Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5528/17 (E. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5528/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP-5528/17, rješavajući apelaciju Eldine Galić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Eldina Galić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 I 191186 16 Rev od 31. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Eldina Galić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Advokatska kancelarija "Muhić i dr." d.o.o. Tuzla, advokat Gordan Isabegović, podnijela je 25. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnje tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 I 191186 16 Rev od 31. avgusta 2017. godine. U konkretnom slučaju, koji je okončan osporenom odlukom, između ostalog, obavezana je apelantica da tužitelju (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar) na ime mjeničnog duga isplati određeni novčani iznos.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tužitelj, kao davalac kredita i apelantica, kao korisnik kredita, zaključili ugovor o kreditu, da je u svrhu osiguranja tog kredita izdata solo vlastita (trasirana) mjenica, sa naznakom „bez protesta", koju je mjenicu potpisala apelantica kao korisnik kredita - akceptant. Zatim, da je apelantica 21. septembra 2002. godine potpisala sporazum i izjavu o obavezi na temelju solo - bjanko mjenice, kojom je ovlastila tužitelja da može u svako doba upisati iznos u visini dugovanog iznosa, uključujući i ugovorom utvrđene kamate, te u tekstu solo mjenice unijeti dopunu koju smatra svrsishodnom i potrebnom za naplatu mjenice (a koja mjenica je izdata u svrhu osiguranja gore pomenutog dugoročnog kredita). Nadalje, da je tužitelj, a nakon što je apelantica prestala uredno otplaćivati svoje obaveze po naprijed navedenom ugovoru o kreditu, otkaznim pismom od 20. septembra 2007. godine, otkazao krediti u skladu sa odredbom člana 9. ugovora o kreditu, te tražio isplatu cjelokupno dospjelog duga (glavni dug, kamate i troškovi), te da je tužitelj 13. februara 2008. godine podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice kao korisnika kredita, na osnovu vjerodostojne isprave, mjenice bez protesta koja je dospjela za naplatu 20. septembra 2007. godine. Takođe, da je protiv rješenja o izvršenju apelantica uložila prigovor, tako da je zaključkom suda odgođeno određeno izvršenje u odnosu na apelanticu i odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Vrhovni sud je istakao da su osnovom tako utvrđenog činjeničnog stanja oba nižestepena suda izrazila pravni stav da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično - pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranoj mjenici sačinjenoj u smislu člana 3. Zakona o mjenici F BiH, na koje se primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, pa da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan apelantičin prigovor da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva tužitelja. Naime, da je tužitelj kao imalac trasirane mjenice istu ispunio 20. septembra 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje 13. februara 2008. godine, koji dan se ima smatrati i danom podnošenja tužbe, s obzirom da je po apelantičinom prigovoru postupak nastavljen u parnici. Ukazano je da prema odredbama iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici FBiH, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Vrhovni sud je istakao da se zbog toga u odnosu na apelanticu primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelantica vidi u tome što postupajući sudovi nisu odlučili o njenom „ključnom prigovoru“ koji se odnosi na protek prekluzivnog roka iz člana 39. Zakona o mjenici F BiH (koji propisuje da se mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim).

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05)..

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o mjenici F BiH na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5528/17 (E. G.) | Sudska praksa | Aktio