Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5532/15 (M. A. i I. A.)
Odluka donesena 10. 04. 2018.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5532/15
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5532/15, rješavajući apelaciju Marka Amovića i Igora Amovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Amovića i Igora Amovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043536 15 Rev od 1.
oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043536 10 Gž od 25. februara 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 043536 07 od 18.
novembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Marko Amović i Igor Amović (u daljnjem tekstu: apelanti) nastanjeni u Švedskoj, koje zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 043536 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 043536 10 Gž od 25. februara 2015. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 043536 07 od 18. novembra 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda, Federacije Bosne i Hercegovine – Vlade Federacije BiH, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu kao zakonskom zastupniku, te od Mirzeta Lubenovića, Armina Glamoča i NLB Tuzlanska banka (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotužena ili tuženi od prvog do četvrtog) zatraženo je 26. septembra 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud, kao i ostali učesnici u postupku dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 20. oktobra 2017. godine.
4. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je prednik apelanata Dragoljub Amović, koji je tužbom pokrenuo predmetni postupak koji je okončan osporenim presudama, umro 18. aprila 2011. godine, te da su apelanti ovlastili advokata Jasminu Babić da ih kao zakonske nasljednike zastupa u predmetnom postupku pred redovnim sudovima. Budući da su apelanti imali svojstvo stranke u predmetnom sudskom postupku, Ustavni sud smatra da su time stekli i svojstvo učesnika u postupku pred Ustavnim sudom u smislu odredbe člana 16 stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelanti su dali posebnu punomoć advokatu Jasmini Babić da ih zastupa u postupku pred Ustavnim sudom.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Dragoljub Amović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) podnio je 27. avgusta 2007. godine tužbu protiv tuženih sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je između Zdravke Amović (majka prednika apelanata) kao kupca i države SFRJ kao prodavca zaključen pravno obavezujući ugovor o otkupu stana u Sarajevu u ulici Fetaha Bećirbegovića broj 17 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da se na osnovu presude izvrši uknjižba predmetnog stana na prednika apelanata, a dosljedno tome i da se utvrdi da su ništavi ugovori o otkupu predmetnog stana koji su zaključeni između prvotužene i drugotuženog od 27. juna 2005. godine, te drugotuženog i trećetuženog od 17. marta 2006. godine, kao i ugovor o hipoteci zaključen između trećetuženog i četvrtotužene od 19. maja 2008. godine. Zahtjev za utvrđenje prava svojine na stanu prednik apelanata je zasnivao na uplatnici o uplati kupoprodajne cijene od 14. februara 1992. godine u visini od 2.000,00 tadašnjih dinara.
7. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 043536 07 od 18. novembra 2009. godine u cijelosti je odbijen navedeni tužbeni zahtjev. Istovremeno odbijen je i zahtjev za izdavanje mjere obezbjeđenja (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza nesporno utvrđeno da je rješenjem od 13. februara 1992. godine stanarsko pravo na predmetnom stanu preneseno sa Novice Amović (otac prednika apelanata) na Zdravku Amović (majka prednika apelanata), te da je na ime otkupa predmetnog stana 14. februara 1992. godine uplatila iznos od 2.000,00 tadašnjih dinara (jugoslovenskih dinara). Takođe je utvrđeno da je Zdravka Amović (majka prednika apelanata) umrla 20. decembra 1992. godine, da je predmetni stan proglašen napuštenim rješenjem tužene od 23. maja 1996. godine i dodijeljen na korišćenje Sulejmenu Veliću. Takođe je utvrđeno da je prednik apelanata kao zakonski nasljednik preminule Zdravke Amović od 1992. godine živio u Švedskoj, te da on nije do 22. aprila 2004. godine podnio zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana. Nadalje, utvrđeno je da je između prvotužene i drugotuženog zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana koji je ovjeren 17. novembra 2005. godine, a zatim je zaključen i kupoprodajni ugovor između drugotuženog i trećetuženog koji je ovjeren 17. marta 2006. godine. Prvostepeni sud je, pozivajući se na odredbe člana 39 a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i odredbe člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u vezi s odredbama čl. 123 i 126 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da nije dokazano da je Zdravka Amović (majka prednika apelanata) zaključila pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, jer nema pismenog ugovora sa potpisima stranaka i dokazima da je dostavljen nadležnoj upravi na ovjeru, a samo iz osnova uplaćene cijene sud nije mogao ocijeniti da je ugovor bio zaključen u pravno obavezujućoj formi do 6. aprila 1992. godine. Shodno navedenom, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev, a u vezi s tim i zahtjev za donošenje predložene mjere obezbjeđenja u skladu sa članom 269 stav 1 ZPP.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 043536 10 Gž od 25. februara 2015. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da se na pouzdan način ne može utvrditi da je postojao pismeni ugovor zaključen u zakonom predviđenoj formi između Zravke Amović (majka prednika apelanata) i pravnog prednika tužene. Po mišljenju Kantonalnog suda, u predmetnoj pravnoj stvari se primjenjuju odredbe člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) i član 39 a) i e) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, kao odredbe lex specialis koje predviđaju kumulativne uslove za pravnu valjanost ugovora o otkupu – kupoprodaji stana. Prema navedenim odredbama, uslovi su da je kupoprodajni ugovor zaključen u pismenoj formi, potpisan od obje ugovorne strane, ovjeren od vojnog pravobranioca, predat nadležnoj poreskoj upravi radi razreza poreza i da je utvrđena kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena predniku tužene.
9. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio član 123 stav 1 u vezi sa članom 126 ZPP i utvrdio da u postupku izvedenim dokazima nije dokazano da je Zdravka Amović (majka prednika apelanata) zaključila pravno valjan ugovor na osnovu kojeg se može uknjižiti kao vlasnik predmetnog stana. Ukazano je da je postojanje pismene forme nužan preduslov da bi ugovor stvorio pravno obavezujući odnos, odnosno prava i obaveze za obje ugovorne strane, a time uz ispunjavanje ostalih zakonskih uslova iz odredbe člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i pravo uknjižbe na njemu.
10. Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava-majka prednika apelanata umrla 20. decembra 1992. godine kada je prestala biti nosilac stanarskog prava, a to pravo prednik apelanata nije nikada stekao jer nije bio član domaćinstva nosioca stanarskog prava niti je podnesen zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana.
11. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prednik apelanata osnovanost svog tužbenog zahtjeva, činjenicu zaključenja ugovora o otkupu predmetnog stana, zasnivao na tvrdnji da je njegova majka kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, uplatom kupoprodajne cijene od 2.000,00 tadašnjih dinara, zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 14. februara 1992. godine, te da mu po tom osnovu pripada da se upiše u zemljišne knjige kao vlasnik stana. U vezi s tim, ukazano je da se pravo svojine na predmetnom stanu nije moglo steći iz razloga što se u konkretnom slučaju radi o vojnom stanu, jer se o pravnoj valjanosti ugovora o prodaji odnosno kupovini stana zaključenog prije 6. aprila 1992. godine i sticanju svojine po osnovu takvog ugovora može odlučivati samo na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 043536 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepene presude.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio predmet tužbenog zahtjeva i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te u vezi s tim naveo da prigovor pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava nije osnovan. Po mišljenju Vrhovnog suda, a suprotno revizionim navodima, drugostepeni sud je, odlučujući o žalbenim navodima u smislu odredbe člana 231 ZPP, ocijenio da je izveden pravilan zaključak da nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva da je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen između Zdravke Amović (majka prednika apelanata) i prednika prvotužene i da je dostavljen nadležnoj poreskoj upravi na ovjeru, te da je prednik tužioca podnio zahtjev za povraćaj u posjed predmetnog stana i da je bio njegov korisnik, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, relevantne odredbe člana 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo na kojim su zasnovane nižestepene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3e), k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6, 13 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u iscrpnoj apelaciji ističu da je njihova baka Zdravka Amović isplatom novčane naknade na ime kupoprodaje predmetnog stana postala vlasnik na predmetnom stanu. Apelanti smatraju da su redovni sudovi pogrešno tumačili odredbe zakona koje su bile na snazi u momentu otkupa stana njihove bake. Ukazuju da su predmetni stan naslijedili nakon smrti njihovih prednika - oca Dragoljuba Amovića i bake Zdravke Amović, koja je otkupila predmetni stan u skladu sa tada važećim propisima. Takođe apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o stanu koji je privatna svojina, te da su redovni sudovi izveli pogrešan zaključak da im ne pripada pravo na stan iz razloga što nije podnesen zahtjev za povraćaj predmetnog stana.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su istakli da osporenim presudama nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja u apelaciji neosnovano ukazuju i smatraju da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava, te da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženju svojih odluka.
16. Tuženi od prvog do četvrtog smatraju da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava i predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
19. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.
aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 043536 15 Rev od 1. oktobra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti ukazuju da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3e) i k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6, 13 i 14 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio radi utvrđenja da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, prednik apelanata je u postupku pred redovnim sudovim svojim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da je njegova majka Zdravka Amović zaključenjem pravno valjanog ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 14. februara 1992. godine stekla pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom stanu, kao i da se shodno tome uknjiži kao vlasnik stana sa 1/1 u knjigu položenih ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ocjenom sprovedenih dokaza uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava dali detaljno i jasno obrazloženje zašto smatraju da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Naime, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da apelanti nisu dokazali postojanje kupoprodajnog ugovora na osnovu dostavljene uplatnice, pri čemu su svoje odluke zasnivali na odredbi člana 39 Zakona o prodaji stanova, kojima su izričito propisani uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi se smatralo da je zaključen pravno obavezujući ugovor. Pored toga, redovni sudovi su jasno naveli da je u predmetnom postupku utvrđeno da za predmetni stan nije podnesen zahtjev za povraćaj do 8. juna 2004. godine, te da prednik apelanata nije bio član porodičnog domaćinstva svoje bake kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Prema tome, proizlazi da apelanti u konkretnom slučaju nisu mogli ostvariti više prava na predmetnom stanu nego što je imao njihov prednik.
31. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi već razmatrao, u relevantnim dijelovima, identično pitanje (vidi Odluku o dopustivosti broj AP 2879/06 od 13. maja 2008. godine, dostupnu na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da je prvostepeni sud nakon sprovedenog postupka utvrdio da apelant nije podnio dokaz da je prednik tuženog prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana, a to je jedan od dva uslova koji moraju biti kumulativno ispunjeni u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, da se kao nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu, a što su svojim odlukama potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud, pri čemu su sudovi konstatovali da apelant nije ponudio dokaz da je uplaćenom sumom na ime otkupa spornog stana u cjelini ili u pretežnom dijelu isplatio kupoprodajnu cijenu stana. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su sudovi primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a osporene sudske presude navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene, te su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Navedenu praksu Ustavni sud je slijedio u više svojih odluka (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2542/12 od 8. decembra 2015. godine i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4438/14 od 11. januara 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud takođe nije vidio proizvoljnost u stavu redovnih sudova da uplatnice, na koje su se apelanti i u tim predmetima pozvali kao dokaz o uplati kupoprodajne cijene, ne mogu predstavljati dokaz da su ti apelanti, odnosno njihovi pravni prednici prije 6. aprila 1992. godine zaključili pravno obavezujući ugovor o otkupu spornog stana, a to je jedan od dva uslova koji moraju biti kumulativno ispunjeni, u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, da se uknjiže kao vlasnici stana u nadležnom sudu.
32. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, u datom obrazloženju ne uočava da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena relevantnih odredaba zloupotrijebljena na štetu apelanata.
33. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
34. U vezi s pozivanjem apelanata na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se ovi prigovori uglavnom zasnivaju za pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u okviru dijela ove odluke o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, ne nalazeći da je bilo proizvoljnosti u tom segmentu. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i argumentovana obrazloženja o tome da apelanti nisu dokazali da je Zdravka Amović (majka njihovog prednika) zaključila pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana iz člana 39 Zakona o prodaji stanova, a data obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman