Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/17 (S. I.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3638/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-3638/17, rješavajući apelaciju Sakiba Isakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sakib Isaković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 029009 17 Gži 5 od 14. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sakib Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska - odvjetnička kancelarija Goran Jezdić i Vlado Matuzović iz Tuzle, podnio je 28. avgusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 029009 17 Gži 5 od 14. jula 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje o dosuđenju Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 029009 10 I od 1. juna 2016. godine kojim je kupcu E. A., kao najpovoljnijem ponuđaču dosuđena nekretnina – dvosoban stan u Tuzli (preciznije označen i opisan u izreci prvostepene odluke) sa upisanim pravom suvlasništva u korist D. I. (tražilac izvršenja) i apelanta sa po ½.

2. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da izvršnom ispravom određena prodaja cjelokupnog stana na kojem su stranke imale pravo suvlasništva sa po ½, iz razloga što fizička dioba nije bila moguća niti je postignut dogovor oko diobe stana. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su zaključkom od 13. aprila 2016. godine stranke upoznate sa vrijednošću stana i najnižoj cijeni ispod koje se stan ne može prodati na ročištu. Takođe, navedeno je da je vrijednost stana određena u iznosu od 28.933,00 KM, od čega ½ iznosi 14.466,50 KM. U vezi s tim, ukazano je da se ni jedna od stranaka nije prijavila kao kupac, a da je na ročištu prisustvovalo i treće lice E. A. (kao eventualni kupac i ponuđač), koji je priložio i dokaz o uplati osiguranja za učešće u prodaji i koji je ponudio iznos od 14.498,00 KM (32,00 KM više od ½ cijene stana). Isto tako, navedeno je da je nakon 10 minuta od učinjene ponude, a u kom vremenskom periodu stranke nisu učinile nikakvu ponudu, ročište za prodaju okončano i stan je prodat E. A. kao jedinom ponuđaču. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da vještak građevinske struke nije pravilno procijenio stan i da je stan vrjedniji nakon uvedenog grijanja. Kantonalni sud je ukazao da je apelant te činjenice mogao isticati u postupku vještačenja i dokazivati da je vrijednost stana veća, odnosno ove tvrdnje ne može isticati u žalbi, niti je za te tvrdnje ponudio dokaze. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su paušalni i neargumentovani apelantovi navodi da on nije bio u mogućnosti da sam sebe zastupa u izvršnom postupku, jer iz podataka spisa ne proizilazi da je apelant na to ukazivao. Isto tako, ukazano je da se apelant o pravu preče kupovine mogao izjasniti i tokom prodaje stana, što nije učinio (stranke nisu postavile zahtjev za kupovinu stana, iako su imale pravo na to u skladu sa odredbama čl. 83. – 93. Zakona o izvršnom postupku).

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je proizvoljno izvršena procjena vrijednosti stana, te da vještak uopšte nije cijenio uvedeno centralno grijanje u stanu. Takođe, apelant ukazuje da u predmetnom izvršnom postupku nije imao punomoćnika, te da je neuka stranka koja nije mogla štiti svoja prava i interese. Apelant navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da se o pravu preče kupovine mogao izjasniti tokom prodaje stana, a što nije učinio, jer ni jedna stranka nije postavila zahtjev za kupovinu stana. U suštini, apelant smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o izvršnom postupku.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe Zakona o izvršnom postupku. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3638/17 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio