Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5281/17 (Š. F.)

Odluka donesena 23. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5281/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5281/17, rješavajući apelaciju Šemse Fatić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Šemsa Fatić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 009226 15 Gž 2 od 10. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemsa Fatić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Kemal Begović, advokat iz Gradačca, podnijela je 13. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 009226 16 Rev od 5. septembra 2017. godine kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 009226 15 Gž 2 od 10. februara 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2014/15 od 15. septembra 2016. godine, u odnosu na predmet broj AP-1867/16, konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda od 10. februara 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, konačnom odlukom žalbe tuženih (M.K. i S.K.) su uvažene i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je, između ostalog, tražila da se utvrdi da ima jače pravo posjeda na dijelu sporne nekretnine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelantica na spornim nekretninama upiše kao posjednik u katastru nekretnina, kao i da se tuženi obavežu da joj te nekretnine predaju u posjed i slobodno raspolaganje.

2. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da su predmetne nekretnine aviofotogrametrijskim snimanjem snimljene kao sastavni dio parcele prednika tuženih (Č.K.) i da su kao takve (1980. godine) upisane u knjigama katastra kao posjed prednika tuženih. Dalje, takođe nije sporno da su one služile kao dio puta kojim su otac apelantice i apelantica prolazili do svoje nekretnine, kao i da su tuženi od 2006. godine u faktičkom posjedu spornih nekretnina koje i po aviofotogrametrijskom snimanju pripadaju njima u posjed, te su oni i u knjigama katastra upisani kao posjednici istih. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da nema sumnje da je tom upisu prethodilo izlaganje na javni uvid podataka o tim nekretninama u kojem je utvrđeno da one pripadaju predniku tuženih, te je time pravo na posjed ovih nekretnina stečeno na osnovu odluke državnog organa, čime je utvrđeno pravo na nekretninama u smislu odredaba Zakona o premjeru i katastru nekretnina (iz 1984. godine). S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je mogućnost osporavanja tog prava predviđena u odredbama čl. 78. i 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina odnosno da je osporavanje prava tuženima na spornim nekretninama bilo moguće samo u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na nekretninama u rokovima navedenim odredaba Zakona o premjeru i katastru nekretnina, koji su prekluzivnog karaktera, a nikako mimo tih rokova. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je očigledno da su ti rokovi (3 godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina) u konkretnom slučaju propušteni (apelantica je tužbeni zahtjev ponijela 2009. godine, odnosno preinačila tužbu 2010. godine), te da apelantica svoj tužbeni zahtjev neosnovano zasniva na jačem pravu na posjed. Kantonalni sud je ukazao da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da ona u odnosu na tužene ima jače pravo posjeda na spornim nekretninama (da je pretpostavljeni vlasnik), što znači da je pravni osnov njenog zahtjeva u odredbama člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, odredbom članom 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima je propisano da osoba koja je pribavila individualnu određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, a stavom 2. istog člana je propisano da kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je ocjenio da tuženi svoje pravo na posjed spornih nekretnina izvode iz prava na posjed koje je njihov prednik imao na osnovu odluke državnog organa, te da su oni i u faktičkom posjedu istih, a da apelantica tome suprotstavlja svoje pravo na posjed na osnovu ugovora o poklonu, slijedom čega jasno proizilazi da apelantica u odnosu na tužene nema jače pravo posjeda na sporne nekretnine, a niti ga je imao otac apelantice kao poklonodavac iz ugovora o poklonu na kome je ona zasnovala svoje jače pravo posjeda.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ukazuje na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno da je Kantonalni sud pogrešno i proizvoljno primjenio Zakona o premjeru i katastru nekretnina iz 1984. godine. Apelantica ukazuje da su se u predmetnom slučaju trebale primijeniti odredbe čl. 46. i 86. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima i s tim u vezi Zakon o premjeru i katastru zemljišta iz 1978. godine.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke kao konačne odluke u predmetnoj pravnoj stvari, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina (iz 1984. godine) i Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5281/17 (Š. F.) | Sudska praksa | Aktio