Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5521/17 (P. K. iz Zvornika)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5521/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5521/17, rješavajući apelaciju Petra Krunića i Jelene Marković, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Petar Krunić i Jelena Marković (kao zakonska nasljednica umrle N.K.)

protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004745 15 Uvp od 14. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Krunić iz Zvornika (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Jelena Marković iz Bijeljine (u daljnjem tekstu: drugoapelantkinja) (kao zakonska nasljednica umrle N.K.), podnijeli su 23. decembar 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004745 15 Uvp od 14. septembra 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je zahtjev prvoapelanta i N.K. za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je odbijena tužba prvoapelanta i N.K. podnesena protiv rješenja načelnika opštine Zvonik, kojim je odbijena žalba prvoapelanta i N.K. protiv zaključka Komunalne policije opštine Zvornik kojim je odbačen zahtjev prvoapelanta i N.K. za regulisanje sliva atmosferskih voda u susjednim parcelama, zbog nenadležnosti tog organa.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 9. Zakona o komunalnoj policiji propisano da komunalna policija vrši komunalno inspekcijski nadzor nad primjenom propisa kojima se uređuje a) pružanje komunalnih usluga i b) održavanje i korištenje...pod 4. javne kanalizacione mreže. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da se nadležnost komunalne policije, a time i njeno postupanje može zasnovati samo kada je u pitanju održavanje i korištenje javne kanalizacione mreže, a i ostalih javnih saobraćajnih površina, objekata za snabdijevanje naselja i stanovništva vodom za piće, javne vodovodne mreže i javnih izliva i fontana. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju, zahtjev prvoapelanta i N.K. za komunalno inspekcijski pregled odnosi na kanalizacione priključke komšija prvoapelanta i N.K. zbog čijih nekvalitetnih priključaka dolazi do odliva fekalnog sadržaja preko njihovih dvorišta do dvorišta prvoapelanta i N.K., a tek potom u javnu kanalizaciju. Vrhovni sud je ukazo da iz navedenog proizlazi da se ne radi o javnoj kanalizacionoj mreži, već o dijelu te mreže koja pripada objektima koji su u privatnom vlasništvu i za čiju kontrolu nije nadležna komunalna policija, što ukazuje da je prvostepeni zaključak pravilan i zasnovan na zakonu. Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud ukazao na član 9. Pravilnika o uslovima za ispuštenje otpadnih voda u javnu kanalizaciju, po kojem se zabrana ispuštanja atmosferskih voda odnosi isključivo na separativni dio javne kanalizacije, a ne na mješoviti dio javne kanalizacione mreže (kakav je u gradu Zvoniku), za koju se u odredbama člana 10. istog Pravilnika propisuje ograničenje samo za ispuštanje rashladnih i malo opterećenih voda od strane industrije. Dakle, da nema ograničenja koja se odnose na ispuštanje atmosferskih voda u mješoviti dio javnog kanalizacionog sistema, pa ne stoje navodi prvoapelanta i N.K. koji se odnose na pogrešnu primjenu tih odredaba. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je bez uticaja nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke koji su prvoapelanta i N.K. priložili uz zahtjev, a čak i da je priložen u toku postupka, zbog nenadležnosti nema mogućnosti njegovog razmatranja kao dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je obaveza vlasnika i korisnika stambenih i poslovnih objekata za priključivanje na kišnu ili mješovitu kanalizacionu mrežu propisana članom 62. Odluke o komunalnom redu na području opštine Zvornik. Stoga, ukoliko je tim priključivanjem prvoapelantu i N.K. nanesena šteta ili se i dalje nanosi, Vrhovni sud je naveo da imaju mogućnost da svoja prava ostvare u parničnom postupku kod redovnog suda ili ukoliko, kako navode postoji sumnja da njihove komšije ne posjeduju odobrenje za priključak, imaju pogućnnost da se obrate Komunalnom preduzeću grada Zvornika.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ukazuju da je Vrhovni sud, imajući u vidu da je N.K. umrla prije donošenja navedene presude i da su njeni zakonski nasljednici drugoapelantkinja, V.M. i P.K., morao prije donošenja navedene presude, po službenoj dužnosti, rješenjem odrediti da se usljed smrti učesnika u postupku N.K. prekida postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke i da će se postupak nastaviti kada nasljednici njene zaostavštine izjave da preuzimaju postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Takođe, prvoapelant i drugoapelantkinja smatraju da je neosnovan stav sudova da je Komunalna policija iz Zvonika nenadležna za postupanje po navedenom zahtjevu prema odredbama člana 9. stav 1. tačka 8. podtačka 4. Zakona o komunalnoj policiji.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljani rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5521/17 (P. K. iz Zvornika) | Sudska praksa | Aktio