Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5459/17 (A. E. i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ratna šteta
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5459/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5459/17, rješavajući apelaciju Mersije Hodžić i drugih, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Efendić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183587 13 Gž od 26. aprila 2016. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mersija Hodžić, Fahrudin Hodžić, Ifeta Lojić, Elvir Lojić, Dženan Lojić, Vlasta Malis, Stanka Malis, Dragan Malis, Munir Šabotić, Semir Šabotić, Sanija Šabotić, Safet Šabotić, Selvija Bibuljica, Mejruša Kurtović, Fikreta Zornić, Veska Terzo, Zilha Mujkanović, Nihad Mujkanović, Nermin Mujkanović, Razija Bećar, Muruveta Račić, Mirela Bjelović, Amela Bjelović, Senad Bjelović, Behija Koljenović, Aida Koljenović, Elvir Koljenović, Hedija Efendić i Hamed Efendić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183587 16 Rev od 14.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersija Hodžić, Fahrudin Hodžić, Ifeta Lojić, Elvir Lojić, Dženan Lojić, Vlasta Malis, Stanka Malis, Dragan Malis, Munir Šabotić, Semir Šabotić, Sanija Šabotić, Safet Šabotić, Selvija Bibuljica, Mejruša Kurtović, Fikreta Zornić, Veska Terzo, Zilha Mujkanović, Nihad Mujkanović, Nermin Mujkanović, Razija Bećar, Muruveta Račić, Mirela Bjelović, Amela Bjelović, Senad Bjelović, Behija Koljenović, Aida Koljenović, Elvir Koljenović, Hedija Efendić, Hamed Efendić i Adnan Efendić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Galiba Hrvačić - Karačić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 183587 16 Rev od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom Vrhovnog suda revizija apelanta Adnana Efendića je odbačena, a revizija ostalih apelanata odbijena. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183587 13 Gž od 26. aprila 2016. godine, protiv koje su apelanti izjavili reviziju, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska, Vlada Republike Srpske), da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete.
2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnoj parnici zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete zbog stradanja smrću njihovog bliskog srodnika od Vojske RS u ratu, pozivajući se na Odluku Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, kojom je utvrđena krivnja Stanislava Galića za kršenje zakona, običaja rata i zločine protiv čovječnosti. Nadalje, da obzirom da je sporna šteta nastala u ratu, da je početak roka zastarjelosti računat od 23. decembra 1996. godine, kada je u Federaciji BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti Odlukom o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji Federacije BiH. Vrhovni sud je istakao da je od tada apelantima bio omogućen pristup sudu, te da su apelanti za štetu, nastalu uslijed stradanja smrću bliskog srodnika od Vojske RS u ratu, saznali najdalje do 1995. godine. Zatim, da je računajući rok zastarjelosti potraživanja na navedeni način, od 23. decembra 1996. godine pa do podnošenja tužbe sudu 26. januara 2011. godine, pravilno zaključio Kantonalni sud da je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), protekom i subjektivnog - trogodišnjeg i objektivnog - petogodišnjeg roka. Vrhovni sud je naveo da u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe člana 377. stav 1. ZOO, na kojem privilegovanom roku zastarjelosti istrajavaju apelanti u reviziji. Naime, da odredba člana 377. stav 1. ZOO glasi: „Kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja“. Zatim, da je prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku, sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda, kojom se optuženi oglašava krivim. Takođe, da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, te da se citirana odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, koji je pravomoćnom presudom krivičnog suda oglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Vrhovni sud je zaključio da se zbog toga na treće lice može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO, pa da izneseni stav u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da se u odnosu na tuženu nije mogao primijeniti privilegovani rok zastare iz člana 377. ZOO, nego zastarni rok propisan odredbom člana 376. ZOO. Prema tome, da se neosnovano apelanti pozivaju na Odluku Međunarodnog krivičnog suda, kao i na međunarodne deklaracije i konvencije, budući da pravo na pristup sudu, kako to navodi i Ustavni sud BiH u svojim odlukama, može podlijegati legitimnim ograničenjima kao što su zakonski zastarni rokovi.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su iskazali nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom sudova da su predmetna potraživanje zastarjela. Apelanti u suštini ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja, prema njihovoj ocjeni, nije primjenjiva, te su smatrali da je trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na apelanta Adnana Efendića (protek roka)
5. Ustavni sud zapaža da je apelant Adnan Efendić protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 183587 13 Gž od 26. aprila 2016. godine, izjavio reviziju Vrhovnom sudu koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka u odnosu na tog apelanta navedena presuda Kantonalnog suda. Ustavni sud zapaža da iz predmetne apelacije proizlazi da je apelant Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 P 183587 13 Gž od 26. aprila 2016. godine, primio 5. maja 2016. godine, a da je 22. decembra 2017. godine preporučenom poštom podnio predmetnu apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na to da je apelant Adnan Efendić podnio apelaciju nakon što je protekao rok iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da je neblagovremeno podnio apelaciju, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je primio konačnu odluku.
b)U odnosu na ostale apelante (prima facie)
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnoj apelaciji, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, kojima su propisani opšti rokovi zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, kojima su propisani posebni rokovi zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.
8. U vezi sa spornim pitanjima koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman