Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5080/17 (G. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5080/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5080/17, rješavajući apelaciju Gojka Gverića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Gojko Gverić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 182141 17 Kvlz od 25. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gojko Gverić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 1. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 K 182141 17 Kvlz od 25. oktobra 2017. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. U toku postupka utvrđeno je, između ostalog, da je apelant upravljajući automobilom (18. aprila 2011. godine u Banjaluci) isto parkirao tako da je onemogućio prolaz drugim vozilima, pa kada je oštećeni (D.E.) upravljajući automobilom zaustavio svoje vozilo jer nije mogao proći, te od apelanta tražio da pomjeri vozilo, apelant izašao iz svog vozila, držeći u ruci metalnu šipku u momentu kada je oštećeni bio okrenut leđima te je oštećenog metalnom šipkom udario u predjelu glave koji je od udarca pao na zemlju, te ga je više puta istom šipkom udario po glavi i tijelu, usljed kojih udaraca i pada je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu. Apelant je dana 18. decembra 2017. godine dopunio apelaciju.

2. U obrazloženju drugostepene odluke Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je prilikom analize izvedenih dokaza sud iznio sadržaj iskaza oštećenog, koji iskaz je prihvatio kao objektivan jer je saglasan sa iskazom svjedoka (M.Ć.), te nalazima vještaka medicinske struke. Okružni sud je ukazao da kada je u pitanju prigovor žalbe da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon, time što postupanje apelanta u inkriminisanom događaju nije okarakterisao kao postupanje u nužnoj odbrani, zbog čega je morao biti oslobođen od optužbe, ovaj sud nalazi da ovaj prigovor nije osnovan. Naime, Okružni sud je ukazao da je branilac apelanta i tokom prvostepenog postupka zastupao mišljenje da je apelant postupao u nužnoj odbrani, jer je on bio napadnut od strane oštećenog i još dvoje lica, koji su imali namjeru da mu otmu torbicu i da ga opljačkaju, ali je prvostepeni sud te prigovore i tvrdnje odbacio, dajući o tom jasne i nedvosmislene razloge koje u cjelosti prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u obrazloženju prvostepene presude navedeno da je odbrana u toku postupka tvrdila da je krivično djelo izvršeno u nužnoj odbrani, dok apelant u svom iskazu, u svojstvu svjedoka navodi da su sa oštećenim tom prilikom bila još dva lica. Okružni sud je ocjenio da se ovakav zaključak odbrane sud nije mogao prihvatiti, jer isti nije potkrijepljen kako subjektivnim, tako ni objektivnim dokazima. Okružni sud je ukazao da osim iskaza apelanta, za koji sud cijeni da je usmjeren na umanjenje sopstvene krivične odgovornosti, odbrana nije predložila niti jedan dokaz koji bi ukazao na postojanje elemenata nužne odbrane. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je cijeneći iskaz svjedoka koji navodi da je vidio apelanta kako udara oštećenog dok leži na zemlji, te iskaz oštećenog koji navodi da ga je apelant udario sa leđa, nije moguće doći do zaključka o postojanju nužne odbrane, jer nedostaje osnovni elemenat iste, a to je postojanje istovremenog ili neposredno predstojećeg protivpravnog napada. Okružni sud je ukazao da materijalni dokazi koji su provedeni u toku postupka, također, ne pružaju sudu mogućnost za zaključak o postojanju elemenata nužne odbrane u radnjama apelanta iz člana 11. KZ RS.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se činjenično stanje koje je utvrđeno u pravnosnažnoj presudi mora prihvatiti kao pravilno i potpuno i ne može se revidirati zahtjevom za zaštitu zakonitosti. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se u ovom slučaju revizija utvrđenih činjenica podvodi pod povredu krivičnog zakona, a što nije dozvoljeno. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da radnje apelanta, onako kako ih je pravosnažna presuda utvrdila u izreci i o tome dala razloge, daju potpunu i pouzdanu osnovu da se pravno ocijene kao učinjeno krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 156. stav 1. KZ RS, kao što je to pravilno i učinjeno. Dalje, da činjenični supstrat presude ne pruža mogućnost da se one cijene kao postupanje u nužnoj odbrani ili u njenom prekoračenju, tako da su prigovori o povredi krivičnog zakona bez osnova. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da što se tiče drugog osnova za podnošenje ovog pravnog lijeka, u zahtjevu se samo ističe povreda odredaba iz člana 311. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS, ali se ne ukazuje koje je to propuste pobijana presuda počinila i koje je odredbe tog zakona povrijedila, a da bi se ti propusti mogli smatrati povredom prava na odbranu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da kod ovakvog stanja stvari sud nalazi da takva povreda i nije počinjena.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, između ostalog, navodi „da je zakonito primjenjen KZ RS i Zakon o krivičnom postupku RS od strane nadležnih sudova apelant je morao biti oslobođen bilo kakve odgovornosti, jer sve radnje koje je preduzeo, preduzeo je u postupanju u nužnoj odbrani“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovnih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su odluke sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba KZ RS i Zakona o krivičnom postupku RS. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5080/17 (G. G.) | Sudska praksa | Aktio