Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5030/15 (AD „Čajavec-MEGA” Banja Luka)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5030/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5030/15, rješavajući apelaciju AD „Čajavec-MEGA” Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija AD „Čajavec-MEGA” Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003948 15 Rev od 13. avgusta 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 003948 14 Pž od 26. decembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 003948 04 Ps od 3. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. AD „Čajavec-MEGA” Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 13. novembra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 003948 15 Rev od 13. avgusta 2015. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 003948 14 Pž od 26. decembra 2014. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 003948 04 Ps od 3. juna 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i NLB Banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. januara 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena su dostavili odgovore u vremenskom periodu od 15. do 31. januara 2018. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je podnio tužbu protiv tužene sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tuženoj naloži da trpi da apelant povuče iz kapitala tužene poslovni prostor koji se nalazi u Banjoj Luci, preciznije označen u izreci presude Okružnog privrednog suda (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je kao osnivački ulog unesen u kapital pravnog prednika tužene VB Banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: VB Banka) po osnovu odluka od 16. i 17. jula 1998. godine i ugovora o regulisanju poslovnih odnosa od 16. oktobra 1998. godine, te da se tuženoj naloži da apelantu preda u posjed predmetni poslovni prostor. Apelant je istovremeno u tužbi postavio i zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da apelantu na ime naknade štete, zbog korištenja predmetnog poslovnog prostora u periodu od 1. avgusta 2001. do 10. decembra 2013. godine, isplati iznos od 745.560,40 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Predmet spora je i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se „u slučaju da bude usvojen apelantov tužbeni zahtjev“, apelant obaveže da tuženoj na ime ulaganja u predmetni poslovni prostor isplati iznos od 640.680,68 KM.
6. Odlučujući o postavljenim zahtjevima, Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 003948 04 Ps od 3. juna 2014. godine kojom je apelantove tužbene zahtjeve i protivtužbeni zahtjev tužene odbio kao neosnovane (sve preciznije navedeno u tač. od I do V izreke presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantov pravni prednik MDP „Čajavec Holding“ Elektronika, elektromehanika i automatika Banja Luka bio jedan od osnivača pravnog prednika tužene (VB Banke), te da je kao osnivački ulog unio predmetni poslovni prostor u kapital VB Banke u skladu sa odlukama o osnivanju od 16. i 17. jula 1998. godine, ugovora o osnivanju od 5. avgusta 1998. godine, kao i ugovora o regulisanju poslovnih odnosa između apelantovog pravnog prednika i VB Banke od 16. oktobra 1998. godine. Također je utvrđeno da je predmetni poslovni prostor predat VB Banci (pravni prednik tužene) na raspolaganje, te da je pravo upravljanja na njemu prešlo sa apelantovog prednika na VB Banku, budući da je imovina kojom je apelantov prednik raspolagao, pa i predmetni poslovni prostor bila u državnoj svojini. Po tom osnovu apelantov prednik je ostvario pravo vlasništva na akcijama VB Banke, i to 348 akcija, što predstavlja vlasništvo na 9,29% ukupnih akcija banke. S tim u vezi, Okružni privredni sud je istakao da su navedene akcije u apelantovom vlasništvu 11. aprila 2001. godine prenesene na Ministarstvo finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u bankama (u daljnjem tekstu: Zakon). Također, Okružni privredni sud je naveo da je prenos akcija izvršen po sili zakona, te da je apelant kao akcionar potpisao i ovjerio navedeni prenos akcija na Ministarstvo finansija, tako da od tada, pa i u momentu privatizacije državnog kapitala apelant više nije bio vlasnik akcija pravnog prednika tužene (VB Banke), niti je imao pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, jer je na osnovu zk. uloška broj 201 k.o. Banja Luka utvrđeno da se predmetni poslovni prostor u zemljišnim knjigama vodi kao opštenarodna imovina sa 1/1 dijela.
8. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Okružni privredni sud je zaključio da je nesporno utvrđeno da su odluke apelantovog pravnog prednika od 16. i 17. jula 1998. godine, te ugovori o osnivanju pravnog prednika tužene-VB Banke od 5. avgusta 1998. godine u cijelosti realizovani, ocjenjujući pritom da unos predmetnog poslovnog prostora u osnivački kapital pravnog prednika tužene nije protivan odredbi člana 6. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: ZPDKP), budući da se u konkretnom slučaju ne radi o prometu, odnosno prodaji predmetnog poslovnog prostora u smislu navedene odredbe člana 6. ZPDKP. Shodno navedenom, Okružni privredni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 50 i 55. Zakona o preduzećima, člana 6. ZPDKP, člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 20. i 21. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni privredni sud je odbio i protivtužbeni zahtjev tužene, jer je bio postavljen samo u slučaju usvajanja apelantovog tužbenog zahtjeva.
9. Odlučujući o žalbama koje su izjavili apelant i tužena, Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 003948 14 Pž od 26. decembra 2014. godine kojom je odbio žalbe i prvostepenu presudu potvrdio. Odbijeni su i zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i zbog kojih razloga, te da taj sud u cijelosti prihvata činjenične i pravne zaključke iz razloga obrazloženja prvostepene presude, ocjenjujući da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne odredbe člana 50. Zakona o preduzećima, člana 6. ZPDKP, člana 154. ZOO, te čl. 20. i 21. ZOSPO. Također, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve apelantove prigovore i prigovore tužene, te za to dao detaljno obrazloženje koje je utemeljeno na pravilnoj primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava. Stoga, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
10. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 003948 15 Rev od 13. avgusta 2015. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, ispitujući drugostepenu presudu u granicama revizionih razloga i po službenoj dužnosti, zaključio da apelantova revizija nije osnovana. S tim u vezi, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 54. Zakona o državnim preduzećima i odredbe čl. 3. i 6. ZPDKP, koje je citirao, te je imajući u vidu navedene zakonske odredbe i činjenična utvrđenja, zaključio da su nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, pravilno postupili kada su u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev u skladu sa navedenim zakonskim odredbama. U obrazloženju navedenog zaključka Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da je apelant svoje tužbene i revizione navode temeljio na tvrdnjama da unos predmetnog poslovnog prostora u osnivački kapital pravnog prednika tužene nije izvršen u skladu sa odredbama člana 6. ZPDKP, te, s tim u vezi, istakao da su odluke kojim je utvrđeno da se predmetni poslovni prostor kao osnivački ulog unese prilikom osnivanja pravnog prednika tužene VB Banke donesene 16. i 17. jula 1998. godine, što znači prije stupanja na snagu ZPDKP (23. juli 1998. godine). Pored toga, Vrhovni sud je istakao da sredstva koja ulagači unose u akcionarsko društvo ulaze u osnovni kapital novonastalog preduzeća (ovdje banke), ona su nepovratna i čine imovinu novoosnovanog preduzeća u smislu odredbe čl. 50. i 183. Zakona o preduzećima S tim u vezi, Vrhovni sud je obrazložio da takvo sticanje imovine (u vidu osnivačkog uloga osnivača) predstavlja redovan, zakonom propisani način nastajanja ovakvog svojinskog oblika preduzeća, te dolazi do transformativnog vida sticanja prava svojine gdje sticalac postaje vlasnik nezavisno od prava vlasništva koje je na predmetnoj stvari imao prethodnik (osnivač), sve shodno odredbama člana 20. stav 1. i 21. ZOSPO.
11. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pravnom odnosu osnivača i novonastalog pravnog subjekta uređenog zakonom, odnosno posebnom vidu prenosa imovine koji je u konkretnom slučaju izvršio apelantov pravni prednik, jer je prihvatio da unese predmetni poslovni prostor kao osnivački ulog kod osnivanja pravnog prednika tužene (VB Banke). Vrhovni sud je, također, naveo da je apelantov pravni prednik, na osnovu odluka od 16. i 17. jula 1998. godine, predmetni poslovni prostor unio u osnivački kapital VB Banke - pravnog prednika tužene, te budući da je ugovor o osnivanju pravnog prednika tužene zaključen na valjan i zakonit način, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su u cijelosti odbili apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se detaljno elaborira hronološki tok postupaka koje su stranke vodile pred redovnim sudovima i koji su pravosnažno okončani osporenim odlukama uz navođenje zaključaka redovnih sudova s kojima se apelant ne slaže. U suštini, apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili odredbe čl. 8. i 123. ZPP, jer nisu savjesno ocijenili sve izvedene dokaze zbog čega su pogrešno utvrdili činjenično stanje na koje je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, navodeći da su u konkretnom slučju primjenjive odredbe „Zakona o preduzećima u državnoj svojini i Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima“.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su u odgovoru na apelaciju istakli da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom na koja se ukazuje apelacijom. S tim u vezi, naveli su da ostaju u cijelosti kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporenih odluka protiv kojih je podnesena apelacija, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana.
14. Tužena je navela da je u postupku pred redovnim sudovima ocjenom provedenih dokaza pravilno utvrđeno činjenično stanje, te smatra da su osporene odluke utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava o čemu su u osporenim odlukama sudovi dali detaljna, jasna i iscrpna obrazloženja.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98 i 34/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 50.
(1) Imovinu preduzeća čine pravo svojine na pokretnim i nepokretnim stvarima, novčana sredstva i hartije od vrednosti i druga imovinska prava.
(2) Početnu imovinu preduzeća čine ulozi osnivača (osnovni kapital).
Član 183.
(1) Akcionarsko društvo je društvo koje osnivaju pravna, odnosno fizička lica radi obavljanja delatnosti, čiji je osnovni kapital utvrđen i podeljen na akcije određene nominalne vrednosti.
(2) Zbir nominalnih vrednosti svih akcija čini osnovni kapital akcionarskog društva.
16. Zakon o državnim preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/95 i 3/97) u relevantnom dijelu glasi:
Član 54.
(1) Zavisno državno preduzeće je državno preduzeće koje se nalazi u sastavu matičnog državnog preduzeća.
(2) Upravljanjem preduzećem vrši matično državno preduzeće putem organa upravljanja koje imenuje matično preduzeće.
(3) Zavisno državno preduzeće ima status pravnog lica.
17. U Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS" broj 24/98) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Predmet privatizacije je državni kapital u preduzećima u državnoj i mešovitoj svojini (u daljem tekstu: preduzeća) pod uslovom da na dan stupanja na snagu ovog zakona nad preduzećem nije pokrenut stečajni ili likvidacioni postupak.
Član 6.
Preduzeće iz člana 3. ne može prodavati stalna sredstva od dana stupanja na snagu ovog zakona do dana registracije nastalih svojinskih promena kod registarskog suda.
18. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.
Član 21.
Po samom zakonu pravo svojine stiče se stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 003948 15 Rev od 13. avgusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. septembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosi na predaju u posjed i naknadu štete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se ti navodi isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali dovoljne i jasne razloge zašto su smatrali da apelant u predmetnom postupku nije dokazao da je osnovan njegov tužbeni zahtjev pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o preduzećima, Zakona o državnim preduzećima, ZPDKP, ZOO i ZOSPO. Na ovakav zaključak redovnih sudova ne mogu utjecati ni apelantovi navodi o tome da su redovni sudovi povrijedili odredbu čl. 8. i 123. ZPP „jer nisu savjesno ocijenili sve izvedene dokaze kao i nesporne činjenice“. Naime, Ustavni sud smatra da su sudovi sve izvedene dokaze ocijenili na način propisan relevantnim odredbama čl. 8. i 123. ZPP, te da su o tome dali relevantna i detaljna obrazloženja, a Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazivali da je ocjena dokaza od redovnih sudova u konkretnom slučaju bila očigledno proizvoljna, kao ni da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Stoga, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo ne doima proizvoljnim, te da obrazloženje osporenih odluka zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovog navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelantovog prava na pravično suđenje.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman