Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5565/17 (INTERNATIONAL PRES CENTAR d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Društveno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5565/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5565/17, rješavajući apelaciju INTERNATIONAL PRES CENTAR d.o.o. Banja Luka , na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio INTERNATIONAL PRES CENTAR d.o.o. Banja Luka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 013947 15 Uvp od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. INTERNATIONAL PRES CENTAR d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Trivun Kozomara, advokat iz Trna, podnio je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 013947 15 Uvp od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje nižestepene presude, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju RS), kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv zaključka prvostepenog upravnog organa. Navedenim zaključkom prekinut je postupak pokrenut od strane pravnog prednika apelanta za izdavanje odobrenja za nadziđavanje mansarde na određenom stambenom objektu, dok nadležni organ Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove ne riješi prethodno pitanje koje se odnosi na ponavljanje postupka okončanog rješenjem tog organa od 2. jula 2001. godine (kojim je Gradu Banja Luka utvrđeno prvenstveno pravo nadziđivanja, te određeno da se to prvenstveno pravo prenosi na pravnog prednika apelanta).

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 7. stav 1. Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini prvenstveno pravo za nadziđivanje, odnosno za pretvaranje zajedničkih prostorija u stanu na društvenoj svojini ima društveno-pravno lice koje je nosilac prava raspolaganja na polovini ili više stanova u zgradi koja treba da se nadzida, odnosno u kojoj će se vršiti pretvaranje zajedničkih prostorija u stanove. Zatim, da prema odredbi člana 12. tačka 6. navedenog zakona, rješenje o prvenstvenom pravu na nadziđivanje, pored ostalog, sadrži i obaveze investitora u odnosu na nosioca prava raspolaganja, nosioca prava svojine i nosioce stanarskih prava. Ukazano je da se u konkretnom slučaju vodi postupak za izdavanje odobrenja za građenje, a u skladu sa rješenjem o dodijeljenom prvenstvenom pravu nadziđivanja na predmetnom stambenom objektu, a nakon izdate urbanističke saglasnosti apelantu. Nadalje, da u postupku utvrđivanja prvenstvenog prava za nadziđivanje, E. Ć., kao nosilac stanarskog prava, kasnije etažni vlasnik na jednom stanu predmetne zgrade za koju je apelantu preneseno prvenstveno pravo nadziđivanja, nije učestvovala u tom postupku iako je imala svojstvo uzgredne stranke u smislu člana 38. Zakon o opštem upravnom postupku, kako je to zaključio Vrhovni sud u presudi od 5. marta 2008. godine. Takođe, da je Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Banja Luka donijela zaključak, kojim je dozvolila ponavljanje postupka okončanog rješenjem, kojim je Gradu Banja Luka utvrđeno prvenstveno pravo nadziđivanja, a koje je Grad Banja Luka zaključkom Skupštine Grada prenio na apelantovog prednika. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno pobijanom presudom odbijena apelantova tužba, jer pravosnažno okončanje postupka donošenja rješenja o utvrđivanju prvenstvenog prava za nadziđivanje predstavlja uslov za donošenje rješenja o odobrenju za građenje. Stoga, da iz navedenih razloga ne stoje navodi apelantovog zahtjeva da nisu bili ispunjeni uslovi za prekid postupka izdavanja odobrenja za građenje dok se pravosnažno ne okonča postupak utvrđivanja prvenstvenog prava nadziđivanja mansarde na predmetnom stambenom objektu, jer je dozvoljeno ponavljanje tog postupka radi učešća zainteresovanog lica u postupku utvrđivanja prvenstvenog prava za nadziđivanje. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove pravilno zaključkom od 23. marta 2011. godine, dozvolila ponavljanje postupka iz osnova sadržanog u odredbi člana 234. tačka

9. Zakona o opštem upravnom postupku (kojom je propisano da će se postupak okončan rešenjem protiv koga nema redovnog pravnog sredstva u upravnom postupku (konačno rešenje) ponovit, između ostalog, ako licu koje je trebalo da učestvuje u svojstvu stranke nije bila data mogućnost da učestvuje u postupku), jer E. Ć., kao nosilac stanarskog prava na stanu, odnosno kasniji etažni vlasnik jednog stana u predmetnoj zgradi, na kojoj se vrši nadziđivanje nije učestvovala u postupku donošenja rješenja o utvrđivanju prvenstvenog prava nadziđivanja.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno i proizvoljno primijenjene relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava. Apelant, između ostalog, navodi da kod činjenice da je po drugi put zatražio da mu se izda rešenje o odobrenju izgradnje na predmetnom objektu, a da o njegovom zahtjevu nije meritorno odlučeno već samo zaključkom prekinut postupak, zbog rešenja prethodnog pitanja, da je osporena presuda nepravilna. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je nadležni upravni organi i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5565/17 (INTERNATIONAL PRES CENTAR d.o.o… | Sudska praksa | Aktio