Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5073/15 (V.V.G.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5073/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine u predmetu broj AP 5073/15, rješavajući apelaciju V.V.G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.V.G. podnesena protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 009243 15 Rev od 17. septembra 2015. godine, S1 3 P 009243 15 Gž od 1. jula 2015.

godine i S1 3 P 009243 12 P od 8. decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V.V.G. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, podnijela je 16. novembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 009243 15 Rev od 17. septembra 2015. godine, S1 3 P 009243 15 Gž od 1. jula 2015. godine i S1 3 P 009243 12 P od 8. decembra 2014. godine. Apelacija je dopunjena 3. juna 2016. godine.

2. Apelantica je 14. marta 2012. godine Sudu BiH podnijela tužbu protiv Bosne i Hercegovine- Vijeća ministara (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja i isplate naknade. Tužbu je uredila 14. oktobra 2013. godine, tužbeni zahtjev opredijelila na pripremnom ročištu 31. marta 2014. godine i konačno precizirala u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke 19. novembra 2014. godine. Apelantica je tužbenim zahtjevom zatražila da se po provedenom postupku utvrdi da su nezakonita rješenja tužene od 22. decembra 2011. godine i 27. marta 2012. godine i da se shodno tome utvrdi da joj pripada pravo na produženi radnopravni status i naknada po osnovu istog za period od 10. novembra 2011. godine do 10. novembra 2012. godine u visini osnovne neto plete sa dodatkom na minuli rad, u mjesečnim iznosima koje je opredijelila u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.

3. Sud BiH je u prvostepenom postupku donio presudu broj S1 3 P 009243 12 P od 8. decembra 2014. godine, potvrđena drugostepenom i trećestepenom presudom Suda BiH, kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje za utvrđenje nezakonitosti i poništenje rješenja tužene i za utvrđenje prava na produženi radnopravni status i isplatu plaća za period od godinu dana (novembar 2011. godine do novembra 2012. godine) čiji su mjesečni novčani iznosi pobliže navedeni u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da je apelantkinja u činjeničnim navodima tužbe istakla da je Odlukom tužene od 8. jula 2004. godine imenovana za člana Odbora za žalbe, da je rješenjem tužene od 31. maja 2007. godine ponovno imenovana na period od četiri godine (počev od 15. juna 2007. godine) i da je po isteku mandata 9. novembra 2011. godine razriješena dužnosti. Po razrješenju dužnosti, kako je dalje navela, podnijela je zahtjev za produženje radnopravnog statusa i isplatu naknade za vrijeme tog statusa, smatrajući da joj kao funkcioneru to pravo pripada, koji je kao neosnovan odbijen rješenjem tužene od 22. decembra 2011. godine i 27. marta 2012. godine.

4. Tužena je osporila osnov i visinu tužbenog zahtjeva smatrajući da su rješenja čije je poništenje tužbom zatraženo pravilna i zakonita.

5. Imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja sporan status apelantkinje, Sud BiH je u prvostepenom postupku proveo obiman dokazni postupak i u smislu člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio svaki dokaz pojedinačno i međusobno te u konačnici odlučio da tužbeni zahtjev apelantkinje nije osnovan te ga je kao takvog odbio, jer se apelantica ne smatra izabranim nosiocem javne dužnosti. S tim u vezi, u obrazloženju presude su prije svega navedene nesporne činjenice koje se tiču izbora i imenovanja apelantice za člana Odbora za žalbe, ponovnog imenovanja i razrješenja sa te dužnosti, po isteku mandata. Na sporne okolnosti koje su se suštinski odnosile na zakonitost osporenih rješenja, Sud BiH je u prvostepenom postupku nakon ocjene izvedenih dokaza u obrazloženju presude naveo relevantne odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi) i Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o platama) te je imajući u vidu da je apelantica bila član Odbora za žalbe a zatim predsjednik Odbora za žalbe (u drugom mandatu) i da se stoga ne smatra izabranim dužnosnikom odnosno nosiocem javne dužnosti, njen tužbeni zahtjev kao neosnovan odbio. U tom kontekstu je ocijenjeno da se na apelanticu nije mogla primijeniti odredba člana 4. Zakona o platama kojom je propisano da izabrani zvaničnici nakon prestanka javne dužnosti imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa.

