Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2751/16 (Z. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pristup sudu
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - pravo na javnu raspravu
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 595
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-2751/16
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2751/16, rješavajući apelaciju Zihnije Buševca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zihnije Buševca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 Mal 000059 13 Gž od 15. aprila 2016. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Zihniji Buševcu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zihnije Buševca podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 Mal 000059 13 Gž od 15. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju broj 33 1 Mal 000059 11 Mal od 5.
februara 2013. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zihnija Buševac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg je zastupao Šemso Nuhanović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 Mal 000059 13 Gž od 15. aprila 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 Mal 000059 11 Mal od 5. februara 2013. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Mirsada Dizdarević, advokat iz Tuzle, dopisom od 24. novembra 2016. godine je obavijestila Ustavni sud da ju je apelant ovlastio za zastupanje u ovom predmetu, te je, na traženje Ustavnog suda, 22. februara 2018. godine dostavila punomoć za zastupanje apelanta.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Javnog preduzeća „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj (tuženi u predmetnom postupku, u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. februara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 12. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 26. jula 2011. godine podnio tužbu (vsp. 1.400,00 KM) Općinskom sudu.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 1 Mal 000059 11 Mal od 5. februara 2013. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete za period od 1. januara 2011. do 31. jula 2011. godine isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je između apelanta kao najmodavca i tuženog kao najmoprimca zaključen ugovor o najmu stana u Kladnju od 1. decembra 2003. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na period od 12 mjeseci, koji je kasnije produžavan još sedam puta tako da je predmetni ugovor trajao od 1. decembra 2003. do 31. decembra 2010. godine. Nadalje, naveo je da je, uz saglasnost apelanta i tuženog, stan koristilo treće lice s porodicom, koje i nakon prestanka predmetnog ugovora koristi stan. Istaknuto je i da je tuženi zahtjevom od 5. jula 2010. godine obavijestio apelanta da s 31. decembrom 2010. godine raskida predmetni ugovor, kao i da je komisija tuženog 10. maja 2011. godine izlazila na lice mjesta radi predaje stana vlasniku, ali da predaja nije izvršena jer se vlasnik nije pojavio. Općinski sud nije usvojio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog jer je predmetni ugovor zaključen između apelanta i tuženog i stan predat u posjed predstavniku tuženog, bez obzira što stan koristi treće lice. Kako su predmetni ugovor i aneksi zaključeni na određeno vrijeme, Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor prestao 31. decembra 2010. godine jer je u posljednjem aneksu ugovora naveden ovaj rok trajanja ugovora, kao i da je tuženi dopisom od 5. jula 2010. godine obavijestio apelanta da ugovor neće više produžavati. Imajući u vidu propisanu obavezu zakupca da je dužan po prestanku zakupa vratiti stvar iz člana 585. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i da tuženi nije apelantu vratio stan oslobođen od lica i stvari, Općinski sud je zaključio da je tuženi dužan apelantu platiti naknadu za korištenje stana poslije isteka ugovora jer stan drži bez pravnog osnova. Stoga je Općinski sud, primjenom čl. 210. i 219. ZOO obavezao tuženog da apelantu za naznačeni period isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete, čiju visinu je odredio u visini zakupnine koju je tuženi plaćao i po predmetnom ugovoru. Općinski sud je istakao da se tuženi nije mogao osloboditi obaveze zbog toga što je nakon isteka predmetnog ugovora obavještavao lica koja koriste stan da je stan potrebno vratiti apelantu i da više neće plaćati zakupninu. U vezi s tim je obrazložio da je tuženi zaključio predmetni ugovor i produžavao ga, on je potpisao zapisnik o primopredaji stana, pa je on i dužan da stan oslobođen od lica i stvari vrati apelantu. Osim navedenog, obrazložio je i da je tuženi pozivao apelanta da mu stan vrati 10. maja 2011. godine, a apelant nije pristupio na lice mjesta u zakazano vrijeme, a da tuženi ni tada, a ni poslije nije obavijestio apelanta da je stan slobodan i da mu ga vraća.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 33 1 Mal 000059 13 Gž od 15. aprila 2016. godine uvažena je žalba tuženog, presuda Općinskog suda preinačena i apelant u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je predmetni ugovor, koji je zaključen na određeno vrijeme, prestao 31. decembra 2010. godine protekom vremena za koje je zaključen ugovor o zakupu u smislu člana 595. stav 1. ZOO. Nadalje, navedeno je da nakon toga predmetni ugovor nije prećutno obnovljen i zaključen novi ugovor o zakupu neodređenog trajanja jer je tuženi kao zakupoprimac svojim dopisom obavijestio apelanta kao zakupodavca da predmetni ugovor neće produžavati, niti obnavljati, već da podnosi zahtjev za raskid ugovora, kao i da je zakazao primopredaju stana koju je apelant odbio. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da je žalbom tuženog osnovano istaknuto da nije bilo mjesta udovoljenju apelantovom tužbenom zahtjevu zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu pozivajući se pogrešno na odredbu člana 585. stav 2. ZOO, te zaključujući kako tuženi nije apelantu vratio stan oslobođen od lica i stvari dužan je apelantu platiti naknadu za korištenje stana poslije isteka ugovora jer stan drži bez pravnog osnova. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da je Općinski sud u potpunosti zanemario da je predmet ove parnice i apelantovog tužbenog zahtjeva isplata zakupnina, a ne predaja u posjed stana, te da tuženi ne drži u posjedu stan, već treće lice. Nadalje, ukazao je i da je aneks predmetnog ugovora zaključen na određeno vrijeme prestao samim protekom vremena 31. decembra 2010. godine, kao i da se prestankom ugovora obje strane oslobađaju svojih obaveza. Zbog svega toga, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog, pa je apelanta u cijelosti odbio s tužbenim zahtjevom i preinačio prvostepenu presudu primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
10. Prema navodima Općinskog suda, u odgovoru na apelaciju apelant je podnio zahtjev za ponavljanje postupka, koji je rješenjem Kantonalnog suda od 21. decembra 2016. godine odbijen kao neosnovan.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je predmet tužbenog zahtjeva bio obligacionopravni zahtjev, a da je suđeno o stvarnopravnom zahtjevu koji nije ni postavljen. Dalje navodi da je Kantonalni sud protivzakonito preinačio pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda i pretvorio u neosnovane činjenice i činjenice koje nisu nikad bile predmet tužbenog zahtjeva, niti su relevantne, te na osnovu toga donio suprotnu odluku. Smatra da je na taj način onemogućen pristup raspravi na drugostepenom sudu, o novim i nepoznatim činjenicama, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, pravo na dvostepenost u suđenju i pravo na žalbu kao djelotvoran pravni lijek. Posebno ističe da kako se radilo o sporu male vrijednosti žalba se ne može podnijeti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te kako mu je onemogućeno pravo žalbe onemogućeno mu je da se izjasni o povredi materijalnog i procesnog prava. Apelant, također, smatra da sudeće vijeće Kantonalnog suda nije bilo nepristrasno i nezavisno budući da je presudu donijelo uz neosnovano uvođenje potpuno novog stvarnopravnog zahtjeva koji nije postavljen, te uz potpuno proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da su sudije bile pod utjecajem sudske uprave usmjerene u pravcu ažuriranja rada suda na starim predmetima, pri čemu su primijenjena nezakonita sredstva za postizanje takvog cilja, pa je prema vrijednosti spora i načinu odlučivanja apelantu onemogućeno pravo na žalbu, kao i pravo na reviziju. Apelant ističe da predmet tužbenog zahtjeva nije bio iseljenje trećih lica iz stana, pa kako je Kantonalni sud išao mimo i preko tužbenog zahtjeva, smatra da sudeće vijeće nije bilo ni nepristrasno ni nezavisno. U pogledu prava na imovinu, navodi da je ostao uskraćen za određeni novčani iznos na ime zakupnine.
12. U pogledu dužine trajanja postupka, apelant navodi da se radilo o sporu male vrijednosti koji je hitan postupak i jednostavan predmet, da je ukupan postupak trajao više od pet godina, a žalbeni postupak je trajao više od tri godine. Ističe da je podnosio urgencije za postupanje, te traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na imovinu u iznosu od 20.000,00 KM, te troškove za sastavljanje apelacije.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na imovinu jer je za osporenu odluku dao iscrpne i valjane razloge koji imaju uporište u zakonu. Također smatra neosnovanom apelaciju i u dijelu koji se odnosi na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku jer smatra da je predmet riješen u razumnom roku. Predlaže da se apelacija i u ovom dijelu odbije kao neosnovana u odnosu na Kantonalni sud. Apelaciju, također, smatra nedopustivom zbog neiscrpljivanja svih djelotvornih pravnih lijekova mogući prema zakonu.
14. Općinski sud iznosi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Smatra da je postupak vođen u svemu s odredbama važećih zakona i da su sve odluke donesene u skladu sa zakonom, te da je apelacija neosnovana.
15. Tuženi smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na važećim zakonskim propisima, tj. da presudom nije povrijeđeno materijalno i procesno pravo. Dalje smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na imovinu, te predlaže da se apelacija odbije. Osim toga, tuženi ističe da je apelant pokrenuo i druge parnične postupke o istoj pravnoj stvari, te da je odbijen s tužbenim zahtjevima u odnosu na tuženog (uz odgovor na apelaciju su dostavljene citirane presude).
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 595. stav 1.
Ugovor o zakupu zaključen za određeno vrijeme prestaje samim protekom vremena za koje je zaključen.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja predmetnog postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 217. st. 1. i 2.
Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.
Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 433. stav 1.
Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 1 Mal 000059 13 Gž od 15. aprila 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 28. aprila 2016. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na naknadu štete po osnovu neisplaćene zakupnine, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak. a)U odnosu na suđenje u razumnom roku
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
28. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 26. jula 2011. godine i da je pravomoćno okončan 15. aprila 2016. godine presudom Kantonalnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko četiri godine i devet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenom predmetu imajući u vidu da se radilo o sporu male vrijednosti, činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na naknadu štete po osnovu neisplaćene zakupnine, te u kojem su u toku dokaznog postupka izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, saslušanjem apelanta kao parnične stranke i jednog svjedoka. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka, te da navodi da je podnosio urgencije za okončanje postupka. Ustavni sud, također, zapaža da je postupak pred Općinskim sudom okončan oko godinu i sedam mjeseci od dana podnošenja tužbe. Nadalje, Ustavni sud posebno uočava da je Kantonalni sud odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka, odlučujući samo o pravnim pitanjima. Međutim postupak pred tim sudom je trajao oko tri godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim jer je predmetni postupak radi naknade štete trajao oko četiri godine i devet mjeseci, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Kantonalni sud pred kojim je žalbeni postupak trajao više od tri godina, a taj sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je predmet riješen u razumnom roku.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća da je pitanje poštovanja standarda donošenja odluke „u razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
30. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz već citirane Odluke broj AP 4101/15. Iako je u konkretnom predmetu postupak pred redovnim sudovima okončan, Ustavni sud podsjeća da još uvijek postoji problem sistemskog kršenja prava na pravično suđenje zbog prekomjernog trajanja postupka, te podsjeća na ranije dati nalog relevantnim subjektima za preduzimanje adekvatnih mjera u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Pitanje naknade nematerijalne štete
31. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
32. Budući da je u predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 600,00 KM.
33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište sudova pred kojim se vodio predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
34. Apelant navodi da je Kantonalni sud pravilno utvrđeno činjenično stanje protivzakonito preinačio u činjenice koje nisu bile predmet tužbenog zahtjeva i proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da mu je na taj način onemogućen pristup raspravi na drugostepenom sudu, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu, pravo na dvostepenost u suđenju i pravo na žalbu kao djelotvoran pravni lijek. Apelant, također, ističe da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan i nezavisan sud budući da je Kantonalni sud osporenu presudu donio uz neosnovano navođenje potpuno novog stvarnopravnog zahtjeva i uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava zato što su sudije bile usmjerene u pravcu ažuriranja rada na starim predmetima, a sve bez prava na žalbu, odnosno reviziju.
35. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
37. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća da je Općinski sud utvrdio da su apelant kao najmodavac i tuženi kao najmoprimac zaključili predmetni ugovor na određeno vrijeme za stan koji koristi treće lice, te da je tuženi obavijestio apelanta da predmetni ugovor neće produžavati i obnavljati. Apelant je podnio tužbu, tražeći naknadu štete na ime neisplaćene zakupnine za period nakon isteka važenja predmetnog ugovora, tvrdeći da mu je tuženi dužan nadoknaditi štetu jer je stan ostao u posjedu tuženog.
38. Ustavni sud nalazi da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev ukazujući da je tuženi dužan apelantu platiti naknadu za korištenje stana poslije isteka ugovora jer stan drži bez pravnog osnova. Međutim, postupajući po žalbi tuženog, Kantonalni sud je ukazao, na podlozi činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku utvrđeno da predmetni ugovor nije prećutno obnovljen i zaključen ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme, te kako treće lice drži stan u posjedu tuženi nije pasivno legitimiran da apelantu nadoknadi štetu na ime neisplaćene zakupnine. Dovodeći relevantne odredbe ZOO i ZPP u vezu s odlučenjem Kantonalnog suda, te s obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, niti da je Kantonalni sud proizvoljno „promijenio činjenično stanje“ kada je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnom postupku. Nadalje, prema mišljenju Ustavnog suda, ne proizlazi ni da je Kantonalni sud sudio o stvarnopravnom zahtjevu koji nije postavljen, imajući u vidu da iz obrazloženje osporene presude nesporno proizlazi da je odlučivano samo u okviru apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete na ime neisplaćene zakupnine. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke Kantonalnog suda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. U pogledu apelantovih navoda da mu je onemogućeno pravo na raspravu pred drugostepenim sudom, slijedom čega mu je onemogućeno pravo na pristup sudu, pravo na dvostepenost u suđenju i pravo na žalbu kao djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakom pravo na javnu raspravu prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Prema praksi Evropskog suda, svako ima pravo na javnu raspravu pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet osim ukoliko postoje izuzetne okolnosti zbog kojih je neko lišen takve rasprave (vidi, između ostalih, Evropski sud, Fredin protiv Švedske, presuda od 23. februara 1994. godine, serija A, broj 283-A, str. 10-11, st. 21-22). Ustavni sud, također, naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, u parničnom postupku ročište po žalbi nepotrebno ako su u prvom stepenu zadovoljeni zahtjevi javnog saslušanja, a odlučivanje se odnosi na dopuštenost žalbe ili isključivo na pravna pitanja (vidi Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 20. oktobra 1991. godine, serija A-212-A).
40. Ustavni sud napominje da, prema članu 217. stav 1. ZPP, drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, a prema stavu 2. navedenog člana drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je zadovoljeno apelantovo pravo na javnu raspravu „pred tribunalom koji razmatra konkretan predmet“ s obzirom na to da je apelant u postupku pred prvostepenim sudom imao pravo na javnu raspravu pred sudom i tom prilikom je sud utvrđivao relevantne činjenice, između ostalog, provođenjem dokaza uvida u materijalnu dokumentaciju, te je i sam apelant saslušan u svojstvu parnične stranke. Drugostepeni sud nije bio u obavezi da zakaže raspravu jer je ocijenio da to nije potrebno s obzirom na to da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i izveo sve dokaze, te je odluku donio na sjednici vijeća bez prisustva stranaka, odlučujući samo o pravnim pitanjima. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da okolnost da nije održana rasprava pred drugostepenim sudu ne pokreće ni pitanje kršenja prava na pristup sudu na način kako to apelant u apelaciji predstavlja. U okolnostima kada je apelantu na dvije sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima je ishodio dvije meritorne odluke Ustavni sud iznesene prigovore o kršenju prava na pristup sudu ne može prihvatiti opravdanim (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3558/08 od 29. juna 2011. godine, tačka 16, dostupna na www.ustavnisud.ba).
41. Nadalje, u pogledu apelacionih navoda o povredi prava na žalbu, Ustavni sud najprije zapaža da „pravo žalbe višem sudu nije definirano niti se podrazumijeva u članu 6. stav 1. Evropske konvencije“. Međutim, ako je žalba omogućena i ako je bila podnesena, a sud tog stepena pozvan da „utvrdi“ činjenice, prvi stav člana 6. Evropske konvencije je primjenjiv (vidi Evropski sud, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. januara 1970. godine, serija A, broj 11, str. 14-15). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pravo žalbe propisano ZPP koja se uvijek može izjaviti višem sudu protiv prvostepene presude (član 203. stav 1). U konkretnom parničnom postupku, tuženi je koristio pravo žalbe protiv presude Općinskog suda. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, osporenom presudom preinačio prvostepenu presudu jer je utvrdio da je osnovan žalbeni razlog tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je dao detaljno obrazloženje, te je odluku donio na osnovu svojih ovlaštenja iz člana 229. tačka 4. ZPP. Na taj način, Kantonalni sud je, kao sud druge instance, konačno i meritorno odlučio o apelantovom tužbenom zahtjevu koji više nije imao zakonske mogućnosti da izjavi pravne lijekove protiv takve odluke. Imajući u vidu provedeni konkretni parnični postupak, činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud i zaključak Kantonalnog suda da su ispunjeni uvjeti za postupanje u skladu s njegovim ovlaštenjima iz člana
229. ZPP, Ustavni sud ne smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio procesno pravo (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 146/11 od 7. oktobra 2014. godine, tač. 27. i 28, dostupna na internet stranici www.ustavnisud.ba).
42. Dalje, apelant navodi da sudeće vijeće Kantonalnog suda nije bilo nepristrasno i nezavisno. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost sudije, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti sudije. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u subjektivnom smislu sudija uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sudija nije bio nepristrasan.
43. Ustavni sud primjećuje da iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih uz apelaciju ne proizlazi da se u konkretnom slučaju pokreće pitanje subjektivne ili lične nepristrasnosti. U vezi s eventualnom objektivnom nepristrasnošću Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da je Kantonalni sud donio osporenu presudu uz neosnovano uvođenje potpuno novog stvarnopravnog zahtjeva koji nije postavljen i uz proizvoljnu primjenu materijalnog prava, te pod utjecajem sudske uprave usmjerene u pravcu ažuriranja rada suda na starim predmetima. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije bliže precizirao ove svoje navode, niti je dostavio dokaze za svoje navode. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ovi apelacioni navodi, sami po sebi, ne ukazuju na pristrasnost, odnosno iz spisa predmeta ne proizlazi bilo kakva činjenica koja nesporno ukazuje na pristrasnost. Stoga, imajući u vidu sve predočene dokaze uz apelaciju, kao i obrazloženje navedenih odluka, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je sudeće vijeće Kantonalnog suda prilikom odlučivanja o žalbi tuženog bilo pristrasno.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Naknada troškova sastavljanja apelacije
46. Osim toga, u vezi s apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je postupak na dvije sudske instance ukupno trajao oko četiri godine i devet mjeseci, imajući u vidu da se radilo o sporu male vrijednosti, pri čemu najveća odgovornost za to leži na Kantonalnom sudu pred kojim je postupak po žalbi trajao više od tri godine.
48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud, uz poštovanje načela nezavisnog i nepristrasnog suda, na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantno materijalno i procesno pravo, i to na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, te da je apelant nesporno imao pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njegovom tužbenom zahtjevu.
49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman