Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4199/17 (R. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4199/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-4199/17, rješavajući apelaciju Rame Merdanića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Merdanić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 019550 17 Gž 2 od 10. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramo Merdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kojeg zastupa Ferid Mujagić, advokat iz Bihaća, podnio je 9. oktobra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 019550 17 Gž 2 od 10. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 019550 16 P 2 od 15. marta 2017. godine kojom je obavezan apelant da tužitelju (Š. M.) preda u posjed nekretninu koja je preciznije označena i opisana u izreci prvostepene presude, vlasništvo tužitelja i koja nekretnina je prikazana u nalazu i dopunama nalaza vještaka sa skicom lica mjesta koja čini sastavni dio presude. Takođe, naloženo je katastru nekretnina Grada Bihaća da izvrši upis tužitelja kao posjednika uz istovremeno brisanje apelanta na označenoj nekretnini.

2. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je tužiteljev tužbeni zahtjev usmjeren na predaju u posjed tačno određene površine zemljišta od tačno određene katastarske čestice (što čini 1/8 dijela u odnosu na cijelu katastarsku česticu i da se u katastru nekretnina tužitelj upiše kao posjednik sa 1/8 kč. čiju predaju u posjed zahtijeva), iz čega proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da u postupku po vlasničkoj tužbi tužitelj mora dokazati da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed zahtijeva i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kantonalni sud je naveo da se prema odredbama člana 10. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine nekretnina u pravnom prometu označava prema podacima iz zemljišne knjige. Kantonalni sud je istakao da apelant žalbom ne spori odlučne činjenice, odnosno da se tužitelj u zemljišnim knjigama uknjižio na osnovu pravosnažne presude suda (Presudom Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 011419 05 P od 18. februara 2010. godine tužitelj je utvrđen vlasnikom nekretnine, koja je predmet tužbenog zahtjeva, odnosno čiju predaju u posjed traži), pa s obzirom na to da se vlasništvo na nekretninama stiče upisom u zemljišnu knjigu to je zakonska pretpostavka da tužitelj jeste vlasnik nekretnine čiju predaju traži u posjed. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelant u žalbi osporava zakonitost pravosnažne presude na osnovu koje je tužitelj upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine, te ističe da je on stekao vlasništvo dosjelošću na nekretnini i da je ugovor o kupoprodaji kojeg je zaključio tužitelj kao kupac sa određenim licima kao prodavcima pravno nevaljan, iz razloga što prodavci nisu mogli raspolagati nekretninama, te ukazuje da je tužitelj nesavjestan, itd.. U vezi s tim, istaknuto je da se u konkretnom predmetu ne može ispitivati zakonitost presude koja je donesena u drugom predmetu, kao i da predmet tužbenog zahtjeva nije bilo utvrđivanje valjanosti određenog ugovora, niti je neophodno raspravljati da li su tužitelj i apelant savjesni ili nesavjesni u pogledu posjedovanja nekretnina, iz razloga što naprijed navedeno nisu odlučne činjenice u vezi sa tužbenim zahtjevom. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je apelant pravomoćnom presudom odbijen sa protivtužbenim zahtjevom za utvrđenje da je on dosjelošću stekao vlasništvo na površini zemljišta čija se predaja traži u posjed, pa je irelevantno od kada i u kojem vremenskom periodu se nalazi u posjedu sporne nekretnine, jer navedeno prvostepeni sud nije mogao cijeniti ni kao prethodno pitanje (o nepostojanju prava vlasništva dosjelošću na strani apelanta postoji pravosnažna odluka suda). Kantonalni sud je naveo da apelant ukazuje da je onemogućen u pravu na raspravljanje jer je prvostepeni sud opozvao ranije rješenje kojim je odredio da se u svojstvu svjedoka saslušaju tačno određena lica koja su bila predložena na okolnosti razjašnjenja činjenica posjedovanja predmetnog dijela nekretnine, sa naglaskom na vrijeme posjedovanja. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 107. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da će sud odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak, slijedom čega je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio da se saslušaju svjedoci (I. M., I. M. i N. S.), jer isto nije bitno za postupak.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da je zauzimanjem isključivog stava da je jedino pravno relevantna okolnost da tužitelj ima pravosnažnu presudu kojom je utvrđeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama onemogućen da dokaže da je stekao pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama na osnovu zakona. Apelant navodi da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tužitelja, jer je stavljeno van snage rješenje kojim se prihvata izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka predloženih od strane apelanta.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4199/17 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio