Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4925/17 (R.R.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Građanski postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4925/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4925/17, rješavajući apelaciju R. R., na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R., protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 034627 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.
protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 034627 17 17 Gži od 28. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. R.
protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 I 034627 17 17 Gži od 28. novembra 2017. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 22. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 034627 17 Rev od 7. septembra 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 034627 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-28/15 od 11. januara 2017. godine, u odnosu na predmet AP-4790/16, konstatuje se da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Apelant je 25. januara 2018. godine dopunio apelaciju i osporio Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 034627 17 Gži od 28. novembra 2017. godine.
2. Presudom Okružnog suda od 26. septembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 034627 15 P 2 od 15. marta 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu (Republika Srpska, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka) kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo svojine na nekretnini označenoj kao garaža (preciznije označena i opisana u izreci prvostepene odluke) i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi garaže, što je prvotužena dužna trpjeti i apelantu predati valjanu ispravu za upis prava svojine na navedenoj nekretnini, jer će u protivnom presuda zamijeniti tu ispravu. Osim toga, prvostepenom presudom, odbačena je apelantova tužba u odnosu na drugotuženog („Neimarstvo“ a.d. Trebinje u stečaju). Takođe, obavezan je apelant da prvotuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 KM.
3. U obrazloženju drugostepene presude, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je apelant, na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju Osnovnog suda u Trebinju od 3. februara 2005. godine, rješenjem tužene, PJ Trebinje od 28. juna 2013. godine, upisan kao posjednik na predmetnoj garaži. Dalje, navedeno je da je pravosnažnim rješenjem Sekretarijata za upravno-pravne poslove, Skupštine opštine Trebinje od 3. avgusta 1971. godine predmetna parcela dodijeljena pravnom predniku drugotuženog – GP „Neimarstvo“ Trebinje uz naknadu i ista je upisana kao državna svojina sa 1/1 dijela s pravom korišćenja u korist drugotuženog. Takođe, ukazano je da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Trebinju od 17. juna 2013. godine nad drugotuženim otvoren stečajni postupak, te da apelant nije prijavio svoje potraživanje koje se odnosi na garažu koja je sagrađena na parceli upisanoj kao društvena svojina s pravom korišćenja na drugotuženom, koja čini stečajnu masu drugotuženog kao stečajnog dužnika. Okružni sud je naveo da je nakon provedenog postupka javnog izlaganja po zahtjevu apelanta, prvotužena rješenjem od 29. jula 2014. godine utvrdila pravo svojine u korist drugotuženog na predmetnoj parceli. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da prvotužena nije pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari, jer ne ostvaruje nikakvo pravo na nepokretnosti (na zemljištu, niti na garaži) i nikakvo pravo nije upisano na prvotuženoj u javnoj evidenciji na nepokretnostima, osim što je prvotužena vodila nadležni postupak izlaganja na uvid podataka za predmetnu nepokretnost u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske. Pored toga, ukazano je da je odredbama člana 20. stav 1. Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Okružni sud je istakao da zemljište na kome je izgrađena garaža apelant nije mogao naslijediti prema zemljišnoj knjizi, jer ono nije bilo upisano na ostaviocu od koga je apelant naslijedio dio zaostavštine prema rješenju o nasljeđivanju. Osim toga, ukazano je da se apelant pogrešno poziva na postojanje tzv. pravnog jedinstva nepokretnosti, odnosno pravnog jedinstva zemljišta i zgrade (garaže) u smislu odredaba člana 330. Zakona o stvarnim pravima. Naime, u obrazloženju odluke je navedeno da apelant nije dokazao da je nadležni organ uprave za imovinsko-pravne poslove rješenjem uspostavio pravno jedinstvo zemljišta i zgrade (garaže) u smislu odredaba člana 330. stav 4. navedenog zakona (organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i rješenjem uspostavlja pravno jedinstvo zemljišta i zgrade iz st. 2. i 3. ovog člana). Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da je stekao pravo svojine na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu objekta (garaže) u postupku legalizacije bespravno izgrađenih objekata u smislu odredaba člana 330a. Zakona o stvarnim pravima. Okružni sud je ukazao da rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju garaže koja je izdata apelantovom pravnom predniku S. S. ne predstavlja odobrenje za građenje u smislu odredaba Zakona o prostornom uređenju. Najzad, ukazano je da je prvostepeni sud odbacio apelantovu tužbu u odnosu na drugotuženog jer nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje parnice s obzirom da je drugotuženi u stečaju, a apelant nije prijavio svoje potraživanje u odnosu na parcelu na kojoj je sagrađena sporna garaža, slijedom čega nema aktivnu legitimaciju za vođenje parnice.
