Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5193/17 (A. Ć.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5193/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5193/17, rješavajući apelaciju Abdulaha Ćehovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Abdulah Ćehović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 45 0 P 025492 14 Rev od 24. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Abdulah Ćehović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 025492 14 Rev od 24. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je tražio da se poništi Odluka o postavljanju Spomen obilježja žrtvama fašizma (preciznije navedeno u izreci prvostepene odluke), dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Općina Goražde) da mu na ime nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je naveo, između ostalog, da je Općinsko vijeće Općine Goražde donijelo Odluku o postavljanju spomen obilježja žrtvama fašizma od 1941 – 1945. godina i 1992 – 1995. godina, te da je odluka realizovana 26. januara 2013. godine postavljanjem spomen obilježja na mostu Alije Izetbegovića u Goraždu. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant istoga dana dovezao na most Alije Izetbegovića spomen obilježje koje je izradio o ličnom trošku i postavio ga na početku mosta, da bi ga policijski službenici upozorili da skloni obilježje koje je postavio, što je apelant odbio, nakon čega je priveden u policijsku stanicu. Kantonalni sud je ukazao da je na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra utvrđeno da se apelant liječi zbog duševnog poremećaja i poremećaja ponašanja koji je svrstan u poremećaj prilagodbe i da je događaj od 26. januara 2013. godine bio stresan za njega, te mu je izazvao duševne bolove (opisano u obrazloženju drugostepene odluke), a koja reakcija se ne bi pojavila bez uticaja stresnog događaja i nerazumijevanja lokalne zajednice za tugu koju apelant preživljava zbog smrti oca i sunarodnjaka koji su stradali u drugom svjetskom ratu. Kantonalni sud je ukazao da je sporna odluka sa kojom se apelant ne slaže donesena u skladu sa Zakonom o principima lokalne samouprave Federacije Bosne i Hercegovine i ista se može izmijeniti ili poništiti samo u postupku i na način kako propisuje ovaj zakon kroz neposredno učestvovanje građana u odlučivanju putem referenduma, mjesnog zbora građana i drugih oblika neposrednog odlučivanja pod uslovima i na način kako je to propisano odredbama čl. 43. do 46. ovog zakona. Kantonalni sud je istakao da ovaj dio tužbenog zahtjeva nije građansko pravni spor za koji je nadležan sud u smislu odredaba člana 1. Zakona o parničnom postupku, slijedom čega je isti valjalo odbaciti. Osim toga, u obrazloženju drugostepene odluke, ukazano je da odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu počinila protivpravnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži naknadu štete i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao njene posljedice, koji uslovi moraju biti ispunjeni kumulativno i dokazani od strane oštećenog koji zahtijeva naknadu štete. Kantonalni sud je zaključio da aktivnosti tužene na podizanju spomen obilježja, a sa kojim se apelant ne slaže, te privođenje od strane policije, nisu protivpravne, pa nisu ni ispunjeni uslovi za odgovornost tužene za naknadu štete u smislu odredaba Zakona o obligacionom odnosima kojima je propisana naknada štete.

3. U obrazloženju konačne odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da zakonski osnov za odgovornost tužene za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada je propisan odredbama člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, prema kojima su pravna lica odgovorna za štetu koju prouzrokuju njihovi organi. Vrhovni sud je ukazao da se nezakonit rad organa manifestuje u postupanju protivno zakonu, drugom propisu ili općem aktu ili propuštanju da se zakon, drugi propis ili opći akt primjeni, ili u radnji koja je protivna običajima ili pravilima morala, dok su nepravilan rad one radnje koje nisu u skladu sa općim normama u vršenju službe, odnosno djelatnosti, a kojima je građanima počinjena šteta. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužena postupala u okviru zakonskih ovlašćenja i da nema utvrđenog nepravilnog rada, pa samim tim nema odgovornosti tužene za štetu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je zbog ponašanja tužene došlo do narušavanja njegovog psihičkog stanja, o čemu se izjasnio vještak, te ističe da se nije moglo olako preći preko nalaza i mišljenja vještaka. Apelant navodi da je tokom postupka ukazivao na postojanje nezakonitosti kod primjene materijalnih propisa i procesa koji je vođen od strane Općine Goražde.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5193/17 (A. Ć.) | Sudska praksa | Aktio