6. Drugostepeno vijeće Suda BiH je povodom žalbe apelantice donijelo presudu broj S1 3 P 009243 15 Gž od 1. jula 2015. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Drugostepeno vijeće je ocijenilo da je pravilan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povredu odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da je žalba neosnovana a stoga prvostepena presuda pravilna i zakonita. U tom kontekstu su ponovljene nesporne činjenice iz prvostepenog postupka, zatim tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje prava na produženi radnopravni status i zahtjev za isplatu mjesečnih naknada u okviru tog statusa. Pravilnost prvostepene presude je zatim dovedena u kontekst utvrđenih relevantnih činjenica i relevantnih odredbi materijalnog prava, te je u tom smislu naveden sadržaj odredbe člana 48. Zakona o platama prema kojoj pravo na produženje radnopravnog statusa nakon prestanka javne dužnosti pripada izabranim zvaničnicima i nosiocima dužnosti dok ne zasnuju radni odnos kod drugog poslodavca ili ne ispune uslove za penzionisanje, a najduže godinu dana od prestanka javne dužnosti. Shodno citiranoj odredbi, za odlučivanje u konkretnom sporu je po ocjeni drugostepenog vijeća bilo ključno utvrđenje da li se mandat člana Odbora za žalbe smatra javnom dužnošću, te da li lice koje je u tom svojstvu zasnovalo radni odnos ima status izabranog zvaničnika. Prema odredbi člana 63. stav 4. Zakona o državnoj službi, kako je dalje obrazloženo, tužena putem Vijeća ministara osniva Odbor za žalbe a tačkom e) navedene odredbe je propisano da članovi Odbora ostvaruju beneficije na osnovu statusa koji odgovara statusu sekretara, te da će podzakonskim aktom Vijeće ministara regulisati status članova Odbora. U skladu sa citiranim članom, tužena je putem Vijeća ministara donijela Odluku o osnivanju Odbora za žalbe i u stavu 1. tačke XIII utvrdila članovima Odbora beneficije koje odgovaraju statusu sekretara, dok je u stavu 2. iste odredbe propisano da će se status članova detaljnije regulisati podzakonskim aktom koji usvaja Vijeće ministara. Kada se ima u vidu da članovi Odbora za žalbe nisu izričito navedeni u Zakonu o državnoj službi kao lica na koja su izuzeta od primjene navedenog zakona, te kada se ima u vidu da je podzakonskim aktom utvrđen njihov status, proizilazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantica nema status izabranog zvaničnika i nosioca javne dužnosti, nego rukovodećeg službenika, a to konkretno znači da njena prava prestaju po prestanku mandata. Svi razlozi žalbe koji pobijaju zaključak prvostepenog suda o statusu apelantice kao rukovodećeg državnog službenika su po mišljenju drugostepenog vijeća neosnovani jer su u suprotnosti sa zakonskim i podzakonskim propisima koji na jasan način regulišu status člana Odbora za žalbe. Drugostepeno vijeće Suda BiH je osim toga cijeneći neosnovanost žalbenih navoda kojima je ukazano na platni razred u kojem je bila apelantica u vrijeme obavljanja svog mandata a koji odgovara platnom razredu imenovanih lica, jasno obrazložio da je apelantica koeficijent za plaću ostvarila shodno vrsti posla i složenosti radnog mjesta kojeg je obavljala, a to ne podrazumijeva da je svako imenovano lice istovremeno izabrani zvaničnik i nosilac javne dužnosti u smislu člana 48. Zakona o platama i da mu pripada pravo na naknadu za produženi radnopravni status iz člana 30. stav 1. tačka s) istog zakona. Stoga je zaključeno da su zakoniti akti čije je poništenje apelantica tužbom zatražila i istovremeno da njen tužbeni zahtjev nije osnovan, o čemu je prvostepeni sud pravilno odlučio.

7. Sud BiH je u revizijskom vijeću, odlučujući o reviziji apelantice protiv drugostepene presude, donio presudu broj S1 3 P 009243 15 Rev od 17. septembra 2015. godine kojom je revizija odbijena. U pogledu neosnovanosti revizijskih prigovora kojima je ukazano na povredu odredaba parničnog postupka iz člana 176. u vezi sa članom 207. stav 1. tačka 1. i člana 13. ZPP-a, revizijsko vijeće Suda BiH je u obrazloženju presude navelo da se zapravo radi o činjeničnim prigovorima te da tvrdnja kojom je dovedeno u pitanje činjenično stanje nije moglo biti uzeto u razmatranje. Nadalje, cijeneći revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, Sud BiH je ponovio predmet spora, te s tim u vezi odlučne činjenice koje proizilaze iz prvostepene presude potvrđene od strane drugostepenog vijeća, temeljem kojih je utvrđeno da apelantica nije imala pravo na produženje radnopravnog statusa nakon razrješenja, pa dakle ni na naknadu po tom osnovu. Za takvu odluku je drugostepeno građansko vijeće dalo valjane razloge koje je u cjelini kao svoje prihvatilo revizijsko vijeće Suda BiH. Osim toga, definisanje izabranih dužnosnika u Odluci Vijeća ministara nije moglo uticati na utužena prava apelantice, budući da je Zakonom o platama jasno navedeno i propisano da to pravo mogu ostvariti samo izabrani zvaničnici i nosioci javne dužnosti. Apelantica je, kako je utvrđeno u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom, izabrana i imenovana na osnovu javnog konkursa i ima status imenovanog lica a ne status izabranog službenika i nosioca javne dužnosti u smislu člana 48. Zakona o platama, zbog čega u konkretnim okolnostima navedena odredba na kojoj je apelantica utemeljila svoj zahtjev nije primjenjiva. Na odlučivanje o reviziji, kako je dalje navedeno, nisu uticali navodi i dokazi provedeni na okolnost da je traženo pravo priznato licima koja su imala isti status kao apelantica u drugim tijelima, organima i institucijama BiH, a druge su nacionalnosti, u vezi s diskriminacijom kao razlogom za poništenje osporavanih odluka (rješenja). S tim u vezi je navedeno da bi takvi prigovori imali značaj samo u situaciji da je usljed nejednakog tretmana apelantica onemogućena u ostvarenju zakonom propisanih prava a taj uslov u konkretnom slučaju nije ostvaren, niti je apelantica tužbeni zahtjev opredijelila na način da se utvrdi diskriminacija i eventualna šteta prema odredbama Zakona o zabrani diskriminacije.

8. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, iz navoda koje je navela kao obrazloženje, proizlazi da apelantica u suštini problematizira način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantica smatra da sudovi nisu pravilno cijenili činjenice koje se odnose na pitanje njenog statusa po isteku mandata te s tim u vezi prigovara zaključku da nije imala status izabranog nosioca javne dužnosti. Dalje, apelantica smatra da su sve tri presude proizvoljne, naročito revizijska odluka Suda BiH kao konačna, zbog izvođenja pogrešnih zaključaka da joj po isteku mandata ne pripada pravo na produženi radnopravni status, iako je to isto pravo pripalo drugim licima u različitim institucijama BiH.

9. Osim toga, apelantica je ukazala na neažurnost Suda BiH u prvostepenom postupku, kojem je, kako tvrdi, i pored činjenice da se radilo o sporu povodom zaštite prava iz radnog odnosa trebalo više od dvije godine da donese prvostepenu presudu, što je u suprotnosti sa standardom suđenja u razumnom roku.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa pitanjem kojim je suštinski ukazano na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama dali detaljna i jasna obrazloženja o svim spornim pitanjima koje je apelantica istakla tokom postupka i koje je ponovila i u apelaciji. Naročito su sudovi detaljno obrazložili svoje zaključke o tome da apelantica nije bila izabrani nosilac javne dužnosti te da stoga nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 48. Zakona o platama kojom je pravo na produženje radnopravnog statusa nakon prestanka javne dužnosti priznato samo izabranim funkcionerima i nosiocima javne dužnosti, dok ne zasnuju radni odnos kod drugog poslodavca odnosno najduže godinu dana nakon prestanka javne dužnosti. Također, sudovi su u osporenim odlukama detaljno analizirali dokaze koji su u vezi sa ovim pitanjima provedeni pred prvostepenim sudom i detaljno su, odlučujući o žalbi i reviziji, obrazložili svoje zaključke o tome zašto je neosnovan tužbeni zahtjev apelantice za poništenje rješenja kojima je odbijen njen zahtjev za produženje radnopravnog statusa i utvrđenje da joj pripada to pravo, pa takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, iz neosnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo utvrđenje da apelantici pripada pravo na produženi radnopravni status, proistekao je i zaključak o neosnovanosti drugog dijela tužbenog zahtjeva kojim je zatražena novčana naknada za vrijeme trajanja tog perioda (najduže godinu dana), o čemu su također data vrlo detaljna i jasna obrazloženja, kako je to već navedeno u ovoj odluci.

14. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama pažljivo razmotrili sve izvedene dokaze i argumente obje strane u postupku, kao i relevantne materijalno-pravne propise, te da su za svoje odluke dali jasne i razumljive razloge, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

15. Ostali navodi se tiču isključivo apelantičinog nezadovoljstva utvrđenim činjeničnim stanjem. Ustavni sud zapaža da apelantica, osim što ponavlja iste navode koje je iznosila u žalbi i u reviziji, ne nudi u apelaciji bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na neažurnost Suda BiH pri donošenju prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode obrazlaže na način da je [...Sudu BiH tužbu podnijela 13. marta 2012. godine a da je prvostepena presuda donesena 8. decembra 2014. godine, iako se radi o sporu radi zaštite prava iz radnog odnosa koji je po prirodi hitan, čime joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.] S tim u vezi, Ustavni sud napominje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka cijeni u okviru okolnosti svakog pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta. Iako je apelantica ukazala na neažurnost Suda BiH u prvostepenom postupku, treba imati u vidu trajanje postupka kao cjeline. U tom smislu, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je odlučivanje o zahtjevu apelantice iz tužbe podnesene 14. marta 2012. godine, uređene 14. oktobra 2013. godine i konačno opredijeljene (preciziranog tužbenog zahtjeva u skladu s nalazom vještaka finansijske struke) 19. novembra 2014. godine, na tri sudske instance trajao nešto duže od tri godine odnosno od preciziranja tužbenog zahtjeva nešto duže od godinu dana. Imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, kao i činjenicu da apelantica nije jasno definisala u čemu se ogleda eventualno kršenje ovog prava i značaj koji je za nju predmetni postupak predstavljao u relevantnom periodu, proizlazi zaključak da su navodi o neažurnosti Suda BiH u prvostepenom postupku paušalni i da, sami po sebi, u okolnostima konkretnog predmeta ne pokreću pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije kojima je ukazano na dužinu trajanja postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, također očigledno prima facie neosnovani.

17. Apelantica dalje navodi da joj je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije koje je zaštićeno članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer je isto dovedeno u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti.

18. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu/ici postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantica identične navode koji se tiču lica u drugim institucijama, kako proizilazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, isticala i u postupku pred redovnim sudovima ukazujući da je pravo na produženi radnopravni status pripalo licima koji su imali isti status kao i ona ali u drugim tijelima, organima i institucijama BiH, a druge su nacionalnosti. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da su u osporenim presudama povodom žalbe i revizije sudovi razmotrili ove navode i zaključili da apelantica nije učinila vjerovatnim da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji u ostvarenju zakonom propisanih prava i da bi takvi navodi imali značaj samo u situaciji da je apelantica usljed nejednakog tretmana onemogućena u ostvarenju tih prava, a to u konkretnoj situaciji nije slučaj. S obzirom na to, imajući u vidu da diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna niti je takvo što vidljivo iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također, očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5073/15 (V.V.G.) | Sudska praksa | Aktio