskaz, sam za sebe, zbog subjektivne zainteresovanosti da apelant uspije u parnici nije dovoljan da bi dokazao osnovanost zahtjeva. S obzirom na to da je redovni sud sproveo dokazni postupak uzimajući u obzir i ostala dokazna sredstva kao što su: uvid u kupoprodajni ugovor, dopuna ugovora o prodaji nepokretnosti, vještačenje iz grafičko-grafoskopske oblasti, saslušanje drugih svjedoka, sud je zaključio da nijedna izjava ostalih saslušanih svjedoka, a koje je predložio apelant, ne potvrđuje apelantove navode da je predmetni ugovor i njegovu dopunu zaključio protiv svoje slobodne volje, odnosno da je bilo prisile za zaključenje ugovora, te da se radi o zajmu i ugovoru koji je zaključen u stanju nužde ili teškog materijalnog stanja, što bi upućivalo na zelenaški ugovor. Pored toga, apelant, kako se navodi u obrazloženju presude, nije dokazao ni da je neke od saslušanih svjedoka prijavljivao policiji zbog prijetnji ili prisile na koju se tokom postupka poziva (prijava policiji, zapisnik, izjave drugih svjedoka). I konačno, Ustavni sud ukazuje da su i Okružni i Vrhovni sud potvrdili ovakve nalaze prvostepenog suda zaključujući da apelant u toku postupka nije, iskazima saslušanih svjedoka, dokazao da mu je tuženi isplatio kupoprodajnu cijenu, niti zasnovao na provedenim dokazima jer je u samom ugovoru i njegovoj dopuni konstatovano da je tuženi kao kupac ugovoreni iznos predao apelantu kao prodavcu.

34. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama iz ZOO i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka naveli jasne i argumentovane razloge u pogledu neosnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva da se poništi navedeni kupoprodajni ugovor, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji su primijenjeni relevantni propisi (pravo) ne doima proizvoljnim, kao i da su primijenjeni na apelantovu štetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su dokazima zasnovali činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, te da su, nasuprot apelantovom mišljenju, jasna i logična i da nema elemenata koji ukazuju na to da je procjena činjenica i dokaza bila proizvoljna na apelantovu štetu, niti da je primjena materijalnog i procesnog prava bila proizvoljna u osporenim odlukama.

35. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti je bilo procesnih propusta na koje je apelant ukazivao, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentovane i jasne razloge.

38. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, odnosno kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-874/16 (Ž. Š.) | Sudska praksa | Aktio