4. Rješenjem Okružnog suda od 28. novembra 2017. godine odbijena je apelantova žalba, kao izvršenika i potvrđeno Rješenje Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 034627 17 I od 30. avgusta 2017. godine kojim je odbijen apelantov prigovor podnesen protiv Rješenja o izvršenju od 24. maja 2017. godine. U obrazloženju rješenja od 28. novembra 2017. godine, Okružni sud je naveo, između ostalog, da je na osnovu izvršne isprave – Presuda Osnovnog suda od 15. marta 2016. godine dozvoljeno izvršenje zapljenom apelantovih novčanih sredstava na računima kod banaka, odnosno zapljenom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari. Dalje, Okružni sud je naveo da je apelant izjavio prigovor navodeći, pored ostalog, da je potraživanje prestalo prebijanjem, jer tražilac izvršenja (Republika Srpska) već 17 godina, apelantu kao advokatu duguje „za dobijene troškove odbrane“ kao postavljenog branioca i izgubljenih sporova protiv Republike Srpske iznos od 24.145,00 KM. Takođe, navedeno je da apelant u žalbi ukazuje da se radi o prebijanju po odredbama člana 336. i 337. Zakona o obligacionim odnosima nastalog nakon pravosnažnosti izvršne isprave – Presude Osnovnog suda od 15. marta 2016. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je u vezi prebijanja u izvršnom postupku potrebno razlikovati mogućnost isticanja prigovora radi prebijanja od mogućnosti građansko-pravne kompenzacije. Okružni sud je ukazao da je prigovor radi prebijanja ograničen na parnični postupak pred prvostepenim sudom i ne može se u parničnom postupku iznositi u žalbi (odredba člana 207. stav 3. Zakona o parničnom postupku), dok u pogledu građansko-pravne kompenzacije treba imati u vidu odredbe člana 47. stav 8. Zakona o izvršnom postupku kojom je propisano da ako je potraživanje prestalo na osnovu činjenice koja je nastala u vrijeme kada je izvršenik više nije mogao uspješno istaći u postupku iz koga proističe izvršna odluka. Okružni sud je naveo da do kompenzacije u građansko-pravnom smislu ne dolazi čim se susretnu kompenzabilno potraživanje sa istim takvim protivpotraživanjem, već je za njen nastanak potrebna izjava jedne stranke. Međutim, Okružni sud je naveo da je apelant u prigovoru protiv rješenja o izvršenju istakao da ima potraživanje prema tražiocu izvršenja, utvrđeno sudskim odlukama, a koje nije priložio, već samo predložio da ih sud pribavi, pa nije moguće ispitati da li su ispunjeni uslovi za uvažavanje razloga za prigovor iz odredaba člana 47. tačka 8. ZIP-a, bez obzira što apelant ističe kompenzacionu izjavu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu je nezakonitim i nepravilnim postupanjem tuženih oduzeta imovina. Osim toga, apelant navodi da je u izvršnom postupku ukazivao da je prebijanje nastalo nakon donošenja pravosnažne izvršne sudske odluke, a da apelant, kao izvršenik nije mogao u parnici istaći prigovor, jer novčano potraživanje nije bilo predmet parničnog postupka.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 034627 17 17 Gži od 28. novembra 2017. godine – ratione materiae
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na Presudu Okružnog suda broj 95 0 P 034627 16 Gž 2 od 26. septembra 2016. godine i Rješenje Okružnog suda broj 95 0 I 034627 17 17 Gži od 28. novembra 2017. godine (u pogledu ostalih prava) – prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se poziva apelant u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima odluka donesenih u parničnom i izvršnom postupku, dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene procesnog i materijalnog prava, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman