Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5572/17 (V. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dioba
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5572/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5572/17, rješavajući apelaciju Vida Stanišića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vid Stanišić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 090366 17 Gž od 18. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vid Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 27. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 090366 17 Gž od 18. oktobra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, obavezan je apelant da tužiocu (T. V.) vrati i preda u posjed dio predmetne parcele (bliže opisan u izreci prvostepene odluke).

2. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud nesumnjivo utvrdio da je predmetna parcela formirana 2003. godine, kada je apelant sa S. R. (prednikom tužitelja) zaključio Ugovor o diobi, čime je izvršeno cijepanje određene parcele (koja je bila u suvlasništvu prednika apelanta i prednika tužitelja) i formirane dvije parcele, jedna koja je pripala apelantu i predmetna parcela koja je pripala predniku tužitelja. Nadalje, da je navedenim Ugovorom određena i međna granica između novonastalih parcela i da su se sa tako određenom granicom i apelant i prednik tužitelja saglasili, te da je tužitelj predmetnu parcelu kupio 2010. godine i da je u zemljišnoknjižnim evidencijama upisan kao vlasnik iste (pravo vlasništva na predmetnoj parceli tužitelj je stekao u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko distrikta BiH, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu). Apelacioni sud je istakao da apelant u postupku nije dokazao (a teret dokazivanja tih činjenica je bio na apelantu) da je tužitelj, odnosno njegov prednik, izgubio pravo svojine na spornom dijelu parcele, odnosno da nije dokazao da je on ili njegov prednik na spornom dijelu parcele stekao pravo vlasništva održajem do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu (prvostepeni sud nije prihvatio iskaz apelanta, kao parnične stranke, u dijelu u kojem je tvrdio da je „sporni dio parcele korišten od strane njegovog oca i njega još od 1939. godine“ jer je u tom dijelu izjava kontradiktorna s obzirom da se apelant „saglasio i sa skicom iz 2003. godine...kada je vršena dioba, a upravo tada je formirana predmetna parcela u granicama kao u digitalnom planu“, kao ni iskaze svjedoka D. P., G. A. i V. S. u dijelu koji se odnosi na određene granice, s obzirom da nijedan od navedenih svjedoka nije mogao pouzdano potvrditi da je sporni dio i od kada je sporni dio koristio apelant i njegov prednik, jer su njihovi iskazi bili u suprotnosti sa materijalnom dokumentacijom u spisu). Nadalje, da kako je tužitelj u postupku dokazao da je na pravno valjan način stekao pravo vlasništva na spornom dijelu parcele i da mu kao vlasniku pripada pravo da koristi predmetnu nekretninu i njome raspolaže u granicama predviđenim Zakonom o vlasništvu, da onda apelant žalbenim razlogom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije doveo u pitanje relevantne činjenice koje su u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrđene. Zatim, da je Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, na koji se apelant u žalbi poziva i čije odredbe su predviđale mogućnost sticanja prava svojine održajem, prestao sa važenjem 16. oktobra 2001. godine kada je na snagu stupio Zakon o vlasništvu, čije odredbe ne predviđaju mogućnost sticanja prava svojine održajem a na čije odredbe se prvostepeni sud pozvao. Ukazano je da je odredbom člana 207. Zakon o vlasništvu, propisano da se sticanje, promjena i pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata. Apelacioni sud je ocijenio da kod toga da je u postupku utvrđeno da apelant drži u posjedu sporni dio nekretnine nakon što je 2003. godine izvršeno cijepanje određene parcele na način da je predmetna parcela pripala predniku tužitelja i da su se prema Ugovoru o diobi apelant i pravni prednik tužitelja saglasili sa formiranim granicama i na licu mjesta, a da apelant u postupku nije dokazao da je on ili njegov prednik stekao pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine održajem do stupanja na snagu Zakon o vlasništvu (koji ne poznaje sticanje prava vlasništvu održajem), da je onda prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o vlasništvu, na koje se pozvao kada je našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno apelant smatra da je dokazao da je održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj parceli i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima a ne Zakon o vlasništvu.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na štetu apelanta. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Apelacioni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (kojima je ukazivao na to da je da je održajem stekao pravo vlasništva na predmetnoj parceli i da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5572/17 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio