Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3862/16 (M. S.)
Odluka donesena 23. 04. 2018.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 106, 237
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3862/16
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 04. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. aprila 2018. godine, u predmetu broj AP 3862/16, rješavajući apelacije Mirsada Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Mirsad Subašić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu Mirsadu Subašiću isplati iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Subašića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 064550 11 Rs od 29. novembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod AP 3862/16
1. Mirsad Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 26. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) kao predmet broj 32 0 Rs 064550 16 Rev, te protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 064550 11 Rs od 29. novembra 2013. godine.
AP 1432/17
2. Mirsad Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 14. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine, te protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 064550 16 Rev od 3. marta 2017. godine, protiv navedene presude Kantonalnog suda i protiv Presude Općinskog suda broj 32 0 Rs 064550 11 Rs od 29. novembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije br. AP 3862/16 i AP 1432/17 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP 3862/16.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Vrhovnog suda zatraženo je 16. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 19. januara 2017. godine, Kantonalni sud 3. februara 2017. godine, a Općinski sud 10. februara 2017. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je posredstvom punomoćnika 25. marta 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Tuzlanskog kantona radi isplate potraživanja iz radnog odnosa, v. s. 5.400,00 KM. Apelant je u tužbi, između ostalog, naveo da se u odnosu na njega kao zaposlenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, Policijska uprava Tuzla, Policijska stanica Zapad, gdje obavlja poslove policijskog službenika, primjenjuje Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), a kojim je regulirano povećanje plaće zaposlenog za prekovremeni rad, za rad u posebnim uvjetima, rad u dvokratnoj smjeni, rad u smjenama, rad subotom, nedjeljom, praznicima i ostalim slobodnim danima, rad noću i rad na pojedinim lokacijama, za koje poslove policijski službenici imaju pravo na naknadu u novcu ili slobodnim satima, a koja naknada apelantu nije isplaćivana uz plaću. Apelant tužbom potražuje naknadu za manje isplaćene naknade plaća, tj. neisplaćene naknade za prekovremeni rad i noćni rad za period od 1. marta 2008. godine do 28. februara 2011. godine, u iznosu od 5.400,00 KM, na način detaljno naveden u tužbi.
8. Općinski sud je apelantov predmet zaveo i vodio pod brojem 32 0 Rs 064550 11 Rs. Općinski sud je tužbu na odgovor tuženom poslao 2. juna 2011. godine, a tuženi je odgovor na tužbu dostavio sudu 7. juna 2011. godine. Općinski sud je pripremno ročište zakazano za 12. august 2013. godine odložio na prijedlog apelantovog punomoćnika, te je nastavak pripremnog ročišta sud zakazao i održao 11. septembra 2013. godine. Iz stanja spisa proizlazi da je glavna rasprava zaključena 8. novembra 2013. godine. Općinski sud je u predmetnom postupku Presudom broj 32 0 Rs 064550 11 Rs od 29. novembra 2013. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da apelantu ne pripada naknada za prekovremeni i noćni rad jer mu je na osnovnu plaću već obračunavano uvećanje od 30% kao dodatak za posebne uvjete rada i da je apelant u spornom periodu primao veću plaću nego što mu je inače pripadala. Općinski sud je naveo i da je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu neisplaćenih plaća za prekovremeni rad također neosnovan jer apelant tokom postupka nije dokazao osnovanost svog potraživanja.
9. Protiv navedene presude Općinskog suda tuženi je 10. decembra 2013. godine podnio žalbu i cio spis je 8. januara 2014. godine dostavljen Kantonalnom sudu radi postupanja u drugom stepenu.
10. Odlučujući u drugom stepenu, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine odbio žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu. Apelantu je odbijen i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da apelantovi žalbeni razlozi nisu osnovani, a da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku, zbog čega je potvrdio prvostepenu presudu.
11. Apelant je navedenu presudu Kantonalnog suda zaprimio 8. septembra 2016. godine.
12. Protiv navedene drugostepene presude apelant je 26. septembra 2016. godine izjavio reviziju i predmet je 11. novembra 2016. godine dostavljen Vrhovnom sudu. Odlučujući u revizionom postupku, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 32 0 Rs 064550 16 Rev od 3. marta 2017. godine kojim je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Vrhovni sud je rješenjem odbacio reviziju pozivajući se na odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH” broj 98/15), kojim je propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Prema stavu Vrhovnog suda, budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij, proizlazi da kriterij uvjeta dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Osim toga, sagledavajući izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav
3. ZPP, kojim je propisano da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, Vrhovni sud je zaključio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvatanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.
13. Iz stanja spisa proizlazi da je predmetni postupak okončan, odnosno da je trajao pet godina i pet mjeseci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka i osporenih navedenih odluka redovnih sudova došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06 i 11/07), na osnovu kojeg apelant i potražuje navedena prava iz radnog odnosa, ali da su mu sudovi proizvoljnom i paušalnom primjenom tog zakona pričinili štetu. Apelant je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, zbog čije dužine potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.800,00 KM, troškove za sastavljanje žalbe i revizije, kao i troškove sastavljanja apelacije, a u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine.
b) Odgovori na apelaciju
15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo tok predmetnog postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da tokom postupka nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da u cijelosti ostaje pri osporenoj drugostepenoj presudi i navodima datim u obrazloženju, jer je donesena u skladu sa relevantnim odredbama zakona.
17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo tok predmetnog postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
19. U Zakonu o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 7/13 i 52/14) relevantne odredbe glase:
Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost apelacije u odnosu na osporene odluke, tj. Rješenje Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 064550 16 Rev od 3. marta 2017. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine i Presudu Općinskog suda broj 32 0 Rs 064550 11 Rs od 29. novembra 2013. godine
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
23. Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, jer je odbačena kao nedopuštena, zbog čega je konačna odluka, u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 064550 14 Rsž od 31. augusta 2016. godine, koju je apelant zaprimio 8. septembra 2016. godine, odnosno osporio u apelaciji broj AP 3862/16 koju je Ustavnom sudu podnio 26. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva u apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim ukazao da se navodi apelanata o kršenju njihovih prava zasnivaju na tvrdnjama da su pogrešno primijenjeni propisi koji se tiču naknada policijskih službenika u Tuzlanskom kantonu, a da je Ustavni sud utvrdio da materijalno ili procesno pravo nije ni na koji način primijenjeno na štetu apelanata, kao i da su sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja, slijedom čega je odbio apelacije kao neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2065/14 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se poziva, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka
29. U konkretnom slučaju apelant predmetnim apelacijama ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji postupak je prije podnošenja apelacije broj AP 3862/16 okončan navedenom presudom Kantonalnog suda, koju je apelant zaprimio 8. septembra 2016. godine. Apelant je navedenu apelaciju Ustavnom sudu podnio 26. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, a što je u skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
30. Konačno, apelacije u tom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije, u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, nisu dopustive.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Nakon što je utvrđeno da je jedan dio navoda iz apelacija nedopušten zbog toga što je očigledno prima facie neosnovan, Ustavni sud će ispitati samo dio navoda kojima apelant ističe da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na suđenje u razumnom roku Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...] Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 25. marta 2011. godine kao dana podnošenja tužbe do 31. augusta 2016. godine kada je Kantonalni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, period koji je trajao pet godina i pet mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku, o potraživanju iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitne prirode. S obzirom na činjenice i dostavljene materijalne dokaze, Ustavni sud zapaža da se ne radi o naročito složenom postupku.
36. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je za njega od većeg značaja jer su se u predmetnom postupku utvrđivala njegova eventualna prava iz radnog odnosa.
37. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na početku predmetnog postupka imao period pasivnosti u trajanju dužem od dvije godine, jer je pripremno ročište zakazao za 12. august 2013. godine, tj. dvije godine i pet mjeseci nakon podnošenja tužbe, a u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
38. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža evidentnu pasivnost tog suda u preduzimanju procesnih radnji, jer je drugostepenu presudu donio dvije godine i sedam mjeseci nakon dostavljanja predmeta na postupanje. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio opravdanje za neblagovremeno postupanje u predmetnom postupku.
39. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku, koji je trajao pet godina i pet mjeseci, došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka u predmetu koji po zakonu zahtijeva hitnost u postupanju bila pretjerana i nije zadovoljila zahtjeve „suđenja u razumnom roku“, za šta Općinski i Kantonalni sud, koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli dužini trajanja postupka, nisu ponudili opravdanje.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. b)Pitanje naknade nematerijalne štete
41. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka zatražio naknadu nematerijalne štete. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. S obzirom na to da se u apelantovom predmetu radi o hitnom postupku, to apelantu treba da se isplati iznos od 750,00 KM, koji je dužna da plati Vlada Tuzlanskog kantona, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
43. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
44. Apelant je predmetnom apelacijom zatražio i naknadu troškova za sastavljanje apelacija. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, pa ti troškovi padaju na teret apelanata. Ostali navodi
45. Apelant navodi da su mu zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeni i pravo na imovinu i pravo na zabranu diskriminacije. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo i do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povrede prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni parnični postupak, koji je po zakonu hitne prirode, trajao pet godina i pet mjeseci, čijoj dužini je u odlučujućoj mjeri doprinijela pasivnost u preduzimanju procesnih radnji Općinskog i Kantonalnog suda, a u odgovoru na apelaciju redovni sudovi nisu ponudili opravdanje za neblagovremeno postupanje u konkretnom predmetu.
47. Na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman